Ivan Belostenec

pavlin, jezikoslovac i leksikograf; 1593-1675

Ivan Belostenec OSPPE (Varaždin?, 1593. ili 1594. ‒ Lepoglava, 10. veljače 1675.), hrvatski katolički svećenik, pavlin, propovjednik i leksikograf.
== Ime ==
Različiti su zapisi njegova imena: N hrv. Bylloſtinacz (Sacri sermones), Bėllosztėnëcz (Gazophylacium); G lat. Joannis.
Za života se je potpisivao kao Bilostinac. Suvremenici su ga ponekad imenovali kao Belostenec. Priređivači njegova rječnika, koji je objavljen 65 godina nakon njegove smrti, koristili su višeznačna slova. Slovo ė u rječniku Gazophylacium označava refleks jata te ga je moguće čitati kao /i/ ili kao /e/. Slovo ë u rječniku Gazophylacium označava refleks poluglasa te ga je moguće čitati kao /a/ ili kao /e/. Stoga je zapis Bėllosztėnëcz moguće čitati ili kao Bilostinac ili kao Belostenec.
U filološkoj literaturi uobičajeno je imenovati ga Belostenec, ali pojedini filolozi uporni su u imenu Bilostinac, jer sve ukazuje na to da se je upravo tako zvao. Oba su načina korektna i prihvaćena.
== Životopis ==
O Belostenčevom djetinjstvu nemamo podataka. Godine 1616. stupio je u Pavlinski red. Filozofiju je studirao u Beču, bogoslovlje u Rimu. Prior pavlinskih samostana u Lepoglavi, Sveticama kod Ozlja i Svetoj Jeleni kod Čakovca, vizitator u Istri, provincijal pavlinske provincije. Putujući hrvatskim područjem sakupljao je i proučavao jezično blago. Od 1663. do smrti boravi u pavlinskom samostanu u Lepoglavi.
Pisao je pjesme i propovijedi. Glavno mu je djelo dvojezični dvosveščani enciklopedijski rječnik Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih(ilirskih) riječi (Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium). Drugi svezak rječnika ima naslov Gazofilacij hrvatsko-latinski (Gazophylacium illyrico-latinum). Djelo je ostalo nedovršeno. Razvija opći znak za jat u latinici (ě - e s kvačicom ili takozvano rogato e). Osim po bogatstvu riječi (oko 40.000 riječi na 2.000 stranica teksta) Gazofilacij je važan i po tronarječnoj (kajkavsko-čakavsko-štokavskoj) jezičnoj koncepciji karakterističnoj za pripadnike ozaljskoga književno-jezičnoga kruga.
Rječnik su dovršili i za tisak priredili pavlini Jerolim Orlović i Andrija Mužar (objavljen je u Zagrebu 1740. godine). U dvadesetom stoljeću napravljena su dva pretiska rječnika (1973. i 1998. godine).
== Djela ==
1644. Pavlinska pjesmarica. Rukopisna zbirka liturgijskih tekstova i pjesama, za koju neki autori smatraju da je sastavljena pod uredništvom Ivana Belostenca.
1665. Bogomila slatkopopevka od žitka s. Pavla. Graz. Podatak na temelju sekundarnih izvora, nema sačuvanih primjeraka.
1672. Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi. Graz: s. l.
1740. Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium. Zagrabiae: Typis Joannis Baptistae Weitz.
== Izvori ==
Bilješke i literatura
== Vanjske poveznice ==
Gazophylacium: latinsko-ilirski svezak
Gazophylacium: ilirsko-latinski svezak
Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi (1672.), digitalna.nsk.hr
Deset propovijedi o Euharistiji
Vladimir Dugački, Zdravstvena problematika u Gazophylaciumu Ivana Belostenca, Studia lexicographica 9/2013.

BELOSTENEC, Ivan (Bilostinac), pjesnik, pisac propovijedi i leksikograf (Varaždin ?, 1593. ili 1594 — Lepoglava, 10. II 1675). O njegovim ranim godinama ništa nije poznato. God. 1616. ušao je u Lepoglavi u Pavlinski red. Od 1618. do 1621. polazio je filozofiju u bečkomu isusovačkom kolegiju, a 1621–1624. studirao je teologiju u Rimu. Tada odlazi u Lepoglavu gdje je 1627. postao prior pavlinskog samostana. Od 1630. bio je prior samostana u Sveticama kod Ozlja, gdje se upoznao s Petrom Zrinskim. Obavivši vizitaciju u istarskoj pavlinskoj provinciji (1641), bio je istovremeno i prior u Sveticama i u Svetoj Jeleni kod Čakovca (1642–1644). Ponovno je boravio u Istri kao administrator provincije (1644–1647) i vikar (1647–1652), zatim kao vikar u Lepoglavi (1652–1654) i prior u Sveticama (1654–1656). Bio je provincijal istarskih pavlina (1656–1659) i ponovno prior u Svetoj Jeleni (1659–1662), pa u Sveticama (1662–1663). Od 1663. je živio stalno u Lepoglavi. — Prema svjedočanstvu biografa Nikole Bengera, B. je napisao tri djela: zbirku pjesama Bogomila (1665), Deset propovijedi o Euharistiji (1672), latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Gazophylacium, koji je poslije autorove smrti ostao u rukopisu te je tiskan 1740. u Zagrebu. Belostenčeve se pjesme nisu sačuvale, a propovijedi su poznate prema jedinom primjerku što ga je u budimpeštanskoj sveučilišnoj knjižnici pronašao L. Hadrvics. Propovijedi su pisane jezikom koji — u skladu s književnojezičnim nazorom ozaljskog kruga (oko P. Zrinskog) — spaja osobine svih triju narječja: čakavskog, kajkavskog i štokavskog. Po istim je načelima sastavljen i Gazophylacium, u kojem su posebno označene riječi iz Dalmacije (D.) i iz Slavonije (Scl.), a upotrijebljeni su i osobiti znaci za reflekse jata (ė) i poluglasa (ë). Rukopis su Belostenčeva rječnika prije tiskanja redigirali pavlini Jeronim Orlović i Andrija Mužar, dodajući u nj nešto primjera iz knjiga objavljenih poslije Belostenčeve smrti (iz Vitezovićeva Priričnika 1703. i Della Bellina rječnika 1728), ali ne narušavajući njegovu prvotnu koncepciju. Stoga nisu utemeljene prijašnje sumnje (F. Fancev, V. Dukat) o Belostenčevu autorstvu rječnika, koji valja ocijeniti kao najopsežnije hrvatsko leksikografsko djelo XVII st. i kao izvrstan plod onovremene koncepcije o prožimanju svih narječja u književnom jeziku.

Belostenec, Ivan, hrvatski pjesnik, pisac, propovjednik i leksikograf (Varaždin, oko 1594 – Lepoglava, 10. II. 1675). Godine 1616. stupio u pavlinski red, u Beču studirao filozofiju, u Rimu teologiju. Glavarom samostana u Lepoglavi postao 1627. Obilazio pavlinske samostane. Godine 1663. povukao se u Lepoglavu, gdje živi do smrti. Obilazeći cijelu Hrvatsku proučavao je jezik i različita narječja. Dvojezični latinsko-hrvatski rječnik Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih riječi) najvažnije je Belostenčevo djelo. U njemu su dva dijela: prvi, latinsko-hrvatski, sadrži oko 40 000 latinskih riječi s mnogo većim brojem hrvatskih značenja; drugi, hrvatsko-latinski dio, donosi oko 25 000 riječi. Rad na golemu jezičnom blagu prikupljenom u latinsko-hrvatskom dijelu rječnika Belostenec je držao zadaćom svojega života pa je na tom dijelu Gazofilacija s velikim marom radio do kasnih godina. Hrvatsko-latinski dio radio je 9 godina, gotovo do smrti. Belostenčevo životno djelo ležalo je u rukopisu 65 godina u pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Rječnik je 1740. objavio u Zagrebu pavlin Jeronim Orlović. To je prvi rječnik koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja. Njegovo leksičko blago u prvom je redu kajkavsko, ali ima štokavizama i čakavizama. Spajanjem narječja Belostenec se uključuje u struju koja je težila ostvarenju jedinstvenog jezika. Gazofilacij je prvi put tako koncipiranomu jeziku (tzv. trodijalekatska koncepcija) odredio jedinstven grafijski sustav (J. Vončina). Hrvatsko-latinski dio rječnika ima enciklopedijsko obilježje (donosi gospodarske pouke, liječničke naputke, poslovice, sentencije, epigrame i dr.). S pojavom Belostenčeva djela počinju se brisati granice književnog regionalizma, osobito u sjevernoj Hrvatskoj. Gazofilacij zato valja smatrati i važnim pretečom ilirizma, no dakako uz bitan pomak – od kajkavske prema štokavskoj osnovici književnog jezika. Leksičkim fondom Gazofilacija (kao i nekih drugih starih kajkavskih rječnika) nadahnuo se, prema vlastitu priznanju, Miroslav Krleža u stvaranju Balada Petrice Kerempuha. Citiranje: Belostenec, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata