Hanibal Lucić

dramski pisac i pjesnik; † 1553

LUCIĆ, Hanibal (Lučić, Lucij), pjesnik i dramatičar (Hvar, 1485 — Hvar, 4. XII. 1553). Pripadnik hvarskoga patricijata; po majci odvjetak splitskih Petračića. Pretpostavlja se da je osnovnu izobrazbu stekao u Hvaru, gdje je proveo veći dio života, i da je pravo studirao u Italiji. Imao je obiteljske posjede s ladanjsko-gospodarskim sklopovima na Hvaru (Hvar, Stari Grad) i Visu (Kut) te u Hvaru obavljao javne poslove (općinski branitelj, zastupnik plemića pred mletačkom vlasti, gradski sudac, skrbnik stolne crkve). Izbjegnuvši za pučkoga ustanka 1510–14, vjerojatno boravio u Trogiru ili Splitu. Književna djela nije tiskao; iz posvete prepjeva Ovidijeve heroide Pariž Eleni iz 1519, u kojoj piše J. Martinčiću da je veći dio mladenačkih pjesama »odvargao«, može se zaključiti da mu je opus bio znatno veći. Posmrtno ga je većim dijelom objavio sin mu Antun u knjizi Skladanja izvarsnih pisan razlicih (1556), koja sadržava 22 ljubavne pjesme (među njima i alegorijsku U vrime ko čisto, koja se katkad zbog prijeporna tumačenja ne uvrštava u ljubavne), prigodne pjesme (U pohvalu grada Dubrovnika, dvije nadgrobnice, osam stihovanih poslanica), prepjev Pariž Eleni i dramu Robinja. U poetički heterogenoj zbirci ljubavnih pjesama prepoznatljivi su dodiri s različitim pjesničkim školama. Osim djela P. Bemba, Lucić je dobro poznavao i poeziju F. Petrarce (pjesme Tko čisto izmota i Misal se zabude parafraze su njegovih stihova), L. Ariosta (pjesme Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose, Od kola, Nesrića ako je) i talijanskih dvorskih pjesnika, ali i dubrovačkih, napose Dž. Držića, a književna je kritika često isticala i veze s usmenom književnosti te gradskom pučkom pjesmom. Uporabom dvostruko rimovanoga dvanaesterca nasljeduje dubrovačke pjesnike, iako u gradnji stiha ne slijedi tenarno fraziranje, a pjeva i u osmercu (Jur nijedna na svit vila) te u petnaestercu (Od kola). Pod utjecajem je različitih književnih tradicija, no potvrđuje visok stupanj književnoestetske svijesti o vlastitim poetičkim načelima. Asimilirajući i stvaralački reinterpretirajući varijante petrarkističkoga pjevanja s različitim koncepcijama ljubavi i ideala ljepote, oblikuje iznimno vrijednu sintezu raznovrsnih pjesničkih škola, smjerova i struja, a pritom općeprihvaćeni ljubavni kodeks i pjesnički izraz individualizira te stvara specifičnu, lucićevsku inačicu petrarkizma. Tankoćutni preplet ljubavnih motiva, odmjerenost i toplina lirskoga iskaza, iznimno versifikacijsko umijeće, profinjenost i elegancija stiha, napose u antologijskoj osmeračkoj pjesmi birana leksika i stroga geometrijskoga rasporeda Jur nijedna na svit vila, odlike su njegova kanconijera, koji književna kritika drži estetski najuspjelijim djelom hrvatske renesansne ljubavne lirike te »rijetkim biserom hrvatske ljubavne lirike uopće« (D. Fališevac). Književne je poticaje očitovao i prigodnim stihovima – pjesmom U pohvalu grada Dubrovnika, u kojoj kao konzervativni plemić hvali dubrovački aristokratski ustroj, nadgrobnicama P. Golubiniću i Martinčiću, te dvanaesteračkim poslanicama Martinčiću, N. Albertiju Matuliću, F. Božićeviću i Milici Cipiko (Koriolanović) – pokazujući visoku izobrazbu i zanimanje za znanstvenu i umjetničku tematiku. Robinjom, koja je kao samostalno djelo tiskana 1585, obilježio je početke hrvatske dramske književnosti. Ispjevana (oko 1520. prema B. Vodniku, odn. 1527. prema J. Vončini) u 1038 dvostruko rimovanih dvanasteraca te, prema navodima u posveti F. Paladiniću, izvođena na pozornici, drama obrađuje motiv oslobođenja zasužnjene djevojke, kojemu književna historiografija nalazi izvore u folklornoj dramskoj formi moreške, usmenoj epici te djelima iz preddržićevskoga teatra (M. Vetranović i N. Nalješković), a izravni poticaj prepoznaje se i u Držićevoj pjesmi Čudan san. Oblikovana na zasadama antičke dramske tradicije, to je i najstarija hrvatska višečinska drama te, nakon Držićeve ekloge Radmio i Ljubmir i nekih Vetranovićevih djela, najstariji, najpopularniji i najrazrađeniji svjetovni dramski tekst s tematikom iz suvremene hrvatske povijesti, koji se u literaturi redovito naziva »dramskom robinjom«. Tročinska, statična i oskudna radnja, temeljena na ljubavnoj priči, zbiva se u Dubrovniku, gdje mladi Derenčin iskušava vjernost djevojke robinje, koja u njem ne prepoznaje nekadašnjega udvarača, a završava vjenčanjem u nazočnosti dubrovačke vlastele i kneza. Strukturirana uglavnom kao prepričavanje i izvješći­vanje (monolozi) o događajima, zanimljiva je i zbog političke pozadine i povijesne kontekstualizacije motiva robinje, kojom se očituje Lucićevo ugrofilstvo. Pseudo­povijesni glavni junaci nepostojeći su potomci stvarnih pripadnika plemićkih obitelji, istaknutih u protuturskim borbama (Derenčin je unuk hrvatskoga bana E. Derenčina, a Robinja unuka Blaža Majera, povijesnoga B. Podmanickoga, senjskoga kapetana i hrvatskoga bana). Lucić je pisao čakavštinom s primjesama štokavskih elemenata, djelomice podrijetlom iz dubrovačke književnosti, a u izboru leksika i frazeologije potvrdio nasljedovanje usmene poezije, gradske popijevke te glagoljaške književnosti. Sin Antun dao je, po svem sudeći, tiskati i u novije doba otkrivenu zbirku talijanskih pjesama, Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano (1556), mahom prigodnica u sonetnoj formi upućenih suvremenicima, među ostalim i mletačkim dužnosnicima u Dalmaciji, koja pruža nov uvid u Lucićev odnos prema mletačkoj vlasti (sonete objavio I. Lupić; hrv. prijevod: Forum, 2018, 4–6). Među Glasgowskim stihovima M. Marulića nalazi se i pjesma (Ad Phoebum pro Hanibale iuuene poeticę studioso) koja ga hvali kao mladoga pjesnika, a u doba stvaranja hrvatskoga književnoga kanona djelo mu je imalo solidnu recepciju; A. Mažuranić priredio je Skladanja (1847), u kritičkom izdanju Stari pisci hrvatski objavljene su Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića (1874). Drama Robinja izvodila se u XX. st. u pučkoj preradbi na Pagu, uprizorena je u osječkom kazalištu (1935), HNK u Zagrebu (1942, 1944; kao Pir mladog Derenčina s Tirenom M. Držića, 1939), na Dubrovačkim ljetnim igrama (1954), u Karlovačkom kazalištu (1960), Narodnom kazalištu u Sisku (1960), hvarskom kazalištu (1975), HNK u Splitu (1975, 1980) i na Splitskom ljetu (1975), a snimljena je i na kasetu (Croatia Records, 1995). Jur nijedna na svit vila adaptirana je 1985. u poetski recital (HNK u Splitu) i uglazbljena (K. Magdić), a uglazbljena je i pjesma Vilo ka imaš moć (D. Stahuljak, 1955; Ž. Ključe, 1987). Magdić je skladao i Poslanicu Hanibalu (1998, stihovi J. Fiamengo). Lucić je uvršten u dvadesetak antologija (Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, 1972; Mila si nam ti jedina, 1998; Vila Hrvatica, 1998; Molitvenik hrvatskih pjesama, 2008; Sto najljepših pjesama hrvatske književnosti, 2009; Šturak i čemerika, 2010 – sve objavljeno u Zagrebu), a izbor iz opusa snimljen mu je i na kasetu (Jugoton, 1991). U njegovu ljetnikovcu u Hvaru smješten je Muzej hvarske baštine, uređena mu je spomen-soba (portret u ulju, oko 1547, vlasništvo MSU u Zagrebu), a u rodnoj kući – danas samostan benediktinka – osnovan je 1986 (na temelju ostavštine iz 1664) Muzej Hanibala Lucića. Brončana su mu poprsja u Hvaru u vrtu ljetnikovca (I. Kerdić) te u katedrali (K. Kovačić), a gipsano (P. Perić) u franjevačkom samostanu. U seriji Znameniti Hrvati 2003. izdana je poštanska marka s njegovim likom. God. 2001–04. u Hvaru se održavala međunarodna književna manifestacija Sonetni dani Hanibala Lucića. DJELA: Scladanya izvarsnich pisan razlicich poctovanoga gospodina Hanibala Lucia, vlastelina hvarschoga. In Venetia, per Francesco Marcolini, 1556; Zagreb 1847. — Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi. In Venetia, per Francesco Marcolini, 1556. — Rubigna gospodina Haniballa Lucia, huarschoga vlastelina. In Venetia, ad instantia di Ambrosio Mazolleto, 1585; appresso Marco Ginammi, 1638; Zagreb 1942 (više izd. tiskanih u Zagrebu, Varaždinu i Splitu do 2010). — Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića. Stari pisci hrvatski, 6. Zagreb 1874, 183–298. — Skladanja izvarsnih pisan razlicih. Robinja. Razlike pisni i poslanice. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 7. Zagreb 1968, 27–148. — Pisni ljuvene. Hvar—Rijeka 1997. — Pjesnička djela. Zagreb 1997.

Lucić, Hanibal, hrvatski književnik (Hvar, 1485 – Hvar, 1553). Podrijetlom iz veleposjedničke plemićke obitelji. O njegovu životu zna se razmjerno malo, uglavnom iz poslanica prijateljima. Za vrijeme Hvarske bune (1510–14) morao je napustiti Hvar pa se sklonio u Trogir, kod ugledne obitelji Cipiko-Koriolanović. Zna se da je u jednome dokumentu iz 1519. ubilježen kao »Hanibal de Lucis Judex Phariae«, odn. kao hvarski sudac. Kao plemić obnašao je i druge javne časti i dužnosti. Zna se, također, da je imanje ostavio nezakonitomu sinu Antunu, koji je nakon očeve smrti objavio najveći dio njegove književne ostavštine pod naslovom Skladanja izvarsnih pisan razlicih (1556).Iza Lucića ostao je malen, ali pomno odabran opus. Kao i mnogi hrvatski ranonovovjekovni pisci i on je dobar dio svojega mladenačkog opusa uništio, vjerojatno u doba kuge koja je harala Hvarom 1519. Ostavio je samo malen broj mladenačkih pjesama i prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni. Selektivnost je pokazao i kada je sastavljao kanconijer Pisni ljuvene, koji sadrži samo 22 pjesme, ali se unatoč tomu smatra jednom od najboljih zbirki ljubavnoga pjesništva u starijoj hrvatskoj književnosti. Lucićeva galantna lirika daljnji je korak u razvoju hrvatskog petrarkizma, nakon početne faze iz Ranjinina zbornika, koji je Lucić poznavao. Vidljivo je to po stilskim značajkama, strukturi dvostruko rimovanoga dvanaesterca, ali i po prodoru štokavskih elemenata u čakavski standard. Njegovu varijantu petrarkizma odlikuje biran poetski izraz, formalna elegancija i uzdizanje gospojine ljepote i krjeposti u duhu tada popularna neoplatonizma. Takvu je koncepciju Lucić najvjerojatnije preuzeo od P. Bemba i L. Ariosta, uglednih talijanskih pjesnika onoga doba. Najpoznatija pjesma, Jur nijedna na svit vila, spjevana u osmeračkim oktavama, i do danas je zadržala antologijsku vrijednost pa se smatra jednom od najboljih galantnih pjesmama hrvatskog petrarkizma. U ostavštini se nalaze i Razlike pisni i poslanice, među kojima se ističe pohvalnica Dubrovniku. Lucićeve poslanice svjedoče o poticajnoj atmosferi i međusobnim kontaktima među našim humanistima i renesansnim piscima na hrvatskom Jugu.U kontekstu hrvatske ranonovovjekovne književnosti istaknuto mjesto zauzima i Robinja, drama u tri čina (skazanja) s proslovom (iskladom), spjevana u dvostruko rimovanim dvanaestercima. Dugo se smatrala prvim našim svjetovnim dramskim tekstom. Utemeljena je na jednostavnome motivu otete i pronađene djevojke, otprije poznatom u hrvatskoj književnosti, a nadovezuje se i na tradiciju pučke »moreške«. Drama ima jednostavnu strukturu, pridržava se jedinstva radnje, vremena i mjesta, didaskalije su izostavljene, a najveći dio teksta zauzimaju dugački monolozi glavnih likova Derenčina i Robinje, stilizirani kao petrarkističko ljubavno nagovaranje. I Derenčin i Robinja podrijetlom su iz plemićkih obitelji sa sjevera Hrvatske koje su ugled stekle u borbi s Turcima, što je publika tumačila kao aluziju na suvremene političke prilike. Mjesto zbivanja nosilo je pak očite konotacije o Dubrovniku kao simbolu slobodna i prosperitetna grada. Zbog svega toga Robinja je stekla popularnost u širokim krugovima i u različitim se verzijama dugo izvodila po jadranskim mjestima. Citiranje: Lucić, Hanibal. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji