Ivan Broz

jezikoslovac; 1852-1893

Ivan Broz (Klanjec, 21. siječnja 1852. – Zagreb, 25. prosinca 1893.), bio je hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar.
== Životopis ==
Ivan Broz rođen je u Klanjcu 1852. godine. Osnovnu školu polazio je u Klanjcu (tri razreda) i Varaždinu (četvrti razred), gimnaziju u Karlovcu (1864–1866.), Požegi i Zagrebu gdje je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1872. godine. U Innsbrucku započeo je studij teologije (1872–1874.), ali ga je napustio i na novootvorenome Hrvatskome sveučilištu u Zagrebu započeo 1876/77. neredovit studij hrvatskoga jezika, povijesti i zemljopisa. Bijaše namjesnim učiteljem u Velikoj realci (1874–1876.) u Zagrebu, te pravim učiteljem na gimnazijama u Osijeku (1880. – 1883.), Požegi (1883.). U Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu gdje radio je od 1884. do 1893. godine. Doktorirao je 1888. godine (Prilozi za sintaksu jezika hrvatskoga, I. Imperativ), u Beču kod Jagića slušao slavistiku, te otišao na studijsko putovanje u Hercegovinu i južnohrvatske krajeve, kada se i razbolio, što je bilo uzrokom njegove prerane smrti.
Godine 1885. u Matici hrvatskoj izabran je za urednika Hrvatskih narodnih pjesama. U svojim Crticama iz hrvatske književnosti (I.- II.), Broz je prikazao najstarije hrvatske jezične i književne spomenike. Autor je studije o hrvatskome imperativu te više purističkih članaka (Filologičke sitnice). Godine 1889. povjerena mu je izradba pravopisnoga priručnika hrvatskoga jezika. Za dopisnoga člana JAZU izabran je 1892. godine.
Ivan Broz je 1892. godine objelodanio svoje najvažnije djelo, Hrvatski pravopis, koji je, u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. godine. Taj pravopis, iako izrijekom baziran na Karadžićevoj pravopisnoj koncepciji, no ipak oblikovan je ponajviše po uzoru na pravopisno djelo hrvatskoga filologa i pravaškog političara Marcela Kušara, utemeljilo je suvremeni hrvatski pravopisni standard, te ostali hrvatski pravopisni priručnici (uz izuzetak oktroiranih djela iz doba obje Jugoslavije i povratka na morfonološki propis u vrijeme NDH) u većini preskripcija uglavnom dotjeruju Brozovo prijelomno djelo u nijansama.
Najumjereniji filolog među tzv. hrvatskim mladogramatičarima nazivanima i vukovci, Broz je ostavio dubokoga traga u konačnoj standardizaciji hrvatskoga jezika: zahvaljujući njemu, Hrvate nije snašlo pravopisno dvojstvo koje je prijetilo uvedbom fonološki koncipiranoga pravopisa u Dalmaciji i Bosni (priručnik Frane Vuletića), a usvajanjem nekih propisa iz pravopisnoga standarda Zagrebačke škole (rastavljeni futur, pisanje stranih imena kao u izvorniku, izbjegavanje asimilacije po zvučnosti u više slučajeva (podcijeniti, odčepiti,..), morfonološki oblici u više slučajeva (mladac/mladci,..) osigurao je i kontinuitet ponajviše sa starijom (poglavito Dubrovačkom) hrvatskom pravopisnom tradicijom, i ostvario bezbolni prijelaz na konačni oblik pravopisa ne izazvavši prosvjede koji su pratili jezične zahvate njegova suvremenika Tome Maretića, potaknute uglavnom jezičnopovijesnim nihilizmom potonjega spram hrvatske književne i jezične baštine.
== Djela ==
Crtice iz hrvatske književnosti, I-II, Zagreb, 1886-1888.
Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji, Rim, 1894.
Ivan Broz, Hrvatski pravopis, Zagreb, 11892., 21893.; posmrtno Broz, Boranić, 31904., 41906., 51911., 61915.
Iveković, Franjo., Broz, Ivan. Rječnik hrvatskoga jezika, 2 sv., Zagreb, 11901., 22009.
Filološke sitnice i pabirci, prikupio i pogovor napisao Marko Samardžija, Pergamena, Zagreb, 2000.
== Vidi još: ==
Povijest hrvatskih pravopisa
Popis hrvatskih pravopisa
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1893. (Wikizvor)
Ivan Broz: Crtice iz hrvatske književnosti I
Ivan Broz: Crtice iz hrvatske književnosti II
Ivan Broz: Oblici jezika staroga slovenskoga
Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1893.

BROZ, Ivan, jezikoslovac (Klanjec, 21. I 1852 — Zagreb, 25. XII 1893). Tri razreda osnovne škole završio je u Klanjcu, četvrti u Varaždinu. Gimnaziju polazio u Karlovcu (1864–66) i Slavonskoj Požegi, maturirao u Nadbiskupskom liceju u Zagrebu 1872. u Innsbrucku počeo studirati teologiju (1872–74), a nakon obnove Hrvatskog sveučilišta 1874. vraća se u Zagreb, gdje je namjesni učitelj u Velikoj realci (1874–76). Kao stipendist Zemaljske vlade započeo 1876/77. neredovit studij hrvatskog jezika, povijesti i zemljopisa. God. 1880. postavljen je za namjesnog te pravog učitelja u osječkoj realci. God. 1883. premješten je u Slavonsku Požegu, a 1884. profesor je hrvatskog jezika u zagrebačkoj gimnaziji. Iduće godine izabran je u Odbor Matice hrvatske gdje mu je povjerena redakcija Matičina Zbornika narodnih pjesama. Doktorirao je 1888. temom Prilozi za sintaksu jezika hrvatskoga, I. Imperativ. Šk. god. 1889/90. provodi zimski semestar u Beču na predavanjima i u seminaru V. Jagića. Iste godine putovao je u Dubrovnik, Hercegovinu i Crnu Goru da upozna štokavski govor te dobija ponudu za izradbu Hrvatskog poravopisa na fonološkom načelu i hrestomatije svjetskih književnosti u hrvatskom prijevodu. U želji da se habilitira, započeo je raspravu o futuru. Mnoge zamisli zbog prerane smrti nije dovršio. God. 1892. izabran je za dopisnog člana JAZU. — Prvi je Brozov tiskani tekst prijevod pripovijetke poljskoga pisca J. I. Kraszewskog Pjesnik i svijet (1877). Prevodio je pripovijetke i putopise J. Lama, J. I. Kraszewskog, H. Sienkiewicza, S. Korzanowe (Vienac, 1879, 1880, 1883, 1884, 1886, 1891, 1893). Književno-povijesne crtice objavio je u Viencu (1879), Filologijske sitnice najprije u Hrvatskom učitelju (1886) a potom u Viencu (1889; 1891) i Pobratimu (1893) pod nazivom Pabirci. Članke o J. Kopitaru, J. Palmotiću, Gundulićevu Osmanu i dr. tiskao je u Viencu (1880, 1883, 1891). Jezične priloge objavljivao je u časopisima Hrvatski učitelj (1887–88) i Nastavni vjesnik (1892). U Viencu pisao je o folkloru i jezičnim problemima (1884, 1885, 1888, 1891). God. 1893. uređuje zagrebački list Pobratim (br. 4–6), 1887. priređuje novo izdanje Gundulićeva Osmana, a 1892. dopunjuje Palmotićevu Kristijadu (dva rukopisa pronašao je u biblioteci dubrovačke gimnazije) te izdaje njegovu Atalantu. Sudjelovao je i u izradbi školskih knjiga: zajedno s H. Badalićem priredio je drugo izdanje Patačićeve Hrvatske čitanke te sastavio poglavlje Padeži s prijedlozima u drugom izdanju Divkovićeve Hrvatske sintakse (1889). Najpopularnije je Brozovo djelo Hrvatski pravopis, što ga je bio počeo izrađivati 1889. a izdao 1892 (drugo izd. 1893). Izdanja iz 1904, 1906, 1911. i 1915. priredio je D. Boranić, koji je 1921. objelodanio Pravopis samo pod svojim imenom i s manjim preradbama. Služeći se Vukovim, Daničićevim i Milićevićevim djelima te narodnom književnošću, B. je bio skupio građu za Rječnik živoga jezika hrvatskoga (više od 100 000 listića), što ga je dovršio te 1901. izdao njegov ujak F. Iveković pod naslovom Rječnik hrvatskog jezika. S Maretićevom Gramatikom i stilistikom taj je rječnik bio osnova na kojoj se u Hrvata u XX st. razvijao književni standard. B. je skupio građu i za rječnik Antibarbarus, koji nije tiskan. Namislio je izraditi, ali nije dospio, gramatiku hrvatskoga književnog jezika, za koji je bio koncipirao pojedina poglavlja (deklinacije imenica na -ov, -ev, kongruencija, uporaba vremenâ, posebno futura). — B. je zahvatio široko područje jezične i književne stvarnosti svoga vremena. Njegov interes kretao se od istraživanjâ u području fonetike, morfologije i sintakse do nekih problema starije književnosti. Hrvatski pravopis naišao je na oprečne ocjene, o čemu nisu odlučivali samo jezični već i politički razlozi, a Rječniku je zamjeren preuzak opseg pisaca koji su ušli u osnovni fond (V. Jagić). B. je bio »hrvatski vukovac« elastičnih pogleda na jezik: prihvatio je fonološki pravopis, uz određene ustupke morfonološkom, te novije oblike u sklonidbi primjerene željenom jedinstvu u pravopisu. DJELA: Crtice iz hrvatske književnosti. Zagreb 1886–1888: 1. Dvod u književnost; 2. Prvo doba: Crkvena književnost. — Oblici jezika staroga slovenskoga s dodatkom o postanju oblika jezika hrvatskoga ili srpskoga. Zagreb 1889, 1896², 1900³, 19054, 19115, 19186, 19237. — Hrvatski pravopis. Zagreb 1892, 1893², a izd. 1904³, 19064, 19115, 19156. priredio D. Boranić. — Mali azbukar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice u novih crkvenih knjigah. Rim 1894. — Ogled. Rječnik hrvatskoga jezika iz književnih djela Vuka Karadžića i Gjure Daničića (suautor F. Iveković). Zagreb 1896. — Rječnik hrvatskoga jezika, 1–2 (skupio i obradio s F. Ivekovićem). Zagreb 1981.

Broz, Ivan, hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar (Klanjec, 21. I. 1852 – Zagreb, 25. XII. 1893). Osnovnu školu polazio u Klanjcu i Varaždinu, gimnaziju u Karlovcu, Požegi i Zagrebu, gdje je maturirao. U Innsbrucku počeo studij teologije, ali ga je napustio i na novootvorenome Hrvatskome sveučilištu u Zagrebu studirao hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Namjesni učitelj u Zagrebu, pravi učitelj na gimnazijama u Osijeku, Požegi i Zagrebu. Doktorirao 1888. Potom je u Beču kod Vatroslava Jagića slušao slavistiku i otišao na studijsko putovanje u Hercegovinu i južnohrvatske krajeve. Godine 1885. u Matici hrvatskoj izabran je za urednika Hrvatskih narodnih pjesama (priredio dio prve knjige). U svojim Crticama iz povijesti hrvatske književnosti (I–II, 1886–88) prikazuje najstarije hrvatske jezične i književne spomenike. Autor je studije o hrvatskome imperativu te više purističkih članaka (Filologičke sitnice). Godine 1889. povjerena mu je izradba pravopisnoga priručnika hrvatskog jezika (Hrvatski pravopis, 1892), koji je, u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. i svojom umjereno fonološkom koncepcijom snažno pridonio oblikovanju suvremene hrvatske pravopisne norme. Počeo prikupljati građu za rječnik koji je dovršio i 1901. izdao njegov ujak Franjo Iveković. Citiranje: Broz, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata