Ivan Ančić

franjevac, teološki pisac; 1624-1685

Ivan Ančić (Lipa u Duvnu, 11. veljače 1624. – Ancona, 24. srpnja 1685.), hrvatski teološki pisac.
== Životopis ==
Fra Ivan Ančić rođen je 1624. godine kod današnjeg Tomislavgrada kao sin Grgura Ančića i njegove supruge Magdalene Sučić.
Osnovnu naobrazbu stekao je vjerojatno u ramskom samostanu, u kojem je 1643. zaređen kao franjevac. Gimnaziju je pohađao u Velikoj, filozofsko-teološki studij završio je u Cremoni (tri godine), Bressanoni (1650. – 1651.) i Napulju (1651. – 1653.).
U Asizu započinje 1676., a u Loretu dovršava 1677. djelo "Vrata nebeska i život vični". Iste godine tiska u Rimu "Ogledalo misničko". Pisao "dumanskim" ikavsko-štokavskim jezikom, služeći se latinicom u kojoj su prepoznatljivi elementi bosančice. Njegovi prijevodi s latinskog su i danas rječiti primjeri dobrog poznavanja ovoga jezika.
Osim tiskanih njegovih djela, sačuvana su i dva opširnija u rukopisu. Prvi je autobiografskog karaktera (napisan 1679.), a drugi je izvješće o stanju Bosne Srebrene (1680.).
Svoj jezik, rimokatoličku crkvu u Bosni, ćirilicu... zove ilirskim imenom, a prvi je od bosanskih franjevaca koji je počeo pisati latinicom. U djelu Vrata nebeska, i xivot viçchni pisano glagoljicom, samo je naslovnica na latinici. Tu piše između ostaloga: i nakorist carkve Illiricke.
== Djela ==
"Vrata nebeska i život vični",
"Ogledalo misničko",
"Svitlost karstianska i naslagaye duovno"
"Blago oprosta" (na latinskom, po Gašparu Vinjaliću).

ANČIĆ, Ivan (Aničić, Ancio, Ancius, Anicio, Anicius), vjerski pisac (Lipa kod Duvna, 11. II 1624 — Italija, 24. VII 1685). Sebe zove »Dumljanin«. Pretpostavlja se da se opismenio kod domaćeg župnika, a zaredio se u franjevačkom samostanu u Fojnici, budući da su franjevci iz Fojnice pastorizirali i duvanjsku župu. Poslije se školovao u Italiji, postigao naslov profesora teologije (lektor), a u tijeku života službovao je kao propovjednik, župnik i lektor (štilac) u raznim mjestima izvan Bosne i Hercegovine (Velika, Našice, Brod, Beograd) te u Rami i Duvnu u zapadnoj Bosni. God. 1662. uputio ga je provincijal Bosne Srebrene Franjo Ogramić u Rim da prikupi i objavi oproste i povlastice kojima se mogu služiti bosanski franjevci, što je on i učinio objavivši ih u Tesaurusu (I dio), dodavši razne blagoslove pod istim naslovom (II dio). Opet je u Rimu 1663. poradi poslova Bosne Srebrene, a nakon povratka u Bosnu 1669. izabran je za gvardijana u Rami; već 1671. župnik je u Duvnu. God. 1676. za boravka u Assisiju (Italija) počeo je pisati djelo Vrata nebeska koje je završio u Loretu, a tiskao 1678. u Jakinu (Ancona). U istom je gradu i 1679. radi tiskanja Svitlosti krstjanske, a zatim 1681. kad je tiskano Ogledalo misničko. Prema vlastitom svjedočanstvu iz 1680, bio je dvaput primljen u Vatikanu kod pape Inocenta XI. Vrlo ambiciozan, konkurirao je za biskupa upražnjene Duvanjske biskupije, pa je tom prilikom napisao svoj životopis priloživši mu 14 dokumenata u kojima se hvale njegove zasluge te ih poslao Propagandi, ali mu želje nisu bile uslišane. Umro je u Italiji, no posljednje mjesto njegova boravka ostalo je nepoznato. — Zalažući se za ideje protureformacije, A. se u svojim djelima bavio vjerskom poukom pa ih je zbog toga i pisao narodnim jezikom. On je borac protiv neprijatelja rimske crkve, svoja Vrata nebeska piše protiv »mahnitosti heretika, neznanja pogana i jogunstva šizmatika« (prema latinskom predgovoru II knjige). U svojim djelima poziva vjernike da izvršavaju svoje materijalne obveze prema crkvi. — I. F. Jukić spominje ga već u svom pregledu bosanske književnosti, dok mu D. Prohaska daje posebno mjesto smatrajući ga humanistom. Međutim, J. Jelenić tvrdi da mu je latinski jezik »vrlo loš«, a na njemu je i napisao samo Tesaurus. Boljim drži njegova djela na narodnom jeziku. Ančićeva je velika zasluga u tome što je jedan od prvih pisaca zapadne Bosne koji je pisao dobrom štokavštinom zapadnog tipa (ikavski na prijelazu u ijekavizaciju, S. Marković), a široj je publici približio i latinicu davši u Svitlosti krstjanskoj usporednu tabelu latiničkih slova prema »iliričkim slovima« (bosanska ćirilica). DJELA: Thesavrvs perpetvvs indulgentiarum seraphici ordinis sancti patris nostri Francisci. Venetiis, apud Carolum Gonzattum 1662; (1702²). — Porta coeli et vita aeterna. Vrata nebeska, i xivot viçchni, 1 i 2. U Iakinu, po Francesku Seraphinu 1678. — Lux christiana, et dulcedo animae, prima pars. Svitlost karstianska, i slast duhovna, parvi dio. U Yakinu, po gosp. Ivanu Karstitechlu Salvionu, stampaturu, od biskupata 1679. — Lux christiana, et dulcedo animae: in duas partes divisa. Enodans incruentum sacrificium Misae. Svitlost karstianska, i nastagenye duovno: u dva dilla razdichlena. Tomaçech posvetilische od Mise. U Yakinu, na stapi, od biskup. 1679. — Speculum sacerdotale. Ogledalo misniçko. U Yakinu, po Ivanu Karstitechlu Salvionu, stamp. od biskupata 1681.

Ančić (Aničić), Ivan, hrvatski pisac (Lipa u Duvanjskom polju, 11. II. 1624 – Ancona, 24. VII. 1685). Franjevac provincije Bosne Srebrene. Djelovao je u Rami i Duvnu, a kao propovjednik i župnik u Velikoj, Našicama, Brodu i Beogradu. Autor je religiozno-didaktičkih djela Vječno blago oprosta serafinskoga reda našega svetog oca Franje (Thesaurus perpetuus indulgentiarum seraphici ordinis sancti patris nostri Francisci, 1662), Vrata nebeska i život vični (1678), Svitlost karstianska i slast duhovna (1679), Ogledalo misničko (1681). Citiranje: Ančić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na franjevca Ivana Ančića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na franjevca Ivana Ančića i dobiva naziv:“)

Wikipedia Wikidata