Ivan Brkanović

Ivan Brkanović (Škaljari pokraj Kotora, 27. prosinca 1906. – Zagreb, 20. veljače 1987.), hrvatski skladatelj. Bio je zborovođa, srednjoškolski nastavnik, dramaturg Opere HNK u Zagrebu, direktor Zagrebačke filharmonije te profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Intenzivno se bavio glazbenom publicistikom i bio je predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske. Otac hrvatskog skladatelja i dirigenta Željka Brkanovića.
== Životopis ==
Rodio se je u Škaljarima u obitelji Hrvata. Iako je nakon osnovne škole izučavao krojački zanat, aktivno sudjeluje kao glazbeni amater u različitim ansamblima. 1927., potaknut željom za bavljenjem glazbom, dolazi u Zagreb. U prvim godinama provedenim u Zagrebu radi kao tvornički radnik i pohađa srednju muzičku školu. 1932. godine počinje pisati za tadašnje časopise Evolucija, Hrvatski dnevnik, ''Sv. Cecilija'' i Novosti. 1933. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi Blagoja Berse. Zbog Bersine smrti, akademiju završava u razredu Frana Lhotke. 1935. godine je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nakon čega prihvaća mjesto nastavnika glazbe u zagrebačkoj Građanskoj školi. Kasnije se četiri mjeseca usavršavao u Parizu u Scholi cantorum.
Godine 1951. imenovan je glazbenim savjetnikom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a 1954. postaje direktor Zagrebačke filharmonije. Bio je predsjednik Saveza kompozitora Bosne i Hercegovine (1950. – 1951.) i Hrvatske (1953. – 1955.) i profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu (1957. – 1962.). Nakon povratka u Zagreb odlazi u mirovinu i nastavlja aktivno skladati. 1983. godine postaje izvanredni član JAZU. Umire 20. prosinca 1987. godine.
== O djelima ==
Prve skladateljske pokušaje napisao je još kao amater za potrebe kotorskog društva Sastanak. Potom je kao polaznik srednje muzičke škole pobudio pažnju svojih nastavnika nizom zborskih skladbi (Hrvatsko kolo, Pri kamenih vratih i dr.), a tijekom studija sklada Prvi gudački kvartet (1931) te zborove i solo-popijevke (Bokeljsko kolo, Konavosko pirovanje, Koleda, Uspavanka, 1932–34) s kojima će ubrzo postati poznat i široj glazbenoj javnosti. Međutim, u doba stvaralačke zrelosti u središtu su njegova zanimanja veći oblici oratorijske, operne i simfonijske glazbe. Tada nastaje Triptihon »narodni obred kod smrti« za sole, zbor i orkestar (1936), opera Ekvinocij (na libreto Tomislava Prpića prema Vojnovićevoj drami, 1945), svih pet simfonija (1935–50), simfonijska pjesma Zemljo Hrvatska (1951), opera-oratorij Zlato Zadra (prema srednjovjekovnoj legendi o škrinji Sv. Šimuna, 1954) i dr. — Brkanović se zarana predstavio kao skladateljska ličnost izvorne, samonikle stvaralačke snage, izrasle i oblikovane na rodnome tlu te je do konca svojega vijeka ostao dosljednim pobornikom nacionalnog glazbenog izraza. Nadahnjujući se gotovo redovito sadržajima iz narodnog blaga on je uspio u svoje skladbe pretočiti ne samo tematiku, doživljaje ili događaje već i specifičnosti prostora, dah podneblja i psihu ljudi svoje uže domovine, južne Dalmacije. No u njegovim skladbama nema doslovce preuzetih glazbenih motiva iz folklora, već su svi elementi – melodika, ritmika, harmonije – prožeti osobitostima narodne glazbe. Čak je i u oblikovanju izražena sklonost preobrazbi tradicionalnih umjetničkih forma u oblike bliske narodnom nasljeđu (requiem kao narodni posmrtni obred Triptihon) ili pak prilagođivanja pučkog nasljeda oblicima umjetničke glazbe (karakter hrvatskih crkvenih prikazanja u operi Zlato Zadra). Međutim, folklorni idiom Brkanovićeve glazbe zapravo je samo odraz njegove trajne, korjenite veze sa zavičajem, dok svoj osobni stil izgrauje vlastitim, autentičnim stvaralačkim darom. Među obilježjima njegova stila izdvaja se: stvaranje monumentalnih zvukovnih struktura sa stalno prisutnim dramatskim nabojima te elementima sceničnosti; neprekidno protjecanje simfonički zasnovane građe, temeljeno na lančanom nadovezivanju manjih cjelina koje izrastaju iz jedne motivičke (tematske) jezgre; oblikovanje melodijskih linija pretežito mikrointervalske strukture i manjih opsega, poput šture melodike dalmatinskog krša; bujno, u osnovi kasnoromantičko harmonijsko tkivo s naznačenim tonalnim središtima, oko kojih se slobodno kreću kromatski i disonantni pomaci, alterirani akordi, prelazeći mjestimice u bitonalne sklopove; složeno, katkad gusto polifoničko vođenje dionica, napose u orkestralnoj građi; ponavljanje ritmičko-melodijskih obrazaca u tehnici ostinata ili varijacije; slojevita, većinom romantičarski razgranata orkestracija gdjekad s oporim i oštrim zvučnim bojama u duhu južnodalmatinskog folklora. Sva ta obilježja daju pečat jake, uvijek prepoznatljive osobnosti Brkanovićevu glazbenom stvaralaštvu te ga svrstavaju među najosebujnije skladateljske ličnosti nacionalnog izraza u suvremenoj hrvatskoj glazbi.
== Djela (izbor) ==
Bokeljsko kolo za mješoviti zbor (1932.)
Konavosko pirovanje, suita za mješoviti zbor (1933.)
Uspavanka, pjesma za glas i klavir (1933.)
1. gudački kvartet (1933.)
1. simfonija (1935.)
Oj goro jelova, pjesma za glas i klavir (1936.)
Triptihon, narodni obred kod smrti za sole, zbor i orkestar (1936.)
Tema s varijacijama za klavir (1937.)
2. gudački kvartet (1938.)
Živo srce u mrtvom gradu, simfonijska pjesma (1940.)
Deset popjevaka za djecu malu kao Željko za glas i klavir (1943.)
Ekvinocij, opera – libreto: Tomislav Prpić prema istoimenoj drami Ive Vojnovića (1945.)
2. simfonija (1946.)
3. simfonija (1947.)
4. simfonija (1948.)
Zemljo Hrvatska – lik moje puntarske domovine, simfonijska pjesma (1951.)
Dalmatinski diptih (Trogirska katedrala i Molitva suprotiva Turkom), oratorij na stihove Marka Marulića (1953.)
Zlato Zadra, opera – prvotni naslov Škrinja sv. Šimuna, libreto: Dunja Robić (1954.)
Sarajevska suita za orkestar (1957.)
Heloti, balet-oratorij – libreto prema zamisli Dunje Robić te Pie i Pina Mlakara (1960.)
Žetvene pjesme za mješoviti zbor i komorni sastav (1960.)
Bosanska sjećanja – epitaf neznanom junaku, kantata (1960.)
Zelena zmija ljubavi, kantata (1963.)
Snatrenja, kantata na stihove Tina Ujevića (1967.)
Mi za mješoviti zbor, stihovi: Antun Pogačić (1970.)
5. simfonija – Ples junaka (1970.)
Creski kopači, kantata na stihove Vladimira Nazora (1977.)
Na proplanku, kantata za zbor i orkestar (1980.)
Stabat Mater Dolorosa (Gospin plač), oratorij na stihove fra Petra Kneževića (1981.)
3. gudački kvartet (1983.)
Puhački kvintet (1984.)
Misa profana Croatica za mezzosopran, bariton, mješoviti zbor i orkestar na stihove Dunje Robić – nedovršeno, prema skicama 1994. dovršio skladateljev sin Željko Brkanović
== Nagrade i priznanja ==
1937. – nagrada Zagrebačke filharmonije za skladbu Triptihon
1953. – nagrada Saveza kompozitora Jugoslavije za operu Ekvinocij
1960. – nagrada grada Sarajeva za Četvrtu simfoniju
1961. – nagrada HNK u Zagrebu za balet Heloti
1974. – nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
1983. – Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski za skladbe Stabat Mater i Treći gudački kvartet
== Zanimljivosti ==
Grad Zagreb je u godini 2008. u spomen na skladatelja imenovao ulicu u naselju Novi Jelkovec (Sesvete).
Grad Kotor je u godini 2015. u spomen na skladatelja imenovao ulicu njegovom rodnom naselju Škaljari.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Hrvatsko društvo skladatelja: Brkanović, Ivan
LZMK / Proleksis enciklopedija: Brkanović, Ivan
Brkanović, Ivan Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Brkanović, Ivan (autorica: Ivona Ajanović)
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu / Digitalizirana baština: Ivan Brkanović (1906. – 1987.)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. travnja 2015. (Wayback Machine)
HDS ZAMP: Ivan Brkanović (popis djela)
[neaktivna poveznica]

BRKANOVIĆ, Ivan, skladatelj (Škaljari, Boka kotorska, 27. XII 1906 — Zagreb, 20. II 1987). Sin siromašnih seljaka. U Kotoru završio osnovnu školu, potom sudjelovao kao glazbeni amater u kulturno-umjetničkom društvu Sastanak pod vodstvom Tripa Tomasa, od kojega je dobio prvu glazbenu poduku. Hoteći se posvetiti glazbi, došao je 1927. u Zagreb i, da bi namaknuo sredstva za školovanje, uposlio se kao tvornički radnik. Usporedo je učio privatno klavir i pohađao tečaj za zborovođe. Po završetku tečaja djelovao kao zborovođa (Hrvatsko pjevačko društvo Maksimir, Hrvatsko pjevačko društvo Zagreb). Uz to je od 1928. polazio srednju muzičku školu, a od 1931. studirao na Muzičkoj akademiji kompoziciju kod B. Berse, zatim kod F. Lhotke. Diplomirao 1935, potom prihvatio mjesto nastavnika glazbe u zagrebačkoj Građanskoj školi. Prvi veći uspjeh doživio praizvedbom I Simfonije, 1937 (pod dirigentom K. Baranovićem). Nakon toga dobio stipendiju za usavršavanje u Parizu, kamo odlazi 1938. te u Scholi cantorum radi godinu dana s profesorom Lefebreom. Vrativši se u Zagreb, postao je 1941. profesor teoretskih predmeta srednje škole Hrvatskoga državnog konzervatorija, a po završetku rata premješten je u Gradsku muzičku školu. Istodobno je predavao glazbu i u I klasičnoj gimnaziji (1945–51). Od 1951. do 1954. djeluje kao operni dramaturg HNK, a 1954–57. kao direktor Državnoga simfonijskog orkestra (sada Zagrebačka filharmonija). God. 1957. postaje profesorom kompozicije na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje predaje do umirovljenja 1961. Tada se ponovno nastanio u Zagrebu i posvetio stvaralaštvu. Od 1983. izvanredni je član JAZU. — Prve skladateljske pokušaje napisao je još kao amater za potrebe kotorskog društva Sastanak. Potom je kao polaznik srednje muzičke škole pobudio pažnju svojih nastavnika nizom zborskih skladbi (Hrvatsko kolo, Pri kamenih vratih i dr.), a tijekom studija sklada prvi gudački kvartet (1931) te zborove i solo-popijevke (Bokeljsko kolo, Konavosko pirovanje, Koleda, Uspavanka, 1932–34) s kojima će ubrzo postati poznat i široj glazbenoj javnosti. Međutim, u doba stvaralačke zrelosti u središtu su njegova zanimanja veći oblici oratorijske, operne i simfonijske glazbe. Tada nastaje Triptihon »narodni obred kod smrti« za sole, zbor i orkestar (1936), opera Ekvinocij (na libreto Tomislava Prpića prema Vojnovićevoj drami, 1945), svih pet simfonija (1935–50), simfonijska pjesma Zemljo Hrvatska (1951), opera-oratorij Zlato Zadra (prema srednjovjekovnoj legendi o škrinji Sv. Šimuna, 1954) i dr. — B. se zarana predstavio kao skladateljska ličnost izvorne, samonikle stvaralačke snage, izrasle i oblikovane na rodnome tlu te je do konca svojega vijeka ostao dosljednim pobornikom nacionalnog glazbenog izraza. Nadahnjujući se gotovo redovito sadržajima iz narodnog blaga on je uspio u svoje skladbe pretočiti ne samo tematiku, doživljaje ili događaje već i specifičnosti prostora, dah podneblja i psihu ljudi svoje uže domovine, južne Dalmacije. No u njegovim skladbama nema doslovce preuzetih glazbenih motiva iz folklora, već su svi elementi – melodika, ritmika, harmonije – prožeti osobitostima narodne glazbe. Čak je i u oblikovanju izražena sklonost preobrazbi tradicionalnih umjetničkih forma u oblike bliske narodnom nasljeđu (requiem kao narodni posmrtni obred Triptihon) ili pak prilagođivanja pučkog nasljeda oblicima umjetničke glazbe (karakter hrvatskih crkvenih prikazanja u operi Zlato Zadra). Međutim, folklorni idiom Brkanovićeve glazbe zapravo je samo odraz njegove trajne, korjenite veze sa zavičajem, dok svoj osobni stil izgrauje vlastitim, autentičnim stvaralačkim darom. Među obilježjima njegova stila izdvaja se: stvaranje monumentalnih zvukovnih struktura sa stalno prisutnim dramatskim nabojima te elementima sceničnosti; neprekidno protjecanje simfonički zasnovane građe, temeljeno na lančanom nadovezivanju manjih cjelina koje izrastaju iz jedne motivičke (tematske) jezgre; oblikovanje melodijskih linija pretežito mikrointervalske strukture i manjih opsega, poput šture melodike dalmatinskog krša; bujno, u osnovi kasnoromantičko harmonijsko tkivo s naznačenim tonalnim središtima, oko kojih se slobodno kreću kromatski i disonantni pomaci, alterirani akordi, prelazeći mjestimice u bitonalne sklopove; složeno, katkad gusto polifoničko vođenje dionica, napose u orkestralnoj građi; ponavljanje ritmičko-melodijskih obrazaca u tehnici ostinata ili varijacije; slojevita, većinom romantičarski razgranata orkestracija gdjekad s oporim i oštrim zvučnim bojama u duhu južnodalmatinskog folklora. Sva ta obilježja daju pečat jake, uvijek prepoznatljive osobnosti Brkanovićevu glazbenom stvaralaštvu te ga svrstavaju među najosebujnije skladateljske ličnosti nacionalnog izraza u suvremenoj hrvatskoj glazbi. B. je na početku karijere (1932–41) pisao i muzičke kritike, prikaze, polemičke članke u Hrvatskom dnevniku, Novostima, Evoluciji, tjedniku 15 dana, Sv. Ceciliji, u kojima je i riječju zagovarao suvremeni nacionalni stil u hrvatskoj glazbi. Svoje autobiografske zapise – Sjećanja, objavio je u časopisu Muzička kultura (1986, 4–5; 1987, 1–2, 3–4). Za svoje je stvaralaštvo više puta nagrađen: za skladbu Triptihon, 1937. Nagradom Zagrebačke filharmonije, za operu Ekvinocij, 1953. Nagradom Saveza kompozitora Jugoslavije, za IV Simfoniju, 1960. Nagradom grada Sarajeva, za balet Heloti, 1961. Nagradom HNK, za životno djelo 1975. Nagradom »Vladimir Nazor« te za Stabat Mater i III Gudački kvartet, 1983. Vjesnikovom nagradom »Josip Slavenski«. DJELA (praizvedbe i tisak): Bokeljsko kolo za mješoviti zbor. Zagreb 1933; tiskano Zagreb (1932). — Konavosko pirovanje, suita za mješoviti zbor. Zagreb 1933; tiskano Zagreb 1951. — Lička suita za mješoviti zbor. Zagreb 1933; tiskano Zagreb (1932). — Pričalica za mali orkestar. Zagreb 1933. — Alkaćmere, begovo cvijeće za ženski zbor. Kotor 1934. — Čežnja za ženski zbor. Kotor 1934. — Koleda za muški zbor. Kotor 1934. — I Gudački kvartet. Zagreb 1934. — Riškinjice mlade za mješoviti zbor. Kotor 1934. — Srme mila za ženski zbor. Kotor 1934. — Tri djevojke jare ukradoše za mješoviti zbor. Kotor 1934. — I Simfonija. Zagreb 1937. — Bez nane, pjesma za glas i klavir. Zagreb 1938; tiskano Zagreb (s. a.). — Krstari za muški zbor. Zagreb 1938. — Moba za muški zbor. Zagreb 1938. — Naricaljka za ženski zbor. Zagreb 1938. — Oj goro jelova, pjesma za glas i klavir. Zagreb 1938; tiskano Sarajevo 1961. — Pričalica iz Bosne za muški zbor. Zagreb 1938. — Tema s varijacijama za klavir. Zagreb 1938; tiskano Zagreb 1966. — Ti jesi Bog moj za mješoviti zbor. Zagreb 1938. — Uspavanka, pjesma za glas i klavir. Zagreb 1938; tiskano Zagreb (s. a.). — II Gudački kvartet. Zagreb 1939; tiskano Zagreb 1983. — Triptihon narodni obred kod smrti za sole, zbor i orkestar. Zagreb 1940; tiskano Zagreb 1964; LP ploča, Jugoton. — Živo srce u mrtvom gradu, simfonijska pjesma. Zagreb 1940. — Krijes planine, suita za mješoviti zbor. Zagreb 1944; tiskano Beograd 1947. i Zagreb 1950. — Ekvinocij, opera (libreto T. Prpić prema Vojnoviću). Zagreb 1950; tiskano Zagreb 1960 (klavirski izvadak); LP ploča, Jugoton 1983. — V Simfonija (Ples junaka). Zagreb 1950; tiskano Zagreb 1972. — II Simfonija. Zagreb 1951; tiskano Zagreb 1957. — III Simfonija. Zagreb 1951. — Zemljo Hrvatska — lik moje puntarske domovine, simfonijska pjesma. Zagreb 1953. — Zlato Zadra, opera (prvotni naslov Škrinja sv. Šimuna, libreto Dunja Robić). Zagreb 1955. — Dalmatinski diptih (Trogirska katedrala i Molitva suprotiva Turkom), oratorij. Zagreb 1956; tiskano Zagreb 1965. — IV Simfonija. Radio-Sarajevo 1958. — Sarajevska suita za orkestar. Zagreb 1958; tiskano Zagreb 1960. — Žetvene pjesme za mješoviti zbor i komorni sastav. Tiskano Sarajevo 1961. — Bosanska sjećanja, kantata. Sarajevo 1962. — Heloti, balet-oratorij (libreto prema zamisli Dunje Robić te Pie i Pina Mlakara). Zagreb 1963. — Zelena zmija ljubavi, kantata. Zagreb 1966; tiskano Zagreb 1977. — Snatrenja, kantata. Opatija 1971. — Hod po mukah Ambroza Matije Gubca zvanog Beg, scenski oratorij (tekst D. Robić). Zagreb 1973. — Concertino za gudaći orkestar (zapravo preradba I Gudačkog kvarteta). Zagreb 1974; tiskano Zagreb 1957. — Mi za mješoviti zbor. Zagreb 1974. — Na proplanku, muzička slika za bariton i orkestar. Zagreb 1974. — Deset pjesama za djecu kao Željko za glas i klavir. Zagreb 1976. — Creski kopači, kantata. Osor 1977. — Stabat Mater, oratorij. Zagreb 1983. — III Gudački kvartet. Osor 1983; tiskano Zagreb 1983.

Brkanović, Ivan, hrvatski skladatelj (Škaljari, Boka kotorska, 27. XII. 1906 – Zagreb, 20. II. 1987). Svoje razmjerno kasno započeto glazbeno školovanje završio je studijem kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1931–35), kod B. Berse i F. Lhotke, te kratkim usavršavanjem na Schola cantorum u Parizu (1939). Po povratku u Zagreb djelovao je kao nastavnik glazbeno-teoretskih predmeta na srednjim školama. Godine 1951–54. bio je operni dramaturg HNK u Zagrebu, 1954–57. direktor Zagrebačke filharmonije. Od 1957. do umirovljenja 1961. predavao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, nakon toga se vraća u Zagreb i posvećuje isključivo stvaralačkomu radu. Između 1932–41. aktivan je i kao glazbeni kritičar i publicist.Brkanovićev je osebujni glazbeni jezik ukorijenjen u oskudnom i oporom zvukovlju njegova rodnoga kraja, koji i bez izravnih asocijacija svojom arhetipskom snagom utječe ne samo na detalje Brkanovićeva skladateljskog postupka, nego i na njegova globalna rješenja na planu forme i dramaturgije. U osobitoj mjeri to odaje njegova smiona, slobodno-disonantna akordika koja zamućuje u osnovi kasnoromantička ishodišta njegova harmonijskog jezika, te gusta, iz malih i jednostavnih motiva izrasla polifonija. Brkanovićev izraziti smisao za dramatsko prožimlje i njegov instrumentalni, osobito simfonijski opus (tragično intonirana Druga simfonija), za razliku od komornih djela pretežno neobaroknih značajki, te posebno njegovo oratorijsko i scensko stvaralaštvo. Rani Triptihon, svojevrsni rekvijem kao pučki posmrtni obred, paradigmatičan je i po temi za sveukupno Brkanovićevo stvaralaštvo, kojim dominira ideja žrtve. U ekspresionistički realističnoj operi Ekvinocij (1945., praizvedba 1950) i u kasnijem oratoriju Stabat mater protkanom arhaizmima, te u većini Brkanovićevih glazbeno-scenskih ostvarenja (Zlato Zadra; Heloti; Hod po mukah Ambroza Matije Gupca, zvanog Beg) karakteristična je statična monumentalnost, te dramaturgija forme, koja u sklopu svoje duboke povezanosti s književnim tekstom podjednako korespondira s oratorijskim kao i s opernim konceptom. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1974). Citiranje: Brkanović, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na skladatelja Ivana Brkanovića

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na skladatelja Ivana Brkanovića i dobiva ime ULICA IVANA BRKANOVIĆA“)

Wikipedia Wikidata