Isidor Kršnjavi

povjesničar umjetnosti, slikar i političar; 1845-1927

Isidor Iso Kršnjavi (Feričanci kod Našica, 22. travnja 1845. – Zagreb, 3. veljače 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, književnik i političar.
== Životopis ==
Rođen je u Feričancima, gdje je njegov otac radio na vlastelinstvu Mihailović te potom kršten u obližnjim Našicama. Pohađao je gimnaziju na plemićkom konviktu u Zagrebu i gimnaziju u Vinkovcima koju je završio 1863. godine.
Prvu likovnu poduku dobiva u Osijeku, a potom u Beču studira povijest i povijest umjetnosti. Već u vrijeme studija piše u hrvatskim časopisima filozofsko-estetičke članke. Kao stipendist studirao je slikarstvo na akademiji u Münchenu, a potom od 1872. do 1877. boravi u Italiji studirajući i kopirajući stare majstore.
Posredovanjem Strossmayera postaje profesor povijesti umjetnosti i arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Već sljedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti kojemu je niz godina tajnik i ideolog, a bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije slika. Pod upravom Društva, u suradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti. Postavio je i Strossmayerovu zbirku u palači Akademije znanosti i umjetnosti te je postao ravnatelj galerije.
Godine 1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i njegovim pristašama, te ulazi u mađaronsku Narodnu stranku putem koje je izabran za narodnog zastupnika. Od 1887. do 1891. studira pravo, postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi, a 1897. vraća se na Sveučilište. Kasnije je pristupio Čistoj stranci prava. Živo je sudjelovao u izgradnji Zagreba – njegovom su inicijativom izgrađene mnoge bolnice, knjižnice, škole i spomenici te osnovana brojna društva. Isto tako, financirao je tiskanje udžbenika i modernizirao školstvo. Svojim je člancima u zagrebačkom tisku te zahvaljujući suradnji najprije s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, a potom s arhitektom Hermanom Bolléom odigrao ključnu ulogu u pojavi historicizma u hrvatskoj arhitekturi. Trajni spomenici njegovih nastojanja na polju kulturne politike su palača nekadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 9 u Zagrebu, Školski forum na današnjem Rooseveltovom trgu te brojne škole i crkve sagrađene ili restaurirane po cijeloj Hrvatskoj.
Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon I. svjetskog rata. Kao likovni kritičar Kršnjavi je aprioričan s jakim sklonostima prema estetiziranju, historicizmu i tradicionalnosti. Godine 1925. objavio je roman Božji vitez, a 1926. i njegov nastavak, Božji sirotan. Preveo je i Danteovu Božanstvenu komediju, a taj je prijevod i sam ilustrirao. Također je pisao i pjesme, koje su bile objavljivane u suvremenim časopisima, putopise te memoare.
== Galerija ==
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Kršnjavi, Iso Hrvatska tehnička enciklopedija

Kršnjavi, Isidor (Iso), hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik (Našice, 22. IV. 1845 – Zagreb, 3. II. 1927). U Beču je studirao povijest umjetnosti i filozofiju (1866–70), a slikarstvo na akademijama u Beču i Münchenu; boravio u Italiji 1872–77. Bio je prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu (1877–1918). Potaknuo je osnivanje Društva umjetnosti (1878), Muzeja za umjetnost i obrt (1880) i Obrtne škole (1882); zauzimao se za obnovu kućne radinosti i narodnog obrta. Bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i urednik prvoga kataloga; reorganizirao je Arheološki muzej. God. 1887–91. studirao je pravo u Beču. Ambiciozan i politički pragmatik napustio je Stranku prava i 1884. postao saborski zastupnik na listi Khuenove Narodne stranke te bio izabran za predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891–95); kasnije se priključio frankovcima, ali ih je 1910. napustio. Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu proveo je veći broj reformi u srednjoškolskoj i visokoškolskoj nastavi; za njegove je uprave izgrađen i obnovljen velik broj školskih ustanova i crkava (gimnazije u Zagrebu i Sušaku, Glazbeni zavod i dovršenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu). Obnavljao je kulturno-umjetničke spomenike (obnova zagrebačke katedrale, grkokatoličke crkve u Križevcima). Zauzimao se zajedno s Bolléom za čistoću stila prema restauratorskim načelima E. Viollet-le-Duca. U dekoriranju zidova palače Bogoštovlja i nastave (Opatička 10 u Zagrebu), koje su s udjelom Obrtne škole i H. Bolléa izveli V. Bukovac, M. C. Medović, O. Iveković, I. Tišov, F. Kovačević, R. Frangeš-Mihanović, želio je istaknuti kršćanske, klasične i humanističke temelje hrvatske kulture. Izgradio je veći broj umjetničkih atelijera i omogućio mnogobrojnim umjetnicima stipendije, što je dovelo do raskola u Društvu umjetnosti i 1897. do službenoga početka hrvatske moderne. U njegovu se slikarskom opusu (mrtve prirode i krajolici te skice prema starim majstorima) očituje utjecaj münchenske slikarske škole. Kao povjesničar umjetnosti predstavio se djelima Dvije radnje o umjetnosti (1876) i Giambattista Tiepolo (1876), a formalne i estetičke probleme graditeljstva obradio je u djelu Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela građevne ljepote (1883). U svojim estetičkim razmatranjima nije ostao na herbartizmu i formalizmu iz svojih ranijih radova, već je svoje poglede prilagodio suvremenim težnjama na početku XX. st. Preveo je Danteovu Božanstvenu komediju. Uz mnogobrojne radove, članke i oglede, događaje iz umjetničkoga života objavio je u memoarskom prikazu Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (1905), a njegovi Zapisci (I–II) objavljeni su 1986. Citiranje: Kršnjavi, Isidor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata