Franjo Tuđman

povjesničar, političar, antifašist, prvi predsjednik Republike Hrvatske; 1922-1999

Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), hrvatski povjesničar, akademik HAZU, državnik te prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Sudionik antifašističkog pokreta od 1941., kao obavještajni časnik. Nakon rata djeluje u Glavnom stožeru JNA u Beogradu, potom na visokim vojno-političkim položajima u Glavnoj personalnoj upravi JNA, Ministarstvu obrane i Generalštabu. Završio studij na Višoj vojnoj akademiji 1957.; čin general-majora stekao 1960. Na vlastiti zahtjev napustio vojnu službu 1961. te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu.
Osnovao Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967. je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Skupio je opsežnu povijesnu građu i pisao o povijesti Komunističke partije Hrvatske, u kojoj je, nasuprot jugoslavenskom unitarizmu, isticao nacionalnu sastavnicu njezine borbe protiv velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije. Izbačen iz Saveza komunista 1967. i umirovljen.
1972. je osuđen na dvije godine zatvora zbog "nacionalizma", s obzirom na to da je njegov povjesničarski rad došao u koliziju sa službenom propagandom komunističke Jugoslavije; s odsluženja kazne bio je pušten nakon 9 mjeseci. Nakon intervjua švedskoj televiziji 1981. ponovo mu je suđeno zbog "kontrarevolucionarne djelatnosti"; u čemu je osobito bio "kriv" zbog revizije jugoslavenske propagande o Sabirnom logoru Jasenovac, koja je inzistirala na "Jasenovačkom mitu" o preko 700.000 žrtava tog logora; taj izrazito visoki broj žrtava je korišten za de facto demoniziranje Hrvata, čiji je nacionalizam predstavljao najočitiju prijetnju opstanku komunističke Jugoslavije. Tuđman se usudio prezentirati podatke 1964. godine službeno provedenog popisa žrtava rata u SFRJ, prema kojima je u Jasenovcu smrtno stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, makar su podatci tog popisa – koji su opovrgavali neke ključne elemente propagande kojima je režim komunističke Jugoslavije opravdavao svoju vladavinu lišenu demokratskog legitimiteta – bili stavljeni do embargo sve do kraja SFR Jugoslavije. Tuđman je osuđen na 3 godine zatvora, ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, da bi nakon četiri mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bio uvjetno pušten iz zatvora.
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. godine, izabran je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja demokratskog Ustava 1990., izabran je 1992. godine za predsjednika Republike Hrvatske. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine i preambule Ustava Republike Hrvatske. Kao vrhovni zapovjednik, vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Reizabran je za predsjednika RH 1997., a Hrvatska demokratska zajednica ponovno pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. godine.
Temelji njegove politike bili su: ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o ideološkoj usmjerenosti, u jedan političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država; ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug i debalkanizacija Hrvatske; obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.[nedostaje izvor]
Njegova je politika izazvala prijepore u dijelu domaće i međunarodne javnosti. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i naglašeno stranačke vlasti, uz aferama opterećenu privatizaciju tzv. društvenog vlasništva.
U njegovu čast, kao oblik jedne od najvećih počasti, zračna luka u Zagrebu nosi njegovo ime, kao i mostovi u Dubrovniku i Osijeku.
Uz Stjepana Radića i Antu Starčevića predstavlja simbol i oličenje hrvatske rodoljubne politike. Njegovim odlaskom završile su "zlatne devedesete" u kojima je Hrvatska putem prvih višestranačkih demokratskih izbora i pobjedom u Domovinskom ratu ostvarila devestoljetni san o hrvatskoj samostalnosti. U novom tisućljeću Hrvatsku je zahvatio val detuđmanizacije i umanjivanja vrijednosti Domovinskog rata,[nedostaje izvor] predvođen trećesiječanjskom vladom na čelu s Ivicom Račanom, predsjednikom RH i bivšim Tuđmanovim suradnikom Stjepanom Mesićem; detuđmanizaciju je potom još nekoliko godina nastavila vlada RH predvođena premijerom Ivom Sanaderom. ↓bilj
== Mladost, Drugi svjetski rat i vojna karijera ==
Franjo Tuđman potječe iz seoske obitelji srednjega imovnog staleža. Rođen je u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. u braku Stjepana i Justine (rođ. Gmaz). Pored Franje obitelj Tuđman imala je još dva sina: Ivicu i Stjepana. Otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik. Majka mu je umrla 1929. kada je Franjo pošao u osnovnu školu. Pučku je školu pohađao u rodnom mjestu (1929. – 1933.), a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935. – 1939.) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939. – 1941.), uglavnom se uzdržavajući sam.
Moguće uhićenje u doba starojugoslavenskoga režima 1940. o kojemu pišu službene Tuđmanove biografije još nije dovoljno razjašnjeno. Hrvatska enciklopedija navodi da je bio pritvoren 1940. kao srednjoškolac zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji. Tuđmanova obitelj podupirala je hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, dok se Franjo Tuđman tijekom 2. svjetskog rata pridružio komunističkim partizanima. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ. Djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske; od 1942. bio je rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade Braća Radić, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa. Franjin otac je bio vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkoga pokreta u proljeće 1943. godine. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela. Vjenčao se s Ankicom Tuđman 25. svibnja 1945. godine.
Godine 1946. dogodila se i obiteljska tragedija koja nije u potpunosti razjašnjena; Tuđmanov otac Stjepan zajedno s njegovom pomajkom umro je nasilnom smrću pod sumnjivim okolnostima koje su kasnije različito tumačene (samoubojstvom, nesretnim slučajem...), ali prevladala je inačica po kojoj mu je oca kao kritičara nove, totalitarne vlasti likvidirala politička policija OZNA. Unatoč tomu, Tuđmanov uspon u vojnoj hijerarhiji nije bio spriječen: završio je i Višu vojnu akademiju JNA (1955. – 1957.). Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda, što će cjelovitije izložiti u svojoj prvoj knjizi.
Dana 23. svibnja 1954. Franjo Tuđman postaje tajnik, a u svibnju 1958. godine i predsjednik JSD Partizan, koji je tijekom cijeloga postojanja druge i treće Jugoslavije bio u stvarnosti vojni klub. Za vrijeme njegova predsjedavanja izabran je dres s prepoznatljivim crno-bijelim prugama. Dizajn dresa je (po Tuđmanu) bio nadahnut dresovima Juventusa.
Od 1957. radio je u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Tada je objavio i svoje prvo značajno djelo, Rat protiv rata, (Zagreb 1957.), opsežnu studiju o partizanskom ratovanju kroz povijest s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu, no protkano opširnim raščlambama o ratu u nizozemskim provincijama u 17. st., španjolskom ustanku protiv Napoleona, kao i mnogim drugim primjerima gerilskoga ratovanja. Ta je studija značajno učvrstila ugled Tuđmana kao vojnopovijesnoga znalca, a u sljedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih generala preuzimali su izvatke iz njegove knjige kao okosnicu za generalske ispite. Iako je 1960. promaknut u čin general-majora, Tuđman je već sljedeće godine svojom voljom napustio vojnu službu.
Motivi za takav postupak su dosta jasni: sama vojna struktura je omogućavala materijalno siguran, no duhovno skučen život, a Tuđmanovi se interesi, koji su pokrivali vojno, povijesno, političko i kulturno područje nisu mogli zadovoljiti u takvom miljeu. Također, dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristični za svaku vojsku (a kamo li ne za totalno indoktriniranu JNA) nisu predstavljali ozračje u kojemu se moglo koliko-toliko odstupiti od političkoga pravovjerja.
U Zagrebu te 1961. godine osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), čiji je ravnatelj do 1967. godine. Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (1963. – 1967.). Od 1963. do 1967. godine izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (danas Fakultet političkih znanosti), gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru obranom disertacije Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Njegova karijera se suočila s golemim problemima kada se 1965. godine usprotivio prijedlogu da se povodom obilježavanja proboja zadnjih logoraša iz Koncentracijskog logora Jasenovac ondje u kameni spomenik ukleše vrlo preuveličani podatak o 700 – 900 tisuća žrtava tog logora; kao posljedicu sukoba koji je povodom tog njegovog protivljenja nastao, isključen je iz Saveza komunista Jugoslavije (što je neminovno vodilo u društvenu degradaciju), te je dao ostavku na mjesto direktora Instituta za historiju radničkog pokreta i morao je napustiti Sveučilište.
== Povjesničar i disident ==
Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se počeo baviti znanstvenim radom. Objavio je veći broj radova, posebnih izdanja rasprava i članaka, više od 150, iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Sudjelovao je na više znanstvenih simpozija u domovini i inozemstvu te držao predavanja na sveučilištima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD-u. Godine 1966. na Harvardu, u okviru serije Međunarodnoga seminara, održao je predavanje pod naslovom The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History (Budućnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti čovječanstva).
Bio je član uredništva vojno-teorijskog časopisa Vojno delo, redaktor i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije, suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, glavni i odgovorni urednik časopisa Putovi revolucije, član izdavačkog odbora časopisa JAZU Forum, član izdavačkog odbora Hrvatskog tjednika i član uredništva Glasnika Hrvatske demokratske zajednice.
Od 1962. do 1967. godine, Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske. Od 1965. do 1969. godine, narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član Društva hrvatskih književnika postao je 1970. godine, a član Hrvatskog centra PEN-a 1987. godine.
Nakon intervjua švedskoj televiziji, optužen je zbog "kontrarevolucionarne djelatnosti", u kojem je zacijelo najvažniji bio njegov "revizionizam" o broju žrtava Sabirnog logora Jasenovac. Jugoslavenska propaganda je inzistirala na fantastično visokoj brojci od 700.000 pobijenih u tom logoru, a Tuđman je objavio podatke kakvi su proizlazili iz službenog provedenog popisa žrtava rata provedenoga 1964. godine. S obzirom na to da su podatci tog popisa govorili o približno 50 tisuća žrtava logora NDH – tj. demantirali ključno važni dio propagande komunističkog režima koji je svoju legitimaciju umjesto iz demokratske volje naroda crpio iz zasluga u borbi protiv fašizma koja na neki način (u obrani Jugoslavije od "neprijateljske emigracije" i "unutarnjeg neprijatelja", naročito se tu kao zloćudnu pojavu tretiralo hrvatski nacionalizam) i dalje traje – bili su podatci tog popisa stavljeni pod embargo (objavljeni su tek 1998. godine). Suđenje Tuđmanu bila je jasna poruka povjesničarima i drugim intelektualcima (među kojima se ponešto o rezultatima službenog popisa iz 1964. god. ipak znalo, primjerice je o tome pisao Bruno Bušić kojega je represija komunističke države udarila još snažnije nego Tuđmana) da se službene narative o Narodnooslobodilačkoj borbi i o NDH ne smije propitivati. Nakon 11 mjeseci, Tuđman je s odsluženja kazne bio pušten zbog zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je nakon 4 mjeseca zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.
Gotovo čitav Tuđmanov istraživački povijesni opus – do 1992. godine, sastojao se on od 149 tiskane bibliografske jedinice i 33 predavanja – u svezi je s borbom za političku i državnu slobodu malih naroda, velikim dijelom u svezi povijesti i stvarnosti hrvatskog naroda.
=== Stvaralaštvo ===
Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.) Tuđmanovo su najpoznatije djelo koje je izazvalo prijepore zbog optužbi za antisemitizam i revizionizam. Knjiga je izazvala golem interes (u kratkom razdoblju, 1989. – 1990., objavljena su četiri izdanja) razmatranjem uzroka i razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i mita o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam (u američkom izdanju iz 1996., objavljenom pod naslovom Užasi rata – Horrors of War, ispušteni su neki sporni dijelovi). Najznačajniji dio te opsežne knjige je pobijanje Jasenovačkoga mita kojega Tuđman smatra središnjim podjarivačkim mitologemom suvremene velikosrpske ideologije. Uočljiva je i svjesna arhaizacija jezika uz nekoliko uspjelih novotvorenica, znak Tuđmanova nacionalnoga osvješćivanja i na kulturnom polju, a zbog nekih neobičnih rješenja izvor čuđenja čak i za neke proskribirane "nacionaliste" među hrvatskim jezikoslovcima, npr. Stjepana Babića.
U cjelini, Bespuća su neobičan hibrid: spoj autorove ispovijedi o borbama s kasnije zaboravljenim hrvatskim i jugoslavenskim dogmatskim ideolozima, nekih naznaka filozofije povijesti (koja nije potkrijepljena širim piščevim osvrtima na klasike toga žanra, od Vica i Hegela do Marxa i Spenglera) te lamentacija o položaju Hrvata u realsocijalističkoj SFRJ. Značajnija djela su i Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960.) te Okupacija i revolucija (1963.).
Posebno se bavio pitanjem mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovim pravom na samoodređenje, što je tema njegove knjige Velike ideje i mali narodi (1969.). Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu (Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, 1981., i dr.). Ostali su Tuđmanovi značajniji tekstovi Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, 1. – 2.p (1993.), vjerojatno najbolje povjesničarsko djelo; S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995.), Usudbene povjestice (1995.), Povijesna sudba naroda (1996.) i Hrvatska riječ svijetu (1998.). Usudbene povjestice i Hrvatska riječ svijetu su dvije kompilacije eseja i intervjua u kojima su sažeto iznijete osnovne Tuđmanove preokupacije i povijesnopolitički pogledi.
=== Tuđman – disident ===
Tuđmanova se djelatnost od osnutka Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske sve više može okarakterizirati kao nacionalno-disidentska. Već su prvi objavljeni Tuđmanovi tekstovi iz područja vojne doktrine i povijesti osvajačkih i oslobodilačkih ratova, u kojima je, polazeći s gledišta da svaki narod treba imati svoju oružanu silu, zastupao koncepciju naoružanog naroda i teritorijalne obrane, postali predmet kritike pobornika centralističkih shvaćanja i optužbi zbog tobožnje nemarksističnosti i nacionalizma. Svojim se radovima usprotivio tada snažnoj unitarističkoj struji u jugoslavenskoj politici pa mu je djelovanje sve više ograničavano.
Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković-Maček te kritičkoga pisanja o 2. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju. Godine 1967. izbačen je iz Saveza komunista, smijenjen s položaja direktora Instituta, zabranjeno mu je predavanje na Sveučilištu te je prisilno umirovljen, kada mu je bilo samo 45 godina. Tuđman je među prvima u socijalističkoj Hrvatskoj otvorio raspravu o hrvatskim nacionalnim temama, među kojima su prema njemu najvažnije bile nametanje kompleksa krivnje zbog postojanja NDH, centralizacija Jugoslavije koja je marginalizirala i provincijalizirala Hrvatsku, Jasenovački mit kao stožer novovjekovne velikosrpske ideologije te srpski dominantni i hrvatski podređeni položaj u višenacionalnoj zajednici.
Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske (predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku) i Matici hrvatskoj (član Upravnog i Izvršnog odbora i predsjednik Komisije za povijest); nastupao je na tribinama i objavljivao radove o povijesnim i suvremenim temama. Tijekom 1971. godine, Tuđman je radikalizirao i još jasnije izrazio svoje stavove, što je uzrokovalo i osudu hrvatskoga komunističkog vodstva (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar). To je 1972. godine dovelo do njegova zatvaranja i insceniranog sudskog procesa u kojemu je Tuđman trebao poslužiti žrtvenim jarcem kao "tvrdokorni nacionalist" koji održava veze s hrvatskom političkom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita izbjegao je višegodišnju robiju i osuđen je na dvije godine zatvora, što je kasnije smanjeno na devet mjeseci.
U prvomu političkom procesu po Titovu odlasku s povijesne scene, ponovno je, u veljači 1981., osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu Hrvatska država, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama i u prilog pluralističke demokracije, neravnopravnosti SR Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac. U zatvoru u Lepoglavi bio je od siječnja 1982. do veljače 1983. godine, kad je bio pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.
Iz pozicije disidenta, Franjo Tuđman promišlja i piše o novijoj povijesti Hrvatske iz drugačije perspektive, nego što je to činila službena historiografija u komunističkoj Jugoslaviji, kojoj je prva briga bila napraviti prikaz povijesti koji u što većoj mjeri legitimira vladavinu ondašnjeg režima. Ivo Goldstein iznosi 1999. godine: "Među prevrednovateljima povijesti ... po političkoj se snazi u ugledu, ali i historiografskom znanju i nekim širim pogledima na povijest, nedvojbeno isticao Franjo Tuđman. Ubrzo je u javnosti tako odskočio u ovom prevrednovanju povijesti od ostalih, da je zapravo u sagledavanju ovog problema on jedini vrijedan pozornosti."
=== Višestranačje ===
Od 1987. godine, kada mu je vraćena oduzeta putovnica, Tuđman putuje po europskim zemljama te SAD-u i Kanadi, a potom i Europi, uspostavljajući kontakte s hrvatskim iseljeništvom i gradeći veze koje će se pokazati presudnima u godinama koje su slijedile. Njegova je politička platforma uključivala nekoliko jednostavnih, ali važnih sastavnica: odbacivanje komunističke i ustaško-fašističke ideologije kao nadnacionalnih totalitarnih programa koje je povijest pokopala i koje su razjedinjavale hrvatski narod; oslon na hrvatsko iseljeništvo, ali uz svijest da će se borba za suverenu Hrvatsku voditi u samoj zemlji; pokušaj dogovora sa Srbima kao najbrojnijim i najutjecajnijim narodom u Jugoslaviji, koji je činio i najbrojniju nacionalnu manjinu u Hrvatskoj; povezivanje Hrvatske i BiH kao zemalja geopolitički, prostorno i ekonomski upućenih jedna na drugu. Zauzimao se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore.
U dosta su važnih crta njegov svjetonazor i program ostali nedorečeni: npr., iako je bilo očito da se totalitarizam urušava, još nije bilo jasno koliko će taj proces trajati (isto se odnosilo i na SFRJ). Tuđman je vjerojatno uzeo u obzir obje opcije: ostanak Hrvatske u konfederalnoj Jugoslaviji u kojoj bi vladao nekakav socijalističko-kapitalistički hibrid, kao i potpuno samostalnu hrvatsku državu koja bi, po svemu sudeći, bila ustrojena na načelima državnoga kapitalizma, uz tržište, ali ne liberalnoga tipa reaganomike.
Još dva velika pitanja ostala su otvorena: položaj Srba u Hrvatskoj i status Bosne i Hercegovine. Zbog namjerno dvosmislene formulacije u ustavu SR Hrvatske moglo se protumačiti da Srbi imaju pravo konstitutivnoga naroda, tj. među inim i pravo na odcjepljenje. Tako definirana, Hrvatska bi bila binacionalna država, što očito nije bila nakana komunističkih vlastodržaca koji nisu smogli snage da situaciju "istjeraju na čistac" te su time otvorili manevarski prostor za srpske pokušaje secesije koje je potakao pansrpski pokret Slobodana Miloševića krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća.
Glede Bosne i Hercegovine, situacija je bila još složenija: Tuđman je, ne samo deklarativno, držao da Hrvatska i BiH čine zemljopisno-prometno-gospodarsku cjelinu. No taj je stav morao računati i s tim da Srbi tvore oko 33 % stanovništva Bosne i Hercegovine i većinski su narod na preko 40 % područja te zemlje, a srpski je općenacionalni stav bio da bilo kakvo odvajanje od Srbije ne dolazi u obzir, a kamo li integracija s potencijalno samostalnom Hrvatskom.
Drugi su činitelj bili Muslimani koje je Tuđman, slabo poznavajući situaciju u BiH, držao, na crti starčevićanske tradicije, za "Hrvate islamske vjere", iako su se Muslimani do tada ireverzibilno nacionalno emancipirali u zaseban narod (koliko god to bio još nedovršen proces) i time starim hrvatskim geopolitičkim idejama koje su računale s bosanskohercegovačkim Muslimanima kao Hrvatima oduzeli uporište u stvarnosti. Tuđmanova "bosanska politika" ostala je stoga do kraja opterećena nedosljednostima i dvojbama. Što se tiče ostalih naroda i republika u SFRJ, Tuđman je smatrao da se u slučaju radikalizacije stanja i sukoba sa srpskom velikodržavnom ideologijom može osloniti jedino na vlastite snage. Isto je tako realno procijenio i pasivnu ulogu međunarodne zajednice.
== HDZ i borba za samostalnu Hrvatsku ==
Već od Titove smrti (1980.) bilo je vidljivo da SFRJ ide prema raspadu zbog dotrajalosti gospodarskoga i političkoga sustava i, možda još više, nepomirljivo suprotstavljenih nacionalnih ideologija. Nemire je započela pobuna Albanaca na Kosovu nakon koje su uslijedile višegodišnje neuspjele represalije. Kako je vrijeme odmicalo, sve je više dolazilo i do polarizacije među razvijenom Slovenijom i Srbijom, stožerom centralističkoga dogmatizma. Velikosrpski pokret organizirale su srpske znanstvene i kulturne udruge (Akademija, društvo književnika, ...), a njegovu realizaciju pokrenuo je Slobodan Milošević koji je na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda došao na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje, ...) srušio vodstva vojvođanskih (jogurt-revolucija) i crnogorskih komunista te nasilno ponovno u Srbiju inkorporirao Kosovo kao pokrajinu bez stvarne autonomije, oduzevši Kosovu atribute državnosti, ali zadržavši njegova biračka prava u saveznim tijelima.
Tijekom tih dramatičnih događaja hrvatski su komunisti ostali uglavnom pasivni i zbunjeni, bojeći se iskazivanja nacionalnih težnji, s jakim sjećanjem na gušenje Hrvatskoga proljeća 1971. No žestina i otvorenost nastupa pansrpskoga pokreta nije omogućavala dugu pasivnost: SFRJ bi se, u slučaju Miloševićeve pobjede, preobrazila u unitarnu državu kojom bi dominirao populistički srpski nacionalizam, a što bi sigurno dovelo do rata za rušenje takvoga sustava.
=== Predsjednički i parlamentarni izbori ===
Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice. U Hrvatskoj su (kao i nekim drugim republikama) u travnju i svibnju 1990. godine održani višestranački izbori na kojima je pobijedila Tuđmanova stranka, Hrvatska demokratska zajednica, s preko 60 % zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru koji je izabrao Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Tuđman je kao predsjednik HDZ-a 30. svibnja 1990. u Saboru izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, a u narodu je uspostava istinske narodne hrvatske vlasti bila doživljena poput formiranja države. Taj se nadnevak do 2000. slavio, a od 2020. ponovno slavi kao Dan državnosti.
Nakon donošenja novoga demokratskog ustava (Božićni ustav, 1990.) pobijedio je oba puta na izravnim izborima za predsjednika Republike Hrvatske u kolovozu 1992. (56,7 %) i lipnju 1997. (61,4 %) te je dužnost obnašao do smrti 1999. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995. (Zastupnički dom) te 1993. i 1997. (Županijski dom). Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio sve važnije odluke.
=== Tuđmanov koncept HDZ-a ===
Tuđman je svoju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, koncipirao na sljedećim načelima:[nedostaje izvor]
ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o ideološkoj usmjerenosti, u jedan političko-nacionalni pokret (povezano s kasnije kontroverznom idejom pomirbe potomaka "ustaša" i "partizana") kojemu je minimalni cilj hrvatska ravnopravnost u konfederaliziranoj Jugoslaviji, a maksimalni samostalna država
ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz "Balkana"
reafirmacija potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, od kulture i jezika, do povijesti, kako starije, tako i novije (primjer je rehabilitacija Alojzija Stepinca)
djelomična revalorizacija NDH, kao i komunističkoga pokreta, objelodanjivanje prešućivanih zločina jugoslavenskih partizana (Bleiburški pokolj)
u slučaju raspada komunizma, opcija državnog kapitalizma nasuprot neoliberalnom koji bi, prema Tuđmanu, malu zemlju kao što je Hrvatska učinio plijenom multinacionalnih kompanija
HDZ je, osim (relativne) većine hrvatskoga naroda u zemlji, imao snažnu potporu hrvatskoga iseljeništva, kao i hrvatske emigracije iz doba 2. svjetskoga rata, dok su mu glavni protivnici u hrvatskome društvu uz većinu Srba bili i jugoslavenski nastrojeni Hrvati, mnogi sljedbenici komunističke ideologije, no i neke hrvatske nacionalne stranke umjerene orijentacije kojima se Tuđmanova populistička retorika i diskurs činio neprimjerenim (u političkom, a i "estetskom" smislu).
Tuđmanova politika bila je pragmatična: umjesto radikalizacije, forsirao je reformu jugoslavenske federacije u konfederaciju, a istodobno je jačao obrambene sposobnosti Hrvatske preko preustroja policije te snaženjem veza s inozemstvom (taj je manevarski prostor bio ograničen zbog više činitelja). Na optužbe da radi na radi na obnavljanju NDH u svojim je govorima u proljeće 1990. naglašavao: »mi smo kazali da ne želimo obnavljati nikakvu NDH koja je nastala i nestala u 2. svjetskom ratu i, bez obzira što je hrvatski narod htio svoju državu u 2. svjetskom ratu i prije toga i poslije toga, ta NDH je počinila zločine i nije donijela hrvatskom narodu slobodu. (…) zato što je hrvatski narod sudjelovao i u partizanskom pokretu, ne samo na strani NDH, našli [smo se] na strani pobjednika, kojom smo vratili Istru, Rijeku, Dalmaciju i s kojom smo u međunarodnom smislu stvorili osnove da možemo tražiti punu hrvatsku suverenost i samostalnost.«
Već 1990. godine dolazi do pobune hrvatskih Srba (Balvan-revolucija) upravljane iz Beograda, a uz mlako i malodušno reagiranje saveznih vlasti, utjelovljenih u Anti Markoviću kojega je podupirao Zapad. Naime, osim nevoljkosti prihvaćanja nastanka novih država (to je bilo vidljivo i u drugim slučajevima, npr. SSSR-a i Čehoslovačke), Europska zajednica smatrala je da se izraženost nacionalnog pitanja može smanjiti ekonomskim mjerama – da se nacionalna stremljenja mogu "potkupiti".[nedostaje izvor]
== Rat i mir ==
=== Tuđman kao vrhovni zapovjednik ===
U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske. Na Republiku Hrvatsku je 1991. godine izvršila agresiju Republika Srbija, koja je instrumentalizirala većinu srpskoga pučanstva u Republici Hrvatskoj i Jugoslavensku narodnu armiju s ciljem stvaranja Velike Srbije, koja bi u maksimalističkim planovima zauzimala preko 70 %, a u minimalističkim 26 % hrvatskog teritorija. U velikosrpskoj ideologiji cijela Slavonija, Podravina, Banovina, Lika i Dalmacija bile bi, uz cjelokupno područje Bosne i Hercegovine, priključene Srbiji i Crnoj Gori.
Rat je Tuđman, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno (u tom se pogledu slažu, među ostalima, David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić). S druge strane, general je Martin Špegelj smatrao kako Tuđman precjenjuje snagu JNA, te da je, po njemu, izvršio nepotrebnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu otvarajući novu frontu s Bošnjacima, a negativno su njegovo vodstvo ocijenili i Ivo Banac, Ozren Žunec, te bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji se s Tuđmanom, po vlastitom tvrđenju, razišao radi Tuđmanove politike prema BiH i to 1994. godine kad je oružani sukob Bošnjaka, prijašnjih Muslimana i Hrvata, već bio okončan. Otežući i sklapajući primirja, Tuđman je gradio hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne operacije, te konačno pokrenuo udar koji je slomio srpsku paradržavu u Hrvatskoj, tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Možda je najbolje priznanje izjava protivničkoga generala, ministra obrane Veljka Kadijevića, da im je Tuđman slomio koncepciju sa svojih 20 primirja jer im nije dozvolio da se razmašu, a mješavinom neprestanih pregovora i ratnih operacija doveo je do raslojavanja JNA koja nije mogla iskoristiti svoju golemu prednost u naoružanju.
=== Srpska agresija i međunarodna zajednica ===
Ponašanje međunarodne zajednice mijenjalo se tijekom rata. U početku je Miloševićeva Srbija kroz uvođenje embarga Ujedinjenih naroda na oružje dobila prešutno zeleno svjetlo za osvajanje Hrvatske, za koju se mislilo da će biti brzo pobijeđena. Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage Tuđman je iscrpljivao snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u Ujedinjene narode, 22. svibnja 1992. Hrvatske su snage uspjele zadržati Vukovar gotovo 100 dana i razbiti udarnu silu JNA koja je u ratu protiv Hrvatske angažirala 4 od 6 oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih, pa je politika prema Hrvatskoj promijenjena: priznata je suverenost Hrvatske na cijelom teritoriju, a mirovna misija Ujedinjenih naroda trebala je, barem formalno, dovesti do političke reintegracije odmetnutih područja u Hrvatsku.
=== Rat u Bosni i Hercegovini i Tuđmanova politika ===
Tuđmanova "bosanska" politika jedno je od najkontroverznijih područja njegova političkog djelovanja. Često je paušalno proskribirana, s osnovnom tezom da je on s Miloševićem na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu "dijelio Bosnu". Te su tvrdnje nedokazane i nepotkrijepljene iskazima hrvatskih i srpskih sudionika, a i besmislene već zbog dva faktora: do zuba naoružani Milošević i onda razoružani Tuđman nisu se imali o čemu dogovoriti, jer je nerazmjer odnosa snaga protagonista projekta Velike Srbije i Hrvatske bio toliki da Miloševiću nije trebala Tuđmanova privola za bilo kakav vojno-politički potez. Osim toga, nakon razgovora u Karađorđevu, agresija na Hrvatsku se razbuktala svom žestinom, od Vukovara do Dubrovnika, što je bjelodan pokazatelj neutemeljenosti priča o "podjeli BiH" u dogovoru Tuđman – Milošević.
Tuđmanova je "bosanska" politika temeljito analizirana u djelima njegovih biografa (ponajviše u političkoj biografiji Zdravka Tomca), te u studijama, monografijama i knjigama među kojima su najpoznatije Geneza jedne zablude, analiza Hrvatske Republike Herceg-Bosne autora Cirila Ribičiča (koju je ovaj napravio po narudžbi Haaškoga suda), zbirka raščlana Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini niza sudionika, Stenogrami o podjeli Bosne (1. – 2.) urednika Predraga Lucića, analitičkoj knjizi Bosna i Hercegovina 1990. – 2025. i zbirci Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991. – 1995. urednika Miroslava Tuđmana, te monografiji politologinje Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina – podijeljeno društvo i nestabilna država. U tom nizu tekstova ne postoji ni osnovna suglasnost u interpretaciji: zagovornici tvrdnje o dogovoru Tuđman – Milošević ograničili su se na nabrajanje elemenata državnosti Herceg-Bosne po kojima je ova po svom habitusu napad na suverenost Bosne i Hercegovine (ne ulazeći u surječje u kojem je ta tvorevina nastala, kao ni na legalitet izoliranih vlasti u Sarajevu) te na neprovjerene objavljene medijske transkripte o navodnoj hrvatskoj umiješanosti u rat u BiH, također bez analize situacije na koju se ti prijepisi odnose.
Pristaše takvoga stava skloni su izjednačavanju Hrvatske i Srbije kao "suagresora na Bosnu i Hercegovinu", minoriziranju uloge međunarodne zajednice u ratu i prešućivanju ciljeva, nakana i učinaka muslimansko-bošnjačke vlasti u Bošnjačko-hrvatskom sukobu. Nasuprot tomu, Tuđmanovi politički istomišljenici uglavnom nabrajaju samo javno objelodanjene dokumente hrvatskih vlasti (npr. niz ugovora između hrvatskih vlasti i vlade u Sarajevu), kao i mjere koje je poduzela Hrvatska, a koje su spasile muslimansko-bošnjačku vlast i narod od potpunoga kolapsa i nestanka s političke karte (npr. vojna, medicinska, humanitarna i ina opskrba muslimansko-bošnjačke populacije i politike). Ta struja, u skladu s dnevnopolitičkim potrebama, stavlja u drugi plan snagu političke volje goleme većine bosanskohercegovačkih Hrvata, koji nisu željeli i ne žele život u Bosni i Hercegovini zamišljenoj kao građanska država bez nacionalnih suvereniteta. Uravnoteženiji pristupi, poput onoga Mirjane Kasapović, naglašavaju rastočenost bosanskohercegovačkoga društva tijekom povijesti, nepostojanje nacionalno-političkoga konsenzusa među trima narodima koji tvore BiH te besmislenost pokušaja da se kriminalizira politička volja bilo kojega od triju konstitutivnih naroda, što u konačnici rezultira tvrdnjom o deplasiranosti teza o podjelama ili suverenosti Bosne i Hercegovine jer za opstojnost te zemlje nikad nije postignut demokratski konsenzus o njenom samom postojanju.
Kontekst u kojem se oblikovala Tuđmanova "bosanska politika" je bio sljedeći: uz jasno definiranu želju srpskog stanovnistva Bosne i Hercegovine za pripojenjem Srbiji i Jugoslaviji, kao i muslimansko-bošnjačkoga ustrajavanja na konceptu unitarne BiH, koja bi bila idealna podloga za etničko-teritorijalnu majorizaciju (Muslimani, koji su 1948. činili 30,73 % stanovništva, po popisu iz 1991. su bili 43,67 % sveukupnog pučanstva. U tom su razdoblju Hrvati sa 23,94 % spali na 17,32 %, a Srbi s 44,29 % na 31,37 %), Tuđman je profilirao politiku prema Bosni i Hercegovini kao niz opcija:
u slučaju raspada BiH kanio je pripojiti krajeve s hrvatskom većinom (uz moguće "raskusuravanje" po dijelovima): Hercegovinu, Srednju Bosnu i Posavinu.
u slučaju opstanka BiH, cilj je bio u maksimalno decentraliziranoj BiH kao državi, uz insistiranje na mogućnosti proširene suradnje Hrvata s Hrvatskom kao i teritorijalne suverenosti na pojedinim dijelovima, te i konstitutivnosti i suverenosti u prekomponiranoj BiH ne samo na papiru, nego i u elementima koji tvore život (vojska, policija, školstvo, gospodarstvo, kulturne institucije, ...).
Tuđman je, kao i golema većina Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su dali svoje povjerenje bosanskohercegovačkom HDZ-u, izabrao sljedeću opciju. Stožer i sigurna uporišta za obranu, očuvanje i rast hrvatstva u BiH su regije u kojima Hrvati predstavljaju većinu: veći dio Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. U ostalima područjima (Bosanska Krajina ili Turska Hrvatska, Sarajevo, Tuzla, zapadni dio Posavine) cilj je bio očuvati hrvatski živalj i pomoći mu u ostvarivanju njegovih prava uz oslonac na hrvatsku državu i područja pod kontrolom Hrvata u BiH.
Ukratko: srpska je politika prema BiH bila i ostala trivijalno jasnom – uništiti državnost te zemlje i pripojiti što više Velikoj Srbiji. Muslimansko-bošnjačka je oscilirala između dvije opcije: unitarna Bosna i Hercegovina s dominacijom sekulariziranih Bošnjaka, nalik na preslik Karađorđevićeve Jugoslavije, ili podjele s ciljem stvaranja muslimanske države na što većem dijelu BiH. Glede hrvatske politike, u igri su bile tri opcije: podjela na 3 države, unutarnja preuredba BiH u konfederaciju 3 nacionalne države, kao i treća: unija dvaju država, od kojih je jedna bošnjačko-hrvatski hibrid.Budući da se ova treća ostvarila u vidu Federacije BiH, može se napomenuti da je to, osim američkih geopolitičkih ciljeva, na neki način bio i znak da se Tuđman nije otrijeznio od starčevićanskih ideja.
Bošnjačko-hrvatska federacija u, tada je naglašavano, tijesnoj vezi s Republikom Hrvatskom, značila je ozbiljenje razvodnjene inačice o Bošnjacima (bivšim Muslimanima) kao o kroatofilskom elementu koji prirodno teži državno-ekonomsko-kulturnom jedinstvu s Hrvatima. Sukobi i netrpeljivost koji razdiru Federaciju Bosne i Hercegovine pokazuju da je Tuđman u tom dijelu svoje "bosanske politike" promašio. Dapače, nemogućnost postizanja konsenzusa o temeljima državnosti Bosne i Hercegovine, kao i oktroiranje stranih protektora o praktički svim problemima u Bosni i Hercegovini, dovodi u pitanje dosege bilo čije politike koja bi imala spojiti suprotstavljene ideje: teritorijalnu suverenost Bosne i Hercegovine i konsenzualnu političku demokraciju.
=== Gospodarske i društvene promjene u Hrvatskoj ===
U samoj Republici Hrvatskoj društvo i gospodarstvo prošli su kroz velike promjene. Najviše osuda bilo je na račun politike koja je, u granicama mogućeg s obzirom na pritiske "izvana" te otpor "iznutra", pokušavala smanjiti slobodu izražavanja preuzimanjem kontrole nad javnim medijima, te politički motiviranim sudskim procesima protiv novinara i listova koji su izražavale neslaganje s tadašnjom vlašću i njezinom politikom. Mnogobrojne su i optužbe o raširenoj korupciji i uništavanju hrvatskoga gospodarstva tijekom pretvorbe putem favoriziranja relativno malog broja "podobnih", koji su za male novce priskrbili velika nacionalna bogatstva.
No, u doba Tuđmanove vlasti nijedan "oporbeni" novinar, tj. tekstopisac koji bi izražavao stavove radikalno suprotstavljene službenoj hrvatskoj politici, nije niti fizički stradao, niti je bio osuđen na novčanu ili zatvorsku kaznu. Neki ipak opažaju da HDZ, u ono doba Tuđmanova vladajuća stranka, nije 1990.-godina uspjela monopolizirati, pa čak ni uspostaviti dominaciju u tiskanim medijima – koji su do njegovog dolaska na vlast (jednako kao i elektronički mediji) bili prije svega sredstvo komunističke propagande i državne kontrole nad javnim mnijenjem, a tek sekundarno sredstvo informiranja (te doista u doba komunističkog režima nije postojalo, i nije moglo postojati baš nikakvo "oporbeno" novinarstvo). Neki analitičari također opažaju kako su Tuđmanovi politički protivnici koji su pobijedili na izborima 3. siječnja 2000. godine proveli čistku na HRT-u i uspostavili skoro totalnu medijsku uniformnost u Hrvatskoj, od TV i radija do dnevnoga i tjednoga tiska, pri čemu su informacije o kosovsko-udbaškoj mimikriji velikoga dijela pripadnika hrvatskoga medijskoga prostora prerasle razinu običnih glasina; stoga ti analitičari ocjenjuju kako prigovori o navodnoj Tuđmanovoj monopolizaciji hrvatskih priopćajnih sredstava jednostavno nisu potkrijepljeni.
"Prebrojavanje" svih hrvatskih medija po političkoj usmjerbi, od doba Tuđmanove vlasti nadalje, ukazalo bi zacijelo jedino na prijelaz većega dijela priopćajnih sredstava u ruke stranoga kapitala (npr. grupacije koja je u vlasništvu njemačkoga magnata Bode Hombacha), obavijesnu trivijalizaciju i porast senzacionalizma. Pod parolom "detuđmanizacije" u medijskome prostoru, moglo bi se opaziti političko prestrojavanje u tabor lijevo-liberalne opcije, koje će desniji politički komentatori kvalificirati "rashrvaćivanjem" i povijesnim revizionizmom "neojugoslavenske" i "zapadnobalkanske" provenijencije.
Pitanje je li pretvorba tzv. "društvene imovine" mogla proteći na bezbolniji način te je li se moglo učiniti da ostatci socijalističkih giganata budu razdijeljeni pravednije ostaje bez konačnoga odgovora. Sve zemlje propaloga komunizma prošle su kroz ekonomski raspad i tajkunizaciju, a one koje su se oporavile to su učinile najviše kroz strana ulaganja (Mađarska, Češka). Slovenija je, s druge strane, uspjela izvršiti privatizaciju na bezbolniji i socijalniji način. Dio velikih hrvatskih tvrtki, primjerice Zagrebačka banka i Tvornica duhana Rovinj, privatizirane su prije Tuđmanova dolaska na vlast. Prema tome, zasluge i greške u hrvatskoj privatizaciji ne mogu pripisivati samo njemu, nego i onima koji su to radili prije, a i poslije njega. Iako je privatizaciju prepustio ekonomskim stručnjacima, Tuđman je znao i dopustio glavne smjerove pretvorbe, a kao osoba neupitnoga autoriteta nije utjecao na to da se hrvatska pretvorba dogodi na egalitarniji i socijalniji način. Po mišljenju nekih, Tuđmanov svjetonazor i njegova osobnost, snažno obilježeni vjerom u hijerarhijski i vojni ustroj, pridonijeli su tome da nije podupro bitno demokratskiji i egalitarniji pristup privatizaciji. Valja ipak opaziti da je – uz domovinski rat kojim je obranjen suverenitet, neovisnost i teritorijalna cjelovitost Hrvatske – glavni sadržaj desetljeća Tuđmanove vladavine predstavljalo uvođenje demokracije u Hrvatskoj umjesto komunističkog totalitarizma, te ustanovljavanje modernijeg tržišnog gospodarstva.
=== Poslijeratna politika, bolest i smrt ===
 izvorni tekst na WikIzvoru: Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini
 izvorni tekst na WikIzvoru: Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini
 izvorni tekst na WikIzvoru: Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1997. godini
 izvorni tekst na WikIzvoru: Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1998. godini
U poslanici u prigodi Dana državnosti i 5. obljetnice samostalnosti hrvatske države, 29. svibnja 1995. godine, na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora naglasio: "Hrvatska - politički i moralni pobjednik". Istog dana, u povodu pete obljetnice hrvatske državnosti, svečano u Zagrebu otvorio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Dan poslije, u Zagrebu, na Jarunu je održan, u povodu Dana državnosti, svečani mimohod, najveći prikaz hrvatskih oružanih snaga – na kopnu, moru i u zraku. Ispred svečane tribine, pred Predsjednikom kao vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga, prodefiliralo je više od 3700 sudionika mimohoda.
Tuđman je zarana shvatio da Hrvatska može krenuti u konačno oslobođenje svojih okupiranih teritorija tek kad ne bude nikakvih dilema o konačnom pobjedniku. Proslavljene operacije Bljesak i Oluja potvrdile su tu državničku mudrost. Upravo je operacija Oluja, postala Tuđmanov vječni spomenik. Kada god se slavi obljetnica Oluje, kada se govori o oslobađajućim operacijama Hrvatske vojske, međunarodnom priznanju zemlje, korijenima hrvatske državnosti, Tuđmanovo ime je nezaobilazano.
Za razliku od onih koji su u sveopćoj euforiji na tenkovima namjeravali ući i u Vukovar, Tuđman je i tom prilikom uvidio da su vremena ratovanja prošla i da Hrvatska mora prihvatiti prijedlog međunarodne zajednice o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Tu, kako je to volio slavodobitno ponavljati, nije učinjena nijedna ozbiljnija strateška pogreška.
„Što mi preostaje da vam još obećam?” – pitao je Tuđman 26. kolovoza 1995. godine nepregledno mnoštvo na splitskoj rivi. Deseci tisuća Splićana, koji su toga dana s neopisivim oduševljenjem dočekali Vlak slobode, počeli su tada skandirati „Vukovar, Vukovar!” Ni predsjednik Tuđman nije ostao dužan, ustvrdio je da će hrvatski narod svojom politikom osloboditi Vukovar, simbol otpora u obrani i uspostavi nezavisne Hrvatske i istočnu Slavoniju, zapadni Srijem i Baranju, koji su bili i ostali hrvatska zemlja. Dolazak Vlaka slobode iz Zagreba u Split preko Karlovca, Gospića i Knina, čime je ponovno povezan sjever i jug Hrvatske, bilo je jedno od velikih ispunjenih obećanja koja je dao Franjo Tuđman.
S druge strane, Tuđman je mnogo više nevolja imao u Bosni i Hercegovini, u kojoj je Hrvatska u kaotičnim zbivanjima štitila interese svojih sunarodnjaka. Iako je prvi diplomatski priznao Bosnu i Hercegovinu, a i oružjem branio njezin teritorijalni integritet, Tuđman je od Bošnjaka, ali i dijela međunarodne diplomacije, uporno optuživan za pokušaj razbijanja te države. Međutim, tu je pokazao da bez Republike Hrvatske ne može biti trajnog mirovnog rješenja, sadržanog u Daytonskom sporazumu, čiji je supotpisnik bio.
U poslanici u prigodi svečanog primanja Hrvatske u Vijeće Europe, kao 40. punopravne članice, 6. studenoga 1996. godine, Franjo Tuđman je naglasio da je "Hrvatskoj mjesto sa srednjoeuropskim zemljama od Baltika do Jadrana i još određenije, s jadransko-podunavskim zemljama, kojima Hrvatska najuže pripada". Nakon tegoba sa želucem, na pregledu u vojnoj bolnici Walter Reed u glavnom gradu SAD-a Washingtonu u studenom 1996. dijagnosticiran mu je rak želuca. Dijagnoza i kasnije liječenje tajeni su od javnosti.
Tuđmanovo obećanje iz Splita, ostvareno je 8. lipnja 1997. godine kada je Vlak mira stigao iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Tuđman je nazvao Vlak mira simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio.
Posljednjih se godina nerijetko sukobljavao i sa zapadnim diplomatima, uporno ih optužujući da Hrvatsku opet pokušavaju uvući u neke nove balkanske zajednice (Zapadni Balkan). Naglašavao je da su za Hrvatsku neprihvatljive neojugoslavenske ili neojaltske asocijacije. Zbog te političke tvrdoglavosti, kao državnik starog kova, u zemlji i svijetu je stekao mnogo osporavatelja. Da bi spriječio utamničenje Hrvatske u nekoj novoj jugoslavenskoj zajednici, uveo je 1997. izmjene u Ustav Republike Hrvatske kojima je sudbinu prepustio većini naroda, postavivši visoke pragove za ulazak u integracije (tzv. Tuđmanova tvrđava) a da bi hrvatske građane zaštitio od moguće samovolje, izdajništva, sluganstva, korumpiranih i servilnih hrvatskih političkih elita na vlasti.
Podržavao je nužne gospodarske reforme, koliko god one bile bolne za nemali dio građana. Zamjerali su mu stvaranje preglomazna i preskupa državnog aparata, koji nema proračunskog opravdanja i koji s građanima ne dijeli istu sudbinu, a još više od toga neuspjelu privatizaciju i "tajkunizaciju" Hrvatske. Uporno mu je predbacivano neshvaćanje modernih demokratskih vrijednosti, robovanje historicizmu i prevladano viđenje opsega i sadržaja nacionalnog suvereniteta. Otišao je, unatoč tomu, kao karizmatska ličnost, najzaslužnija što je Hrvatska stekla svoju slobodu i neovisnost.
Prolazom kroz tunel Sveti Rok, 16. listopada 1999. godine, označio je završetak radova na proboju najdužega tunela kroz Velebit. Posljednji Tuđmanov međunarodni nastup bio je 28. listopada 1999. godine tijekom posjeta u Rimu kod pape Ivana Pavla II. Na blagdan Svih svetih, na Medvedgradu, na Oltar domovine položio je vijenac za sve pale za Hrvatsku. Istog dana, zbog bolesti, smješten je u Kliničku bolnicu Dubrava i podvrgnut kirurškom zahvatu. Svoj posljednji državnički posao obavio je 7. studenoga 1999. godine, proglasivši nove izborne zakone što ih je 29. listopada usvojio Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora.
Franjo Tuđman je preminuo od komplikacija izazvanih unutarnjim krvarenjem, 10. prosinca 1999. godine, u 23:15 sati, nakon četrdeset dana liječenja, u Kliničkoj bolnici Dubrava, u Zagrebu. Od 11. do 13. prosinca 1999. godine tijelo pokojnog Predsjednika izloženo je u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku gdje su mu tisuće ljudi iskazale posljednju počast. Pokopan je 13. prosinca 1999. godine u posebnu upravo izgrađenu grobnicu na ulazu u Mirogoj, iza crkve Krista Kralja a ispratilo ga je blizu 200.000 ljudi.
Smrću prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana završilo je najuspješnije doba novije hrvatske povijesti i obnova hrvatske državnosti. To doba čini kraj polustoljetnog komunističkog režima i stvaranje samostalne i suverene Republike Hrvatske. Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima i agresiji kojoj je Hrvatska bila izložena, konačno se ispunio neprekidni tisućljetni san Hrvata za samostalnom i slobodnom državom. Njegov odlazak najavio je promjene u unutarnjoj i vanjskoj politici Republike Hrvatske.
== Odlikovanja i priznanja ==
Hrvatska
Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom kao najviši izraz priznanja za odlučujuće djelovanje u uspostavi suverene Republike Hrvatske i za izniman doprinos njezinu međunarodnom ugledu i položaju, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom kao vrhovnom zapovjedniku za njegov izniman doprinos u stvaranju ratne strategije i vojne doktrine, te za izvanredne zasluge u ustrojstvu Hrvatske vojske, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost u izravnoj ratnoj opasnosti, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red Ante Starčevića za bitan doprinos održavanju i razvitku hrvatske državotvorne misli, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red Stjepana Radića za osobite zasluge i stradanja u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za iznimne uspjehe u istraživanjima hrvatske i opće povijesti, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Red hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Spomenica Domovinskog rata za svestrano sudjelovanje u općehrvatskom otporu agresiji, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
Spomenica domovinske zahvalnosti za ukupan doprinos u borbi hrvatskog naroda i za uzorno i odgovorno vođenje hrvatske države u prvih pet godina obavljanja predsjedničke dužnosti, odlukom Hrvatskog sabora 1995.
1996. godine za izniman doprinos u pripremi, vođenju i zapovijedanju postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske u operacijama oslobađanja zapadne Slavonije, tijekom zajedničkih operacija Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine za oslobađanje prostora zapadne Bosne, te oslobađanja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije tijekom 1995. dobio je četiri medalje:
Medalja za sudjelovanje u operaciji "Bljesak"
Medalja za sudjelovanje u operaciji "Ljeto '95"
Medalja za sudjelovanje u operaciji "Oluja"
Medalja za iznimne pothvate u održavanju ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, te zaštiti života građana i imovine
SFR Jugoslavija
devet ratnih i mirnodopskih odlikovanja
Orden za vojne zasluge I. reda
Orden partizanske zvijezde III. reda
Partizanska spomenica 1941. (broj 8553)
Međunarodna
Cavaliere di Gran Croce dell'Ordine Militare d'Italia (Vitez Velikoga križa vojnoga reda Italije) odlukom talijanskoga predsjednika Francesca Cossige, 1992.
Orden Gran Cruz al merito de Chile (Red Velikog križa zasluga za Čile) odlukom čileanskoga predsjednika Eduarda Freia, 1994.
Collar de la Orden del Libertador San Martin (Velika ogrlica Reda osloboditelja San Martina) odlukom argentinskoga predsjednika Carlosa Menema, 1994.
Орден Ушакова (Orden Žukova) za zasluge i doprinos antifašističkoj borbi odlukom predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina, 1996.
Τάγμα του Σωτήρος Μεγαλόσταυρος (Velikog križa Reda otkupitelja Grčke republike) odlukom grčkoga predsjednika Konstantinosa Stephanopoulosa, 1998.
Türkiye Cumhuriyeti Devlet Nişanı (Državni red Republike Turske) odlukom turskoga predsjednika Suleymana Demirela, 1999.
Nagrade i priznanja
redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od prosinca 1992.
Nagrada za mir Caterina de' Medici (Akademija Medici u Pisi), 24. studenoga 1990.
član Senata, Accademia Medici International di Pisa, 24. studenoga 1990.
počasni doktor Sveučilišta La Jolla, studenoga 1990.
Nagrada Centra za etničke manjine, 1991.
Zmaj od Hrvatske, zmajsko ime, Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja", 1992.
=== Vojno zvanje ===
Vrhovnik – najviši čin u oružanim snagama Hrvatske uveden 22. ožujka 1995. i dodijeljen predsjedniku Republike Hrvatske. Čin vrhovnika nosio je samo Tuđman, a uz čin dolazila je i uniforma i odgovarajuće oznake.
Oznake čina sastojale su se od starohrvatskih motiva i ornamenta kao što su pleter, istarska koza, zvijezda i mjesec itd. Čin vrhovnika bio je istovrjedan maršalu u drugim vojskama, ukinut je 2002. Odora Vrhovnika čuva se u MORH-u.
== Djela ==
Rat protiv rata, (Zagreb, 1957., 2. izd. 1969., slovensko izd. Vojna proti vojni, Ljubljana, 1961.)
Stvaranje socijalističke Jugoslavije, (Zagreb, 1960., slovensko izd. Rojstvo socijalističke Jugoslavije, Ljubljana, 1961.)
NOR u Hrvatskoj, (Vojna enciklopedija, III., 1960.)
Okupacija i revolucija, (Zagreb, 1963.)
Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije,(1964.)
Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941., disertacija, knj. I. – II. (Zagreb, 1965.)
Jugoslavenski odbor i stvaranje zajedničke države jugoslavenskih naroda, (1966.)
Velike ideje i mali narodi, (Zagreb, 1969., 2. izd. 1970., 3. izd. 1996.)
Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, (München-Barcelona, 1981., engl. izd. Nationalism in Contemporary Europe, New York, 1981., 2. izd. 1982., njem. izd. Die Nationalitaetenfrage im heutigen Europa, Lidingo, 1986.)
Croatia on trial: the case of the Croatian historian dr. F. Tudjman, (London, 1981.)
Na braniku povijesne istine: dokumenti sa suđenja 17-20. veljače 1981. u Zagrebu, (bez godine izd.)
Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj, (London, 1981.)
Stirbt Kroatien?, (Hamburg, 1981.)
Državnost nacija - ključ mira Europe, (Lidingo, 1982.)
O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu, (Toronto, 1987.)
Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, (Sudbury, 1988.)
Bespuća povijesne zbiljnosti, (Matica Hrvatska, Zagreb, 1989., 2. izd. 1989., 3. i 4. izd. 1990., njemačko izd. Irrwege der Geschichtswirklichkeit, Zagreb 1993., 5. izd. 1994., englesko izd. Horrors of War: Historical Reality and Philosophy, Washington, 1996., kinesko izd. Peking, 1998.)
Izabrana djela Franje Tuđmana, (knj. I. – III.: Velike ideje i mali narodi, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Državnost nacija ključ - mira Europe, Bespuća povijesne zbiljnosti), (Zagreb, 1990.)
Zna se. HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske, knj. I. (Zagreb, 1992.), knj. II. (Zagreb, 1993.), knj. III. (Zagreb, 1995.), knj. IV. (Zagreb, 1998.)
Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. – 1941., knj. I. – II., (Zagreb, 1993.)
Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od stanju države i nacije, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga sabora, (Sabor, Zagreb, 1994.)
Stanje hrvatske države i nacije, (izvješće predsjednika Republike i vrhovnoga zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske Hrvatskom saboru), (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske – politička uprava, Zagreb 1995.)
S vjerom u samostalnu Hrvatsku, (Zagreb, 1995.)
Usudbene povjestice, (Zagreb, 1995.)
Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju Hrvatske države i nacije u 1995. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga sabora, (Zagreb, 1996.)
Vlak slobode, (Zagreb, 1996.)
Povijesna sudba naroda : Izabrani tekstovi, (Zagreb, 1996., njemačko izd. Das historische Schicksal des Volkes, Bonn, 1997., mađarsko izd. Népek történelmi sorsa Velagatott irasok (kézirat gyanánt), Budimpešta, 1997., bugarsko izd. Istoričeskata s'dba na narodite: Izabrani trudove, Sofija, 1997., češko izd. Dejinny udel národu, Vybrané texty, Prag, 1997., makedonsko izd. Istoriskata sudba na narodite, Izabrani tekstovi, Skoplje, 1998.)
Misao hrvatske slobode - od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti (fragmenti misli i pogleda), Narodne novine, (Zagreb, 1997.)
Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1997. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga državnog sabora, (Zagreb, 1998.)
HDZ stožerna stranka demokratske Hrvatske, (Zagreb, 1998.)
Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1998. godini, na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga državnog sabora, (Zagreb, 1999.)
=== Posmrtno ===
Petrinjska 18 : Zatvorski dnevnik iz 1972., (Zagreb, 2003.)
Franjo Tuđman – Osobni dnevnik, knj. 1., 1973. – 1978., knj. 2., 1979. – 1983., knj. 3., 1984. – 1989., (urednik: Zvonimir Despot, Zagreb, 2011.)
== Izvori ==
== Literatura ==
Nenad Ivanković: Predsjedniče, što je ostalo?
Simpozij: Tuđman, vizije i postignuća, Zagreb, 2002.
Simpozij: Tuđman-neoproštena pobjeda, Zagreb, 2003.
Antonio Soave: Moja voljena Hrvatska, Zagreb, 2002.
Zdravko Tomac: Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava, 2004.
Darko Hudelist: Tuđman: biografija, Zagreb, 2004., ISBN 953-12-0038-6 recenzija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2013. (Wayback Machine)
Zdravko Tomac: Predsjednik protiv predsjednika, Zagreb, 2005. recenzija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2013. (Wayback Machine)
James J. Sadkovich: Tuđman, prva politička biografija, Večernji posebni proizvodi d.o.o. Zagreb, 2010, ISBN 9789537313722
== Bilješke i napomene ==
↑bilj Vlastiti program detuđmanizacije te detuđmanizacijsku politiku 2000-ih opisao je Sanader u svojoj knjizi Detuđmanizacija.
== Poveznice ==
Popis mjesta imenovanih po Franji Tuđmanu
Hrvatska demokratska zajednica
Zračna luka „Franjo Tuđman”
Predsjednik (TV serija) (2020.)
Bibliografija radova dr. Franje Tuđmana, Anđelko Mijatović i Marija Sentić, "Časopis za suvremenu povijest" 24(1), 1-18, Zagreb, 1992.
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna sjedišta ===
dr. Franjo Tuđman službene stranice
Franjo Tuđman predsjednik RH
Fotoarhiv predsjednika dr. Franje Tuđmana
Hrvatska demokratska zajednica  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. ožujka 2014. (Wayback Machine) Franjo Tuđman
KOO HDZ SAD  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. travnja 2012. (Wayback Machine) Životopis dr. Franje Tuđmana
Franjo Tuđman  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. siječnja 2014. (Wayback Machine) Spomen stranica predsjednika
Slobodna Dalmacija, 11. prosinca 1999. posebno izdanje
Franjo Tuđman  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. travnja 2015. (Wayback Machine) Govori i intervjui 1990. – 1998.
Franjo Tuđman Hrvatska enciklopedija (LZMK)
Franjo Tuđman Opća i nacionalna enciklopedija (LZMK)
Franjo Tuđman  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. veljače 2021. (Wayback Machine) Hrvatski obiteljski leksikon (LZMK)
Tuđmanov životopis i odnos s Miroslavom Krležom Krležijana (LZMK)
Hrčak.Srce.hr/Tuđman  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. listopada 2013. (Wayback Machine) Znanstveni članci o Franji Tuđmanu
D. Bilandžić: Raspad i smrt Jugoslavije (izvadci iz Hrvatske moderne povijesti)
Životopis "Dr. Franjo Tuđman, povjesničar i državnik", Ured Predsjednika Republike Hrvatske, 2009. Pristupljeno 26. kolovoza 2022.
"Franjo Tuđman (Predsjednik RH od 1992. do 1999.)", Ured Predsjednika Republike Hrvatske. Pristupljeno 26. kolovoza 2022.

TUĐMAN, Franjo, državnik, general i povjesničar (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922 — Zagreb, 10. XII. 1999). U Zagrebu polazio građansku školu 1935–39. te trgovačku akademiju; školovanje prekinuo ubrzo nakon uspostave NDH. Povezavši se s M. Belinićem, na poč. 1942. postao članom KP te omladinskim voditeljem i organizatorom udarnih skupina Prvoga zagorskoga partizanskoga odreda. Kad je taj u svibnju razbijen, u zavičaju ustrojio tajnu tiskaru te u njoj uređivao i dijelom popunjavao Glas Hrvatskog zagorja i Vijesti partizanskog radia. U jesen 1942. zamjenjivao sekretara krapinskoga Okružnoga komiteta KPH (formalni mu je član od kolovoza do prosinca 1943), od poč. 1943. bio i organizacijski sekretar tamošnjega Okružnoga komiteta SKOJ-a, u listopadu imenovan zamjenikom političkoga komesara Drugoga zagorskoga partizanskoga odreda, u siječnju 1944. zamjenikom političkoga komesara brigade »Braća Radić«, u travnju privremenim političkim komesarom 32. divizije, u srpnju načelnikom Personalnoga odjela štaba 10. korpusa u činu majora. Za rata služio se kodnim imenom Francek. Na poč. 1945. premješten u Vrhovni štab NOV i POJ u Beogradu, gdje je završio Partizansku gimnaziju. U Ministarstvu narodne obrane (od 1953. Državni sekretarijat za poslove narodne obrane) od ožujka 1945. načelnik Kadrovskoga odsjeka Personalnoga odjela, od ljeta Drugoga (organizacijskoga) odjela Personalne uprave. Promaknut u pukovnika 1953, bio i sekretar SK u Političko-upravnom sektoru Sekretarijata. Završivši Višu vojnu akademiju 1957, imenovan zamjenikom načelnika Prve uprave Generalštaba JNA, ubrzo načelnikom njezina Drugoga (studijskoga) odjela i pomoćnikom glavnoga urednika Vojne enciklopedije 1959 (redaktor i autor od 1. sv., 1958). General-major od 1960. Surađujući među ostalim u beogradskim periodicima Crvena zvezda (1952), Narodna armija (1952–54, 1956–57, 1959–61), Vojno-politički glasnik (1952), Vojni glasnik (1953), Vojno delo (1953, 1956, 1958, 1960), NIN (1955), Naša stvarnost (1957, 1961) i Međunarodna politika (1958–60), u Borbi (1953), Glasu Hrvatskog zagorja (1954–55, 1958, 1962; i pod pseudonimom Filip Trnovšćak), Vjesniku (1955), Republici (1956, 1959) i Našim temama (1961), u skupnim djelima Razmatranja o savremenom ratu (Beograd 1959), Borbeni put 32. divizije (Zagreb 1959) i O vojnoj veštini, 2 (Beograd 1960) te u Enciklopediji Jugoslavije, 1–4 (1955–1960), prvotno je zanimanje za administrativne teme proširio na interdisciplinarni pristup »svenarodnomu partizanskomu ratu«, zaokružen knjigom Rat protiv rata (1957); tim je prinosima, protivno zagovornicima krupnih postrojba i etatističko-centralističkoga poretka, promicao doktrinu naoružanoga naroda. Unatoč kritici (P. Morača), njegova je knjiga 1959. dobila nagradu Državnoga sekretarijata za poslove narodne obrane, a doktrina, poznatija kao općenarodna obrana, prihvaćena je 1968, kad se pristupilo osnivanju republičkih teritorijalnih obrana. Dokazujući da je uspjelost partizanskih pokreta uvjetovana ispunjenjem nacionalnih i socijalnih težnja, potkraj 1950-ih Tuđman uz vojnu izrazitije zahvaća političku sastavnicu nastanka socijalističke Jugoslavije, što će ga 1960-ih uključiti u prijepore oko interpretacije novije povijesti, ali i složenih odnosa u federaciji. Njegovi zaključci o manjim partizanskim odredima tako su 1958. uvršteni u program SKJ prihvaćen na VII. kongresu, no osvrt na nacrt službenoga pregleda povijesti SKJ, u kojem je 1959. upozorio na neprimjeren prikaz ustanka u Hrvatskoj, uključujući prešućivanje Sisačkoga partizanskoga odreda, uglavnom je odbijen. Uz potporu hrvatskoga partijskoga vrha i J. Broza, odgovarajući prilog (Narodnooslobodilački rat u članku Hrvatska) najposlije je napisao u Vojnoj enciklopediji, 3 (1960). Tad je objavio i pregled Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960; i prilog Nova Jugoslavija u članku Jugoslavija. Vojna enciklopedija, 4, 1961), koji se hvalilo zbog strukturne inovativnosti, kritiziralo kao odveć kompilacijski, a o njem se i polemiziralo ne samo oko navodnoga nerazmjera u ocjeni pojedinih partijskih vodstava nego i zbog stanovita ublaživanja negativnih stajališta o V. Mačeku te domobranstvu NDH (Vojnoistorijski glasnik, Beograd 1961). U Beogradu je bio predsjednik Teniskoga kluba »Partizan« 1952–58. te Sportskoga društva »Partizan« 1958–61 (od 1960. Jugoslavensko sportsko društvo »Partizan«), kad je objavljivao i u tamošnjem listu Partizanov vesnik. Napustivši djelatnu vojnu službu i suradnju u Vojnoj enciklopediji, preselio se u Zagreb i 1961. bio imenovan direktorom Instituta za historiju radničkog pokreta (Hrvatske), koji su CK SKH i GO SSRNH tad osnovali radi istraživanja hrvatske sastavnice radničkoga i partizanskoga pokreta. U prvoj pol. 1960-ih postao je članom Ideološke komisije i Komisije za historiju CK SKH, predsjednikom Komisije za međunarodne veze GO SSRNH i Komisije za njegovanje revolucionarnih tradicija hrvatskoga Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (bio član sekretarijata njegova GO) i izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih nauka (o socijalističkoj revoluciji i suvremenoj nacionalnoj povijesti predavao 1963–65), a 1965–69. bio je zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik njegove Komisije za naučni rad. Povezavši se s M. Krležom, V. Bogdanovom, I. Šiblom, V. Holjevcem i dr. zaokupljenima mogućnošću liberalizacije te općenitim poboljšanjem hrvatskoga položaja u federaciji, bio i član uredničkoga odbora Foruma 1964–67. U Institutu je okupio velik broj istraživača i vanjskih suradnika, razvio istraživačku djelatnost i međunarodnu suradnju te bio glavni urednik časopisa Putovi revolucije 1963–66. Premda Komisija za historiju CK SKH nije dopustila širenje djelatnosti Instituta, što je 1963. predložio radi protuteže prijepornim dosezima beogradskih instituta mjerodavnih za obradbu novijih zbivanja na državnoj razini, to je neizravno ostvario simpozijem o Pregledu istorije Saveza komunista Jugoslavije 1963 (dio priopćenja u Putovima revolucije, 1964); u sinteznom osvrtu (umnoženi rukopis u Tuđmanovoj redakciji) Pregledu su među ostalim zamjereni zanemarivanje nacionalnoga pitanja u prijeratnoj Jugoslaviji te jednostrane ocjene HSS, Banovine Hrvatske i četničkoga pokreta. U to je doba objavio knjigu Okupacija i revolucija (1963), s raspravom o NDH kao u narodu poglavito nelegitimnu »instrumentu politike okupacionih sila« (skraćeno engl. izd. u zborniku Les systèmes d’occupation en Yougoslavie 1941–1945. Beograd 1963). Izrazitije se posvetio značajkama prve jugoslavenske države, dokazujući, suprotno V. Terziću, da je njezin brzi slom ponajprije posljedica srpske prevlasti, iako je sporazum Cvetković–Maček bio pomak u rješavanju hrvatskoga pitanja (Forum, 1963–64; Putovi revolucije, 1966). Pisao je i o destaljinizaciji međunarodnoga radničkoga pokreta (Forum, 1962), II. svjetskom ratu (Svjetski rat, Drugi. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 7, 1964), Jugoslavenskom odboru (zbornik Jugoslavenski odbor u Londonu. Zagreb 1966) te znanstvenoj politici (Putovi revolucije, 1963–65; dnevni tisak), pri čem je historiografiju poimao kao neposredno primjenjivu društvenu znanost. Inozemna izlaganja objavljena su mu tih godina u zbornicima skupova u Rimu, Bratislavi, Karlovym Varyma, Pragu, Cambridgeu i Milanu. Proširena Komisija za historiju CK SKH pod predsjedanjem V. Bakarića 1964. osvrt na Pregled ocijenila je kao »buržoasko-nacionalističko skretanje«, a slično je 1965. rad Instituta vrjednovala rezolucija V. kongresa SKH. Nakon predavanja na kojima je ustvrdio da je Hrvatska u Austro-Ugarskoj umnogome imala bolji položaj nego u Jugoslaviji te da je državni udar 27. III. 1941. bio velikosrpski motiviran, Tuđman je 1965. podvrgnut partijskoj istrazi te mu je onemogućen izbor za dopisnoga člana JAZU. Znatno proširivši prijašnje tekstove, na Filozofskom je fakultetu u Zadru te godine obranio doktorsku tezu Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941 (dijelovi u Forumu, Kolu, Kritici i Hrvatskom znanstvenom zborniku, 1967–71; izmijenjena inačica Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, 1993); propitivanje njezine izvornosti (Lj. Boban) izazvalo je širu polemiku (Telegram, 1967). Premda nije sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967, u sklopu posljedičnih smjena te je godine optužen za propuste u vođenju Instituta, na što je podnio ostavku i aktivirao mirovinu. Također je isključen iz SKH, poglavito zato što su njegova gledišta o novijoj nacionalnoj povijesti ocijenjena kao suprotna onima SK. Javnu djelatnost nastavio je u Matici iseljenika Hrvatske (član IO i GO 1964–68, predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku 1967–68), uspostavivši 1966. za studijskoga boravka u SAD veze s tamošnjim hrvatskim intelektualcima, u MH (član IO i Upravnoga odbora od 1970, predsjednik Komisije za hrvatsku povijest od 1971), u Teniskom savezu Hrvatske odn. Hrvatskom teniskom savezu (potpredsjednik od 1967, predsjednik od 1970) te na znanstvenim skupovima u inozemstvu. Dio ogleda i rasprava objavljenih 1960-ih u periodicima Putovi revolucije, Forum, Kritika, Republika i Kolo s izmjenama je prikupio u knjizi Velike ideje i mali narodi 1969 (Jubilarna književna nagrada Hrvatske revije 1970); promičući miroljubivu koegzistenciju suverenih nacionalnih država (u tom i savezne Europe s cjelovitom Njemačkom), među ostalim je raščlanio velikodržavne zloporabe slavenske uzajamnosti, ali i socijalističkoga internacionalizma. Na tom je tragu za Hrvatskoga proljeća predavao i pisao o nužnosti »izgradnje hrvatske državne suverenosti« (Dubrovnik, Kritika, Riječi, Hrvatski tjednik; u posljednjem jedan od urednika do srpnja 1971, potom član Uredničkoga vijeća), a uključio se i u raspravu o amandmanima na Ustav SRH, pa je u siječnju 1972. uhićen te u listopadu zbog »neprijateljske propagande« osuđen na dvije godine strogoga zatvora (kazna potom izvanredno ublažena na devet mjeseci), a oduzeti su mu čin i putovnica. Onemogućen u javnom djelovanju, nastavio je održavati veze s disidentima, crkvenim velikodostojnicima i emigrantima, među ostalim ilegalno putovao u Austriju, Saveznu Republiku Njemačku i Švedsku 1977. Vjerojatno je već te godine sastavio programski nacrt za općehrvatski politički pokret koji bi – oslanjajući se na »pozitivne stečevine i idejnu podlogu« pravaštva A. Starčevića, republikanskoga seljačkoga pokreta S. Radića i nacionalno svjesnih komunista – ostvario samostalnu državu, eventualno u sklopu jugoslavenske konfederacije, pri čem bi hrvatski Srbi imali razmjerno predstavništvo i kulturna prava, a odnosi s BiH uredili bi se vodeći računa o geopolitičkoj povezanosti, povijesnim granicama te navodnom pretežnom hrvatskom identitetu tamošnjih muslimana. Istodobno, nacrt je predviđao gospodarsku i političku liberalizaciju, uvjetujući potpunu stranačko-parlamentarnu demokraciju ostvarenjem temeljnih državotvornih ciljeva. Zbog izjava za inozemne elektroničke medije (1977, 1980) te razgovora neovlašteno tiskanoga u münchenskom listu Hrvatska država (1978), u kojima se kritički osvrnuo na hrvatski položaj i ljudska prava u SFRJ, dotaknuvši i sustavno preuveličavanje broja žrtava u NDH, u veljači 1981. ponovo je osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu s petogodišnjom zabranom javnoga nastupanja (zbog bolesti izdržavao od siječnja 1982. do veljače 1983. te od svibnja do kolovoza 1984, kad je uvjetno pušten). U inozemstvu su mu tiskani pregled Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981; izvadak uvršten u zbornik So Speak Croatian Dissidents. Norval 1983) i knjižica dodatak Državnost nacija – ključ mira Europe (Lidingö 1982), knjižice s izborom iz sudskoga spisa (Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj. London 1981; i engl. izd. Croatia on Trial), neke od njih proširene tiskovnim osvrtima (Na braniku povijesne istine. Lidingö oko 1981) odn. dijelovima prijepornih intervjua (Stirbt Kroatien? Hamburg 1981), te dva prosvjedna pisma hrvatskim javnim djelatnicima, s onima V. Gotovca i M. Veselice (Pisma protiv tiranije. London oko 1982); pisma odn. dijelove obrane objavili su 1981. i Hrvatski list (Lund), Nova Hrvatska (London) te Studia Croatica (Buenos Aires). Zauzimajući se za prevladavanje ideoloških podjela u hrvatskom korpusu, pojačano je opet nastupao u Europi i Sjevernoj Americi od 1987, kad mu je vraćena putovnica. Iz predavanja proizašle su knjižice O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenje naroda u svijetu (Toronto 1987) i Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (Sudbury 1988, 1988²; tiskano i u Zagrebu 1994. kao predgovor izdanju Radićevih političkih spisa, govora i dokumenata te, uz izmjene, izdanju saborskih govora 1996) te prinosi u periodicima Hrvatska revija (München—Barcelona), Otpor (Chicago), Studia Croatica, Republika Hrvatska (Buenos Aires) i Zajedničar (Pittsburgh) 1987–88. Nakon najave pokretanja HDZ pod njegovim vodstvom u Zagrebu u veljači 1989, na osnivačkoj je skupštini u lipnju izabran za njezina predsjednika s programom zastupanja interesa hrvatskoga naroda uspostavom »parlamentarne demokracije« i »slobodne tržišne privrede« te »povezivanjem svega iseljeništva s domovinom«, nasuprot »demografskom nazadovanju« i aktualnim »velikodržavno-unitarističkim namjerama«. Proglasom u studenome HDZ zahtijevala je demokratsku koalicijsku vladu, legalizaciju višestranačja, uključivanje Hrvatske u Europsku zajednicu (EZ) te – nasuprot »planovima o stvaranju Velike Srbije« – ostvarenje »teritorijalne cjeline hrvatskog naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama«, što je pak bilo povezano s »ugovornim sređivanjem odnosa sa svim susjedima«, a navodno i samo taktički istaknuto (J. Manolić). Nakon registracije stranke u siječnju 1990. na njezinu je Prvom općem saboru u veljači Tuđman ponovo izabran za predsjednika, pri čem je, ističući povijesne težnje hrvatskoga naroda za samostalnom državom, upozorio na nezaobilazno značenje AVNOJ-a i ZAVNOH-a, otklonivši sankcioniranje bivših komunističkih dužnosnika (izlaganje i programski dokumenti tiskani u knjižici Odluka I. općeg sabora HDZ. Zagreb 1990), a u ožujku i pokretanje promjena republičkih granica (Slobodna Dalmacija, br. 14 100). Selektivno prenošenje pojedinih izjava pridonijelo je razilaženjima oko njegova djelovanja (pa i fizičkim napadajima na njega na predizbornom skupu u Benkovcu u ožujku 1990), a unatoč promicanju mirnoga rješenja jugoslavenske krize, proturječno je recipirana i njegova izričajno mjestimice nezgrapna, ali umnogome pionirska knjiga Bespuća povijesne zbiljnosti (1989), historiografsko-filozofska raščlamba genocidnoga nasilja s memoarski kontekstualiziranim prikazima srpskoga ekspanzionizma, židovstva i, posebno, manipulacija srpskim i hrvatskim žrtvama II. svjetskoga rata i poraća te tadašnjom ulogom Katoličke crkve. Za općega sloma komunističkih poredaka u Europi i nacionalne homogenizacije potaknute sve izraženijom provedbom velikosrpskih nastojanja, zbog dobre unutarnje organizacije i jasnih, katkad zaoštrenih istupa njezinih dužnosnika, HDZ postala je najbrojnijom strankom, stekavši na prvim slobodnim izborima u travnju i svibnju 1990. natpolovičnu većinu u saborskim vijećima općina i udruženoga rada te dvotrećinsku u društveno-političkome, pri čem je Tuđman kao saborski zastupnik izabran za predsjednika Predsjedništva SRH (dužnost u srpnju preimenovana u onu predsjednika RH), a donošenjem liberalno-demokratskoga ustava u prosincu (autor je njegovih Izvorišnih osnova) dodijeljene su mu razmjerno široke ovlasti u sklopu tzv. polupredsjedničkoga sustava. Za predsjednika države ponovo je biran na neposrednim izborima u kolovozu 1992. i lipnju 1997, a u više navrata i za predsjednika HDZ, koja je dobila natpolovičnu većinu na izborima za Zastupnički (1992, 1995) i Županijski (1993; dvotrećinska većina 1997) dom Hrvatskoga sabora; na objema dužnostima ostao je do kraja života, pri čem je 26. XI. 1999. utvrđena privremena zdravstvena spriječenost za obavljanje državničke. — Preuzevši vlast s razoružanom Teritorijalnom obranom i nerazmjernim narodnosnim sastavom sigurnosno-obavještajnoga sustava, suočen s poremećenim odnosima na saveznoj razini, neprijateljskim držanjem Srbije, Crne Gore i glavnine JNA te posebno jačanjem Srpske demokratske stranke – koja se bojkotirajući hrvatske institucije pa i raspravu o manjinskim pravima zauzimala za punu suverenost srpskoga naroda, uključujući pravo na odcjepljenje (deklaracija Srpskoga nacionalnoga vijeća u srpnju, oružana pobuna u kolovozu, proglašenje Srpske autonomne oblasti Krajine u prosincu 1990) – kao predsjednik i vrhovni zapovjednik (od 1995. sa zvanjem vrhovnika) Tuđman je najzaslužniji za uobličavanje i provedbu uspjele obrambene strategije. Izbjegavanjem borbe sa srpskim pobunjenicima do ožujka 1991. građanstvu je, potom i osnaženim redarstvenim snagama, omogućeno pribavljanje lakoga oružja, a unatoč naznakama kako bi SAD i EZ poduprle održanje makar i autoritarno-centralističke Jugoslavije, JNA nije bio pružen dostatan povod za udar, čemu su pridonijeli i taktička popuštanja te zadržavanje hrvatskih predstavnika na saveznim dužnostima, na kojima su upozoravali na protuustavne postupke srpskoga bloka. Uz Tuđmanov prvotni poziv na zaštitu manjine (nastupni govor 30. V. 1990) te one kasnije na demokratski suživot Hrvata i Srba, radi smirivanja stanja u Saboru je u kolovozu 1990. donesena rezolucija o zaštiti ustavnoga poretka s općim jamstvom ljudskih, političkih i nacionalnih prava te pozivom na upućivanje inozemnih promatrača, u listopadu osnovana mješovita radna skupina za definiranje srpske kulturne autonomije te u lipnju 1991. donesena povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti. Ne odstupajući od suverenosti RH, uza sve intenzivnije inozemne dodire, od siječnja 1991. Tuđman je osobno pregovarao s predsjednicima drugih republika, predlažući s M. Kučanom od listopada 1990. konfederalizaciju odn. sporazumno razdruživanje uz međunarodno posredovanje (dva susreta sa S. Miloševićem proturječno se tumače), što je znatnije zaživjelo tek nakon zaoštravanja u svezi s referendumski potkrijepljenim proglašenjima samostalnosti RH i Slovenije 25. VI. 1991 (odluke o priključenju Srpske autonomne oblasti Krajine Srbiji donesene su u travnju i svibnju), kad je pod pritiskom EZ pristao na tromjesečnu odgodu njihovih učinaka (Brijunska deklaracija 7. VII. 1991). S obzirom na domaće i inozemno javno mnijenje te oružanu nadmoć JNA, otklanjao je postupke što su mogli voditi pojačavanju borba, do kojega je u ljeto 1991. došlo ponajprije zbog nasilna širenja pobunjeničke vlasti uza sve otvorenije sudjelovanje JNA, Srbije i Crne Gore. Okupacija naselja s većinskim hrvatskih pučanstvom i njegovo stradanje izazvali su polarizaciju i unutar HDZ, ali i potaknuli usredotočenje nacionalnih potencijala, pri čem je Tuđman na tragu svojih zamisli o pomirbi nastojao pridobiti širok krug stručnjaka, uključujući one iz oporbe i bivšega poretka, što je u kolovozu urodilo formiranjem Vlade demokratskoga jedinstva. Takvim slijedom događaja opravdano je prerastanje Zbora narodne garde u HV te blokada i zauzimanje dijela vojarna i skladišta JNA u kasno ljeto i jesen 1991 (nužno i zbog embarga EZ i UN na uvoz oružja), uz istodobno njezino osipanje i sve slabiji mobilizacijski odziv. Unatoč pokušajima JNA te srpskih i crnogorskih teritorijalnih i dobrovoljačkih postrojba da hrvatski otpor svladaju opsežnim napadajnim operacijama, neselektivnim topničkim razaranjem pa i zrakoplovnim bombardiranjem predsjedničke rezidencije 7. listopada, na što je 8. listopada proglašena konačna odluka o osamostaljenju RH, do kraja 1991. uspjelo se ustaliti bojišnicu, neka područja i osloboditi (pod neprijateljskom vlašću našla se gotovo trećina države). Na tom temelju te usporednim Tuđmanovim prihvaćanjem mirovnih inicijativa – u sklopu Konferencije o Jugoslaviji pod predsjedanjem EZ (tzv. Carringtonov plan u listopadu 1991), potom i inicijativa UN, što je, uz kratkotrajna primirja, uključilo opće sporazume o razmještaju mirovnih snaga i potpunom prekidu vatre s deblokadom vojarna (23. XI. 1991. i 2. I. 1992) te dodatnu regulaciju srpskih manjinskih prava (ustavni zakon 4. XII. 1991. s izmjenama i dopunama 8. V. 1992) – u prvoj pol. 1992. RH su u njezinim prijeratnim granicama priznale ključne države svijeta, a pristupila je i UN te Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju. S druge strane, neučinkovit, umnogome i nedorečen mandat snaga UN (razmještene u proljeće 1992) prijetio je trajnim izdvajanjem Republike Srpske Krajine (proglašena u prosincu 1991); među ostalim, uoči povlačenja JNA je pobunjenike opskrbila teškim oružjem, preostali Hrvati nisu bili zaštićeni, a nastavilo se povezivanje s institucijama novoosnovane Savezne Republike Jugoslavije te bosanskih Srba. U tim okolnostima, složenijima od 1992. zbog ostavka članova vlade iz oporbenih redova, obrazlaganih njihovom navodnom marginalizacijom i Tuđmanovom nedostatnom odlučnošću te negativnim odjecima sastanka M. Bobana i R. Karadžića u Grazu (ustrojivši svoje vojno krilo, u tom je pogledu od 1991. zaoštreno istupala Hrvatska stranka prava), RH pristupila je jačanju oružanih snaga, računajući sa slabljenjem pobunjeničke spremnosti te poduzimajući 1992–93. manje oslobodilačke pothvate, od kojih su neki naišli na međunarodnu osudu. Usporednim Tuđmanovim pokretanjem ili prihvatom novih mirovnih inicijativa (zakon o oprostu 25. IX. 1992; ženevski sporazumi 30. IX. i 20. X. 1992. te 19. I. 1994; Daruvarski sporazum 18. II. 1993; prijedlog reintegracije 1. XI. 1993; sporazumi o prekidu vatre i normalizaciji gospodarskih odnosa 29. III. i 1. XII. 1994), pobunjeničkom nepopustljivošću (odbacivanje tzv. Plana Z-4 u siječnju 1995, za RH krajnje nepovoljna; neuspjeli pregovori u kolovozu 1995) te razvojem zbivanja u BiH što su dovela do sigurnosno-diplomatske potpore SAD i pasivizacije Savezne Republike Jugoslavije najposlije su se stekli uvjeti za oružano oslobađanje zapadne Slavonije u svibnju (operacija Bljesak) te sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna u kolovozu 1995 (operacija Oluja). Izvedena uz minimizaciju gubitaka te uglavnom zaludan Tuđmanov poziv srpskomu pučanstvu da ne napušta domove – s čim je u svezi 2012. poništena presuda Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u kojoj je 2011. bio naveden kao začetnik »udruženoga zločinačkoga pothvata« – završna operacija Oluja i uspjesi HV u BiH potaknuli su pregovore u Daytonu sa sklapanjem Erdutskoga sporazuma 12. XI. 1995, kojim je u siječnju 1998. u pravni poredak RH vraćeno i područje na njezinu krajnjem istoku, a u međuvremenu je sklopljen i sporazum o normalizaciji odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (23. VIII. 1996). — Prosudbe Tuđmanove politike prema BiH krajnje su proturječne – među ostalim je u prvostupanjskoj presudi Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju 2013. naveden kao sudionik »udruženoga zločinačkoga pothvata« radi uspostave neovisnoga hrvatskoga entiteta – no osnova joj je bila u nastojanju da se s obzirom na opće odnose snaga optimalno odredi i zaštiti hrvatski interes. Nasuprot prijašnjim promišljanjima, u siječnju 1990. u sarajevskom je listu Naši dani izjavio kako uviđa da se većina bosanskih muslimana izjašnjava »zasebnom nacionalnom samobitnošću« te da bi o budućnosti BiH valjalo odlučiti referendumom. S promjenjivim stupnjem Tuđmanova utjecaja, 1990. osnovana HDZ BiH postala je vodećom tamošnjom hrvatskom strankom, pobijedivši uza Stranku demokratske akcije i Srpsku demokratsku stranku na izborima u studenom i prosincu za Skupštinu i Predsjedništvo. Cijeneći da su Hrvati u BiH kao najmalobrojniji od triju konstitutivnih naroda izloženi majorizaciji, pa i demografskomu nestanku, a imajući na umu i geostrateški nepovoljan oblik RH, Tuđman se nasuprot koncepciji unitarne, »građanske« BiH potkraj 1991. priklonio struji u HDZ BiH koja je bila za uspostavu što širih teritorijalnih samouprava (Boban), ponajprije prema narodnosnom sastavu, čime bi se osigurao i položaj u slučaju raspada. Slična rješenja promicali su 1992–93. i inozemni posrednici, no odbijali su ih srpski ili muslimanski odn. bošnjački predstavnici, posljednji dominantni u tijelima središnje vlasti. Uz neučinkovitu međunarodnu intervenciju (uključujući embargo na uvoz oružja), na realizam toga smjera upućivali su isprva nejasno držanje A. Izetbegovića prema zahtjevima za ostanak BiH ili njezinih srpskih dijelova u krnjoj Jugoslaviji te nepripravnost tada heterogenih središnjih vlasti da od ljeta 1991. spriječe ili barem osude oružane napadaje na RH i na bosanskohercegovačke Hrvate. Proglašene u studenom 1991, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, uz manje zajednice – udružene u listopadu 1992, Hrvatska Republika Herceg-Bosna od kolovoza 1993 – te Hrvatsko vijeće obrane (HVO, utemeljeno u travnju 1992) uživali su slijedom Tuđmanovih odluka na više razina potporu RH, no on se pojedinim radikalnim postupcima tamošnjih dužnosnika oštro protivio, otklanjajući mogućnost jednostranoga odcjepljenja. U skladu s tim postavkama, uvjetovanima i dosljednošću prema pobuni u RH te mogućnošću savezništva, iako su muslimanski predstavnici odbili da se referendumom u veljači i ožujku 1992 (održanom po načelu građanske većine) razmotri i kantonizacija, bosanskohercegovačke je Hrvate pozvao da se na njem izjasne za suverenost i samostalnost BiH, a RH ju je među prvima priznala i potom na različite načine podupirala, ne dovodeći u pitanje legitimnost Izetbegovićeva ostanka na čelu višeput rekonstruiranoga Predsjedništva. Među ostalim, na Tuđmanov su poticaj dvojica predsjednika potpisala međudržavni sporazum o prijateljstvu i suradnji (21. VII. 1992. s dodatkom 23. IX), koji je predviđao unutarnji preustroj zemlje i ravnopravan status HVO (tada popunjavanoga i muslimanima), ali ne i cjelovitu suradnju s HV, elementi koje su zbog srpske nadmoći te međunarodnoga pritiska najposlije u jesen 1992. napustili znatan dio Bosanske Posavine, što je izazvalo proturječna tumačenja (krajnji jug RH dotad je osiguran uspjelim pothvatima u istočnoj Hercegovini i Poneretavlju). Iako se Izetbegović, ograničavan i stajalištima naknadno uključenih članova Predsjedništva, opirao dosljednoj institucionalizaciji zahtijevanih kolektivnih prava Hrvata, nastupajući sve otvorenije kao predstavnik isključivo Stranke demokratske akcije i Muslimana odn. Bošnjaka, odnosi između RH i službene BiH nisu prekidani ni tijekom eskalacije hrvatsko-bošnjačkoga sukoba 1993–94, kad su kao pomoć HVO na obrambenim zadaćama ponovo djelovale manje skupine pripadnika HV, a privremeno su podupirana i autonomistička nastojanja F. Abdića u zapadnoj Bosni. Reagirajući na ta zbivanja, praćena sve nepovoljnijom medijskom slikom i međunarodnim položajem RH, od siječnja 1993. Tuđman je više puta zaludno pozvao na zaustavljanje napada »muslimanskih ekstremista«, ali i na prekid vatre sa zajedničkim utvrđivanjem odgovornosti, uređenje odnosa između HVO i Armije BiH te arbitražno unutarnje razgraničenje, nudeći i stavljanje južnih granica RH pod nadzor UN. S Izetbegovićem se pak zauzeo 1993. za nametanje tzv. Vance-Owenova plana srpskoj strani (27. ožujka), načelno se s njim sporazumjevši oko stupanja dijela zacrtane Unije BiH (sastavljenoga od »bosansko-muslimanske« i hrvatske republike) u konfederativni odnos s RH (14. rujna), ali ne i oko teritorija tih republika te njihove sudbine u slučaju izdvajanja srpskih područja (Bonnski pregovori 10–11. I. 1994), pa su nakon iznuđena Bobanova povlačenja u većoj mjeri zaživjeli tek Washingtonski sporazumi, sklopljeni pod pritiskom SAD (1–18. III. 1994), o kantonalno ustrojenoj hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji BiH, do najavljenoga stupanja koje u konfederaciju s RH nije došlo. S Izetbegovićem i K. Zubakom potpisao je i Splitsku deklaraciju (22. VII. 1995), koja je, među ostalim, bila temelj za snažniju djelatnost HV u BiH. Posljedični uzmak tamošnjih srpskih snaga omogućio je potkraj te godine daytonske pregovore s dodatnim sporazumom o oživotvorenju Federacije BiH (10. studenoga) te općim sporazumom o miru u BiH (21. studenoga odn. 14. prosinca), kojim je država razdijeljena na samo dva entiteta, pri čem je pretežni dio Bosanske Posavine pripao srpskomu, a entiteti su dobili pravo stupanja u »posebne usporedne odnose« sa susjednim državama. Tuđman je na ustupke pristao i radi potpore SAD reintegraciji Podunavlja, držeći da će se neizvjestan položaj Hrvata u Federaciji BiH prema potrebi moći osigurati zadržavanjem nekih struktura Hrvatske Republike Herceg-Bosne i uz pomoć RH, što je potkraj 1990-ih dovelo do novih pritisaka Europske unije i SAD te previranja unutar obje HDZ, a neostvaren je ostao i sporazum o uspostavi posebnih odnosa između RH i Federacije (22. XI. 1998). — Usredotočen na uspostavu države i s tim povezana sigurnosna pitanja, Tuđman se manje bavio ostvarenjem ostalih vrjednota Ustava iz 1990. Koncentracija pa i svojevrsna personalizacija odlučivanja (što, međutim, nije značilo i nadzor nad svim zbivanjima), s apsolutnom parlamentarnom većinom HDZ, omogućila je minimum prijeko potrebne stabilnosti, ali i donekle ograničila daljnji razvoj vladavine prava, uključujući depolitizaciju pravosuđa, uprave, vojske i sigurnosno-obavještajnoga sustava, s dodatnim negativnim učincima na lokalnim razinama, području medijskih sloboda te pri podržavljenju i privatizaciji društvene imovine, započetoj još u jugoslavenskom okviru. Nasilnim raspadom SFRJ, ali i svjetskim kretanjima bile su određene i ekonomska te socijalna politika vlada za Tuđmanovih mandata, kad su postignuti uglavnom priznati uspjesi uvođenjem privremene pa trajne valute, suzbijanjem inflacije, poreznom reformom, zbrinjavanjem raseljenih, sanacijom izravnih ratnih šteta te pokretanjem infrastrukturnih projekata, uz privlačenje inozemnih ulaganja i razmjerno skromno zaduživanje. Njegova zamisao o pluralističkoj duhovnoj obnovi (1990) u dijelu je stranke i javnosti protumačena kao namjera rekristijanizacije, pa i retradicionalizacije društva, očitovana i ugovorima između RH i Svete stolice 1996. i 1998. Kao predsjednik Tuđman se nešto izravnije uključio u pronatalitetno i redistributivno populacijsko nastojanje, posebno u kulturnu politiku, promičući hrvatsku državnost i nacionalni identitet te njihovu inozemnu afirmaciju športom (utjecaj na memorijalna obilježja i klupski nogomet osobito se podijeljeno ocjenjuju). Prividna monolitnost HDZ umnogome je počivala na spoju njegova autoriteta s umijećem laviranja među ideološki te interesno sukobljenim strujama; najotvoreniji raskoli bili su istupanje Manolića, S. Mesića i dr. 1994. i, nakon što mu je potkraj 1996. ustanovljena teška bolest, međusobne javne optužbe nekih prvaka, tumačene i kao borba za nasljeđe. Premda je u studenom 1996. RH nakon odgoda primljena u Vijeće Europe, u takvim okolnostima, obilježenima i sve izraženijim socijalnim nezadovoljstvom, uvjetovani stvarnim liberalnodemokratskim deficitom ali i nenačelnim upletanjem, posljednjih godina njegova mandata pojačali su se pritisci Europske unije i SAD u svezi s regionalnim povezivanjem (ustavna zabrana obnavljanja jugoslavenskoga državnoga zajedništva 12. XII. 1997; saborska deklaracija o prioritetima vanjske politike 5. III. 1999; pristup Paktu o stabilnosti za jugoistočnu Europu 30. VII. 1999), mjerodavnošću Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju za hrvatske vojno-redarstvene operacije (saborska rezolucija o suradnji 5. III. 1999) te imovinom i povratkom iseljenih Srba, a uz javnu crkvenu kritiku gospodarske tranzicije (1997) došlo je do daljnjega zaoštravanja odnosa s oporbom (nakon tzv. Zagrebačke krize 1995–97) i sindikatima, pa je na saborskim izborima u siječnju 2000. HDZ doživjela neuspjeh. — Uz monografiju o monarhističkoj Jugoslaviji te ponovljena, izmijenjena i prevedena samostalna izdanja, nakon Tuđmanova stupanja na predsjedničku dužnost prijašnji su mu prinosi objavljeni u Izabranim djelima (Zagreb 1990) te u zbirci Povijesna sudba naroda (1996), u koju su uvršteni i državnički govori o međunarodnom položaju RH. Tiskani su i njegovi polemički i programski tekstovi, intervjui, predavanja i dio pravosudnoga gradiva i korespondencije 1958–89 (Usudbene povjestice, 1995) te izbor javnih nastupa, većinom državničkih i stranačkih (S vjerom u samostalnu Hrvatsku, 1995); nastupi su potpunije objavljeni u izdanjima Zna se – HDZ u borbi za učvršćenje hrvatske državne suverenosti (1992–1998) i HDZ – stožerna stranka demokratske Hrvatske (Zagreb 1998; i engl. izd.). Objavljeni su i izbori raznovrsnih njegovih ulomaka (Misao hrvatske slobode. Zagreb 1997; Dr. Franjo Tuđman. Koprivnica 2008) i inozemnih intervjua (Hrvatska riječ svijetu, 1999) te, posmrtno, autobiografski zapisci (Petrinjska 18, 2003; Osobni dnevnik, 2011), Govori i izlaganja (2007), izbori tekstova o samoodređenju naroda i europskim integracijama (Hrvatska – Europa – Europska unija, 2009), službene korespondencije i drugih dokumenata 1990–95 (Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije. Zagreb 2013) odn. 1990–99 (Tuđmanov arhiv, 1–6. Zagreb 2015) te pisma razmijenjena 1991–92. s Ivanom Pavlom II (D. Miščin, Temelji diplomacije Svete Stolice. Zagreb 2006). Osim u nizu Ministarstva obrane RH Biblioteka Dokumenti (Zagreb 1995–1997), Tuđmanova izvješća o stanju nacije i glavne poslanice tiskani su kao knjižice bez oznake nakladnika (katkad i engl. izd.) te uz intervjue, izjave i govore u periodicima. Kraći prigodni stručni ili politički tekstovi uvršteni su mu među ostalim u monografije Lijepa naša 1990 (1990), Ljudi iz 1971 – prekinuta šutnja (1990), Spomenica braće Radić – Stjepan Radić (1990), Za Hrvatsku (1992), Hrvatski sabor (1994), Slika na sliku (1994), Domovinski odgoj – priručnik za hrvatske vojnike, dočasnike i časnike (1995), Hrvatska i Ujedinjeni narodi (1996), Hrvatska lađa (1996), Međunarodni položaj Hrvatske (1996), Vlak slobode (1996), Ante Starčević i njegovo djelo (1997), Za Boga i Hrvatsku dragu (1997), Olujni mir (1998), Zbornik četvrtoga Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice (1998), Deset godina Hrvatske demokratske zajednice (1999), Glasoviti govori (1999), Izlazak iz hrvatske šutnje (1999), I. sjednica Središnjeg odbora HDZ-a i zastupnika HDZ-a u Hrvatskom državnom saboru (1999), Sjednica Glavnog odbora i svih tijela HDZ-a (1999), Gojko Šušak (2003) i Proglašenje Božićnog ustava i slika o tom događaju (2003), tiskane u Zagrebu, u one Hrvatske pravice (Split—Zagreb 1990), Hrvatski politički leksikon H. Šošića (Rijeka 1993) i Glasoviti hrvatski govori (Split 2008), izdanja Ustava iz 1990 (1990–1993, 1995) te u više publikacija u povodu posjeta Ivana Pavla II (1994, 1996–1999). — Bio je član DHK (od 1970), Hrvatskoga centra PEN (od 1987) te redoviti član HAZU (od 1992), suutemeljitelj Hrvatskoga društva političkih zatvorenika 1989. te dobitnik više domaćih i inozemnih odlikovanja i priznanja. — God. 1999. posvećena su mu posebna izdanja periodika Glasnik HDZ (14. XII), Globus (11. XII), Halo 92 (br. 96), Hrvatski gardist (br. 17–18), Hrvatski vojnik (prosinac) i Velebit (11. i 14. XII), u znatnoj mjeri brojevi Glasa Slavonije (12–14. XII), Jutarnjega lista (11–14. XII), Novoga lista (12–14. XII), Slobodne Dalmacije (11–14. XII), Večernjega lista (11–14. XII), Vjesnika (11–14. XII) te Hrvatskoga slova (243), Vijenca (151) i Zareza (21–22), a 2000. cjeline u Glasniku HDZ (br. 234), Hrvatskom iseljeničkom zborniku, Hrvatskom slovu (br. 294) i Zadarskoj smotri (br. 1–3). Tuđmanova djelatnost bila je tema znanstvenih skupova u Hrvatskom institutu za povijest (2002, 2009) i na Sveučilištu u Zadru (2012). Okrugle stolove posvetili su mu u Zagrebu Udruga za promicanje hrvatskog identiteta i prosperiteta (2001–08; izbor iz sedam zbornika, Dr. Franjo Tuđman – naslijeđe za budućnost, tiskan 2009), MH (2010) te Zaklada hrvatskoga državnog zavjeta s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata (2013), a u Velikom Trgovišću od 2008. održava se stručno-znanstveni skup Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća (tiskano šest istoimenih zbornika 2008–14). Ondje su za javnost uređene obiteljska kuća i pučka škola koju je polazio. Po njem su među ostalim nazvani Hrvatsko vojno učilište u Zagrebu, zagrebačka zračna luka te most preko Rijeke dubrovačke. U RH i u BiH podignuti su mu mnogobrojni javni spomenici, među ostalim K. Bošnjaka, K. Hraste, S. Jančića, K. Kovačića, B. Silađina, Marije Ujević-Galetović i M. Vuce, poprsja i slike izradili su mu R. Labaš, M. Veža, N. Vrljić i dr. (izložba posvećenih mu djela održana je u više hrvatskih gradova 2007–08), a u kompoziciji Jadranke Fatur Proglašenje Ustava 22. XII. 1990 (1999; Hrvatski sabor) zauzima središnje mjesto. Njemu u čast izdani su zlatnik i dva srebrnjaka Hrvatske narodne banke i Hrvatskoga novčarskoga zavoda (1997; Hraste) te dvije poštanske marke Hrvatske pošte (1999; D. Popović). Dokumentarne filmove o njem snimili su O. Kosovac (1992, 1999, 2006), J. Sedlar (1997, 2008), K. Čokolić (2008, 2010) i M. Manjkas (2014), a znatna mu je pozornost pridana i u filmovima V. Grubišića (Do posljednjeg daha, 1989), A. MacQueena i P. Mitchella (Death of Yugoslavia, 1995) te Slađane Zarić i F. Čolovića (Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?, 2011). Potomci su mu pak posvetili internetsku stranicu www.tudjman.hr. Najopsežnije cjeline gradiva u svezi s njegovim djelovanjem čuvaju se u HDA (selektivno objavljivani transkripti Ureda predsjednika RH) te u obitelji, gdje su i neobjavljeni opsežan rukopis Evolucija načina ratovanja (1960) te preostali dnevnički zapisci (1990–99). — Stajališta o cjelini Tuđmanovih državničkih i historiografskih nastojanja umnogome se razilaze, nerijetko ovisno o ishodišnom vrjednovanju hrvatskih nacionalnih težnja i širih demokratskih standarda. Cijeneći ga »ocem hrvatske države«, pojedini domaći autori kao uzornu ravnotežu idealizma i realizma uzdižu ih na razinu doktrinarnih smjernica (»tuđmanizam«), za neke je »etnocentrički« poimanu državnost nadredio ljudskim pravima, dopuštajući ili čak potičući ne samo bogaćenje »podobnih« nego i revizionističku »fašizaciju« hrvatskoga društva (otud zamisli o potrebi »detuđmanizacije«), za neke pak bio odveć povezan s komunističkim i jugoslavenskim nasljeđem. Neosnovano je označivan kao dogmatski, autoritarni, ksenofobični, izolacionizmu pa i totalitarizmu sklon nacionalistički vođa, pobornik zastarjelih romantičko-historicističkih shvaćanja ili čak »drevne etničke mržnje«, antisemit, rasist, ali i samo demagoški manipulator te katkad – napose u inozemnim prikazima – olako prispodobljivan Miloševiću, čemu su pridonijele i stare predrasude i nove mistifikacije radi nametanja krivnje za oružane sukobe 1990-ih. Premda nedostupnost izvora ne dopušta donošenje pouzdanih sudova o mnogim sastavnicama njegove djelatnosti, posljednjih je godina zamjetno ublaživanje zamjerka, s revalorizacijom pojedinih mu odluka u svjetlu stvarnih mogućnosti, navodeći sve više na zaključak kako mu u hrvatskoj povijesti ne pripada samo simbolično mjesto prvoga predsjednika nego jednoga od istinskih zaslužnika.Filip Hameršak (2016) DJELA: Rat protiv rata. Partizanski rat u prošlosti i budućnosti. Zagreb 1957, 1970² (dopunjeno i prerađeno izd.; slov. izd. Ljubljana 1964). — Stvaranje socijalističke Jugoslavije. Zagreb 1960 (slov. izd. Ljubljana 1961; makedonsko izd. Skopje 1962). — Okupacija i revolucija. Zagreb 1963. — Velike ideje i mali narodi. Zagreb 1969 (5 izd. do 1996, od 1970². proširena). — Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi. München—Barcelona 1981, 1982² (ispravljeno i dopunjeno izd.; oba izd. s dodatkom Pisac knjige pred sudom; engl. izd. bez dodatka New York 1981), Zagreb 1990 (dva izd.), 19965 (njem. izd. Lidingö 1986; sva izd. od 1986. s dodatkom Državnost nacija – ključ mira Europe). — Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja. Zagreb 1989 (5 izd. do 1994; njem. prijevod Zagreb 1993; dva prerađena engl. izd. pod naslovom Horrors of War. Historical Reality and Philosophy. New York 1996; kinesko izd. Peking 1998). — Zna se – HDZ u borbi za učvršćenje hrvatske državne suverenosti, 1–4. Zagreb 1992–1998. — Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941, 1–2. Zagreb 1993. — S vjerom u samostalnu Hrvatsku. Zagreb 1995. — Usudbene povjestice. Zagreb 1995. — Povijesna sudba naroda. Zagreb 1996 (njem. izd. Bad Kissingen—Köln 1997; bugarsko izd. Sofija 1997; češko izd. Praha 1997; mađ. izd. S. l. 1997; makedonsko izd. Skopje 1998; slovačko izd. Bratislava 2000). — Hrvatska riječ svijetu. Zagreb 1999. — Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972. Zagreb 2003. — Govori i izlaganja 1998–1999. Zagreb 2007. — Hrvatska – Europa – Europska unija. Zagreb 2009. — Osobni dnevnik 1973–1989, 1–3. Zagreb 2011. — Potpuniji popis djela: A. Mijatović i M. Sentić, Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 1, str. 1–18; P. Mamić u: Dr. Franjo Tuđman u okviru hrvatske historiografije. Zagreb 2011, 455–509.

Tuđman, Franjo, hrvatski povjesničar, političar i državnik (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922 – Zagreb, 10. XII. 1999). Rođen u Hrvatskom zagorju, rano je ostao bez majke; otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. U rodnom mjestu pohađao je pučku školu (1929–33), a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935–39) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939–41). Kao srednjoškolac bio je 1940. pritvoren zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ i pripadnik partizanskih postrojbi na području sjeverozapadne Hrvatske, potom rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade »Braća Radić«, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka štaba X. korpusa. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela, a od 1957., kada je završio Višu vojnu akademiju, u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Od 1959. bio je i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda, stajalište koje je cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (1957). Potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora, ali je na osobni zahtjev 1961. napustio aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor (1961–67) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest). Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (do 1967). Istodobno je od 1963. bio izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. doktorirao je iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Od 1962. do 1967. bio je i predsjednik Komisije za međunarodne odnose te član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad. Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o II. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za »buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju«, a u travnju 1967. prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen iz SK, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen. Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske (predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku) i Matici hrvatskoj (član Upravnog i Izvršnog odbora i predsjednik Komisije za povijest); nastupao je na tribinama i objavljivao radove o povijesnim i suvremenim temama. Posebno se bavio pitanjem mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovim pravom na samoodređenje, što je tema njegove knjige Velike ideje i mali narodi (1969). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, bio je uhićen u siječnju 1972. i na političkom procesu osuđen na dvije godine zatvora, no poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu Hrvatska država, u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac. U zatvoru u Lepoglavi bio je od siječnja 1982. do veljače 1983., kada je pušten radi liječenja; u svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine, zbog zdravstvenoga stanja, uvjetno pušten. Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu (Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, 1981., i dr.). U jesen 1989. u Zagrebu je objavio knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, koja je izazvala golem interes (u kratkom razdoblju, 1989–90., objavljena su četiri izdanja) razmatranjem uzroka i razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i mita o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave, pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam (u američkom izdanju iz 1996., objavljenom pod naslovom Užasi rata – Horrors of War, ispušteni su neki sporni dijelovi). Od 1987., kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi i SAD-u, potom po Europi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. na kojima je on izabran za zastupnika da bi ga potkraj svibnja Sabor izabrao za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske; nakon ustavnih promjena u srpnju postao je predsjednik republike, a nakon donošenja novoga, demokratskog ustava u prosincu preuzeo ustavne predsjedničke ovlasti. Za predsjednika je potom biran na izravnim izborima u kolovozu 1992. te ponovno u lipnju 1997., oba puta u prvom krugu. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995 (Zastupnički dom) te 1993. i 1997 (Županijski dom). Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio najvažnije odluke, ponajprije posvećen području vanjske, obrambene i sigurnosne politike. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Jugoslavije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske. Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u UN (1992), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i postupno vratiti preostale okupirane teritorije (mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 1996–98., na temelju sporazuma postignutoga tijekom pregovora u Daytonu 1995) te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države. Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Muslimanima (Bošnjacima) i zajedničkog otpora srpskoj agresiji (1991–92), preko faze sukoba Hrvata i Bošnjaka (1993–94), do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH (1994–95). Ta je politika izazvala kontroverzije u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti (optužbe za razbijanje cjelovitosti BiH), a Hrvatsku je 1993–94. izložila međunarodnom pritisku i političkoj izolaciji. Iako se gospodarskim temama uglavnom nije bavio, politika privatizacije i pretvorbe koju su provodile vlade za njegovog predsjednikovanja kritizirana je zbog klijentelizma, a on je, zbog inzistiranja na stabilnosti vlasti, optuživan za sklonost autoritarnosti. Bio je član Društva hrvatskih književnika (od 1970), Hrvatskoga centra PEN-a (od 1987), a od prosinca 1992. redoviti član HAZU. Ostala značajnija djela: Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960), Okupacija i revolucija (1963), Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941 (1993), S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995), Usudbene povjestice (1995), Povijesna sudba naroda (1996). Citiranje: Tuđman, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, državnika pod čijim vodstvom Hrvatska ostvaruje samostalnost i neovisnost

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, državnika pod čijim vodstvom Hrvatska ostvaruje samostalnost i neovisnost, i dobiva ime TRG DR. FRANJE TUĐMANA“)

Wikipedia Wikidata