Ignjat Kristijanović

svećenik, književnik i prevoditelj; 1796-1884

Ignac Kristijanović (Kriztianovich) (Zagreb, 31. srpnja 1796. – Zagreb, 16. svibnja 1884.) hrvatski književnik, rimokatolički svećenik, biskup i prevoditelj. Jedan od najvažnijih osoba hrvatske književnosti na kajkavskom književnom jeziku u 19. stoljeću.
== Životopis ==
Rođen je kao sin zagrebačkog mlinara i pekara Ivan Jurja Kristijana. Otac Ivan mu je imao mlin na Krvavom mostu. Ignacova majka Margareta Posilović je bila po majci polusestra župniku Tomašu Mikloušiću. Mikloušić je utjecao, da se Kristijanović po svršetku Klasične gimnazije 1812. godine, opredjeli za studij bogoslovije u Zagrebu. Ignac je provodio kod Mikloušića svoje školske praznike i tamo mu je ujak govorio o ljubavi prema hrvatskoj domovini i nagovarao ga, da se posveti literaturi, nadajući se tako u vlastitoj krvi naći zamjenika na književnom polju.
Posvetili su ga za svećeničku službu 4. srpnja, 1819. godine. Bio je kapelan u Radoboju, u Krapini i u Zagorskim Selima.
Od 1831. – 1834. godine bio je duhovnik zagrebačkog sjemeništa. Nakon toga je postao župnik u Kapeli u Bjelovarskoj županiji. 1852. godine je bio imenovan kanonikom. 1853. – 1855. godine je bio školski nadzornik, 1858. godine čazmanski arhiđakon. Godine 1863. postao je kanonikom lektorom zagrebačkog Kaptola, a 1870. godine odlikovan je čašću naslovnog omiškog biskupa.
Umro je u Zagrebu 16. svibnja 1884. godine.
== Djelovanje ==
1834. godine je utemeljio kajkavski koledar Danicza zagrebechka (ranije Danica zagrebečka). Prva djela su mu bila Nachin vu vszeh sivlenya dogodyajih, i Blagoréchja za vsze czéloga léta nedélye objavljena (1830.). Preveo je mnoštvo basni starogrčkog pjesnika Ezopa na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. Kristijanović je otac kajkavske gramatike, koju je napisao na njemačkom jeziku.
Kristijanović je bio oduševljen književnim i rodoljubnim djelovanjem svog Mikloušića. Osim toga, Mikloušić je važio kao učen čovjek, koji je uživao i veliko povjerenje Maksimilijana Vrhovca. Mikloušić je bio važna osoba u Vrhovčevom planu, da se prevede Sveto pismo na kajkavski književni jezik.
Kristijanović je bio protiv ilirizma zato što je htio njegovati kajkavski književni jezik. Nastavio je Mikloušićevo i Vrhovčevo djelo, da bi preveo kajkavsko Sveto Pismo. Opazio je prijevode Biblije na slovenskom jeziku, u prvom redu mu je pomogao Jernej Kopitar. Kristijanović je preveo oko 10-12 knjiga iz Staroga i Novoga zavjeta. 1850. godine Kristijanović se ostavio prevođenja, jer je nova štokavska književna norma potisnula kajkavsku književnu normu u pozadinu.
== Djela ==
Nachin vu vszeh sivlenya dogodyajih vszigdar zadovolynomu biti (1826. prijevod iz francuskog jezika)
Blagorechja za vsze czeloga léta nedélye (1830.)
Pomochnik betegujuchéh y vumirajuchéh (1832.)
Grammatik der Kroatischen Mundart (1837.)
Anhang zur gramatik der kroatischen Mundart (1840.)
Historia iliti pripovezt Svetoga Pisma Staroga i Novoga Zakona (1842.)
Kratka pripovedanja za potrebovanje Ladanjskeh Škol (1842.)
Chtéjenya y evangeliumi na vsze nedelye y szvètke (1842.)
Ezopusheve baszne (1843.)
Kratki žitek vseh sveteh apoštolov na duhovnu zabav (1847.)
Zlati oltar za kerščenike katolike (1848.)
Svèti Filip, apoštol. Ispis njegvoga živlenja (Danica zagrebečka, 1850.)
Svèti Šimun, apoštol (Danica zagrebečka, 1850.)
Svèti Judaš Thaddeuš, apoštol (Danica zagrebečka, 1850.)
Žitek svèteh mučenikov (1859.)
Muka Gospona našega Jezuša Kristuša (1873. knjiga je izgubljena)
=== Prijevodi ===
Réchi mudrozti Shalamona kràlya (Danicza zagrebechka, 1839.)
Réchi mudrozti Jesusha szina Szirakovoga (Danicza zagrebechka, 1839.)
Réchi mùdrozti Shalamona kràlya (Danicza zagrebechka, 1840.)
Réchi mùdrozti Jesusha szina Szirakovoga (Danicza zagrebechka, 1840.)
Knyiga Tobiasha iz Szvetoga Piszma Ztaroga Zakona na horvatzki jezik preneshena (Danicza zagrebechka, 1845.)
Knyiga Judithe iz Szvetoga Piszma Ztaroga Zakona na horvatzki jezik preneshena (Danicza zagrebechka, 1846.)
Tri lizti szvètoga Jànusha apoztola iz Szvetoga Piszma Novoga Zakona na horvatzki jezik prenesheni (Danicza zagrebechka, 1847.)
Knjiga Ruthe i Jonaša proroka iz Svetoga Pisma Staroga Zakona na horvatski jezik prenešena (Danica zagrebečka, 1848.)
Knjiga mudrosti iz Svetoga Pisma Staroga Zakona na horvatski jezik prenešena (Stolêtni horvatski kolendar, 1849.)
Svèti Peter, apoštolski poglavar, i njegovi dva listi (Danica zagrebečka, 1849.)
Eliaš prorok, harvatske kraljevine zavetnik (Danica zagrebečka, 1849.)
Svèti Jakop apoštol, imenovam Menjši, i njegov občinski list (Danica zagrebečka, 1850.)
Svètoga Judaša Thaddeuš občinski list (Danica zagrebečka, 1850.)
=== Rukopisni prijevodi ===
Knyiga Sholtarov
Knyiga Prirechjah
Knyiga Mudrozti
Knyiga Redovnikaha
Szvèti Jesusha Kristusha Evangelium
Djela apostolska (prve strani manjkaju)
Lízt Szvètoga Pavla Apostola na Rimljane
Lizt Szvètoga Pavla Apostola na Korintiancze Prvi
Lizt Szvètoga Pavla Apostola na Korintiancze Drugi (posljednje strani manjkaju)
Knyiga Jobova (ovaj rukopis je djelo Ivana N. Labaša, od kojega je preuzeo Kristijanović)
== Literatura ==
Josip Percan: Ignac Kristijanović (1796. – 1884.) i njegov poskušaj prevođenja Svetoga Pisma
Joža Skok: Ignac Kristijanović i njegove „Ezopuševe basne“, Ezop i njegove basne u svjetskoj i hrvatskoj književnosti, (u knjizi: "Ignac Kristijanović - Ezopuševe basne pohorvačene" / pretisak izd. iz 1843. i Ezopuševih basni iz "Danice zagrebečke" (1842. – 1850.) s transliteracijom i rječnikom, te dva eseja / – priredio Joža Skok, "Izd. Tonimir" Varaždinske Toplice – Ogranak Matice hrvatske, Varaždin, 2011.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Blagoréchja za vsze czeloga léta nedélye: na dve ztrané razdelyena (1830.), books.google.hr
Grammatik der kroatischen Mundart (1837.) + Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart (1840.), books.google.hr
Danicza Zagrebechka
Dnevnik za prozto leto 1834., digitale-sammlungen.de
Dnevnik za prozto leto 1835., digitale-sammlungen.de
Dnevnik za preztupno leto 1836., digital.onb.ac.at
Dnevnik za prozto leto 1837., digitale-sammlungen.de
Dnevnik za prozto leto 1838., digital.onb.ac.at
Dnevnik za prozto leto 1840., digital.onb.ac.at
Ezopusheve Baszne Pohorvatchene po Ignaczu Kriztianovich (1843.), books.google.hr
Žitek svèteh mučenikov z-trudom i marljivostjum na duhovnu zabav i hasen naroda horvatskoga skupzebran, složen i na světlo van dan (1859.), books.google.hr

KRISTIJANOVIĆ, Ignjat (Ignac), vjerski pisac, slovničar i prevoditelj (Zagreb, 31. VII. 1796 — Zagreb, 16. V. 1884). Zabilježen je i kao Kristian, Kriztian, Kristijan, Kriztianovich, imenom Ignacije, Ignaczie, Ignat, Ignatius. Nećak T. Mikloušića, koji je znatno utjecao na njega. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1812. i filozofsko-teološki studij 1818. te 1819. bio zaređen za svećenika. Kao kapelan službovao u Radoboju, Krapini i Zagorskim Selima do 1823, potom u Zagrebu, gdje je 1831–34. sjemenišni duhovnik. Od 1834. župnik u Kapeli kraj Bjelovara; kanonik Zagrebačkoga kaptola od 1851. i kanonik lektor od 1863, čazmanski arhiđakon 1858, naslovni omiški biskup 1870. Obnašao visoke dužnosti, među ostalima vrhovnoga školskoga nadzornika 1853–55, cenzora, dekana, predsjednika Ženidbenoga suda. U književnosti zagrebačkoga kajkavskoga kruga predstavio se kao pisac, prevoditelj i izdavač nabožnih i svjetovnih djela, kojima je nastojao djelovati prosvjetiteljski te kajkavštinu zadržati kao književni jezik. Izdavao je i uređivao 1834–50. Daniczu zagrebechku, koja je opsegom i kvalitetom nadmašivala druge onodobne kalendare. U njoj je objavljivao kalendarske podatke, godišnje vremenske prognoze, rodoslovlja vladarskih obitelji, gospodarske pouke, savjete za liječenje ljudi i životinja ili primjere kajkavske svjetovne književnosti, pa i vlastite pjesme, te prijevode dijelova Biblije. Do 1848. preveo je cijeli Novi zavjet i velik dio Staroga zavjeta, od čega su samostalno u Zagrebu tiskani Knyiga Tobiasha (1845), Knyiga Judithe (1846), Knjiga Ruthe i Jonaša proroka (1848). Nabožna su mu djela uglavnom prijevodi, pomnjivo birani s obzirom na cilj evangelizacije, ili kompilacije s različitim udjelima samostalnih prinosa. S njemačkoga jezika preveo je skraćeno izdanje latinskoga djela A. A. de Sarase Nachin vu vszeh sivlenya dogodyajih vszigdar zadovolynomu biti (Varaždin 1826), kojim je u hrvatsku prijevodnu književnost uveo problematiku teodiceje. Prema latinskim i njemačkim izvorima sastavljena te desetak godina dotjerivana zbirka nedjeljnih propovijedi Blagorečja (1830) samostalno je djelo koje skladnom strukturom i funkcionalnom uporabom stilskih postupaka potvrđuje izgrađenost ne samo autorova literarnoga talenta nego i kajkavskoga jezičnoga sustava. Taj je sustav nastojao normirati i njegov razvoj sintetizirati slovnicom kajkavskoga književnoga jezika kojemu je osnovica zagrebački govor – Grammatik der kroatischen Mundart (1837) – kronološki posljednjom i u jezikoslovnom pogledu najboljom kajkavskom slovnicom. Iako je metodološki i opsegom opisane građe premašivala dijalektalne okvire, u uvjetima započete standardizacije na štokavskoj osnovici nije mogla znatnije utjecati na jezičnu politiku. Potpunim jezičnim priručnikom za strance čini ju opsežan dodatak (1840), koji sadržava kajkavsko-njemački i njemačko-kajkavski rječnik, frazeme, poštapalice, poslovice, primjere razgovora i pisama. U slovnici iznesena stajališta o prikladnosti kajkavštine da preuzme ulogu standardnoga jezika i potrebi zadržavanja »horvatskoga« imena jezika, nasuprot ilirskomu, K. brani i u člancima u Daniczi zagrebechkoj (Nekaj o horvatskem jeziku, 1848, Jošče nekaj o horvatskem jeziku, 1849). Među nabožnim su mu djelima i prijevod (nesačuvan) francuskoga katekizma Kerztchanzki navuk (Zagreb 1831), priređen prema njemačkim i latinskim prijevodima, lekcionar Chtejenya y evangeliumi (Zagreb 1842, 4 izd. do 1874, u drugo izd. uvrštene pjesme iz Hrane nebeske J. Muliha) te molitvenici Pomochnik betegujucheh y vumirajucheh (Zagreb 1832), Zlati oltar (Zagreb 1848, 1859²) i Ključ nebeski Bogu povdaneh dušah (Zagreb 1873). Stilski sugestivne, slobodne preradbe na granici autorskih djela njegovi su životopisi svetaca Žitek sveteh mladencov i děvic (Zagreb 1847), Žitek sv. Januša apoštola i njegovi tri listi (Zagreb 1847), Kratki žitek vseh sveteh apoštolov (Zagreb 1847) i opsežni Žitek sveteh mučenikov, 1–2 (Zagreb 1859–1871) te Ezopusheve baszne (Zagreb 1843; pretiskano zajedno s basnama iz Danicze zagrebechke, 1842–50, u: Ezopuševe basne pohorvačene. Varaždinske Toplice—Varaždin 2011). Basne su mu uvrštene u Kajkavski florilegij (Sveti Ivan Zelina 2007). Sačuvan je fragment njegove klasicističke, po temi i strukturi isusovačke školske drame Vladimir (1832, Arhiv HAZU). Autor je prigodnice posvećene J. Mihaloviću (Zagreb 1870). Uredio Mikloušićev Stolětni horvatski kolendar (Zagreb 1849) i u njem objavio prijevod Knjige mudrosti; pretiskao pjesme iz toga kalendara (od kojih su neke prvotno tiskane u zagrebačkom Horvatzkom kalendaru 1814–16), dopunivši ih notama, u zbirci Pěsme za horvatski puk (Zagreb 1874). Anakron u pokušajima zaustavljanja standardizacije štokavštine, dalekovidan u obrani naziva hrvatskoga jezika, protivnik jezične i pravopisne politike iliraca, s kojima ga ipak spaja namjera poticanja narodnoga preporoda, najveće je zasluge stekao dokazavši svojim uzornim stilom da se kajkavštinom može postignuti potpun književni izraz. Bavio se i numizmatikom; katalog njegove zbirke Verzeichnis der Münzensammlung objavljen je posmrtno u Zagrebu 1884. Posvećeno mu je više prigodnica. Rukopisi mu se čuvaju u Arhivu HAZU, HDA i NSK. Potpisivao se i pseudonimima Kapelski plebanuš te Ognjan. DJELA: Blagorechja za vsze czeloga leta nedelye, 1–2. Zagreb 1830. — Grammatik der kroatischen Mundart. Agram 1837 (hrv. prijevod Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb 2012). — Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart. Agram 1840.

Kristijanović, Ignjat (Ignac), hrvatski pisac (Zagreb, 31. VII. 1796 – Zagreb, 16. V. 1884). Bogosloviju završio u Zagrebu, zaređen 1819., bio kapelan u Radoboju, Krapini, Zagorskim Selima, Zagrebu, župnik u Kapeli kraj Bjelovara, 1851. imenovan kanonikom. Objavljivao poučna i nabožna djela (Način vu vseh živlenja dogođajih vsigdar zadovoljnomu biti, 1826; Blagorečja za vse celoga leta nedelje, 1830; Krščanski navuk, 1831; Pomočnik betegujučeh i vumirajučeh, 1832., i dr.). Pokrenuo je i većim dijelom sam ispunjavao kalendar Danica zagrebečka (1834–50). Bio je zagovornik staroga pravopisa i kajkavskog narječja kao književnog jezika. Nakon pobjede Gajeve reforme, 1848. uveo je u svoj kalendar novi pravopis, ali na kajkavskom narječju. Objavio je opširnu gramatiku kajkavskog narječja (Grammatik der kroatischen Mundart, 1837) s dodatkom (Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart, 1840), a u dvama radovima u Danici branio je kajkavštinu kao književni jezik (Nekaj o horvatskem jeziku, 1848; Jošče nekaj o horvatskem jeziku, 1849). Objavio je i slobodnu preradbu Ezopovih basni (Ezopuševe basne pohorvačene, 1843), a u rukopisu mu je ostala pseudopovijesna klasicistička tragedija Vladimir, kralj hrvatski. Citiranje: Kristijanović, Ignjat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata