Frano Supilo

političar i publicist; 1870-1917

Supilo, Frano, hrvatski političar i publicist (Cavtat, 30. XI. 1870 – London, 25. IX. 1917). Nakon završene poljodjelske škole u Gružu zaposlio se kao putujući učitelj. Kao pristaša Stranke prava, nezadovoljan oportunizmom Narodne stranke, 1891. pokrenuo je u Dubrovniku politički tjednik Crvena Hrvatska u kojem je iskazao svoje temeljne političke stavove. Zauzimao se za jedinstveno djelovanje pravaša i narodnjaka te zastupao načelo da svaki narod ima prirodno pravo na postojanje i razvoj. Isticao je da se ni jedan narod pa ni hrvatski ne bi trebao odricati svojega imena, prošlosti i državnoga prava te je na temelju hrvatskoga državnoga prava tražio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Zagovarao je preustroj Habsburške Monarhije na federalističkom načelu te smatrao da hrvatska politička zajednica treba obuhvaćati užu Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Istru te BiH. Od 1900. u Rijeci je uređivao Novi list u kojem se zauzimao za hrvatsko-srpsku slogu, a narodni pokret 1903. smatrao je poticajem za rješenje hrvatskog pitanja. Želio je hrvatsku politiku usmjeriti prema političkoj suradnji Južnih Slavena u sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske Monarhije ugroženima germanizacijom. Uz Antu Trumbića bio je glavni inicijator donošenja Riječke i Zadarske rezolucije 1905., čime je bio stvoren temelj politike »novoga kursa«, a 1906. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru kao jedna od najznačajnijih osoba Hrvatsko-srpske koalicije, a posebno se istaknuo u borbi protiv željezničarske pragmatike 1907., kada je predvodio hrvatsku oporbu u Ugarskom saboru i pokrenuo temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske, što ga je dovelo u sukob s ostatkom stranke, posebice sa Svetozarom Pribićevićem. Prozivan za aneksijske krize (1908–09) kao plaćenik srpske vlade, supokrenuo je sudski postupak zbog klevete protiv povjesničara Heinricha Friedjunga, prisilivši ga na povlačenje glavnih tvrdnja, što je u javnosti doživljeno kao poraz bečke politike; još za trajanja postupka istupio je iz Hrvatsko-srpske koalicije, zamjerajući njezinu vodstvu oportunizam. Nakon izbijanja I. svjetskog rata otišao je u emigraciju (u Italiju, a potom u Englesku), gdje je započeo aktivnost za oslobođenje južnoslavenskih naroda Habsburške Monarhije i za njihovo ujedinjenje u novu državnu zajednicu te nastojao zainteresirati vlade Antante za osnutak jugoslavenske države. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora (Pariz, London) 1915. te se, razotkrivši tajni Londonski ugovor, borio protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu. Zauzimao se za demokratsko ujedinjenje južnoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao federalističko uređenje buduće zajedničke države. Zbog tih stavova sukobio se s Nikolom Pašićem i većinom političara u Jugoslavenskom odboru te je 1916. istupio iz Odbora. Iako je nastavio borbu za hrvatsko pitanje, pozdravio je potpisivanje Krfske deklaracije (1917). Glavno djelo: Politika u Hrvatskoj (1911). Citiranje: Supilo, Frano. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Frano Supilo (Cavtat, 30. studenoga 1870. – London, 25. rujna 1917.) bio je hrvatski novinar, političar i publicist. Izabran je u vodstvo Stranke prava 1895. godine. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka i zagovara „domovinašku“ struju. Pokrenuo je časopis Crvena Hrvatska i bio njegov glavni urednik do 1899. godine. U njemu je razvijao političku ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i ubrzo uz Antu Trumbića postaje najistaknutiji predstavnik dalmatinskog liberalnog pravaštva.
Jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke i Zadarske rezolucije. Zajedno sa Svetozarom Pribićevićem 1905. godine osniva Hrvatsko-srpsku koaliciju koja sljedeće godine pobjeđuje na izborima te je Supilo izabran u Hrvatski sabor. Iz stranke je istupio 1909. godine zbog neslaganja s oportunističkim vodstvom. Zbog sukoba s centralističkim koncepcijama većine, 1916. godine napušta Jugoslavenski odbor i samostalno nastavlja akciju za oslobođenje i ujedinjenje južnoslavenskih naroda na federalističkoj osnovi.
== Životopis ==
=== Rani život, školovanje, ulazak u politički život ===
Frano Supilo rodio se u Cavtatu 1870. godine u obitelji Iva i Mare (rođ. Guljemović). Podrijetlom je iz težačke obitelji. Školovao se u Dubrovniku i već je kao srednjoškolac sudjelovao u prosvjedima protiv austrijske politike i to prigodom dolaska prijestolonasljednika Rudolfa u Dubrovnik 1885. godine. Zbog toga što je sa svojim školskim drugovima izviždao prijestolonasljednika Rudolfa bilo mu je zabranjeno školovanje u svim školama Austro-Ugarske monarhije. Kasnije je uz dobiveno dopuštenje ipak završio četvrti razred građanske škole no zbog siromaštva nije mogao upisati gimnaziju te su ga roditelji upisali u nižu pomorsku školu u Gružu. Iz te škole bio je izgnan zbog sukoba sa školskim vlastima. Nakon toga upisao se u Poljodjelsku školu. Poljodjelsku je školu završio u Gružu, a nakon toga zaposlio se kao putujući učitelj. U politički život ulazi kao osnivač i glavni urednik dubrovačke Crvene Hrvatske (1890. – 1899.), društvenopolitičkoga lista pravaške koncepcije i bori se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Supilo je odigrao glavnu ulogu u promjeni javnoga mnijenja, što je, u nizu izbora, dovelo do pada talijanaško-srpske koalicije koja je mješavinom izbornih manipulacija, favoritizma bečkoga dvora i paralizom hrvatskih stranaka došla na vlast u dubrovačkoj općini u osamdesetim godinama 19. stoljeća. U vodstvo Stranke prava izabran je 1895. godine. Nakon raskola u stranci istupa protiv Josipa Franka.
Tada su ga na Trsat doveli hrvatski rodoljubi grupirani oko tamošnje Hrvatske čitaonice. Mladi i ambiciozni Supilo u Rijeci je ostvario uspješnu karijeru. Tako od 1900. godine djeluje u Rijeci kao povjerenik dalmatinskih pravaša, nastojeći putem novina koje je uređivao (Novi list, od 1907. godine Riječki novi list) utjecati na hrvatsku politiku, orijentirajući ju prema političkoj suradnji Južnih Slavena i sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske ugroženim germanizacijom, u skladu s politikom novoga kursa, prema čemu je usmjerio i novoosnovanu Hrvatsku stranku prava.
=== Hrvatsko-srpska koalicija ===
Uz Trumbića i Josipa Smodlaku jedan je od pokretača politike novog kursa i među najzaslužnijim političarima za donošenje Riječke rezolucije 1905. godine (zapravo je njezin idejni začetnik) i za stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, te za njen dolazak na vlast. Supilova riječka i zagrebačka faza su povjesničarski ozbiljno i nepristrano obrađeni tek u studijama i knjigama koje su se pojavile nakon raspada SFRJ – naime, dotad je to razdoblje njegove djelatnosti šablonski tretirano kao vizionarska aktivnost usmjerena prema žuđenom, i u Jugoslaviji (pogotovo komunističkoj), ozbiljenom snu o stvaranju zajedničke države Hrvata i Srba. Dobar primjer novijega vrjednovanja Supilove političke djelatnosti je niz kraćih tekstova objavljenih u časopisu Kolo, 1998., br. 8. Ukratko – Supilo je od tradicionalne pravaške politike napravio radikalan zaokret u dvjema točkama: ideološkom i pragmatičko-političkom.
Na idejnom planu, Supilo postaje pristašom omekšanoga jugoslavenskoga unitarizma (zbog čega je, usput, najčešće stigmatiziran, pa i demoniziran u hrvatskim nacionalnim krugovima). Supilovo mišljenje (koje je dijelio i nemali dio ondašnje hrvatske, pa i srpske inteligencije) bijaše da su Hrvati i Srbi (kojima su kasnije pridruženi i Slovenci) jedan troplemeni narod – dakle, ne tri naroda, a kamoli tri nacije, nego jedan jugoslavenski narod s tri imena. Ta, iz suvremenoga motrišta neobična ideja, bila je znakom zakašnjelosti nacionalne kristalizacije kod Hrvata (manjim dijelom i Srba i Slovenaca – o Makedoncima, Bošnjacima – muslimanima i Crnogorcima da se i ne govori), te teritorijalne izmiješanosti Srba i Hrvata, kao i činjenice da su hrvatski i srpski književni jezici izuzetno bliski i međusobno razumljivi na razgovornoj razini. Na praktičnom planu, to je značilo stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, kreacijom koje su Srbi priznati, de facto, kao politički narod u Hrvatskoj – prvi put u povijesti.
Još su snažniji zaokret označili pregovori koalicije i Supila s mađarskim i talijanskim političarima iz Austro-Ugarske Monarhije. Post festum, taj se potez može označiti kao izuzetno hrabar, inovativan i – potpuno promašen. Supilo je pokušao tradicionalne hrvatske protivnike koji su pretendirali na hrvatske zemlje (talijanske iredentiste i mađarske nacionaliste), koristeći njihovo privremeno zaoštravanje s Bečkim dvorom, pretvoriti u hrvatske saveznike u borbi za opću demokratizaciju monarhije u kojoj bi – takvo je bilo njegovo mišljenje – svi narodi bili dobitnici. No pogriješio je u procjeni: talijanski i mađarski imperijalizam bio je tako duboko ukorijenjen u svijest nacionalnih elita tih naroda da su bili potrebni svjetski ratovi da ih sruše kao realnu prijetnju.
Glede srpskoga nacionalizma, Supilo nije u tom razdoblju realistično ocijenio tvrdokornost i nepopustljivost srpskih teritorijalnih pretenzija na praktički cijelu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Na naknadnim izborima 1906. godine, na kojima je pobijedila Koalicija, Supilo je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru i postao vodeća osoba Koalicije. Kada je ugarski parlament u proljeće 1907. godine izglasao Željezničarsku pragmatiku, kojom se mađarski jezik ozakonjuje kao službeni jezik na željeznicama u Hrvatskoj, Supilo predvodi hrvatsku oporbu u ugarskom parlamentu u akcijama opstruiranja i vodi oštru kampanju protiv mađaronskoga bana Pavla Raucha te pokreće temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske. Njegov radikalni stav dovodi ga u sukob s vodstvom Koalicije, koja je bila za oprezniju politiku, kako ne bi izgubila mogućnost vraćanja na vlast.
Supilo je nastojao da Hrvatska svojom politikom stane na čelo Južnih Slavena Austro-Ugarske u borbi za njihovo ujedinjenje – dok je srpski dio Koalicije, a i dio nagodbenjački nastrojenih hrvatskih članova, bio za usklađivanje hrvatske politike s onom kraljevine Srbije, što je u praksi značilo pretvaranje Hrvatske u srbijanski politički prirepak. U vrijeme veleizdajničkog procesa, 1909. godine, političkoga procesa srpskim javnim djelatnicima u Monarhiji, koji je inicirao Bečki dvor s ciljem reteriranja aneksijske krize oko Bosne i Hercegovine 1908. godine, Supilo se zalaže za odlučnu potporu Hrvata ugroženim Srbima, kako bi se sačuvala hrvatsko-srpska sloga, na načelima dogovorenima u Riječkoj i Zadarskoj rezoluciji.
Njegov stav izaziva oštru reakciju austrijskih krugova i oni na Friedjungovom procesu, koji je pokrenula Koalicija, nastoje Supila kompromitirati i politički onemogućiti. Tako je u centru Zagreba 1909. godine jedna grupa frankovaca toljagama pretukla Supila, Pribićevića, Banjanina i novinara Budisavljevića. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj. Iako su klevete, iznijete protiv njega, bile na procesu raskrinkane, Supilo je istupio iz Koalicije kako bi olakšao njen položaj; Koalicija je zatim pristala na kompromisno rješenje procesa, što je dovelo do pada bana Raucha, ali i do pakta Koalicije s novoimenovanim banom Nikolom Tomašićem. Koalicija je od tada, pa do raspada monarhije i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), svedena na oruđe u rukama najutjecajnijeg i najagilnijeg hrvatskog pragmatičkog političara u to doba, unitaristički nastrojenoga Svetozara Pribićevića, kojem je primarni cilj bio čekanje raspada KuK Monarhije i ujedinjenje sa Srbijom pod svaku cijenu. Supilo je osuđivao oportunističku politiku vodstva Koalicije jer je smatrao da ona kompromitira Hrvatsku i onemogućuje joj da u borbi za ujedinjenje postane ravnopravan čimbenik sa Srbijom. U tom je bio posve u pravu – no, cilj Pribićevića i nije bio da Hrvatska bude ikakav, a kamoli ravnopravan čimbenik u budućoj zamišljenoj južnoslavenskoj državi.
=== Jugoslavenski odbor ===
Prebjegavši nakon Sarajevskoga atentata u Italiju, Supilo pokreće, zajedno s Trumbićem i Meštrovićem, akciju za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca od Austro-Ugarske i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te sudjeluje u pokretanju Jugoslavenskog odbora. On nastoji pridobiti vlade sila Trojnog sporazuma za stvaranje jugoslavenske države, koja bi imala obuhvatiti sve krajeve nastanjene južnim Slavenima. Na svojim misijama u Bordeauxu, Londonu i Petrogradu 1914. – 1915. Supilo ustaje protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu i zalaže se za kompromisno rješenje jadranskog pitanja. Otkrivši tajne pregovore što su ih Centralne sile vodile s Italijom poveo je snažnu akciju protiv žrtvovanja hrvatskih i slovenskih krajeva na Jadranu Italiji. Supilo se zalagao za demokratski način ujedinjenja južno-slavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao uvođenje federativnoga uređenja u budućoj jugoslavenskoj državi. Zbog svojih gledišta došao je u sukob s tadašnjim srbijanskim predsjednikom vlade Nikolom Pašićem, glavnim realpolitičkim protagonistom zamisli Velike Srbije, a i s kompromiserskom i politički nezrelom većinom u Jugoslavenskom odboru. Istupivši zbog toga iz Odbora (5. lipnja 1916. godine, obrazloživši svoj postupak Izjavom) Supilo je u svom daljnjem radu nastojao zainteresirati sile Antante za položaj Hrvata i za cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja na temelju nacionalne ravnopravnosti (poznate su njegove predstavke i memorandumi britanskim, talijanskim i ruskim političarima Greyu, Sonninu i Sazonovu).
=== Smrt ===
Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim makinacijama i tajnim planovima (Londonski sporazum) već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila koji je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.
== Publicist ==
Po mnogim pokazateljima Frano Supilo je, uz Stjepana Radića, najtragičnija osoba novije hrvatske politike. Supilo kao publicist jedno je od najbritkijih i najčitkijih hrvatskih političkih pera, autor začuđujuće modernosti opasaka i ideja (izuzmu li se za njegovo doba karakteristične jugoslavenske omame). Pridonio je modernizaciji političkih shvaćanja u Hrvatskoj te je snažno djelovao na suvremenike, ostavivši jedan od najjačih političkih tragova u hrvatskoj novijoj političkoj povijesti. Suvremena hrvatska povjesnica uglavnom dijeli njegovu aktivnost na tri razdoblja: u prvom je kao urednik Crvene Hrvatske maestralno raskrinkao velikosrpski imperijalizam; u drugom je glavnim protagonistom Hrvatsko-srpske koalicije, dok je u trećem usamljeni i izolirani borac za Hrvatsku, nemoćan u bitci protiv imperijalnih kombinacija koje su se plele u Europi i inercije Jugoslavenskoga odbora. Samo je prvo Supilovo razdoblje dobilo visoku ocjenu, dok se njegova aktivnost u Koaliciji smatra povijesnim promašajem, a treće razdoblje očajničkom i na poraz osuđenom borbom, epitomiziranom u poznatom Krležinom stihu iz Balada Petrice Kerempuha koji referencira "Sopilovog Frana, kem serce pregrizla horvacka je rana". Vjerojatno najpregnatniji komentar o tragizmu Supilova političkoga djelovanja je utjelovljen u Machiavellijevoj metafori da naoružani proroci uspijevaju, a nenaoružani propadaju: Supilo je bio, kao predstavnik hrvatskoga naroda u teško i krajnje neizvjesno doba, nenaoružani prorok, i u toj činjenici leži uzrok njegova pada i propasti.
== Citati ==
Pravo i interes dva su pojma koji mnogo puta ne idu zajedno.
Svaki političar mora imati tri stvari: debelu kožu, dobar želudac i čistu savijest.
Najveći politički činilac na svijetu je trbuh. To je mašina koja sve pokreće.
== Djela ==
Proces Friedjung-"Reichpost" i hrvatsko-srpske koalicije. Otvoreno pismo Frana Supila, narodnog zastupnika delničko-čabarskog kotara, svojim izbornicima, Tisak Riečke Dioničke tiskare, Rieka, 1910.
Politika u Hrvatskoj, Tisak Riečke Dioničke tiskare, Rieka, 1911.
Politika u Hrvatskoj, (ur. i uvod, Vaso Bogdanov), Kultura, Zagreb, 1953.
Supilova pisma Ferrerovima: prilozi našoj suvremenoj političkoj povijesti, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1957., (prir. Bogdan Radica)
Pisma i memorandumi Frana Supila: (1914-1917), Izd. ustanova Nauč. Delo, Beograd, 1967. (prir. Dragovan Šepić)
Politički spisi, članci, govori, Znanje, Zagreb, 1970. (prir. Dragovan Šepić)
Izabrani politički spisi, Golden Marketing-Narodne novine, Zagreb, 2000. (izbor i uvodna studija, Ivo Petrinović)
== Literatura ==
Ivo Perić, Mladi Supilo, Školska knjiga, Zagreb 1996.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Krležijana: Supilo, Frano  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. lipnja 2015. (Wayback Machine)
Neven Šantić, Frano Supilo - Reformator hrvatskog novinarstva, Novi list, 1. siječnja 2011.
Tereza Ganza-Aras, Frano Supilo u svjetlu najnovijih istraživanja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine)
Jesu li naši masoni dugotrajniji ili utjecajniji?, Milan Jajčinović, vecernji.hr

SUPILO, Frano (Fran), političar, novinar i publicist (Cavtat, 30. XI. 1870 — London, 25. IX. 1917). Završio 1885. građansku školu u Dubrovniku (do 1886. polazio tamošnju Nautičku školu) i 1888. Poljodjelsku školu u Gružu, u kojoj je 1889–90. radio kao prefekt, kraće i kao putujući učitelj, poučavajući u okolnim selima suzbijanje peronospore. Politički se oblikovao u duhu pravaške ideje, ali uz utjecaj P. Čingrije. Kao član tajnoga protuaustrijskoga đačkoga društva sudjelovao 1885. s M. Čingrijom u demonstraciji u prigodi posjeta prijestolonasljednika Rudolfa Dubrovniku. U tom je gradu 1891–99. bio »izdavatelj i upravitelj« te 1892–99. odgovorni urednik tjednika Crvena Hrvatska (izdavač do 1901), pokrenutoga radi protuteže koaliciji Srpske stranke i autonomaša koja je osvojila vlast na općinskoj razini 1890. List prvotne naklade oko 1000 primjeraka podupirali su pravaši i narodnjaci te J. J. Strossmayer, a Supilo je u njem mnogobrojnim prilozima, pretežno nepotpisanima, promicao sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom te isticao hrvatstvo BiH, kritizirajući dualistički ustroj Monarhije, oportunizam narodnjaka, postupke srpskih političara koji su se protivili hrvatskoj nacionalnoj integraciji te srpsku orijentaciju Crne Gore; premda je pritom odbacivao jugoslavensku ideju, prihvaćao je potrebu za slavenskom suradnjom u Austro-Ugarskoj kao odgovorom na »germansku« premoć. U 1890-ima postao je jednim od vodećih pravaša u južnoj Dalmaciji, zauzimajući se kao pripadnik liberalne skupine, nasuprot onoj oko I. Prodana, za nadstranačko okupljanje u borbi protiv nagodbene podjele hrvatskih zemalja. Nakon što je 1891. pribivao otkrivanju spomenika A. Kačiću Miošiću i gospodarskoj izložbi u Zagrebu, otklon od – kako je držao – besplodnoga radikalizma tamošnjih pristaša A. Starčevića postao je jednim od ključnih obilježja njegova djelovanja, uza suradnju s narodnjacima u dubrovačkom kotaru. Sudionik pravaške skupštine u Sušaku 1892, kao suosnivač dalmatinske Stranke prava postao je 1894. potpredsjednikom njezina Okružnoga odbora za južnu Dalmaciju (do njegova raspuštanja 1896) i članom Središnjega odbora (do 1897), a 1895. i jednim od predstavnika u Središnjem odboru Stranke prava u Hrvatskoj i Slavoniji. Za njezina je raskola te godine podupro maticu (domovinaši), razvivši se u oštra kritičara J. Franka; cijeneći ga isprva kao financijskoga stručnjaka, pa i osuvremenitelja cijeloga pokreta, zaključio je da u novoj ulozi prikriveno surađuje s nositeljima dualizma (poglavito bečkim krugovima), pridonoseći napose njihovim težnjama širenju utjecaja na Balkanu. God. 1895. izabran je za jednoga od upravitelja dubrovačke Hrvatske radničke zadruge, bliske dalmatinskoj Stranci prava. U suradnji s narodnjacima na općinskim izborima u Dubrovniku 1899. nadvladao je autonomaške i srpske kandidate, navlastito Srbe katolike, koji srpsku nacionalnu ideju nisu uspjeli znatnije proširiti izvan pravoslavnoga kruga. Težeći širemu političkomu savezu, otad je postupno mijenjao svoj politički pristup, što je ubrzo dovelo i do formalna raskida sa stranačkom organizacijom, opterećenom unutarnjim previranjima te rasprama o sadržaju starčevićanskoga nauka. Na poziv hrvatskih poduzetnika u Sušaku, potkraj 1899. preuzeo je uređivanje tamošnjega lista Hrvatska sloga (Novi list od 1900, Riečki novi list od 1907). Pod Supilovim vodstvom do 1914, taj se dnevnik prometnuo u jedno od najutjecajnijih modernih nacionalnih glasila, umnogome i zbog tiskovnoga zakona liberalnijega od hrvatsko-slavonskoga. Kao njegov stranački neovisni urednik vodećim je zagrebačkim oporbenjacima sve izraženije predbacivao nesposobnost zajedničkoga nastupa radi nacionalne emancipacije, povezavši se s Naprednom omladinom, a i inozemnim krugovima. Dijeleći shvaćanje o njemačkoj politici kao glavnoj opasnosti za održanje europskoga mira, držao je »Drang nach Osten« prijetnjom za narode jugoistočne Europe te isticao nužnost uspostave »linije obrane od Karpata do Kotora« s »oslonom u slovenskoj braći juga«, pri čem bi se saveznici mogli pridobiti i u svezi s tadašnjom ustavnom krizom u Monarhiji. Odstupivši tako od prijašnjih pravaških gledišta (bezuvjetna osuda nagodbenoga ustroja, srpskoga nacionalizma i iredentizma), promicao je, nasuprot pronjemačkomu bečkomu središtu, pomirljiv odnos s Mađarima, Srbima i Talijanima. Za narodnoga pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji 1903–04. poticao je njegovo širenje na Hrvatsko primorje i Gorski kotar, internacionalizaciju zaoštravanjem prosvjeda te povezivanje hrvatske oporbe, ali bez frankovačkih pravaša. U tom sklopu začeo je s A. Trumbićem i J. Smodlakom politiku »novoga kursa«, promičući nakon dinastijske smjene u Srbiji 1903. »hrvatsko-srpsku slogu«, a uoči potpisivanja Riječke i Zadarske rezolucije 1905. boravio radi dogovora u Budimpešti i Beogradu. Još prije prijateljske je odnose uspostavio s utjecajnom obitelji Ferrero te socijalistima i liberalima u Italiji. Znatnu je ulogu imao kao neformalni prvak Hrvatsko-srpske koalicije (HSK) od svibnja 1906. do ožujka 1908. Izabran 1906. u Hrvatski sabor u glinskom kotaru (što je bio jedan od pokazatelja uspjele suradnje sa srpskim političarima), potom i u zajednički ugarsko-hrvatski sabor, u okolnostima dolaska HSK na vlast i raspada »mađaronske« Narodne stranke nastojao je voditi praktičnu politiku postupnih probitaka u skladu s ustavnim poretkom – napose Nagodbom iz 1868 – što je dovelo i do unutarnjih sukoba u HSK, a u prijeporima oko izborne reforme zauzimao se za ograničeno pravo glasa, ističući da većina seljaštva nije na dostatnom kulturnom stupnju, pa i da bi opće pravo glasa na vlast dovelo »reakciju i klerikalizam«. Premda je 1900. odobrio zaključke Prvoga hrvatskoga katoličkoga sastanka o udruženom nastupu katolika u javnom životu, protivio se povezivanju vjere s politikom te napadao dio svećenstva da provodeći od 1903. »ultramontski klerikalizam« pokušava ustrojiti katoličku stranku radi pomoći »velikoaustrijskomu« krugu u sprječavanju politike »novoga kursa«. Najsnažnije se sukobljivao s frankovcima, koji su u svojim glasilima 1905. potaknuli tzv. Aferu Argus, iznoseći optužbe utemeljene na navodima Š. Pjerotića o Supilovu primanju novca iz dispozicijskoga fonda srpske vlade (posljedična parnica razriješena je 1906. izvansudskom nagodbom uz Frankovo priznanje da su ocrnjujući navodi neprovjerljivi). Nakon što su zbog željezničke pragmatike 1907. ponovo narušeni hrvatsko-mađarski odnosi, Supilo napušta kompromisnu politiku, iskušavajući i druge taktike. Među ostalim je uoči aneksije BiH izjavio 1907. u Hrvatskom saboru »ako sreća pane, da Bosna ne dođe k nama, bit ćemo svi Hrvati za to, da dođe pod Srbiju«, što je izazvalo oštre prosvjede frankovaca te političkih i vjerskih predstavnika Hrvata u BiH. Izabran 1908. u Sabor u delničko-čabarskom kotaru, novoga bana P. Raucha osudio je zbog apsolutističkih mjera, držeći i da podupiranjem frankovaca potiče sukob s hrvatskim Srbima, a u pokretanju zagrebačkoga tzv. Veleizdajničkoga procesa 1909. vidio je težnju za razbijanjem HSK. Sastavši se u proljeće 1908. u Lovranu i Beču s vođom austrijskih kršćanskih socijalista K. Luegerom, odbio je njegov poziv na suradnju, pa je zbog navodnoga primanja novca od srpske vlade ponovo prozivan na poč. aneksijske krize (1908–09) u bečkim novinama Reichspost i Neue Freie Presse, za koje je u dosluhu s Ministarstvom vanjskih poslova članke razradio povjesničar H. Friedjung. Ustvrdivši da su dokazne isprave krivotvorene, Supilo je s drugim članovima HSK pred porotnim sudom u Beču pokrenuo postupak zbog klevete te nagodbom izborio Friedjungovo povlačenje ključnih tvrdnja, što je u međunarodnoj javnosti odjeknulo kao debakl službene bečke politike. Ipak, prozivan istodobno i kao austrijski te mađarski plaćenik, još za sudskoga postupka istupio je iz HSK, zamjerajući njezinu vodstvu nedostatnu potporu i opću malodušnost, a novomu prvaku S. Pribićeviću ubrzo i »srpski ekskluzivizam« te sporazumaštvo u nagodbenom okviru s mađarskim državnicima i banom N. Tomašićem. U Sabor ponovo izabran 1910. u delničko-čabarskom kotaru, sukobljen i s HSK i s frankovcima, posebice nakon njihova povezivanja s kršćanskim socijalistima, za provedbu je svojih težnja nastojao pridobiti liberalnu mladež, od razočaranih pravaša do jugoslavenskih integralista. Za komesarijata u Hrvatskoj i Slavoniji 1912–13. okupljao je pripadnike nacionalističke omladine i davao im upute za promidžbenu djelatnost, a u prosincu 1913. bečke je studente poticao na osnivanje stranke s radikalnim programom »na stanovištu narodnog jedinstva Hrvata i Srba, prepuštajući braći Slovencima da se ovoj cjelini kao jednome narodu priključe i pretope; u političkom pogledu državnopravna, s odnosnom paralelnom akcijom u Hrvatskoj i Bosni, ovamo sa hrvatskom onamo sa srpskom predvodnom većinom, a budućnost neka ta dva, eventualno i druge pravce zbližuje i spaja; u kulturnom pogledu, slobodoumna i napredna; u socijalnom demokratska«. Nakon austrougarskoga ultimatuma Srbiji u srpnju 1914. otišao je u Veneciju te s Trumbićem, H. Hinkovićem, M. Mičićem i braćom J. i R. Gazzarijem radio na osnivanju protuhabsburške emigrantske organizacije radi stvaranja nove južnoslavenske države, koja je kao Jugoslavenski odbor (JO) u travnju 1915. konstituirana u Parizu. Poduzetan i cijenjen, bio je među najutjecajnijim članovima toga kruga. U rujnu 1914. u Rimu je s Trumbićem sudjelovao u prvim razgovorima s diplomatskim predstavnicima Antante, tumačeći, nasuprot talijanskim zahtjevima, da Gorica, Trst, Istra i Dalmacija pripadaju Slovencima i Hrvatima; u tom je sklopu i Trumbiću preporučio da uporno ističe kako »ne možemo činiti koncesije na račun našeg plemena, nego da tražimo etnografske, to jest nacionalne granice«. Uz posredovanje srbijanske diplomacije u listopadu 1914. u Bordeauxu su ga primili francuski ministar vanjskih poslova T. Delcassé i ruski poslanik A. P. Izvoljski, kojima je približio južnoslavensko pitanje i prijeporne talijanske aspiracije. Nastojanja je potom predstavio u Londonu, gdje se susreo sa starim poznanicima, novinarom H. W. Steedom i povjesničarom R. W. Seton-Watsonom – s izbijanjem rata počeli su mjesto reforme Austro-Ugarske promicati njezin raspad na nacionalne države – a na njihov zagovor neslužbeno ga je primio i predsjednik vlade H. H. Asquith, upoznavši ga s namjerom privlačenja Italije, pri čem bi hrvatske i slovenske težnje došle u drugi plan. Na poč. 1915. u Petrogradu je Rusiju trebao pridobiti za rušenje Austro-Ugarske te ujedinjenje njezinih južnoslavenskih područja i Srbije, no doznavši tijekom susreta s ministrom vanjskih poslova S. D. Sazonovom za Antantinu ponudu Italiji (Londonski ugovor), zaključio je da nasuprot zamislima o sveslavenskoj uzajamnosti ruska diplomacija ponajprije skrbi o interesima pravoslavne Srbije. Zauzimajući se pak za očuvanje hrvatske posebnosti u budućoj zajedničkoj državi, u kojoj bi, uza Srbiju, postojale i Slovenija, BiH te Crna Gora, za boravka u Nišu u veljači 1915. shvatio je da predsjednik srbijanske vlade N. Pašić teži poglavito proširenju svoje države. Takav odnos prema stvaranju nove zajednice te nepovoljni planovi Antante, uključujući britanski prijedlog o poslijeratnom prepuštanju Srbiji BiH, Slavonije, Srijema, Bačke i dijela Dalmacije, naveli su ga da znatniju pozornost posveti zaštiti hrvatskih interesa. U promemoriji upućenoj u rujnu 1915. britanskomu ministru vanjskih poslova E. Greyu ponovio je teze o narodnom jedinstvu i jugoslavenskoj državi, ali i naznačio mogućnost stvaranja neovisne Hrvatske u slučaju daljnje potpore zamislima o proširenoj Srbiji. Nasuprot većini članova JO, koji su izbjegavali sukobe sa srbijanskim političarima ili čak promicali unitarni ustroj buduće države, pa i jedinstven jugoslavenski narod neopterećen povijesnim razlikama, Supilo je počeo ponovo isticati hrvatsku državnopravnu tradiciju te vodeću ulogu Hrvata na jugoistoku Monarhije, upućujući političarima Antante daljnje promemorije o temeljnim hrvatskim zahtjevima. Kao jamstvo ravnopravnosti prema srbijanskoj vladi tako je nastojao držati otvorenim hrvatsko pitanje, predlažući i osnivanje posebnoga Hrvatskoga odbora, što je otklonjeno kako se ne bi dodatno zaoštrili odnosi sa Srbijom. Sam Trumbić uvjetno je prihvaćao njegova stajališta, odlučivši se ipak za stupnjevitu taktiku, pri čem se prvo trebalo izboriti za ujedinjenje svih južnih Slavena, a potom urediti unutarnje odnose, računajući i s naknadnim priklanjanjem ratom oslabljene Srbije jugoslavenskomu okviru. Suočen sa sve izraženijim napetostima u JO, Supilo je iz njega istupio u lipnju 1916, što mu je omogućilo da slobodnije iznosi svoje poglede na buduću jugoslavensku državu, u kojoj bi se uz narodnosnu ravnopravnost očuvala cjelovitost hrvatskoga teritorija. Vijesti o mogućnostima separatnoga mira s Austro-Ugarskom, koji bi značio i njezino održanje, potaknule su ga, međutim, na povratak zamislima o čvršćem povezivanju sa Srbijom u federalnoj Jugoslaviji, opet uz alternativu samostalne hrvatsko-slovenske države mimo Habsburgovaca. Poduprijevši u tim okolnostima donošenje Krfske deklaracije u srpnju 1917, u Londonu je izgladio prethodne nesuglasice s Pašićem, koji mu je – držao je – trebao omogućiti povratak u djelatnu politiku, napose radi postizanja sporazuma s talijanskim političarima, no psihički je obolio i ubrzo umro. Urna s njegovim pepelom prenesena je 1927. uz državne počasti preko Sušaka u Dubrovnik, gdje se čuva u Gradskoj vijećnici. — Političke izjave, dijelovi saborskih govora i polemički osvrti objavljivani su mu do I. svjetskoga rata (ponajviše 1906–10) među ostalim u periodicima Hrvatska, Hrvatska domovina, Narodni list, Pokret, Slobodna riječ, Naše pravice, Pučki list, (Novi) Srbobran, Agramer Tagblatt, Semliner Volksblatt, Srpski odjek (Zemun), Zora (Beč), Zastava (Novi Sad), Narodna sloboda (Kragujevac), u beogradskima Štampa, Samouprava, Politika, Večernje novosti i La Question serbe, 1915. u Pravdi (Beograd), Slobodi (Beograd), Vjesniku (Cetinje) te 1917. u Narodu (Solun). Samostalno su mu tiskani otvoreno pismo izbornicima o postupku u Beču i raskidu s HSK (Proces Friedjung-»Reichspost« i hrvatsko-srbske koalicije. Rijeka 1910, i franc. izd.; ulomci u Materinska riječ, 1910, 129–130), analitičko-memoarski podlistak o nastanku, razvoju i slomu »novoga kursa« Politika u Hrvatskoj (Rijeka 1911, Zagreb 1953; izvadci u Hrvatska sloga, 1923, 44, Novi hrvatski borac, 1923, 1, Slobodni hrvatski borac, 1923, 2, Književna republika, 1924, 3) te posmrtni izbori raznovrsnih tekstova (Pisma i memorandumi. Beograd 1967; Politički spisi. Zagreb 1970; Izabrani politički spisi. Zagreb 2000); oni iz Crvene Hrvatske najopsežnije su prikupljeni u knjizi I. Perića (1996), a dio ih je uvršten u izdanja Pero ili mač – hrvatski politički esej (Zagreb 2001) i Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj (Zagreb 2004). Pretežno povezani s prijepornim unutarnjim ustrojem jugoslavenske države ili njezinim granicama, prijepisi manjih cjelina neobjavljenoga Supilova gradiva (pisma, promemorije i sl.) ili izjava za teže dostupne publikacije tiskani su u almanahu Prosveta (Ženeva 1918) i u periodicima Agramer Tagblatt (1919, 65), Novosti (1919, 65; 1933, 354), Primorske novine (1919, 6), Riječ Srba–Hrvata–Slovenaca (1919, 107; Riječ, 1928, 1), Samouprava (1919, 44), Hrvatska riječ (1921, 59), Hrvatski glas (1921, 66), Obzor (1922, 11 i 47), Hrvatska (1923, 5), Hrvatski borac (1923, 5), Pokret (1923, 77), Nova Evropa (1926, 11), Novi list (1926, 295; 1929, 29), Dubrovački list (1927, 45), Hrvatski narodni glas (1928, 2), Arhiv Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike (1935, 13; 1937, 26), Novo doba (1937, 224), Pravda (1937, 11 746), Svijet (New York 1937, 9578–9579) i Novi student (1939, 3), u knjigama F. Šišića (1920) i A. Mandića (1956) te drugim zbirkama dokumenata. Korespondencija s obitelji Ferrero objavljena mu je u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires 1957, 4; 1962, 1–2; oboje i kao p. o.), u Arhivskom vjesniku ona iz doba I. svjetskoga rata (1958–59) odn. 1891–1914 (1963) te po pismo I. K. Tkalčiću i T. Smičiklasu (2011). Potpisivao se i inicijalima. Znatniji dijelovi rukopisne ostavštine, pretežno korespondencije, čuvaju mu se u Arhivu HAZU (fond JO), Sveučilišnoj knjižnici u Splitu (Trumbićev fond) i DA u Dubrovniku (fond obitelji Čingrija) te u NSK i HDA (ostavština V. Spinčića). — Poštansku marku Supilu u čast izdala je SFRJ (1970), poprsja u bronci podignuta su mu u Rijeci (J. Čikoš Sesija, 1970; danas pred sjedištem Novoga lista, Zvonimirova ul., kbr. 20a) i Cavtatu (K. Angeli Radovani, 1989; uklonjeno 1992, ponovo otkriveno 2000, kad mu je uza skup u organizaciji MH na rodnu kuću postavljena spomen-ploča) te u zgradi Hrvatskoga sabora (Š. Vulas, 1998), a kiparski su ga prikazali i T. Ivančević (1937) te V. Radauš (ciklus Panopticum Croaticum, 1959–61, Gliptoteka HAZU). Posvećen mu je broj časopisa Kamov (1970, 8–9), tematski blokovi u Dubrovniku (1970, 4; 1991, 2; 2001, 4), Dubrovačkim horizontima (1970, 5), Kolu (1998, 4) i Vijencu (2000, 178). Dokumentarne filmove o njem snimili su 2009. B. Modrić (Frano Supilo – povijest jedne iluzije) i Ž. Senečić (Pustite me na slobodu). Do 1914. Supilo je više puta bio predmet satire političkih neistomišljenika – Z. Vukelić oborio se na nj rugalicama Oberban i Košut (Hrvatsko pravo, 1906, 3231) te Milijun (Hrvatsko pravo, 1911, 4574), a šaljive epigrame posvetili su mu A. G. Matoš (Hrvatska sloboda, 1910, 11; 1911, 17), S. Parmačević (Hrvatski pokret, 1911, 258), T. Ujević (Stekliš, 1911, 1) i K. Kovačić (Koprive, 1914, 13). Nakon 1918. krug oko časopisa Nova Evropa isticao je njegovo shvaćanje narodnoga jedinstva i jugoslavenstva kao izraz hrvatskoga domoljublja, M. Krleža obrađivao ga je kao moralno besprijekorna pojedinca suočena sa zakulisnim političkim igrama, pa i kao oličenje tragične hrvatske povijesti (Noćni razgovor sa Franom Supilom. Hrvat, 1924, 1443; Slom Frana Supila. Književnik, 1928, 2). Na tom tragu J. Horvat tematizirao ga je u romansiranoj biografiji Supilo – život jednoga hrvatskog političara (Zagreb 1938), D. Ivin u drami Tko je protiv Supila (Forum, 1987, 1–2), V. Bogišić u radiodrami Posljednji vitez hrvatskoga državnoga prava (Hrvatski radio, 1999), prigodnicama su se javili J. Carić i R. Katalinić Jeretov (Dubrovački list, 1927, 45), najposlije i J. Pupačić pjesmom Sa Supilom u Londonu (Kamov, 1970, 8–9). — Premda se prosuditelji razilaze u vrjednovanju pojedinih faza Supilova djelovanja, glavnina ga cijeni kao iznimno sposobna političara, novinara i publicista, pripravna na stvaralačku potragu za novim, makar i neizvjesnim rješenjima u tegobnim nastojanjima oko hrvatske nacionalne emancipacije. LIT.: Abgeordneter Supilo in Wien. Agramer Tagblatt, 23(1908) 80, str. 1. — Bečka parnica. Hrvatsko pravo, 15(1909) 4214, str. 1. — Spljet za Supila i koaliciju. Obzor, 50(1909) 350, str. 2–3. — Supilo izlupan. Hrvatski glas, 1(1909) 31, str. 3. — T. Čargonja: Tko je zaveden? Rieka 1909. — M. Starčević: Frano Supilo i dr. Josip Frank. Hrvatska sloboda, 2(1909) 13, str. 1. — Supilo u Pragu. Srbobran, 27(1910) 247, str. 1. — Supilovština u Hrvatskoj. Ustavnost, 3(1910) 3, str. 1. — Supilova konferencija pred hrvatskom, srbskom i slovenačkom omladinom. Riečki novi list, 7(1913) 294, str. 1. — Supilovo djelovanje u Italiji. Hrvatska riječ, 1(1916) 100, str. 3. — (Nekrolozi): Hrvatska država, 1(1917) 23, str. 2. — Hrvatska njiva, 1(1917) 31, str. 553–554. — Jugoslovenska država (Antofagasta), 2(1917) 101, str. 2. — Narodni list, 56(1917) 79, str. 1. — Slovenski jug (Odesa), 2(1917) 38, str. 2–3. — The Southern Slav Bulletin (London), 1917, 34, str. 1. — J. Bendoni: Frano Supilo. Cavtat 1919. — F. Šišić: Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914–1919. Zagreb 1920. — A. Trumbić: Frano Supilo. Jutarnji list, 10(1921) 3479, str. 2; 3481, str. 3. — S. Protić: Franjo Supilo i naše ujedinjenje. Radikal (Beograd), 2(1922) 72, str. 3–4. — H. Hinković: Frano Supilo u emigraciji. Primorski novi list, 1(1923) 144, str. 2. — M. Paulová: Jugoslavenski odbor. Zagreb 1925. — J. Banjanin: Supilo i Riječka rezolucija. Nova Evropa, 1926, XIV/11, str. 371–376. — Dubrovnik Franu Supilu. Dubrovački list, 4(1927) 45, str. 2–3. — V. Nazor: Sušak pred pepelom Frana Supila. Novi list, 4(1927) 101, str. 1. — Đ. Šurmin: Uspomeni Frana Supila. Vijenac, 5(1927) VII/20–21, str. 526–528. — A. Trumbić: Supilo i Sazonov. Hrvat, 8(1927) 2395, str. 5. — S. Bulić: Sjećanja na Frana Supila kao učenika i prefekta bivše poljodjelske škole u Gružu. Novo doba, 11(1928) 110, str. 2. — M. Čingrija: Pepeo Frana Supila u Dubrovniku. Ibid., 2, str. 3. — V. Vilder: Udes velike glave u malenom narodu. Riječ, 24(1928) 1, str. 3. — C. Loiseau: Frano Supilo u Rimu. Obzor, 70(1929) 14, str. 2–3. — I. Malinar: Zašto nije uspio Fran Supilo? Hrvatska obrana, 26(1930) 50, str. 2. — M. Radošević: Frano Supilo – politička studija. Zagreb 1930. — M. Mažić: Historijat Novoga lista. Novi list, 2(1933) 477/478, str. 4; 480, str. 4; 481, str. 2. — V. Car Emin: Kralj i Supilo. Novosti, 28(1934) 353, str. 5. — M. Bartulica: Nacionalni i politički rad Frana Supila. Arhiv Jugoslovenske narodne obrane iz Južne Amerike, 2(1935) IV/13, str. 396–399. — G. Ferrero: Uspomene na Supila. Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 5. — K. Bego: Frano Supilo. Njegova borba za slobodu Hrvatske. Novo doba, 20(1937) 227, str. 2; 228, str. 2; 230, str. 2. — R. W. Seton-Watson: Frano Supilo. Obzor, 77(1937) 220, str. 2. — J. Gjonović: O 30-godišnjici Friedjungova procesa. Novo doba, 22(1939) 84, str. 33–34. — A. Wenzelides: Frano Supilo. Ispravci biografije na temelju Trumbićevih zapamćenja. Obzor, 79(1939) 252, str. 1–2 . — A. Krespi: Uspomene na Supila. Spremnost, 3(1944) 143, str. 7; 144, str. 7; 145, str. 7; 146, str. 3; 147, str. 7; 148, str. 7. — M. Nehajev: Političke silhuete. Zagreb 1945, 45–74. — V. Bogdanov: O životu i radu Frana Supila. U: Politika u Hrvatskoj. Zagreb 1953, 7–109. — M. Gross: Frano Supilo, Politika u Hrvatskoj. Historijski zbornik, 7(1954) 1/4, str. 227–228. — A. Mandić: Fragmenti za historiju ujedinjenja. Zagreb 1956. — M. Pavlović: Beleške o Franu Supilu. Riječka revija, 5(1956) 5, str. 263–266. — I. Meštrović: Uspomene na Frana Supila. Hrvatska revija (Buenos Aires), 7(1957) 4, str. 317–334. — B. Radica: Supilova pisma Ferrerovima. Ibid., str. 365–405. — M. Gross: Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906–1907. Beograd 1960. — M. Marjanović: Londonski ugovor iz godine 1915. Zagreb 1960. — J. Horvat: Frano Supilo. Beograd 1961. — D. Šepić: Supilo diplomat. Zagreb 1961. — H. Sirotković: Pravni i politički aspekti procesa »Reichspost« – Friedjung. Starine, 1962, 52, str. 49–183. — R. Petrović: Frano Supilo u Dubrovniku. Dubrovnik, 6(1963) 3/4, str. 22–32. — Jugoslavenski odbor u Londonu. Zagreb 1966. — M. Krleža: Odlomci romansirane biografije Frana Supila. Forum, 6(1967) 5/6, str. 549–575. — I. Ribar: Frano Supilo. O pedesetogodišnjici smrti. Zadarska revija, 16(1967) 5, str. 345–351. — M. Kapović: Prenos urne s pepelom Frana Supila u Dubrovnik. Dubrovnik, 11(1968) 2, str. 63–72. — H. Sirotković: Nacrt Frana Supila o federativnom uređenju državne zajednice jugoslavenskih naroda. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 18(1968) 3/4, str. 345–351. — D. Šepić: Hrvatska u koncepcijama Frana Supila o ujedinjenju. Forum, 7(1968) 2/3, str. 343–381. — M. Gross: Supilo na Rijeci. Dometi, 3(1970) 3/4, str. 79–88. — S. Lipovčan: (Bibliografija radova o Supilu). Kamov, 1(1970) 8/9, str. 26–27. — H. Sirotković: Politički lik Frana Supila. Encyclopaedia moderna, 5(1970) 14, str. 15–25. — N. Stančić: Frano Supilo (1870–1917). Nastava povijesti, 1970–71, 2, str. 35–45. — P. Strčić: Kako se i što o Supilu pisalo. Kamov, 1(1970) 8/9, str. 17–18, 23–25. — J. Szekeres: Regesti spisa Kraljevskog gubernija o Franu Supilu, Novom listu i Riječkom novom listu u spisima Kr. riječke gubernije (1900–1916). Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 15(1970) str. 385–410. — D. Šepić: Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914–1918. Zagreb 1970. — Isti: Borba Frana Supila za ujedinjenje i ravnopravnost jugoslavenskih naroda (1914–1917). Dubrovački horizonti, 2(1970) 5, str. 16–24. — K. Milutinović: Politički profil Frana Supila. Pogledi, 2(1971) 7, str. 115–148. — T. Ganza-Aras: Frano Supilo u svjetlu najnovijih istraživanja. Historijski zbornik, 25–26(1972–73) str. 387–406. — B. Krizman: Korespondencija Stjepana Radića, 1–2. Zagreb 1972–1973. — R. Lovrenčić: Geneza politike »novog kursa«. Zagreb 1972. — Isti: Ekonomska problematika u Supilovu Novom listu 1906–1914. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1974, 6, str. 129–272. — R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni, 1–2. Zagreb—London 1976. — H. Seton-Watson i C. Seton-Watson: The Making of a New Europe. Seattle 1981. — I. Kršnjavi: Zapisci, 1–2. Zagreb 1986. — I. Petrinović: Politička misao Frana Supila. Split 1988. — G. Schödl: »Kroato-serbische Koalition« und Habsburgermonarchie. Südost-Forschungen (München), 49(1990) str. 227–241. — T. Ganza-Aras: Politika »novog kursa« dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića. Split 1992. — M. Čop: Novi list protiv tuđinske odnarođivačke odgojne politike u Rijeci od 1900. do 1914. godine. Rijeka, 1(1994) 2, str. 203–218. — I. Banac: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Zagreb 1995. — D. Jelčić: Politika i sudbine. Zagreb 1995. — S. Obad: Pouke i poruke Supilove Crvene Hrvatske. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 37(1995) str. 771–778. — L. Kardum: Supilo i hrvatsko-srpski odnosi. Politička misao, 33(1996) 2/3, str. 254–280. — J. Krišto: Dvije hrvatske politike – Frano Supilo i Josip Frank prema »novom kursu«. U: Spomenica Ljube Bobana. Zagreb 1996, 237–244. — I. Perić: Mladi Supilo. Zagreb 1996. — I. Kovačić: Branili su Hrvatsku. Rijeka 1997. — M. Strecha: Katoličko hrvatstvo. Zagreb 1997. — N. Bašić: Jezična sastavnica u politici Frana Supila. Kolo, 8(1998) 4, str. 262–298. — (I. Savić): Supilovi novinski prinosi (bibliografija). Ibid., str. 343–386. — V. Visković (Vel. V.): Supilo, Frano. Krležijana, 2. Zagreb 1999. — Z. Zima: Frano Supilo ili panika Kroatenlagera. Cicero, 2(1999) 7, str. 85–87. — M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. — I. Petrinović: Politički život i nazori Frana Supila. U: Izabrani politički spisi. Zagreb 2000, 9–54. — D. Šilović Karić: Frano Supilo (1870–1917). U: Liberalna misao u Hrvatskoj. Zagreb 2000, 165–184. — S. Ćosić: Nacija u stranačkim ideologijama – primjer Dubrovnika potkraj 19. stoljeća. U: Dijalog povjesničara – istoričara, 3. Zagreb 2001, 51–65. — L. Paljetak: Lik Frana Supila u hrvatskoj književnosti. Dubrovnik, 12(2001) 4, str. 31–58. — S. Lipovčan: Stoljeće povjestica. Zagreb 2006. — V. Bogišić: Posljednji Supilo. Hrvatska revija, 7(2007) 4, str. 50–54. — I. Žic: Povijest jedne iluzije. Sušačka revija, 15(2007) 58/59, str. 23–31. — J. Krišto: Sukobi Franka i Supila i problematično historiografsko nasljeđe o njima. Kroatologija, 2(2011) 1, str. 79–94. — S. Matković: Izabrani portreti pravaša. Zagreb 2011. — Isti: Supilo, historiografija i pravaštvo. Zbornik Nikše Stančića. Zagreb 2011, 231–244. — F. Deranja: Utemeljenje nagrade »Frano Supilo«. Novi list, 69(2015) 7. XI, str. 56.

Wikipedia Wikidata