Franjo Krežma

violinist i skladatelj; 1862 -1881

Franjo Krežma, u njemačkom govornom području Franz Krezma, (Osijek, 2. rujna 1862. – Frankfurt na Majni, 15. lipnja 1881.), hrvatski violinist i skladatelj.
== Životopis ==
Rođen je 2. rujna 1862. godine u gradu na Dravi. Svijet će ga upamtiti kao nevjerojatno nadarenog mladića, vrsnog violinista i skladatelja, koji će svojim umjetničkim doprinosom i legendarnošću stati uz bok samom Paganiniju. Još kao dječak pokazao je velik interes za glazbu i u školskim je danima postao pravi violinski virtuoz.
Zarana je zavolio violinu, instrument koji mu je donio svjetsku slavu. Glazbu je učio najprije u Zagrebu kod Đure Eisenhuta, a poslije u Beču kod profesora Heizlera. U Bečki konzervatorij stupio je još kao devetogodišnjak, kao najmlađi student ovog konzervatorija ikad! Studentske dane završio je na početku puberteta, s 13 godina. Nakon toga je započeo spektakularnu karijeru diljem Europe. Već kao šesnaestogodišnjaka obožavala ga je koncertna publika u Rimu, Pragu, Veneciji, Genovi i Parizu. U dobi od 17 godina postao je koncertni majstor u "Bilse orkestru", koji je imao u Berlinu službeni naslov "Bilse'sche Kapelle" iz kojeg je kasnije 1885. godine nastala današnja Berlinska filharmonija. Cijenili su ga brojni slavni umjetnici, poput Giuseppea Verdija i Franza Liszta (s potonjim je u jednoj prilici i svirao). Skladao je jednu simfoniju, nekoliko marševa i plesova za orkestar, te tri uvertire. Svi su se slagali kako će za života Krežma nadmašiti svog uzora, Paganinija.
Zatim su zaredale turneje po Europi, za kojih ga je pratila njegova sestra Anka Krežma-Barbot, vrsna pijanistica. U Italiji je imao čast svirati na slavnoj Paganinijevoj violini. Rekli su za njega: "Francesco Krežma, čudo iz Hrvatske!". Umro je na turneji u Njemačkoj u dobi od 19 godina, nakon što je obolio od upale uha.
Tako se smrt ispriječila u ostvarenju još veće karijere i stvaranju još veće legende. Franjo Krežma preminuo je kao 19-godišnjak, u Njemačkoj, 5. lipnja 1881. godine. Njegovo ime danas u Osijeku nosi jedna osnovna škola, Društvo prijatelja glazbe, komorni orkestar, ali i memorijal, odnosno susret mladih gudača, a od rujna 2024. i Koncertna dvorana Franjo Krežma.
== Djela ==
Rêverie za violinu i veliki orkestar u As-duru (1880.)
== "Guslač od marcipana" ==
Oslanjajući se na arhivsku građu i novinske članke iz "Agramer Zeitunga", "Zagrebulja" Augusta Šenoe i isječaka iz europskih listova koji su svojedobno objavljivali kritike Krežminih koncerata, Stjepan Tomaš je napisao roman "Guslač od marcipana" i posvetio ga "hrvatskom paganiniju" Franji Kežmi, a izdao ga 2004. Po romanu je izvedena kazališna predstava u izvedbi HNK Osijek.
== Izvori ==

KREŽMA, Franjo (Krezma, Kresma; Franz, Francesco, François), violinist i skladatelj (Osijek, 4. IX. 1862 — Frankfurt na Majni, 15. VI. 1881). Od 1866. s obitelji nastanjen u Zagrebu, gdje je od 1868. učio violinu u G. Eisenhutha. Prvi put nastupio 1870. na koncertu u Sisku; na prvom koncertu u Zagrebu 1871. izazvao oduševljenje publike i pobudio pozornost L. A. Zellnera, tajnika bečkoga Konzervatorija, na čiju je preporuku te godine nastavio studij u Beču. Poučavali su ga C. Heissler, violinu, F. O. Dessoff, kontrapunkt i kompoziciju, F. Krenn, harmoniju. Položivši 1875. završni ispit, nagrađen je medaljom i solističkim nastupom uz orkestar. Tada započinje njegova intenzivna koncertna karijera. Nastupao je solistički uz pratnju sestre Anke Barbot-Krežma za glasovirom ili uz orkestre. Održao je 1875–81. više od 200 koncerata po Hrvatskoj (od Zagreba do Dubrovnika te u više drugih pa i manjih mjesta), isto toliko u Italiji, Austriji, Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, kadšto nastupajući dan za danom. Doživio je hvalospjeve kritičara i priznanja mnogih istaknutih suvremenika. U Hrvatskoj mu je mecenom postao J. J. Strossmayer, a promicateljem I. Zajc, u Veneciji je proglašen »čudom iz Hrvatske«, u Genovi ga je G. Verdi ocijenio pravim nasljednikom N. Paganinija, u Rimu mu F. Liszt proricao svjetsku slavu, a na privatnom ga koncertu pratio za glasovirom, u Parizu mu pak priznanje odao H. Vieuxtemps. God. 1879. B. Bilse ponudio mu je mjesto koncertnoga majstora u svojem velikom orkestru u Berlinu (poslije Berlinska filharmonija). Prihvativši ponudu, K. je stupio na čelo orkestra i ostao u Berlinu do kraja života. U tom je razdoblju koncertirao i solistički, a katkad i ravnao orkestrom. Na turneji po Njemačkoj obolio je i umro (posmrtni ostatci preneseni na zagrebački Mirogoj 1884). — Na Krežminu repertoaru isprva su prevladavale virtuozne skladbe Paganinija, Vieuxtempsa, H. Wieniawskoga, L. Spohra, F. Mendelssohna, H. W. Ernsta, a u zrelijoj fazi i W. A. Mozarta, L. van Beethovena, M. Brucha te vlastite skladbe. Često je izvodio i tada popularne preradbe za violinu djelâ F. Chopina ili odlomaka opera V. Bellinija, G. Donizettija, C. Gounoda, G. Meyerbeera, R. Wagnera, Zajca u obliku fantazija. U osvrtima je hvaljena njegova virtuozna tehnika, čistoća intonacije, preciznost i sigurnost pri izvođenju i najtežih tehničkih bravura, sjaj i snaga violinskoga zvuka, plemenitost kantilene te širok raspon izražajnosti. Isticalo se i da je s lakoćom svirao zahtjevne skladbe »s lista«. Povremeno je nastupao u komornim sastavima, poglavito na koncertima u zagrebačkom kazalištu, HGZ i dvorani HPD »Kolo«, a gdjekad i kao dirigent, prvi put 1874. na koncertu koji je organizirao Zajc, a K. je ravnao izvedbom svoje prve Ouverture u C-duru za mali orkestar. — Usporedno s koncertiranjem počeo je i skladati. Među prve skladbe ubrajaju se Studien für die Violine (1869), Erstes Quartett za gudače, Ouverture u C-duru za glasovirski kvartet te Noć na Savi i Souvenir à Steinbrück za violinu i glasovir (sve 1874). Skladao je violinska, komorna i orkestralna djela te solo-popijevke, zborne i crkvene skladbe. Najvrjednije su violinske skladbe uz glasovir, komorni sastav ili orkestar kojima je u hrvatsku glazbu uveo violinistički romantički stil, obilježen virtuoznošću i lirskim izrazom. Skladbe za violinu i glasovir (njih 24) većinom su jednostavačne u obliku romanse, ronda, plesa (Boléro), scherza ili fantazije na motive iz opera, poput Fantaisie sur les Huguenots opéra de Meyerbeer (1877, kad i inačica uz orkestar) i Fantaisie sur l’opera national croate de Jean de Zajtz (1877, inačica uz orkestar 1880). Mnoge su popraćene opisnim naslovima odn. programnim sadržajima, kao Na morskoj obali (1875), Moje sanje (1877) i Spomen-list (1878). U oblikovanju K. u početku slijedi bečku klasičnu tradiciju, a sazrijevajući, poglavito u skladbama iz berlinskoga razdoblja, prelazi na slobodniji kasnoromantički stil, napose u harmonijama i izražajnosti. Građa je protkana svim tada aktualnim violinskim tehničkim bravurama, što je još naglašenije u koncertantnim djelima za violinu solo i orkestar, primjerice u trostavačnom Allegro de Concert u fis-molu (1878) i u skladbi Rêverie (Noćni čar, 1880), koju je praizveo u Berlinu uz Bilseov orkestar. U tim se djelima te u trećoj Ouverturi u fis-molu za veliki orkestar (za Goetheovu tragediju Clavigo) i u Simfoniji u a-molu (obje 1877) predstavio kao dobar poznavatelj orkestralnih instrumenata. Na poticaj F. K. Kuhača pojedine je skladbe, poglavito iz zrelijega razdoblja, skladao na motive (melodijske ili ritmičke) narodne glazbe hoteći ostvariti hrvatski nacionalni stil po uzoru na ilirce (F. Livadić, V. Lisinski) i suvremenike (Zajc). To su skladbe za violinu i glasovir Iz Hrvatskog primorja i Bosanski guslar (1876), Miruj, miruj srdce moje (varijacija na pučki napjev, 1879), Allegretto u hrvatskom smislu (1880). U solo-popijevkama (njih 46; neke snimljene na CD Zaboravljeni pjevi, Cantus, 2011), većinom na tekstove njemačkih romantičnih pjesnika, očitovao je smisao za pjevnu melodiku i izrazito romantičku osjećajnost što iz lirskih ugođaja prelazi u melankoliju. Od zbornih skladba izdvajaju se Nachtstille za glas, zbor i orkestar (1876) te za muški zbor Sjećaj me se (na stihove A. Šenoe, 1877) i Kitica bugarskih narodnih pjesamah za mužki zbor (1879), a od crkvenih Offertorium za glas i komorni orkestar (1878). Prvi kronološki popis skladba sastavio je Kuhač prema izvornim Krežminim naznakama (nadnevci postanka ili izvedba). Polazeći od njega, V. Fajdetić sastavio je kronološki i tematski popis sa 101 skladbom (od 103 navedene u Kuhača). Devet njegovih skladba za violinu i glasovir snimljeno je na CD Franjo Krežma. 1862–1881 (Dinaton, 2004). Krežmi u čast spjevano je za života i poslije niz prigodnica i pohvalnica. Glavninu njegove ostavštine (skladbe, koncertni programi, slike, portreti, pisma, članci iz periodika) naslijedila je pranećakinja Renata Vučetić. God. 2001. notni je dio obitelj Vučetić darovala knjižnici HGZ, gdje je otprije bilo pohranjeno 19 skladba; ostala građa predana je Muzeju grada Zagreba. U Krežminu je rodnom gradu velik dio obiteljske ostavštine predstavljen 1967. na izložbi Sjećanje na Franju Krežmu u Muzeju Slavonije; u Prolazu V. Radauša postavljen mu je brončani kip (Radaušev rad), od 1969. ondje se bijenalno organizira međunarodni susret mladih gudača Memorijal »Franjo Krežma«, a od 1970. djeluje Komorni orkestar »Franjo Krežma«. DJELA (tiskana): Amélie Polka-Mazurka za glasovir (op. 1). Wien (s. a.). — Moje sanje, romansa za violinu i glasovir, op. 1. Ljubljana 1877. — Feuille d’Album za glasovir, op. 2. Wien (s. a.). — Zwölf Lieder za glas i glasovir, op. 3. Wien (s. a.). — Arabeske und Scherzino za violinu i glasovir, op. 4. Wien (s. a.), Zagreb 2004. — Albumblatt für Clavier. (Wien, s. a.). — Iz Hrvatskog primorja za violinu i glasovir. Hrvatska vila, 1(1882) 3, Pr. — Bosanski guslar za violinu i glasovir. Hrvatska vila, 2(1882–83) 3, Pr. — Scherzino za violinu i glasovir (u obradbi L. Miranova). Osijek 1971. — Album za violinu i klavir (šest skladba). Zagreb 1997. — Fantazija na motive iz opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana Zajca za violinu i glasovir, op. 7. Zagreb 1997. — Boléro za violinu i glasovir. Zagreb 2004. — Souvenir à Steinbrück za violinu i glasovir, op. 6, br. 1. Zagreb 2004. — Gudački kvartet op. 1. Zagreb 2005. — Kanon i scherzo za gudački kvartet. Zagreb 2006. — Koncertantni allegro za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Romanca iz opere Pétrarque Hippolytea Duprata za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Romanca u A-duru za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Romanca u Es-duru za violinu i glasovir. Zagreb 2007. — Rêverie za violinu i orkestar u As-duru. Zagreb 2010.

Krežma, Franjo, hrvatski violinist i skladatelj (Osijek, 4. IX. 1862 – Frankfurt na Majni, 15. VI. 1881). Violinu je učio u Zagrebu kod Đ. Eisenhutha, a od 1871. na bečkome Konzervatoriju, gdje je s izvrsnim uspjehom diplomirao 1875. U osmoj godini prvi je put javno nastupio, a u devetoj je počeo i skladati. Nakon diplome koncertirao je sa sestrom Ankom u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Madžarskoj i Češkoj. Od 1879. bio je koncertni majstor u orkestru Benjamina Bilsea (koji će se razviti u Berlinsku filharmoniju). Na turneji je obolio i kao devetnaestogodišnjak umro od upale mozga. Godine 1884. njegovi su posmrtni ostatci preneseni na zagrebački Mirogoj. Kritičari su ocjenjivali njegovu svirku kao temperamentnu, svježu, gracioznu i izrazito virtuoznu, te ga uspoređivali s N. Paganinijem. Virtuozni elementi prožimlju i njegove skladbe, u koje uklapa i stilizirane hrvatske folklorne elemente. Sačuvan ih je mali broj: simfonija, 3 uvertire, nekoliko orkestralnih koračnica i plesova, gudački kvarteti, skladbe za violinu (npr. Bosanski guslar, Iz Hrvatskog primorja i dr.), zborovi i solo pjesme. Dio skladbi i dragocjena violina uništeni su u požaru u roditeljskoj kući. Citiranje: Krežma, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata