Franjo Marković

književnik i filozof; 1845-1914

Franjo Marković (ili Franjo pl. Marković) (Križevci, 26. srpnja 1845. – Zagreb, 15. rujna 1914.), hrvatski filozof i književnik.
Prvi profesor filozofije na obnovljenom zagrebačkom sveučilištu od 1874. Akademik. Brani samosvojnost filozofije kao metafizike nasuprot skolastici s jedne, te pozitivizmu i materijalizmu s druge strane.
Najvažnije filozofsko djelo mu je Razvoj i sustav obćenite estetike, koje je utjecalo na razvoj hrvatske filozofije zbog pregleda povijesti estetike na hrvatskom jeziku i uvođenja novih filozofskih termina. Utemeljitelj je istraživanja hrvatske filozofske baštine.
Pisac je lirsko-refleksivne poezije, epskih spjevova i drama. Izrazit je romantičar ("nacionalno-romantički duh"), a u pjesništvu sljedbenik Adama Mickiewicza.
== Životopis ==
Rođen u plemićkoj obitelji, od oca Antuna i majke Josipe r. Šugh. Gimnaziju pohađa u plemićkom konviktu u Zagrebu i završava ju 1862. godine. Godine 1862. odlazi na studij klasične filologije i slavistike u Beču. Završava studij 1865., a iduće godine polaže ispit za gimnazijskog profesora. Radi kao gimnazijski suplent, a zatim i "pravi učitelj" u gimnaziji u Osijeku. Od 1870. do 1874. godine je bio profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1870. nakon jedne političke demonstracije napušta službu i odlazi na studij filozofije u Beč, a zatim u Dresden, Leipzig, Berlin i Pariz, 1872. je doktorirao filozofiju.
Godine 1874. imenovan za prvog voditelja nezavisne katedre za filozofiju u Zagrebu i dekana Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta. Te je godine osnovano obnovljeno Zagrebačko sveučilište, unutar njega Filozofski fakultet (tada "Mudroslovni") i na njemu Katedra za filozofiju (tj. "Stolica za mudroslovje teoretično i praktično sa povjestnicom"). Rektor je Sveučilišta od 1881. – 1882. Predavao do mirovine 1909.
Urednik je Vijenca od 1872. – 1873. Član je odbora Matice Hrvatske od 1875. Pravi član JAZU od 1876.
Zastupnik križevačkog kotara u Saboru Hrvatske i Slavonije u posljednja dva desetljeća 19. stoljeća (doba bana Khuena). Kao član umjerene opozicije, djelovao je u skladu sa svojim načelima, inzistirajući na etičkim načelima u politici. Kao »tipičan reprezentant hrvatskog malog plemstva« (Bazala, str. 123) brani hrvatske interese protiv mađarskih presizanja, zalaže se za zaštitu ustavnosti, za političke slobode i »duševni napredak i materijalni razvoj« pučanstva.
== Nastava filozofije ==
Držao je predavanja o svim filozofskim disciplinama (logika, psihologija, naravoslovlje, metafizika, etika, estetika, nauka o spoznaji, pedagogija i povijest filozofije). U to se doba u okviru općeg pojma "filozofija" proučavaju i povijest, zemljopis, jezikoslovlje, antropologija, pedagogija, prirodne znanosti i matematika, koje su predavali drugi profesori.
Filozofiju predaje prema sustavu koji je razradio J. F. Herbart, koji je u to doba (nakon revolucionarne 1848., kojoj su mnogo pridonijeli mladohegelovci, pa su vlasti nastojale suzbiti Hegelov i Kantov utjecaj) općeprihvaćen u Njemačkoj i Austro-ugarskoj. Njegov je sustav imao pedagoške kvalitete za razvoj dosljednosti i strogosti u pojmovnom mišljenju i zato pogodan da bude »propedautikom filozofijskoga duha u nas«. (Bazala, str. 14) (Albert Bazala, koji je 1909. od Markovića preuzeo katedru, napušta Herbartov sustav). Pratio je aktualna duhovna kretanja, čitao njemačke, francuske, engleske i druge autore, te upoznavao studente s njihovim djelima, čak i ako ih nije odobravao.
Kao prvi profesor filozofije koji sustavno predaje, prevodi i piše na narodnom jeziku (a ne latinskom ili njemačkom), bitno je utjecao na razvoj hrvatskog stručnog filozofskog nazivlja.
Godine 1880. promovira Gjuru Arnolda kao prvog doktora filozofije, a tek 1894. ovaj mu se pridružuje u nastavi kao profesor. Arnold je, uz predavanja iz filozofije, vodio katedru za pedagogiju. Godine 1904. je Albert Bazala habilitirao za privatnog docenta iz filozofije.
== Filozofsko usmjerenje ==
Marković, prvi profesor filozofije koji nije svećenik, njeguje samosvjesnost filozofije nasuprot skolastičke tradicije i neoskolastike koju u to doba, pišući na narodnom jeziku, promoviraju profesor Bogoslovnog fakulteta Ante Bauer i drugi teolozi. S druge strane, braneći metafiziku, suprotstavlja se materijalizmu i pozitivizmu, koji u to doba prodiru u Hrvatsku, u čemu ga slijedi njegov učenik Albert Bazala. »Ništa vriedna ne nastaje ljudskim radom bez žive logične, estetične i etične težnje t.j. bez filosofijske težnje.« (cit. u: Despot, str. 21)
=== Herbartova škola ===
U svojim predavanjima i pisanju nadovezuje se na metafizičku tradiciju europske misli, slijedeći u bitnom Herbartov formalistički sustav, koji nudi kompromis između egzaktnosti prirodnih znanosti i metafizičke spekulacije, s naglaskom na strogoći pojmovnog mišljenja. Ističe psihologiju kao ishodište filozofije (psihologizam): »Njezin (filozofije) nedogledni, potpuno nikad nedostižni cilj promišljen je sustav misli i u njemu onda sređenih čuvstava i težnjâ.« (Bazala, str 49)
Herbartova škola, pa tako i Marković, inzistira na očuvanju različitosti i nesvodljivosti psihičke i tvarne prirode, osobito se protiveći materijalističkom svođenju prve na drugu. Smatra da »racionalna psihologija i kozmologija svjedoče u prilog spiritizma« (odnosno protiv materijalizma: tvar je besvjesna i neslobodna, podložna zakonu uzročnosti, pa čovjekova svjesnost i sloboda ne mogu nikako biti proizvod tvari, nego višeg i savršenijeg bića, tj. duha. (Zenko, str. 62 id.; Bazala, str. 72 id. )
=== Estetika ===
U estetici je formalist: estetičan je samo oblik, ne i sadržaj; tu njegova učenjačka osobnost potiskuje onu umjetničku. (Bazala, str. 49., 81 id.) Umjetnost mora pružiti estetski užitak; treba težiti sveopćem ljudskom idealu, uzdići se iz stvarnosti do vrijednosti. Zato je nesklon naturalizmu i realizmu: naturalizam jednostano prikazuje samo ružne i opake strane života. Predmet umjetnosti mora biti ne samo oblikom lijep, nego i sadržajem dostojan. Veliki su umjetnici »učitelji narodni, stvaraoci života«. (Bazala, str. 88–93)
=== Etika ===
U etici je u većoj mjeri izlazio iz formalističkih okvira Herbartove škole, zanimajući se za suvremene pozitivističke i sociologijske struje i izražavajući vlastiti, snažni etički osjećaj. (Bazala, str. 49 id.) Osuđivao je naturalizam, materijalizam i Darwinovu teoriju evolucije, koji vode do »bankrota etike«, uzdižući bilo egoizam, bilo »korist za društvo, kako je shvaća javno mnjenje«. (Bazala, str. 97–98) Albert Bazala prilično opsežno kritizira ograničeno etičko učenje svojeg učitelja (slično je dijelio i Gjuro Arnold).
=== Kritički duh i uzdizanje naroda ===
Herbartovo veličanje filozofije kao predvodnice kulture primijenjuje na hrvatske prilike. Ističe značaj napornog rada na spoznaji i njegovanja kritičkog duha. Filozofija ima dugoročnu prosvjetnu zadaću uzdizanja naroda. Filozofija je »osviješteni kulturni duh«, koja oblikuje i vodi k napretku kulturu naroda i njegovog »stila života« uopće. Stvara »duhovnu domovinu«, »domovinu misli«, koja je branik tvarne domovine. Učeći od drugih naroda, treba razviti samosvojnost na putu k spoznaji ideala istine, dobrote i ljepote. To je dužnost ne samo prema narodu, nego i prema čovječnosti: filozofija i sad već zbližuje pojedince, a s vremenom ujedinit će i narode. (Bazala, str. 16–17 id.; Despot, str. 19–23)
== Književni rad ==
Objavio niz književnih djela, od kojih su najvažniji epovi i drame u nacionalno-romantičarskoj tradiciji. Za razliku od formalističke i racionalističke koncepcije u filozofiji, »Marković svoj "lični nazor", svoje čuvstvovanje i željenjem prožeto mišljenje sklanja pod okrilje poezije.« (Bazala, str. 55)
Obrađujući utglavnom teme iz povijesti, Marković se angažira u tadašnjoj borbi za afirmaciju hrvatsva protiv mađarske i njemačke prevlasti. Idilični ep Dom i svijet obrađuje suvremenu tematiku. Ep Kohan i Vlasta opisuje borbu starih Slavena i Nijemaca na Baltiku. Tragedija Karlo Drački prikazuje čovjeka koji strada u borbi za sveljudski ideal slobode protiv Rima i mađarskih feudalaca. Tragedije Benko Bot i Zvonimir prikazuju poroke i grabežljivost mađarskih velikaša i dvora. Pisao je također i pjesme, književne kritike i studije. Spjevao je riječi za zborsku pjesmu "U boj!" iz opere "Nikola Šubić Zrinski" Ivana Zajca.
== Filozofska djela ==
Zaokupljen predavanjima i književnim radom, objavio je malo djela iz filozofije. Objavio je knjigu Razvoj i sustav obćenite estetike (1903.).
Značajnije knjige i spisi izdani za njegovog života:
Estetička ocjena Gundulićeva "Osmana", Zagreb, 1877.
O piscih filozofijske struke a hrvatskoga roda, "Vienac", 44/1881. (Nastupni govor kao rektora)
Filosofijski rad Rugjera Josipa Boškovića, Zagreb, 1887. – 1888.
Etički sadržaj naših narodnih poslovica, Zagreb, 1889.
Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci, Zagreb, 1899.
Razvoj i sustav obćenite estetike, Zagreb, 1903.
Godine 1970. izdana su njegova Izabrana djela u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, Sv. 44.
Sačuvano je niz rukopisa za predavanje, od kojih su neki obrađeni u i objavljeni u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine.
== Literatura ==
Bazala, Albert: Filozofijski portret Franje Markovića, Zagreb: Institut za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, 1974. (Prvo izdanje 1921.)
Despot, Branko: Filozofija?, Zagreb: Demetra, 2000. (str. 346–348 id.)
Hrvatska enciklopedija
Zenko, Franjo: Novija hrvatska filozofija, Zagreb: Školska knjiga, 1995. (Poglavlje o Markoviću napisao je Ivan Čehok, a o njemu govori i Zenko u uvodnoj studiji. Dodan je izbor iz djela.)
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Križevci.eu: Franjo Marković  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2007. (Wayback Machine)
Instut za filozofiju: Franjo Marković i neka dostupna djela
Matica hrvatska  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. kolovoza 2017. (Wayback Machine) Knjige. Filozofijsko djelo Franje pl. Markovića. Zbornik radova. Priredio Stipe Kutleša

MARKOVIĆ, Franjo, filozof, književnik i književni kritičar (Križevci, 26. VII. 1845 — Zagreb, 15. IX. 1914). Suprug pijanistice Dragice. Pripadnik kalničke plemićke obitelji. Kao gojenac Plemićkoga konvikta završio klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1862. Studij klasične filologije, slavenskih jezika i filozofije polazio na Filozofskom fakultetu u Beču 1862–65; profesorski ispit položio 1866. Ondje prijateljevao među ostalima s A. Šenoom i T. Smičiklasom te bio počasni član društva »Velebit« od 1871. Radio 1866–68. u gimnaziji u Osijeku te, nakon premještaja iz političkih razloga, 1868–70. u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Napustivši službu u znak potpore otpuštenim nastavnicima V. Jagiću i V. Bratelju, otišao je ponovo u Beč. Slušajući među ostalim predavanja iz estetike R. Zimmermanna, sljedbenika J. F. Herbarta, položio rigoroz iz filozofije i povijesti 1871. te iz matematike i fizike 1872; u doktora filozofije promoviran 1872. Vrativši se u Zagreb, predavao od 1872. iznova u Klasičnoj gimnaziji (slušao predavanja iz filozofije na sveučilištima u Dresdenu, Leipzigu, Berlinu i Parizu 1873) te od 1874. do umirovljenja 1909. bio redoviti profesor na Mudroslovnom fakultetu. Predavao i nakon umirovljenja. Bio prvi dekan Fakulteta 1874–75. te ponovo 1888–89, rektor Sveučilišta u Zagrebu 1881–82. Biran na listi Neodvisne narodne stranke 1881, 1884. i 1887, zastupao križevački kotar u Hrvatskom saboru 1881–92. — Prvi profesor filozofije na novoosnovanom Fakultetu, predavačkom je djelatnošću, ugledajući se na tada raširen Herbartov propedeutički nauk, zahvatio gotovo sve filozofijske discipline (povijest filozofije, metafiziku, estetiku, logiku i etiku) i one danas samostalne, pedagogiju i psihologiju, te postao ključnom figurom u hrvatskoj filozofiji na prijelazu stoljeća. Rektorskim govorom Filosofijski pisci od 15–18. vieka u Dalmaciji (Vienac, 1881, 44; Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII. Zagreb 1882), u kojem prikazuje prinose hrvatskih filozofa europskoj kulturi, u početcima je istraživanja hrvatske filozofske baštine. Ističući ulogu nacionalne filozofije u izgradnji političkoga i kulturnoga identiteta, nastojao je hrvatsku filozofiju osloboditi germanskih utjecaja (ponajprije snažno zastupljena njemačkoga idealizma) te se u pokušaju uspostave kontinuiteta s izvorima vraćao starijoj metafizičkoj tradiciji. U borbi protiv kulturne dominacije tzv. velikih naroda te radi izgradnje nacionalnoga identiteta svoju je estetičku misao postavio u kritici apriorne i apsolutne estetike jer različiti narodi imaju »svoja utvrđena estetička pravila, svoj estetički ukus«. Za nj je stoga jasno kako se filozof estetičar teško može odvojiti od ukusa svoje epohe i svojega naroda izdizanjem na čistu misaonu apstrakciju koja bi iznjedrila neku apsolutnu filozofiju. Sinteza je njegovih filozofskih promišljanja, poglavito u književnosti i kritici, knjiga Razvoj i sustav obćenite estetike (1903), prvi povijesni pregled europske estetičke misli u nas, u kojem se posvetio i oblikovanju filozofijske terminologije. Pristaša Herbartova doktrinarnoga formalizma, svoje nazore temelji na objektivističkoj i formalističkoj estetici, pa mu je, uz naglašenu kritiku isticanja ružnoga, središnji dio knjige razmatranje o lijepome, koje određuje, izgrađujući vlastiti sustav opće estetike, na temelju pet pojmova (oblika): jačine, sklada, osobinske obilježenosti, skladnoga »izmira« i pravilnosti. Iako filozofski sustav umnogome gradi po uzoru na Zimmermanna, estetiku za razliku od njega ne drži apriornom znanošću (»Estetika ne može biti /.../ samoumstvena, bez izkustvene podloge.«) te ističe da je ona moguća samo na temelju iskustva konkretnih umjetničkih djela. Sukladno tomu, i filozofija u cjelini nije suprotstavljena drugim znanostima, nego s njima konstituira cjelokupnu spoznaju. U potrazi za idealom objektivne umjetnosti u svojim je tezama naglasak stavio na sklad kompozicija te umjetnost tumačio kao potragu za vječnom ljepotom. Odbacivao je pritom književni realizam i naturalizam kao puko imitiranje prirode, držeći da je zadaća umjetnika prirodu idealizirati, odn. osloboditi od svih neumjetničkih elemenata. Obuhvaćajući estetskim iskustvom i područje morala, ustrajavao je u nerazdvojivosti etičkoga i estetičkoga, koji se sjedinjuju upravo u pojmu lijepoga (»prava ljepota« jest »pojavni simbol dobrote«), te je etiku držao dijelom estetike (»Etika je ona filosofijska znanost, koja kao odličan i poseban dio estetike ustanovljuje podpun red.«); o prožimanju etičkih i estetskih vrijednosti pisao je i u studiji Etički sadržaj naših narodnih poslovica (Rad JAZU, 1889, 96, i p. o.). Posvetivši znatnu pozornost i glazbi, u knjizi je iznio prvu periodizaciju opće povijesti glazbe u nas, pri čem je, unatoč inzistiranju na formalističkom uvjetu njezine harmonijske ljepote, zastupao stanovit amalgam formalizma i psihologizma (D. Barbarić). Estetiku je uz to definirao u analogiji s formalnom logikom; baveći se njome i u predavanjima, u hrvatsku je tradiciju uveo empiristički utemeljenu induktivnu metodu J. S. Milla te kao novinu simboličku notaciju (S. Kovač, 2005). Napisao i opsežnu raspravu Filosofijski rad Rugjera Josipa Boškovića (Rad JAZU, 1887–88, 87–88, 90, i p. o.), u kojoj među prvima razmatra glavne postavke Boškovićeve filozofije, napose u odnosu na druge europske filozofske pozicije, te iz nje crpe fizikalističku potporu za svoju estetičku i logičku misao. Cjelina njegova filozofskoga djelovanja nije dovoljno proučena; od mnogobrojnih rukopisa objavljeni su ulomci iz logike (Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 1992, 1–2, 1993, 1–2, 2024, 2, 2025, 2; B. Marotti, Tročlani sklop. Zagreb 2021) i pedagogije (Novija hrvatska filozofija. Zagreb 1995; Napredak, 2008, 3) te kao knjiga nedovršena Etika (2016). — Književni je rad započeo pjesmama u đačkom listu Domovina (1860), koji je i supokrenuo te godine. Oblikovan na lektiri njemačkoga romantizma, postupno se, posebno za studija, upoznaje s djelima drugih europskih romantičara, potpavši pod jak utjecaj A. Mickiewicza. U duhu njegova stvaralaštva u mlađim danima piše balade i romance, neopterećene teorijskim načelima, koja će mu obilježiti daljnji rad; uz pjesmu Angjeo slavjanstva, nekoliko prijevoda s poljskoga (Mickiewicz, A. Malczewski, J. Słowacki) te epilij Povratak pod hrvatskoga kralja – u kojem je, diskretno nasljedujući stil usmenoknjiževne naracije, ostvario najuspjeliju baladičnost – skupio ih je u zbirci Iz mladih dana (1883). Pjesmama se potom javljao sporadično, prigodnim sonetima i sonetnim vijencima I. Trnskomu, A. Nemčiću, J. J. Strossmayeru i dr. u Obzoru (1886, 1899), Ljetopisu JAZU (1897) i Viencu (1897–99); objavio i putopisna Tri sonetna vijenca (Vienac, 1897, 50–52, i p. o.). Prvo mu je opsežno djelo, trodijelni spjev hibridnih žanrovskih odlika u rimovanom jampskom jedanaestercu Dom i sviet, u književnoj historiografiji ocijenjeno kao najbolje u cjelokupnu opusu. Napisano 1865, odbijeno za tisak u Glasonoši (Beč) i prvi put objavljeno u zbirci Iz mladih dana, iako tematski usredotočeno na aktualne društvene prilike (s nedvosmislenim protuaustrijskim stajalištem, u priči o mladom hrvatskom intelektualcu za Bachova apsolutizma), usto sa psihološkom motivacijom likova bez intervencija nadnaravnoga, naracijom i gradnjom lika djelo je oslonjeno na imaginaciju formativnoga romantizma, pri čem spaja stilske značajke Mickiewicza (B. Vodnik, 1906) te epilija Hermann i Dorothea J. W. Goethea (P. Pavličić, 2003). Mjestimični rekviziti idilskoga žanra, tipični za ljubavnu podvrstu romantičkoga epskoga zapleta, mnoštvom vjerodostojnih pojedinosti konkretna socijalnoga i političkoga konteksta potisnuti su u korist protorealističke fabule, s nakanom da se hrvatska građansko-provincijska zbilja u pol. XIX. st. prikaže kao poprište uzvišene borbe tragičnih sudbina. Uvjeren da je slavenska uzajamnost jedini put nacionalne emancipacije, i u petodijelnoj »epskoj pjesmi« Kohan i Vlasta (1868), o borbi protiv germanizacije, utječe se Mickiewiczu i njegovu spjevu Konrad Wallenrod, s mitskim likovima poganskih Polapskih Slavena. Poput Mickiewiczeva naslovnoga junaka, i Kohan je nositelj najuzvišenijih humanističkih ideala, pri čem, ne videći alternative, pronosi ideju panslavizma kao jedinoga rješenja za neslobodne slavenske narode. Naglašena formalistička komponenta, koja je podrazumijevala znatnu skrb za kompoziciju teksta, vidljiva je i u Markovićevu dramskom opusu. Za uredničkoga mandata 1872–73. u Viencu se javio prvom dramom, u formi neoklasicističkom, povijesnom tragedijom Karlo Drački (1872, 20–24, 26–27; praizvedba HNK u Zagrebu, HNKZ, 1894), s temom iz hrvatske povijesti XIV. st., u kojoj je, nastojeći nadvisiti utilitarni kontekst preporodne drame, likove oblikovao kao karakterološki neizražajne, apstraktne estetičke koncepte; pisana nerimovanim jampskim jedanaestercem, pod utjecajem povijesne dramatike W. Shakespearea, Goethea i F. Schillera, drama je zamišljena kao prvi dio neostvarene tetralogije odn. pentalogije Hrvatski pokret. Tragedija u stihu s protagonistima iz hrvatsko-ugarske povijesti XII–XIII. st. te s melodramskim ljubavnim zapletom Benko Bot (Vienac, 1872, 49–52; praizvedba HNKZ 1899) srodna je uzvišena, mjestimice egzaltirana stila. I u proznoj tragediji Zvonimir (1877; praizvedba HNKZ 1878), u povodu obljetnice krunidbe, povijesne je okolnosti sižejno prilagodio svojim estetičkim načelima. Objavio i prigodne dramolete Vilinski dvori (suautor Trnski; Vienac, 1874, 42; uglazbio I. Zajc, praizvedba HNKZ 1874. u povodu otvorenja Sveučilišta u Zagrebu) i Uspomeni Marka Marulića (Ibid., 1901, 43–46; praizvedba HNKZ 1901). Držeći kako je dramska vrsta idealan spoj lirskoga i epskoga, u skladu s predodžbom o uzvišenom tragičkom stilu, sve su mu drame poetički razmjerno kompleksne kasnoromantičke tragedije, s likovima podvojenima između razuma i osjećaja, ideala časti i dužnosti te političke pragmatike. Zbog viška patosa i retoričkih postupaka otpočetka ih je pratila slaba scenska afirmacija; nakon praizvedba uprizoreni su u HNKZ Benko Bot (1911) i Karlo Drački (1937), u osječkom pak kazalištu fragment Kohan i Vlasta (1935, adaptacija Zora Barlović-Vuksan). Prema Markovićevu dramskom nacrtu A. Tresić Pavičić napisao je tragediju Ljutovid Posavski (Zagreb 1894). — Estetički program u potrazi za formalnim skladom u umjetničkom djelu Marković je provodio osobito u kritici. Književnokritički je rad započeo teorijskim opisom balada i romanca u Viencu 1869 (O baladah i romancah, br. 44; O slavenskih baladah, br. 45; temu razradio i u Prilogu estetičkoj nauci o baladi i romanci. Rad JAZU, 1899, 138, i p. o.). Prateći istodobno zagrebački kazališni život, u Viencu je 1869–70, najčešće naizmjence s A. Pavićem, popunjavao rubriku Naše kazalište odn. Narodno kazalište, često kritizirajući prevagu njemačkoga repertoara za Šenoina ravnanja kazalištem. Ubrzo napustivši gotovo posve kazališnu kritiku, okrenuo se suvremenoj hrvatskoj književnosti (Vienac, 1872–73, 1880–82, 1885; Obzor, 1880, 1890) i ponajviše autorima zaokružena opusa te napisao studije o P. Preradoviću (Vienac, 1873, 37–38, 48, 50), I. Mažuraniću (Ibid., 1875, 50–52), M. Bogoviću (Ibid., 1878, 21–24; Rad JAZU, 1900, 144, i p. o.), S. Vrazu (Vienac, 1880, 36), M. Puciću (Rad JAZU, 1883, 67, i p. o.), D. Demetru (Ibid., 1886, 80) i I. Gunduliću (Ibid., 1888, 89, i p. o.), o čijem je Osmanu raspravljao s Pavićem (Ibid., 1879, 46–47, 50, 1880, 52, i p. o.) u prvoj znanstvenoj polemici u hrvatskoj književnosti (D. Jelčić). Autor je opširnih kritičkih uvoda u Šenoinim Izabranim pjesmama (1882) te u izdanjima Pjesme. Pobratimstvo. Biedna Mara. Petar Bačić L. Botića (1885), Dubravka I. Gundulića (1888), Teuta. Grobničko polje D. Demetra (1891) i Izabrani spisi I. Dežmana (1896; urednik); sve tiskano u Zagrebu. Prekinuvši s dotadašnjim praksama domaće književne kritike koja je reproducirala sadržaj djela i kontekstualizirala ga utilitarno, prvi se usredotočio na načelna pitanja književnoga stvaranja. Iako u vlastitom opusu u tom nije sasvim uspio, u kritici je zastupao radikalno odustajanje od didaktičnosti i tendencioznosti; zbog dosljedna formalizma i mjestimične doktrinarnosti njome nije bitno utjecao na strujanja u književnom životu, no utro je put znanstvenim pristupima književnosti. U mlađih suvremenika, pa i u onih sklonih »starima«, držan je akademskim romantikom (D. Prohaska, 1919), kritički usko determiniranim. Ne prihvaćajući književne mijene, kritikama se prestao javljati 1890-ih; u jednom od posljednjih članaka (Predavanje u izložbi »družtva hrvatskih umjetnika«. Vienac, 1899, 7–9) ustao je protiv modernističkih nastojanja »mladih« umjetnika. Pjesme, crtice, govore, predavanja, prigodne i kulturnopovijesne članke, prijevode s poljskoga i ruskoga te ulomke iz djela objavio među ostalim i u izdanjima Domovina (1862–63), Glasonoša (1865), Vienac (1869–72, 1878–79, 1881–82, 1884–86, 1894, 1898–1900), Obzor (1880), Katolička Dalmacija (1881, 1889), Narodni list (1881, 1889), Sriemski Hrvat (1881–82), Slava preporoditeljem! (Zagreb 1885), Smotra (1887), Hrvatska (1888), Napredak (1889), Živobran (1895), Agramer Tagblatt (1897, 1899, 1901), Dom i sviet (1900, 1904), Darovi našim djevojkama (Zagreb 1905), Strossmayer (kalendar, 1907) i Ljetopis JAZU (1913); članak O đakovačkoj stolnoj crkvi iz izdanja Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900) tiskan je kao knjižica (Đakovo 2012). Napisao davoriju U boj (oko 1866; Zajc uglazbio za muški zbor, umetnuto u operu Nikola Šubić Zrinjski) te prema narodnoj priči libreto za Zajčevu operu Mislav (1870). Sudjelovao u izradbi prvoga priručnika za teoriju glazbe na hrvatskom jeziku Obćenita teoretično-praktična pripavna nauka glasbe I. Oertla (Zagreb 1880). Za četvrti razred gimnazije objavio Čitanku (Zagreb 1874; Hrvatska čitanka, 1880², 1891³). Sa Smičiklasom sastavio spomen-knjigu Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892 (Zagreb 1892) te napisao priloge o Šenoi, J. Jurkoviću, Vrazu i A. Veberu Tkalčeviću, a samostalno vjerojatno Spomenicu na svetčano otvaranje Kralj. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (Zagreb 1875). S engleskoga preveo Izabrane crtice Washingtona Irvinga (1–2. Zagreb 1878–1879). Tiskani su mu i govori sa saborskih sjednica (Zagreb 1886, 1887, 1888, 1889), odabrana pisma (Pisma Franje Markovića Aleksi Šuljoku. Zagreb 1921; Rad JAZU, 1969, 355) te Izbor iz djela (2000). — Ljubitelj prirode, planinario je po Hrvatskoj i Sloveniji. Član Hrvatskoga planinarskoga društva od 1874; inicirao 1898. pokretanje časopisa Hrvatski planinar, u kojem je surađivao pjesmama i člancima o planinarstvu (1898, 1900). — Neporeciv kulturni autoritet za života, zaslužan je po cjelini svojega djelovanja. Bio je redoviti član JAZU od 1876, predstojnik Razreda filozofičko-juridičkoga 1887–88, 1894–95. i 1903–14. te tajnik JAZU 1896–1902; njegova izvješća o književnom radu JAZU tiskana su u Ljetopisu JAZU (1896–1902). U MH član Književnoga odn. Književno-umjetničkoga odbora 1873–74. i 1877–95. te potpredsjednik Gospodarskoga odbora 1895–1902. Predsjednik HPD »Kolo« 1883–86. Kao član Zemaljskoga školskoga odbora sudjelovao u izradbi školskoga pravopisa 1877. Član Upravnoga odbora zagrebačkoga HNK 1872. te Nadzornoga odbora DHK 1903, počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od 1881. Potaknuo osnivanje Hrvatske akademske menze (1898; s radom započela 1908). Uvršten među ostalim u izbore Hrvatska antologija (1892), Hrvatska književna kritika (1935), Hrvatska književna kritika, 1 (1950), Polemike u hrvatskoj književnosti, 5–7 (1982–1983), Hrvatska planinarska književnost (1994), Hrvatski književni romantizam (2002), Antologija hrvatskoga pjesništva (2007) i O hrvatskoj filozofiji (2017), sve tiskano u Zagrebu, te prevođen na njemački, mađarski, češki, slovački i poljski. Bogata ostavština (među ostalim korespondencija i predavanja) čuva se u Zagrebu u Arhivu HAZU, Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u NSK. Suvremenici su mu posvećivali pohvalnice (F. Miler, Prosvjeta, 1905, 15; B. Kukuljević Sakcinski, Ibid., 1905, 16; Đ. Arnold, Ibid., 1913, 1); satiričke stihove uputio mu je A. Harambašić (pseud. Grga Kaloper), politički intonirane (Trn, 1892, 1) te kao parodiju stila (Vragoljan, 1882, 5) i kritiku poetike (Trn, 1891, 3). Portretirali su ga T. Mayerhofer (1884, litografija), S. Kovačević (litografija, HPM), J. Bužan (1903, ulje, Gradski muzej Križevci), A. Matković (1927, poprsje) i nepoznati autor (Rektorat Sveučilišta u Zagrebu). O njem su 2014. održani skupovi u Križevcima (priređena i izložba), kad su ondje utemeljeni Dani Franje Markovića, i u Zagrebu. Po njem je nazvana nagrada koju zagrebački Filozofski fakultet od 2006. dodjeljuje svojim studentima za zapažene uspjehe. Potpisivao se i inicijalima te Fr. Marković. — Sestra Emilija (1839–1916) objavila je pod pseudonimom Evgenij (Eugen) Nenadov pripovijetke u Viencu (List iz kronike križevačke, 1876, 1–7; Koja li je prava Madona?, 1877, 7–20; Zlatna šuma. Plameno more, 1883, 3) po kojima pripada krugu ranih hrvatskih novelista. DJELA: Kohan i Vlasta. Osiek 1868, Zagreb 18802 (4 izd. do 1923). — Karlo Drački. Zagreb 1872 (Hrvatski pokret. Dramatski cyklus u četiriju dielih, 1), 1917². — Zvonimir, kralj hrvatski dalmatinski. Zagreb 1877. — Iz mladih dana. Zagreb 1883. — Razvoj i sustav obćenite estetike. Zagreb 1903 (pretisak Split 1981). — Dom i svijet. Zagreb 1923², 1948. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 44. Zagreb 1970, 33–220. — Izbor iz djela. Vinkovci 2000. — Etika. Zagreb 2016.

Marković, Franjo, hrvatski književnik i filozof (Križevci, 26. VII. 1845 – Zagreb, 15. IX. 1914). Studij klasične filologije, slavistike i filozofije završio u Beču 1866. Iste godine zaposlio se kao suplent u gimnaziji u Osijeku, a 1868. bio je premješten u zagrebačku gimnaziju. Zbog političkih razloga napustio je službu te 1870. otišao u Beč, gdje je 1872. doktorirao iz područja estetike. Bio je profesor filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1874–1909). Član JAZU postao je 1876., a rektor Sveučilišta u Zagrebu 1881., kada je ušao i u politički život te do 1890. bio zastupnik u Hrvatskome saboru.Ranu fazu njegova književnog stvaralaštva obilježavaju balade i romance (Zla kob, U svetu zemlju, Šaš-polje), ponajviše pod utjecajem njemačke romantike, ali i engleskoga, skandinavskog i poljskoga baladnoga pjesništva. U 1860-ima napisao je dva romantička spjeva: Dom i svijet (1883) i Kohan i Vlasta (1868). Dom i svijet idilički je spjev u tri pjevanja o sudbini hrvatskog intelektualca u provinciji za Bachova apsolutizma. Politički angažman i aktualna tema približavaju ga žanru stihovane novele. Kohan i Vlasta, s temom borbe bodričkih Slavena (Abodrita) protiv germanske dominacije, znatno je bliži poljskim uzorima, osobito Mickiewiczevu spjevu Konrad Walenrod. God. 1869. Marković je s A. Šenoom, I. Dežmanom i I. Trnskim pokrenuo časopis Vienac, u kojem je bio i kazališni kritičar, a 1872. i urednik. Za uredničkoga je staža u Viencu objavio dvije povijesne tragedije u pet činova, ispjevane jampskim pentametrima: Benko Bot (praizveden 1899) i Karlo Drački (praizveden 1894). Smještajući tragičke radnje u daleku povijest (XIII. i XIV. st.), Marković im je dao herojski značaj i motivirao svoj patetični dramski stil, ali i posredno odaslao aktualne svjetonazorske poruke o nacionalnom oslobođenju i samobitnosti. I u tragediji Zvonimir, kralj hrvatski i dalmatinski (1877., praizvedba 1878) Marković je realizirao svoje estetičke nazore o drami kao najuzvišenijem i formalno najsavršenijem književnom rodu. Estetičke poglede izložio je u teoretskim raspravama Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci (1898) i Razvoj i sustav obćenite estetike (1903).Marković je predstavnik tzv. formalističke estetike u duhu svojega mentora R. Zimmermanna i J. F. Herbarta. U svojem dosljednom formalnom herbartizmu Marković svoju sveukupnu filozofiju dijeli na teorijsku i praktičnu (u potonju ulaze estetika i etika). Budući da lijepo iz psihičkih razloga ne može biti jednostavno, ono kao predmet dojma biva sastavljeno od kvalitativnih i kvantitativnih psihičkih elemenata, koji tek u cjelini dojma dobivaju objektivno važenje lijepoga. Estetika je logika osjećaja zato što svojom tipologijom idealnih oblika prevladava puki psihologizam. Značajni su Markovićevi prilozi sustavnomu proučavanju hrvatske filozofske baštine. Iako se razmjerno rano posvetio znanstvenom, kritičkom i političkom radu, Marković je jedan od najznačajnijih hrvatskih autora u drugoj polovici XIX. st. Znatno je pridonio kultiviranju književnog izraza u svim žanrovima, a svojim je izvornim pjesničkim tekstovima te prijevodima A. Mickiewicza i A. Malczewskoga imao istaknutu ulogu u reformi i modernizaciji hrvatskog stiha. Citiranje: Marković, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata