Gustav Krklec

književnik; 1899-1977

Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb, 30. listopada 1977.) bio je hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća.
== Životopis ==
Gustav Krklec rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca kao prvo dijete u obitelji Augusta i Hermine Krklec rođ. Wells. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu, Sušaku i Zagrebu. Najprije se upisao na studij u Beču, na Visoku školu za fizičku kulturu, a zatim u Zagrebu, na Filozofski fakultet. Godine 1922. odlazi iz Zagreba u Beograd. Tamo boravi do početka rata kada prelazi u Zemun.
U Zemunu je radio kao državni činovnik i surađivao u listu Graničar sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. godine. Bio je predsjednikom Veslačkog kluba Zemun. Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen, a kraj rata dočekao je u Samoboru. U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti 30. listopada 1977. godine.
== Književno stvaralaštvo ==
Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.
== Djela ==
Nepotpun popis:
== Nagrade ==
1944.: Antunovska nagrada
1968.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
== Spomen ==
Prigodom stote obljetnice piščeva rođenja 23. lipnja 1999. godine, na pročelju kuće u Maruševcu u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu spomen-ploču.
U varaždinskoj Gradskoj knjižnici nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca.
Osnovna škola Gustava Krkleca, Zagreb
Osnovna škola Gustav Krklec, Maruševec
Gradska knjižnica i čitaonica Gustav Krklec, Ivanec
== Izvori ==
== Literatura ==
=== Članci ===

KRKLEC, Gustav, pjesnik, prozaik i prevoditelj (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 — Zagreb, 30. X. 1977). Klasičnu gimnaziju završio u Sušaku 1918. Upisao se te godine na Visoku poljodjelsku školu u Beču, 1921. počeo studirati filozofiju i psihologiju u Zagrebu pa režiju u Pragu, gdje je postao asistentom K. Čapeka. U Beogradu bio tajnik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva 1922–24. i burze 1925–41. te urednik u nakladnom poduzeću »Nolit« 1929–33. Na poč. II. svjetskoga rata živio u Zemunu, 1942–45. u Slankamenu; u Zagrebu bio urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske i poduzeću »Zora« do 1951. te u Hrvatskom kolu do umirovljenja 1954, potom profesionalni književnik. Književni rad započeo je humoreskama u listu Koprive 1915, a prvim stihovima (Put kroz noć) javio se u Književnom jugu 1918. Zbirke njegove prve faze, Lirika (1919) i dijelom Srebrna cesta (1921), promatrane su ponajviše kao nasljedovanje matoševske lirske škole te, osobito druga, kao oslobađanje od naslijeđenih izražajnih struktura, a zbirka Nove pesme (1923), zbog misaone i urbane tematske podloge i zadiranja u srž čovjekove egzistencije, kao korak u novu vrstu lirizma (N. Mihanović). Iako je pod utjecajem V. Nazora težio jednostavnomu, ispovjednomu pjesničkomu govoru, noviji proučavatelji drže da je, unatoč utjecajima, znatan dio Krklecove rane poetike (osobito do 1926) ipak ekspresionistički (C. Milanja). S ekspresionizmom se upoznao za boravka u Beču (berlinski časopis Der Sturm, predavanja K. Krausa), u Zagrebu s N. Milićevićem i A. B. Šimićem pokrenuo časopis Juriš (1919) te se nadahnjivao tematikom njemačkih ekspresionista. U mnogim se pjesmama (Umorno jutro, Grad, Kiša u gradu, Jutro u gradu pod gorom, Podne u gradu, Šuma pred smrt, Noć pokraj žene, Bludnica na cesti) motivsko-tematski priklanja ekspresionističkoj poetskoj paradigmi, a tjeskoba, nesigurnost i nemir zamjetni su i u kasnijim zbirkama te se drži da je, unatoč djelomičnomu književnokritičkomu nerazumijevanju, karakteristična pojava hrvatskoga ekspresionizma. Tematski suženije (zavičaj, krajolik, djetinjstvo, rat) i formalno izričajno zatvorenije (soneti, rima), njegove meditativno-refleksivne zbirke Ljubav ptica (1926) i Izlet u nebo (1928), a posebno San pod brezom (1941), Darovi za Bezimenu (1943) i Tamnica vremena (1944) – odmaknute od ekspresionističke poetike te pjesnički i misaono iscizelirane – zaokružuju poruke njegove zrelije faze. U poslijeratnoj pak fazi, zaokupljen ratnim i poratnim zbivanjima, u zbirkama Izabrane pjesme (1947, Zmajeva nagrada MS 1961), Tri poeme (1949) i Lirska petoljetka (1951) lirski transponira sudbinu pojedinca u ratnom kaosu te, napustivši svijet samoće i nastojeći spoznati životnu stvarnost u njezinu totalitetu (Žubor života, 1955), ne uspijeva dosegnuti čistoću prijašnjih nadahnuća. U cjelini je ipak, između tradicije i inovacije, izrastajući na postignućima suvremenih književnih pokreta, sačuvao samosvojnost (D. Šimundža). Objavljeno mu je više pjesničkih izbora (List na vjetru, 1967; San ljetne noći, 1972; Crni kos, 1974; Vol za volanom, 2001; Bog u noćnim ulicama, 2007). Pisao je i stihove za djecu (Pioniri grade, 1946; Drveni bicikl, 1964; Lastavica nad gradom, 1966); Telegrafske basne (1952) ocijenjene su najvišim dometom njegove epigramatike (J. Skok), koja je duhovitim te originalnim i sugestivnim slikama iz animalističkoga svijeta pridonijela osuvremenjivanju i umjetničkomu vrjednovanju hrvatske dječje poezije (I. Zalar). Epigramatsku formu njeguje i u zbirkama Zvonce o repu (Zagreb 1954), Izabrani epigrami (1963) i Drveni klinci (1973), a u zbirku Majmun i naočale (1967; nagrade »Grigor Vitez« 1967, Mlado pokoljenje 1969. i Povelja Zmajevih dječjih igara 1976; film Z. Sudovića, 1970), osim telegrafskih basna, uvrstio je pjesničke i prozne radove te prikaze dječjih pisaca. Okušao se također u dramskoj i pripovjednoj formi; objavio, bez osobita odjeka u kritici, dramsku rapsodiju Grobnica (1919; izvedba Gradsko kazalište Varaždin 1920, redatelj A. Cilić), s temom materijalnoga i moralnoga rasula zagorskoga plemstva, i roman Beskućnici (1921), koji je romantičarskom lirskom razlivenošću, opisima prirode i atmosfere te poetiziranjem raspoloženja likova i filozofijom izgubljenosti u tijesnoj svezi s njegovom poezijom (A. Stipčević). Istaknuo se književno-publicističkim zapiscima o osobama i pojavama u kulturnom i umjetničkom životu, polemikama, kratkim feljtonima, književnim prikazima, kozerijama i kritikama, u kojima kroničarski bilježi i u artističkim relacijama odmjerenom objektivnošću vrjednuje pisce (M. Krleža, Nazor, N. Polić, A. G. Matoš, Šimić, I. Vojnović) i aktualne pojave, a posebno su zanimljivi zapažanjima bogati putopisni zapisci (Iz putne bilježnice, Vrazov zavičaj, Izlet u Hrvatsko zagorje). Taj mu je dio opusa, tiskan u mnogim periodicima, skupljen u zbirkama Lica i krajolici (1954), Pisma Martina Lipnjaka iz provincije (1956), Noćno iverje (1960; Nagrada grada Zagreba 1961) i Novo noćno iverje (1966). Objavljivao je u periodicima Ilustrovani list (1915–16), Šišmiš (1915–17), Glas Slovenaca, Hrvata i Srba (1918), Književni jug (1918–19), Savremenik (1918–21, 1931, 1940), Jugoslavenska žena (1919), Juriš (1919), Misao (Beograd 1919–24, 1926, 1935), Omladina (1919–20), Plamen (1919), Dom i svijet (1920–23), Srpski književni glasnik (Beograd 1920–32, 1939–41), Jugoslavenska njiva (1922–23, 1926), Obzor (1922, 1924, 1926), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1925–27, 1940, 1950, 1953–54), Politika (Beograd 1927–32, 1935–37, 1954, 1964, 1972–74, 1977), Vijenac (1927–28), Književnik (1928–29), Hrvatska revija (1929, 1931), Novo doba (1930–31), Varaždinske novosti (1937–38), Hrvatsko kolo (1950–53; Kolo, 1963–64), Književne novine (Beograd 1950–52, 1954, 1960–61, 1967–68, 1974–76), Republika (1950–52, 1955, 1957, 1962), Vjesnik (1950–65, 1974), Borba (1952–53, 1955, 1958–59, 1962–67), Pionir (1952–53, 1957–58, 1960), Forum (1964), Modra lasta (1964–75), Večernji list (1964–75) i Radost (1972–77). Zastupljen je u zajedničkoj pjesničkoj zbirci Ranjeni galeb (Zagreb 1942) te, među ostalim, u izborima Antologija hrvatske dječje poezije (1994), Kip domovine (1996), Mila si nam ti jedina (1998), Antologija hrvatskog humora (1999), Put kroz noć (2001) i 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) – svi tiskani u Zagrebu. Napisao libreto prema narodnoj priči za operu Striženo-košeno K. Baranovića (Zagreb 1932) i stihove za njegov ciklus pjesama Na moru (1973); stihove su mu uglazbili i K. Fribec, J. Kaplan i dr. Samostalno i u suradnji prevodio je s ruskoga djela I. E. Babelja (Odesa. Beograd 1930), M. Gorkoga (Djetinjstvo. Beograd—Zagreb 1949), A. S. Puškina (Knjiga poezije. Zagreb 1949; Mećava. Zagreb 1950), L. N. Tolstoja (Kozaci. Sarajevo 1951), S. A. Jesenjina (Ispovijest huligana. Rijeka 1964; Izabrane pjesme. Zagreb 1973) i M. J. Ljermontova (Maskerata. Zagreb 1965), s njemačkoga E. Kästnera (Emil i detektivi. Beograd 1931; Čovječuljak. Zagreb 1967), J. W. Goethea (Wilhelm Meister. Zagreb 1953; Izbor iz djela. Zagreb 1963), G. Weisenborna (Balada o Eulenspiegelu. Zagreb 1956) i L. Renna (Španski rat. Sarajevo 1959), sa slovenskoga (O. Župančič, Ciciban. Zagreb 1946; F. Prešern, Sonetni vijenac. Zagreb 1949), češkoga (P. Bezruč, Šleske pjesme. Zagreb 1948) i mađarskoga jezika (G. Illyés, Petöfi. Zagreb 1960). Prevođen je na češki, slovački, engleski, francuski, njemački, talijanski, ruski, mađarski, makedonski i slovenski. Od 1951. redoviti član JAZU, predsjednik MH 1950–54. te Društva književnika Hrvatske 1964, 1974. i 1976. i Saveza književnika Jugoslavije 1975. Dobio nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« 1968. i AVNOJ-a 1975. Potpisivao se i pseudonimima Kage, Kumordinar Žorž, Pik Pub, Gavran, kum Gavran, Martin Lipnjak te šiframa V. d., G. K-c, G. Kr, K. K., -gk-. Kr., G. KR. Ostavština mu se čuva u izdvojenoj zbirci Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović« u Varaždinu i u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu. Portretirali su ga, uz ostale, V. Filakovac (1926), M. Kujačić (1930), V. Svečnjak (1965), Ljerka Filakovac (1976) i S. Jančić (1981; poprsje u zagrebačkoj školi u Ul. B. Magovca, kbr. 103).Nevenka Videk (2013)Objavljivao prikaze izložba i feljtone iz likovnih umjetnosti, zauzimajući se za vrijednosti modernoga slikarstva i kiparstva (popis do 1936. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 12. Zagreb 1977). Pisao o izložbama Proljetnoga salona (1916, 1919, 1920), Lj. Babiću (1918), J. Bijeliću (1919, 1929; Borba, 1968), K. Strajniću (1919, 1923), S. Aralici (1920, 1929), I. Meštroviću (1920, 1923, 1925, 1927; Republika, 1962), S. Šumanoviću (1920, 1928; VUS, 1965), V. Beciću (1921), P. Dobroviću (1924), P. Križaniću (1924), Filakovcu (1926), M. Tartagli (1929, 1936) i A. Augustinčiću (Oko, 1975), surađivao i u Telegramu (1961). Autor je članka Ekspresionizam u Enciklopediji likovnih umjetnosti LZ.Višnja Flego (2013) DJELA (izbor): Grobnica. Zagreb 1919. — Lirika. Zagreb 1919. — Beskućnici. Zagreb 1921. — Srebrna cesta. Zagreb 1921. — Nove pesme. Beograd (1922). — Ljubav ptica. Beograd 1926. — Izlet u nebo. Beograd 1928. — Sabrana dela, 1–2. Beograd (1932). — San pod brezom. Zagreb (1941). — Darovi za Bezimenu. Zagreb 1943. — Tamnica vremena. Zagreb 1944. — Pioniri grade. Zagreb 1946. — Izabrane pjesme. Zagreb 1947. — Tri poeme. Zagreb 1949. — Lirska petoljetka. Zagreb 1951. — Telegrafske basne. Zagreb 1952. — Lica i krajolici. Zagreb 1954. — Žubor života. Beograd 1955. — Pisma Martina Lipnjaka iz provincije. Zagreb 1956. — Noćno iverje. Zagreb 1960. — Izabrani epigrami. Zagreb 1963. — Pjesme. Epigrami i basne. Noćno iverje. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 100. Zagreb 1963. — Drveni bicikl. Zagreb 1964. — Lastavica nad gradom. Zagreb 1966. — Novo noćno iverje. Sarajevo 1966. — List na vjetru. Zagreb 1967. — Majmun i naočale. Zagreb 1967. — San ljetne noći. Sarajevo 1972. — Drveni klinci. Zagreb 1973. — Crni kos. Beograd 1974. — Odabrana djela, 1–6. Zagreb 1977. — Pjesnik u vihorima (izbor iz djela s bibliografijom). Zagreb—Titograd—Beograd—Sarajevo 1980. — Izabrana djela (s bibliografijom), 1–2. Zagreb 1999. — Izbor iz djela. Vinkovci 2000. — Vol za volanom. Zagreb 2001. — Bog u noćnim ulicama. Vinkovci 2007.

Krklec, Gustav, hrvatski književnik (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 – Zagreb, 30. X. 1977). Djetinjstvo je proveo u Hrvatskome zagorju. Započeo je studij poljoprivrede u Beču 1918., nakon jednoga semestra vratio se u Zagreb, priključio se književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919). Kaneći studirati režiju, u Pragu je 1921. asistirao kod K. Čapeka, ali je ubrzo otišao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata vratio se u Zagreb, bio urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1968.Pisati je započeo 1915. objavivši u Koprivama kajkavsku humoresku. Prvu pjesmu (Put kroz noć) objavio je 1918. u Književnome jugu. Okušao se i u drami (dramska rapsodija Grobnica, 1919) i prozi (Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921), pisao članke, polemizirao, a objavljivao je i prepjeve lirike s njemačkoga, ruskoga, mađarskoga, engleskoga, slovenskog i slovačkog jezika. Prve su mu pjesme impresionističko-simbolističke, nastale pod dojmom lektire; nakratko je bio sljedbenik njemačkih ekspresionista (zbirke Lirika, 1919; Srebrna cesta, 1921; Nove pesme, 1923), nastavio je kao novosimbolist iz Wiesnerova kruga, da bi stekao glas tradicionalista i artista, majstora soneta. Početni egzaltirani i patetični ton zamijenila je smirenost i retoričnost, najčešći su motivi samoća, ljubav, žena, grad, smrt i Bog, a slikovnost mu čuva prepoznatljivi zavičajni, zagorski »štih«. Liriku od Izleta u nebo (1928) do Darova za Bezimenu (1942) prožimaju i naglašena socijalna osjećajnost i odmjerena refleksivnost, što je s jedne strane znak približavanja dominantnomu tipu socijalnog pjesništva, s druge iskustva i spoznaje o vlastitoj malenkosti i krhkosti (Ugašeno kandilo). Krklec je popularizirao epigram kao razmjerno zanemarenu formu u hrvatskoj književnosti, a feljtonima i kozerijama (pseudonim Martin Lipnjak) reagirao je na aktualnosti svojega doba pa se afirmirao i kao uspješan nastavljač matoševske feljtonističke tradicije (Lica i krajolici, 1954; Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956; Noćno iverje, 1960). Neki su njegovi feljtoni vrlo uspjela putopisna proza (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu, Nema Zagreba bez Gornjeg grada, Zapis iz Senja i dr.).Ostala djela: Ljubav ptica (1926), San pod brezom (1940), Tamnica vremena (1944), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1952), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Izabrani epigrami (1963), Novo noćno iverje (1966). Citiranje: Krklec, Gustav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata