Franjo Kuhač

etnomuzikolog i glazbeni povjesničar; 1834-1911

KUHAČ, Franjo Ksaver (Koch; Franz Xaver, Šaver, Šaverij, Žaver, Žaverije), etnomuzikolog i glazbeni povjesničar (Osijek, 20. XI. 1834 — Zagreb, 18. VI. 1911). U Donjem Miholjcu 1848–51. polazio učiteljsku školu i učio glazbu u J. Becka. God. 1851–52. bio pomoćni učitelj u Pečuhu, 1852–54. boravio u Pešti, gdje je završio preparandiju i školovao se na konzervatoriju Peštansko-budimskoga glazbenoga društva u K. Therna (kontrapunkt i kompozicija). Potom povremeno djelovao kao učitelj u Osijeku i privatno se usavršivao u pijanističkoj praksi i glazbenim disciplinama, u Weimaru u F. Liszta te u Beču u C. Czernyja i E. Hanslicka. God. 1858–71. u Osijeku privatno poučavao glasovir, pjevao u društvu Esseker Liedertafel (1859), bio učitelj pjevanja u gimnaziji (1867–69), vodio pjevačke i tamburaške sastave (1860-ih), skladao, učio hrvatski jezik, koji nije naučio u obitelji, objavljivao prve publicističke radove; putujući Hrvatskom, Slovenijom, Srbijom, BiH, Crnom Gorom, Makedonijom, Bugarskom, Austrijom, Mađarskom i sjevernom Italijom, sustavno zapisivao i istraživao narodnu glazbu. Na Dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu 1864. izložio je 400 narodnih popijevka (dobitnik srebrne kolajne). Kako bi promicao narodnu glazbu, prema tadašnjoj je praksi napjeve harmonizirao i dodao im glasovirsku pratnju da bi se mogli izvoditi u građanskim domovima i na koncertima (sâm ih je izveo na glasoviru 1869. na koncertu u Zagrebu). Početni uspjesi i priznanja ohrabrili su ga u odluci o preseljenju u Zagreb 1871, kad prezime Koch mijenja u Kuhač. God. 1872. imenovan je nastavnikom glasovira i glazbene teorije u školi HGZ. U Zagrebu se posvetio pisanju etnomuzikoloških, historiografskih i teorijskih sinteza, monografija, studija te pedagoških priručnika, objavljivao je kritike koncerata i kazališnih predstava te radove o glazbi u kojima je, među ostalim, predlagao reformu glazbene izobrazbe i reorganizaciju zagrebačkoga glazbenoga života na nacionalnoj osnovi (Kako da nam se glasbarstvo uredi? Vienac, 1873, 14–23). To je izazvalo odobravanje mnogih suvremenika, a još više neprihvaćanje, posebno središnjih glazbenih institucija oslonjenih na europsku (pretežno austrijsku) glazbenu tradiciju. Pritom je oštrina njegovih kritika i polemika dovela do izravnih sukoba, zbog kojih je 1876. napustio nastavničko mjesto u HGZ te je do kraja života djelovao kao samostalni istraživač i pisac. — Središnje područje Kuhačeva djelovanja bila je etnomuzikologija. Zanimanje za narodnu glazbu, poteklo iz obiteljskoga i osječkoga okruženja preporodnoga zanosa, napose je u suradnji s učiteljima Thernom i Czernyjem sazrelo u uvjerenju o njezinoj vrijednosti, o potrebi njezina skupljanja i proučavanja, kao i razvijanja umjetničkoga glazbenoga stvaralaštva na njezinim osnovama, što je postalo glavnim pokretačem njegova djelovanja. Prihvativši preporodnu ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, K. je istraživanjem obuhvatio sve zemlje slavenskoga juga kako bi ustanovio po kojim se osobitostima njihova glazba razlikuje od glazbe susjednih neslavenskih naroda. Držao je da bi one trebale postati ishodištem nacionalne umjetničke glazbe i time izvornim prinosom europskoj. Na terenu je zapisivao i stariju i noviju popularnu glazbu, »pučku« i »varošku«. U opsežnoj glazbenofolklornoj građi koju je zapisao (oko 2500 napjeva) najzastupljenije je područje današnje Hrvatske, unutar njega Slavonije, a ima i zapisa iz Gradišća te drugih južnoslavenskih zemalja. Uz najbrojnije ljubavne popijevke, zapisivao je i napitnice, pjesme i svirku uz ples, šaljive, pripovjedne, guslarske i domoljubne pjesme, uspavanke i dječje napjeve, naricaljke, žetelačke, svatovske, hodočasničke i koledarske pjesme. Zapisujući, opazio je osobitosti folklorne glazbe s obzirom na metriku, tonske odnose i specifičnu netemperiranu ugodbu. Budući da je zapisivao standardnim notnim pismom, one su u zapisu ostale neobilježene, no na njih je upozorio u mnogim radovima (Narodna glasba Jugoslavena. Vienac, 1869, 24–26, 28–32; opaske u Južno-slovjenskim narodnim popievkama, 1–4, 1878–1881; Žetelačke popievke plavih Hrvata iz Hrvatskoga zagorja. Hrvatsko kolo, 1906). Svoju je zbirku dopunjivao zapisima iz objavljenih i rukopisnih zbirka narodnih pjesama. Također je na terenu otkupljivao glazbala (zbirka od 56 glazbala u vlasništvu je HGZ, a čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu), prikupljao etnografsku i antropološku građu te primjere usmenoknjiževne građe (pripovijetke, anegdote, poslovice i zagonetke). Ne uspijevajući za svoje kapitalno djelo, zbirku Južno-slovjenske narodne popievke, pronaći izdavača, odlučio ju je izdati s pomoću pretplate. Uloživši u to sav svoj imetak, do 1881. objavio je četiri knjige (oko 1600 napjeva) i naposljetku zbog nedostatka novca odustao. Petu je knjigu 1941. objavila JAZU, dok je preostala građa za još tri knjige i danas u rukopisu. Među etnomuzikološkim radovima izdvajaju se studija o tradicijskim glazbalima Prilog za povjest (poviest) glasbe južnoslov(j)enske (Rad JAZU, 1877–79, 1882), s njegovim kvalifikacijskim sustavom zasnovanim na akustičkom načelu proizvodnje zvuka, članak Zadaća melografa (Vienac, 1892, 5–9), u kojem se kritički osvrnuo na vlastitu metodu i postavio osnovna načela terenskoga rada, i sinteza Osobine narodne glazbe, naročito hrvatske (Rad JAZU, 1905, 1908–09), u kojoj je komparativno-analitičkom metodom ustanovio karakteristična njezina obilježja s obzirom na intervale, strukturu i izvodilačku praksu. Ta je studija rezultat njegova proučavanja hrvatske folklorne glazbe. Zastupajući u njoj teoriju o sličnosti glazbe i govora, kojom gdjekad anticipira načela glazbene semantike, želio je stvoriti »hrvatsku glazbenu gramatiku« i ponuditi pravila skladanja umjetničke glazbe koja će joj osigurati prepoznatljiv nacionalni identitet. — K. nije samo utemeljitelj etnomuzikologije u Hrvatskoj nego ga se može držati i utemeljiteljem hrvatske muzikologije, a napose glazbene historiografije. Potaknut tekstom G. Adlera Umfang, Methode und Ziel der Musikwissenschaft (Vierteljahrsschrift für Musikwissenschaft, Leipzig 1885), uveo je termin »muzikologija« u nas člankom istoga naslova u Viencu (1886, 35). Tekst Versuch einer Musikgeschichte der Südslaven (1875, rkp.) plan je za opsežnu južnoslavensku glazbeno-povijesnu sintezu; nije ju realizirao, ali je kontinuirano skupljao građu i rezultate istraživanja objavljivao u člancima, studijama, raspravama te biografsko-monografskim izdanjima, poput knjiga o ranom hrvatskom romantizmu (1885), V. Lisinskom (1887) i drugim istaknutim glazbenicima toga doba (1893). Od 1857. do kraja života skupio je građu za više od 700 natuknica za Biografski i muzikografski (bibliografski) slovnik, djelo vizionarskom koncepcijom kojega se svrstao među preteče HBL, a koje je ostalo u rukopisu. U manjem je opsegu skupio građu i za slovnike Slovenaca i Srba (oba u rukopisu). Zbog uvjerenja kako glazbena historiografija, kao i glazba, mora podupirati i promicati nacionalni identitet katkad nije bio znanstveno objektivan nego samovoljan i neutemeljen u tvrdnjama, kao o hrvatskom podrijetlu J. Haydna (Vienac, 1880, 13–17, 19–20, 22, 24–29) i G. Tartinija (Prosvjeta, 1898, 1–3). Prijevodom i obradbom djela J. C. Lobea, Katekizam glasbe (Zagreb 1875, 1890²) potaknuo je utemeljenje suvremene hrvatske glazbene terminologije, kojom se bavio od 1860, ostavivši u rukopisu Glazbeni riečnik hrvatski (srpski, slovenski, bugarski) i staroslavenski uz njemački tumač. U rukopisu su mu ostale i glazbenopaleografske rasprave Kajdopis u Slavena (1890) i Die musikalische Orthographie (1895) te djela Die Eigenthümlichkeiten der magyarischen Volksmusik. Musikalisch-philosophische Abhandlung als Beitrag zur vergleichenden Musikologie der slavischen, germanischen und romanischen Völker (1884) i Vuk i vukovci (1892). Autor je priručnika Uputa u pjevanje za srednje škole (1884, rkp.) i Prva hrvatska uputa u glasoviranje, 1–2 (Zagreb 1896–1897), o plesu je napisao studiju Ples i plesovna glasba (Prosvjeta, 1893, 1–5), a problemima akustike bavio se u radu Zur Temperatur (1877, rkp.). Surađivao je u periodicima Naše gore list (1865), Esseker Lokalblatt und Landbote (1866), Agramer Zeitung (1869–70, 1873–74, 1884–85, 1892, 1894, 1905–06), Narodne novine (1869, 1872–74, 1877, 1887, 1889, 1899, 1901, 1905), Slavonia (1869), Vienac (1869, 1871–76, 1878–83, 1885–90, 1892, 1894–97, 1899–1902), Südslavische Korrespondenz (1871), Hudební listy (Prag 1874–75), Esseker Zeitung (1875), Narodni list (1875), Obzor (1876, 1878–79, 1886, 1891, 1904, 1907; Pozor, 1885), Agramer Presse (1877), Pozorište (Novi Sad 1877), Rad JAZU (1877–79, 1882, 1897, 1905, 1908–09), Hrvatski svjetozor (1878), Hrvatska vila (1882–84), Sloboda (1884–85; Hrvatska, 1890, 1892–95, 1907; Hrvatska domovina, 1897–98), Hrvatska omladina (1885), Gudalo (Kikinda 1886), Kroatische Revue (1886), Srbske novine (Beograd 1886), Agramer Tagblatt (1887, 1889, 1894, 1897–1900), Smotra (1887), Ethnologische Mitteilungen aus Ungarn (Budimpešta 1889), Književna smotra (1889), Dom i sviet (1890), Gusle (1892), Prosvjeta (1893–99, 1901–02, 1904–05, 1907–08, 1910), Slovanski svet (Ljubljana—Trst—Beč, 1893–94), Allgemeine Musik-Zeitung (Charlottenburg 1894), Bršljan (1894), Svjetlo (1894), Kazališni almanah (1895), Nada (1895–96), Dragoljub (kalendar, 1897), Jeka (1897; urednik), Slavonische Presse (1897), Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH (1898), Preporod (1899), Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina (Beč 1899), Zvekan (1899–1901), Domaće ognjište (1901), Ethnográphia (Budimpešta 1901), Dnevni list (1905), Hrvatsko pravo (1905), Tamburica (1905–06), Die Drau (1906), Hrvatsko kolo (1906–08), Narod (1906–07), Savremenik (1906–07), Banovac (1907), Glas Matice hrvatske (1907), Hrvatska smotra (1907), Beogradske novine (1908), Mladi Istranin (1909), Samoborski list (1909), Veliki ćiril-metodski kalendar (1909), Hrvatski pokret (1911) i Pjevački vjesnik (1911). Znatniji su mu radovi tiskani i kao posebni otisci. Zanimao se i za druga područja umjetnosti, a svojim protumodernističkim stajalištima u brošuri Anarkija (1898) izazvao je mnoge polemike, osobito s I. Pilarom (Hrvatska domovina, 1898, 255–259). Pisao u zagrebačkim izdanjima Stari pisci hrvatski, 6 (1874), Pedagogijska enciklopedija, I/6–7 (1900–1901) i Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (1900) te u svescima Dalmatien (1892) i Croatien und Slavonien (1902) bečkoga izdanja Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild. God. 1904. objavio brošuru Moj rad (p. o. iz Prosvjete, br. 19–22), koja sadržava popis njegovih radova (191 tiskanih, 19 u rukopisu) i skladba (65 tiskanih, 35 u rukopisu). Njegovo dopisivanje od 1860. do kraja života sačuvano je u vlastoručnim prijepisima (više od 3000 pisama uvezanih u 13 svezaka), a svesci 1860–62. i 1863. objavljeni su (Korespondencija, I/1–I/2. Zagreb 1989–1992). Skladao je pretežno salonske glasovirske skladbe, solo-popijevke i skladbe za muški zbor (neke tiskane zasebno, a 1866–1942. i u desetak zbirka i pjesmarica u Zagrebu). Uredio je zbirke Pjesmarica i Pjevanka (Zagreb 1885) te Plesanka (Zagreb s. a.). U župnim arhivima i privatnim knjižnicama pronalazio je rukopise i ostavštine zaboravljenih skladatelja, a nabavljanjem i prepisivanjem djela hrvatskih i slavenskih skladatelja stvorio je impozantnu zbirku muzikalija; mnoga djela hrvatskih skladatelja sačuvana su jedino u njegovim prijepisima. Jedan od najsvestranijih istraživača hrvatske muzikologije, snažne osobnosti, svojim je djelom postavio temelj razvoja hrvatske znanosti o glazbi. Bio počasni član SKA. Opsežna mu se ostavština čuva u HDA, Arhivu HAZU, NSK i HGZ. U povodu njegovih obljetnica održani su znanstveni skupovi 1984. u Zagrebu (tiskan zbornik) i Osijeku te 2011. u Zagrebu. Njegovo ime je u Osijeku 1907–45. nosilo Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo, 1924–45. Hrvatska pjevačka župa, a Glazbena škola nosi ga od 1961, kad mu je na Preradovićevu šetalištu postavljeno poprsje (rad V. Radauša). Hrvatsko društvo skladatelja utemeljilo je 2007. godišnju Nagradu »Franjo Ksaver Kuhač« za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe. DJELA (izbor): Über nationale Musik und ihre Bedeutung in der Weltmusik. Essek 1869. — Južno-slovjenske narodne popievke, 1–5. Zagreb 1878–1941. — Glasbeno nastojanje Gajevih Ilira. Zagreb 1885. — Vatroslav Lisinski i njegovo doba. Zagreb 1887, 1904². — O hrvatskom ili srpskom pravopisu na temelju glazbene eufonije. Zagreb 1889. — Ilirski glazbenici. Prilozi za poviest hrvatskoga preporoda. Zagreb 1893, 1994 (pretisak s Historijskim uvodom). — Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti. Zagreb 1898.

Kuhač, Franjo Ksaver (njem. Franz Xaver Koch), hrvatski glazbeni pisac i povjesničar, melograf, folklorist, etnomuzikolog i skladatelj (Osijek, 20. XI. 1834 – Zagreb, 18. VI. 1911). Rođen u njemačkoj obitelji koja se polovicom XVIII. st. doselila iz Njemačke u mađarski grad Német-Bólly, a odande između 1828. i 1834. u Osijek. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Osijeku, a 1848–50. pripremao se za učiteljsko zvanje u Donjem Miholjcu, gdje je učio glazbu (violina, glasovir, orgulje i dr.) kod Josepha Becka. Godine 1850. otišao je u Pečuh, a 1852. u Peštu, gdje je pohađao školu tamošnjega glazbenoga zavoda (Hangászegyesületi Zenede) i završio preparandiju. Od 1855. do 1858. Kuhač je živio u Osijeku i putovao u Njemačku i Austriju. U Weimaru je bio učenik F. Liszta, u Beču je uzimao satove glasovira kod C. Czernyja i bio najvjerojatnije među prvim studentima E. Hanslicka (povijest i estetika glazbe). Sklonost prikupljanju narodnih pjesama Kuhač je pokazivao već u Donjem Miholjcu i Pešti, a intenzivno mu se posvetio, zahvaljujući nasljedstvu, između 1859. i kraja 1860-ih, kada je proputovao Mađarsku, užu Hrvatsku, Hrvatsko primorje, Istru, Dalmaciju s otocima, Crnu Goru, BiH, Srbiju, Makedoniju i Bugarsku. U tom se razdoblju upoznao s F. Markovićem, I. Kršnjavim i Arminom Šrabecom te počeo objavljivati članke u osječkim i zagrebačkim novinama. Godine 1871. preselio se u Zagreb, od 1872. do 1876. djelovao je kao učitelj glasovira i glazbene teorije u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, a potom do kraja života kao slobodni glazbeni pisac i kulturni djelatnik. Između 1878. i 1881. objavio je, uglavnom o svojem trošku, 16 svezaka u 4 knjige s ukupno oko 1600 narodnih napjeva svojega kapitalnog djela Južno-slovjenske narodne popievke. U idućih 30 godina objavio je veći broj knjiga, monografija, studija, prijevoda i članaka. Posebno su vrijedne Kuhačeve knjige Vatroslav Lisinski i njegovo doba (1887., ²1904), Ilirski glazbenici: prilozi za poviest hrvatskoga preporoda (1893), Osobine narodne glasbe, naročito hrvatske, opsežna studija u tri sveska objavljena u Radu JAZU (1905., 1908. i 1909), prijevod Katekizma glazbe Johanna Christiana Lobea (1875., ²1889) te monografije i članci Josip Haydn i hrvatske pučke popievke (1880), Franjo Krežma violinski virtuoz i komponista (1882–83), Nova glazbena struja njemačka i sadašnji talijanski kompozitori (1892), Beethoven i hrvatske narodne popievke (1894), Hrvatsko glazbeno nazivlje (1896), Josip Tartini i hrvatska pučka glazba (1898) i dr. U rukopisu su ostali nedovršeni Kuhačevi spisi Biografski i muzikografski slovnik, Glazbeni riečnik i dr. Skladao je pretežno plesnu i salonsku glazbu. Kuhačeva ostavština i obilna korespondencija čuvaju se u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, arhivu HAZU i Hrvatskome državnom arhivu. – Kuhač je neosporno zaslužan poglavito zbog svojega komparativnog proučavanja narodnih pjesama, opisa i povijesti pučkih glazbala, ustanovljenja ilirskog razdoblja kao početka novije hrvatske umjetničke glazbe i izradbe hrvatske glazbene terminologije. Iako je u pretjeranom domoljublju proglašavao npr. F. J. Haydna, F. Liszta i neke druge glazbenike skladateljima hrvatskog podrijetla, što mu je još za života donijelo nesporazume i neugodnosti u domaćoj i inozemnoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, »po širini istraživačkog interesa, broju i opsegu znanstvenih radova te dalekosežnosti rezultata Kuhač je jedinstvena pojava među muzičkim piscima u Hrvatskoj« (J. Andreis), a kao začetnik hrvatske etnomuzikologije i glazbene historiografije jedan je od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika druge polovice XIX. stoljeća. Citiranje: Kuhač, Franjo Ksaver. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. studenoga 1834. – Zagreb, 18. lipnja 1911.), bio je hrvatski etnomuzikolog i povjesničar glazbe.
== Životopis ==
Franjo Ksaver Kuhač rođen je u Osijeku 1834. godine. Diplomirao je u Pešti, a glazbeno znanje proširivao je u Leipzigu, Weimaru i Beču. Nakon povratka u Osijek djelovao je kao klavirski pedagog i zborovođa, a 12 godina je putovao po Hrvatskoj i drugim zemljama skupljajući narodno blago. Na području folkloristike najvažnija mu je zbirka Južno-slovjenske narodne popievke s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju, a zaslužan je za stvaranje i razvoj hrvatske glazbene terminologije. Pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u djelima Haydna i Beethovena. Okušao se i kao skladatelj kraćih klavirskih i vokalnih djela. Njegovo djelo Ilirski glazbenici dragocjen je dokument o preporodnim skladateljima.
Na njegov je poticaj Matko Brajša skupljao hrvatske narodne napjeve u Istri.
== Djela ==
Nepotpun popis:
Valpovo i njegovi gospodari, Zagreb 1876.
Prilog za povjest južnoslavjanske glasbe, "Rad jugosl. akademije". Knj. XXXVIII. Zagreb, 1877.
Vatroslav Lisinski i njegovo doba: prilog za poviest hrvatskog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 1887.
Ilirski glazbenici: prilozi za poviest Hrvatskoga preporoda, Matica hrvatska, Zagreb 1893.
Anarkija u hrvatskoj k[n]jiževnosti i umjetnosti [poslanica umjetničkim secesionistima i književnim dekadentima], vl. naklada, Zagreb, 1898.
== Nagrade ==
1876.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Prilog za povjest južnoslavjanske glasbe.
1881.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Južnoslovjenske narodne popievke. Knjiga peta.
1892.: Nagrada iz zaklade Adolfa Veber-Tkalčevića, za djelo Ilirski glazbenici: prilozi za poviest Hrvatskoga preporoda.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Academia.edu – Digitalna zbirka tekstova Franje Ksavera Kuhača
Vladimir Lončarević, Franjo Ksaver Kuhač - branitelj kršćanskih načela o umjetnosti  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2014. (Wayback Machine), Glas Koncila, 6. veljače 2011., str. 21.

Wikipedia Wikidata