Franjo Lučić

skladatelj i muzikolog; 1889 - 1972

Franjo pl. Lučić (Kuče kraj Velike Gorice, 31. ožujka 1889. – Zagreb, 16. ožujka 1972.), hrvatski skladatelj, orguljaš i glazbeni teoretičar.
== Životopis ==
Glazbeno obrazovanje tekao je na Muzičkoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu na kojoj će postati i profesor teorijskih glazbenih predmeta. Glazbenu školu "Polyhimnia" osnovao je 1932. godine. Neko vrijeme bio je orguljaš zagrebačke katedrale. Kao skladatelj bio je sklon crkvenim i duhovnim oblicima, a u središtu zanimanja bile su mu orgulje. U opusu od 120-ak djela – skladbe za orgulje, orkestar, vokalna i crkvena glazba – ističu se Prva simfonija (1917.), jedna od prvih modernih hrvatskih simfonija, kantata Noć na Uni i Koncert za orgulje i orkestar, prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi. U skladanju oslonjenome na tradiciju romantičara znalački se služio polifonijom, pozorno gradio glazbenu formu, vješto orkestrirao te se ponekad nadahnjivao pučkim melosom. Napisao je niz teorijskih djela i školskih udžbenika za predmete glazbene teorije, među kojima je osobito značajna "Polifona kompozicija" (1954.).
Dana 13. prosinca 1918. bio je izabran za župana Plemenite općine Turopoljske. Mandat mu je dvaput produljivan, tako da je kao župan djelovao punih devet godina.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
LZMK / Proleksis enciklopedija: Lučić, Franjo
Umjetnička škola Franje Lučića – Franjo pl. Lučić
Ivan Nađ: Skladatelj, orguljaš, profesor i župan  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2014. (Wayback Machine), Glas Koncila, Velika Gospa 2011., str. 32

LUČIĆ, Franjo (Lucić), skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i teoretičar (Kuče kraj Velike Gorice, 31. III. 1889 — Zagreb, 16. III. 1972). U Zagrebu polazio 1904–06. učiteljsku školu (glazba u J. Slogara i V. Novaka) i 1906–09. školu HGZ (kompozicija u F. Dugana st., orgulje u Ć. Juneka). Bio je nastavnik glazbe u učiteljskoj školi 1909–11. i povijesti glazbe u školi HGZ od 1911. do 1914, kad je mobiliziran, te učitelj u Kotarima kraj Samobora 1917–18. Kao turopoljski župan 1918–27. zaslužan je za tamošnji kulturni i gospodarski napredak (gradnja cesta i škola, otvaranje knjižnica i čitaonica). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao polifonu kompoziciju i orgulje od 1921. do umirovljenja 1961 (od 1940. izvanredni, od 1941. redoviti profesor); pročelnik Odjela za kompoziciju i glazbenu teoriju 1940–41. i 1950–52. te rektor Akademije 1944–45. i 1952–61. Usporedno, s E. Krauthom 1932. osnovao je i do 1941. vodio privatnu glazbenu školu Polyhymnia. Od 1913. priređivao solističke orguljske koncerte u Zagrebu i većim hrvatskim gradovima te bio hvaljen kao maštovit improvizator; do 1940. neko vrijeme orguljaš u crkvi sv. Katarine, pri kojoj je osnovao zbor, katedrali i sinagogi u Zagrebu. Skladateljski mu opus obuhvaća oko 140 svjetovnih i crkvenih djela. Među orkestralnima ističu se Simfonija u f-molu (1917), prva moderna hrvatska simfonija uz onu Dore Pejačević, i Elegija u f-molu (1935; inačica skladbe za orgulje 1934). Uz pojedinačna djela vokalno-instrumentalne i komorne glazbe (kantata Noć na Uni, 1917; Gudački kvartet u d-molu, 1926) te omanji opus glasovirskih skladba, kao orguljaš i poznavatelj baroknih djela obogatio je orguljsku glazbu tehnički zahtjevnim solističkim skladbama (neke i u inačicama za orkestar) koje se odlikuju polifonom razradbom (Sonata u c-molu, 1909; Fantazija i fuga u c-molu, 1932; Koralni preludij u f-molu, 1943), a njegov Koncert za orgulje i orkestar u c-molu (1913) prvo je djelo te vrste u hrvatskoj glazbenoj literaturi. Desetak solo-popijevka lirske su minijature profinjena ugođaja, među njima Snešica, Tkeš si fletno, Vre tičeki spiju i Spi jalšina na stihove D. Domjanića (i u inačicama uz orkestar); osam ih je u Zagrebu objavljeno u autorskim zbirkama Pjesme za sopran (tenor) i klavir (1955) i Solopjesme za sopran (tenor) uz pratnju klavira (s. a.), posvećenima Maši Majer, neke u izdanjima Hrvatska pjesmarica (1942), Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja (1943), Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića (1985) i Ljuven sanak (2004), tiskanima u Zagrebu, te Jugoslavenska solo-pesma, 1 (Beograd s. a.). Lučićevo zanimanje za narodnu glazbu vidljivo je posebice u njegovim svjetovnim zborovima; uz one nadahnute osobinama narodnoga melosa, većinu čine obradbe ili harmonizacije narodnih popijevka, osobito iz Turopolja, Međimurja i Istre. U Zagrebu je objavio zbirke Narodni zborovi, mješoviti, 1–2 (1922), Narodne pjesme za muški zbor (1933), Narodne turopoljske pjesme za mješoviti zbor (1933) i Vijenac narodnih zborova, 1–2 (1951). Mješoviti zborovi Lepa Roza, Raca plava po Dravi, Dober danek tomu domu, Lepi Juro i Japo, mamo hote gledet objavljeni su mu pojedinačno (ciklus Fünf jugoslawische Chöre, Schott Music, Mainz 1961), a neke zborne skladbe u izdanjima Jaglaci (1942), Hrvatska pjeva i svira (1943), Zbirka zborova, 3–4 (1947–1948), Zborske pjesme, 2 (1951), Zbirka muških zborova i Zbirka ženskih zborova (1952), tiskanima u Zagrebu, te Osnove dirigiranja, 3 (Osijek 2001). Skladao i Turopoljsku himnu za zbor na vlastiti tekst (1919). Pristajući uz ideje cecilijanskoga pokreta, znatan dio stvaralaštva posvetio je crkvenoj glazbi (prva mu je skladba Tantum ergo u D-duru za mješoviti zbor, 1904). Skladao je četiri mise, među kojima je Missa (Eucharistica) jubilaris u Es-duru za četveroglasni mješoviti zbor i orgulje (1940; tiskano Zagreb 1943, snimljeno na CD, Best Music, 2004; inačica uz puhački orkestar snimljena na CD Hrvatske mise, Orfej i HRT, 1996), petnaestak djela na liturgijske tekstove za različite vokalno-instrumentalne sastave te četrdesetak za muške i mješovite zborove, uglavnom nadahnutih elementima narodne glazbe (O Isuse izranjeni, O silni, jaki Bože). Tridesetak crkvenih skladba tiskano je u glazbenim prilozima Sv. Cecilije (1910‒11, 1914‒15, 1918‒19, 1921, 1925, 1927, 1933, 1942‒43, 1970, 1973, 1990, 1997), neke su uvrštene u zagrebačka izdanja Crkvena pjesmarica (1909), Hrvatska crkvena pjesmarica (1917), Hrvat. (Hrvatska) crkv. (crkvena) pjesmarica Dječačkog sjemeništa (1934, 1938²), Hrvatski crkveni kantual (1934), Duhovna glasba (1943), Pjesmarica Božjega naroda (1981), Pjevajte Gospodu pjesmu novu (1983), 25 korizmenih popjevaka za muške zborove i klape (1995), Uskrsnu Isus doista (1995), Hrvatske uskrsnice (1998) i Hrvatske crkvene popijevke (2009) te u zbirke Pjevajmo, braćo kršćani (Makarska 1967), Slavimo Boga (Frankfurt na Majni—Zagreb 1993) i Najljepše Gospi (Zagreb—Zadar 1997). Obradbe nabožnih napjeva objavio je u autorskim zbirkama Laudate pueri Dominum. Božićne popijevke za dječji zbor uz pratnju glasovira (Zagreb 1911) i Novi album hrvatskih narodnih božićnih popjevaka za glasovir i pjevanje, 1–2 (Zagreb 1933). Priredio Crkvenu pjesmaricu za srednje i učiteljske škole (Zagreb 1942), u koju je uvrstio i vlastite harmonizacije pučkih popijevka. Lučić pripada hrvatskim skladateljima prijelaznoga razdoblja iz kasnoga romantizma u modernu, od kojih se razlikuje po snažnijem osloncu na tradiciju. Skladbe, posebice instrumentalne, temelji na klasičnim oblicima i novoromantičkim harmonijama, obogaćujući ih polifonom razradbom tematike. Orkestracija mu je zgusnuta, koloristički efektna, nadahnuta zvučnom raznolikošću orguljskih registara, majstorske instrumentacije. Pojedine su mu skladbe snimljene na LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 5 (Jugoton, 1973), Anđelko Klobučar. Orgulje (Jugoton, 1975; CD, Croatia Records, 2016) i Hrvatska popijevka (Jugoton, 1976) te na CD Zvona i orgulje Zagrebačke prvostolnice »Marijina uznesenja« (Croatia Records, 1994), Blagovijest (Splitska provincija sestara milosrdnica, 2002), Dobro došli u Turopolje (Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, 2002), Od opere do filma (Orfej, 2003), Hrvatska orguljska glazba, 1 (Cantus, 2009) i Quattro obbligato. Gaudium mysticum (Croatia Records, 2015). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je oko 50 snimka njegovih skladba. Na Muzičkoj je akademiji reorganizirao nastavu glazbene teorije; objavljivao udžbenike i priručnike (Elementarna teorija glazbe i pjevanja, 1922; Harmonija, 1924; Zborno pjevanje, 1933; Kontrapunkt, 1951), među kojima je Polifona kompozicija (1954) prvo teorijsko-pedagoško djelo te vrste u nas. Surađivao u periodicima Hrvatsko pravo (1910), Sv. Cecilija (1918, 1921, 1925, 1931) i Grlica (1933–34), u Muzičkoj enciklopediji LZ (oba izd.), te uredio Muzički kalendar (1934). Njegovu glazbenu ostavštinu obitelj je darovala knjižnici HGZ 2007. Od 1919. član utemeljitelj, od 1928. redoviti te od 1944. počasni član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (Zmaj Turopoljski). Portret u ulju izradio mu je J. Bužan (1921; HPM, stalni postav Muzeja Turopolja u Velikoj Gorici), medalju V. Radauš (1969), poprsje u bronci M. Mikulin (2009, park ispred Muzeja Turopolja). U Velikoj Gorici priređena je izložba o njem 1989 (Muzej Turopolja); po njem su nazvani tamošnja Osnovna glazbena škola (1989, Umjetnička škola od 2002) i Gradski zbor (1997). Grad Velika Gorica od 2006. dodjeljuje godišnju nagradu s njegovim likom. DJELA: Praizvedbe (izbor): Oče naš u h-molu za mješoviti zbor. Zagreb 1906. — Preludij i fuga u g-molu za orgulje. Zagreb 1906. — Impromptu u g-molu za orkestar. Zagreb 1909. — Toccata i fuga u F-duru za orgulje. Zagreb 1909; inačica za orkestar. Zagreb 1963. — Legenda u a-molu za orkestar. Zagreb 1910. — Sveta noć, motet za mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1910. — Missa solemnis u As-duru za mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1912. — Kraljice neba za sopran, alt, mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1913. — Lauretanske litanije u F-duru za sopran, alt, mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1913. — Stabat Mater za bariton i orgulje. Zagreb 1913. — Tantum ergo (u As-duru, D-duru, Es-duru, F-duru i G-duru) za mješoviti zbor. Zagreb 1913. — Hrvatska misa u C-duru za mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1921. — Ave Maria za tenor, violinu i orgulje. Velika Gorica 1922. — Cvijeće iz narodnog vrta za ženski zbor i orkestar. Zagreb 1930. — Hrvatska misa u c-molu za mješoviti zbor. Zagreb 1931. — Noć na Uni, kantata za tenor, mješoviti zbor i orkestar (tekst H. Badalić). Zagreb 1931. — Simfonija u f-molu. Zagreb 1931 (stavci Adagio i Scherzo 1928). — Spi jalšina, balada za tenor i orkestar. Zagreb 1931. — Pet moteta na hebrejski tekst za mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1932. — Elegija u f-molu za orgulje. Zagreb 1934; inačica za orkestar 1937. — Scherzo u g-molu za orkestar. Zagreb 1938. — Oče naš u C-duru za bas i orgulje. Zagreb 1940. — Missa jubilaris u Es-duru za sopran, mješoviti zbor, puhački orkestar i orgulje. Zagreb 1944. — Fantazija i fuga u c-molu za orkestar. Zagreb 1953. — Teorijsko-pedagoška djela: Elementarna teorija glazbe (muzike) i pjevanja. Zagreb 1922, 1927²; 1‒3. 1940³. — Harmonija. Nauka o sazvučju. Zagreb 1924. — Zborno pjevanje. Solfeđo. Zagreb 1933. — Kontrapunkt. Zagreb 1951, 1969². — Polifona kompozicija. Zagreb 1954, 1997². — Potpuniji popis djela: L. Trešćec-Bobetko, Arti musices, 12(1981) 1/2, str. 111–128.

Lučić, Franjo, hrvatski skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i teoretičar (Kuče kraj Velike Gorice, 31. III. 1889 – Zagreb, 16. III. 1972). Završio 1909. glazbenu školu Hrvatskoga glazbenoga zavoda (Ć. Junek i F. Dugan), na kojoj je 1911–14. predavao povijest glazbe. Od 1921. do umirovljenja 1960. bio profesor orgulja i polifonskih disciplina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1944/45. i 1952–61. rektor). Bio je jedan od utemeljitelja i ravnatelj glazbene škole Polyhymnia u Zagrebu (1932–41). Djelovao je i kao orguljaš u zagrebačkoj katedrali. U opusu od 120-ak djela (skladbe za orgulje, orkestar, vokalna i crkvena glazba) ističu se Prva simfonija (1917), jedna od prvih modernih hrvatskih simfonija, kantata Noć na Uni i Koncert za orgulje i orkestar, prvo djelo te vrste u hrvatskoj glazbi. U skladanju oslonjenome na tradiciju romantičara znalački se služio polifonijom, pozorno gradio glazbenu formu, vješto orkestrirao te se ponekad nadahnjivao pučkim melosom. Napisao je niz teorijskih djela i školskih udžbenika za predmete glazbene teorije, među kojima je osobito značajna Polifona kompozicija (1954). Od 1918. do 1927. bio je turopoljski župan. Citiranje: Lučić, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na muzičara Franju Lučića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spo-
men na muzičara Franju Lučića:“)

Wikipedia Wikidata