Ivan Bunić Vučić

barokni pjesnik; 1591-1658

Bunić Vučić, Ivan (Bona, Dživo), hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 1592 – Dubrovnik, 6. III. 1658). Školovao se u dubrovačkim školama. Od 1611., kada je ušao u Veliko vijeće, obavljao državne službe (sudac za građanske sporove, član carinarnice, apelacije, providur, član Vijeća umoljenih, član Maloga vijeća, izaslanik Republike), a pet puta bio je i knez Republike. Vlada ga je slala i u razne misije (na Levant i u Mletačku Republiku). Uspješno se bavio i trgovačkim poslovima. Pjesništvom se Bunić bavio, najvjerojatnije, u mladosti. Najvažnije djelo njegova književnog opusa, kanconijer Plandovanja, nije objavljeno za njegova života. Religiozni spjev Mandalijena pokornica, objavljen je, najvjerojatnije, za pjesnikova života dva puta (1630. i 1638), no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sačuvan. Treći je put spjev tiskan godinu dana nakon Bunićeve smrti, 1659. Bunićevu ljubavnu liriku obilježava duh baroknog senzualizma i hedonizma, a njegovu religiozno-refleksivnu liriku, osobito spjev Mandalijena pokornica, svjetonazorske i duhovne sastavnice katoličke obnove. Mandalijena pokornica, nastala u slijedu talijanskih religioznih poema i Gundulićevih Suza sina razmetnoga, opjevava u tri cviljenja grijeh i pokajanje Marije Magdalene; smisao je poeme, napisane u osmeračkim katrenima, alegoričan.U Bunićevu kanconijeru Plandovanja pretežu ljubavne pjesme (75), ali ima i razgovora pastirskih, nadgrobnica, veći broj duhovnih pjesama, tri prepjeva psalama, a kanconijer završava slavljenjem dubrovačke slobode. U ljubavnoj lirici ljubav i ljepota opjevavaju se kao ćudoredne snage koje oplemenjuju duh, a još češće kao vesela senzualna igra. Oslanjajući se na tematiku i motiviku tradicionalne petrarkističke ljubavne lirike, Bunić u svoju liriku unosi moderna, barokna poetološka načela, obilježena naglašenim esteticizmom. Težnja prema esteticizmu očituje se u biranu izrazu, takvu koji je po svojoj naravi umjetan, oblikovan na domišljatosti, a koji čitatelja može začuditi spretnim intelektualnim kombinacijama i ingenioznim idejama. Na Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici, ponajprije G. B. Marino i njegovi sljedbenici – marinisti, kao i F. Petrarca, a u nekim se pjesmama uočavaju poticaji talijanskih antipetrarkista i antimarinista G. Chiabrere. S druge strane, motivsko-tematski repertoar i frazeologija Bunićeve lirike svjedoče da se on u svojem lirskom kanconijeru nastavlja na hrvatsku lirsku tradiciju, na pjesništvo Dž. Držića, Š. Menčetića i drugih pjesnika Zbornika Nikše Ranjine, a također i na liriku H. Lucića, D. Zlatarića i D. Ranjine. Najveći je broj pjesama u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu. Uz Gundulićeva, Palmotićeva, Kanavelićeva i Đurđevićeva djela Bunićeva lirika označava vrhunac baroknog pisanja u hrvatskoj književnosti. Budući da Bunićeve ljubavne pjesme opjevavaju humorom i ironijom obavijeno shvaćanje ljubavi i ljepote, njegova je »sitna lirika« i prva izrazito moderna ljubavna poezija u hrvatskoj književnosti. Citiranje: Bunić Vučić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

BUNIĆ VUČIĆ, Ivan, (Bona, de Bona, Bonna, Buna, Dživo), pjesnik (Dubrovnik, početkom 1592 — Dubrovnik, 6. III 1658). Sin dubrovačkog plemića Sara Damjanova iz grane koja je uz prezime dodavala pridjevak Vučić (pogrešno Vučićević), i Dese, rođ. Martinušić, koji su uz njega imali još tri sina i četiri kćeri. Osnovnu i humanističku školu završio je u Dubrovniku, gdje su mu pored ostalih učitelji bili Pavao Andrijin, Petar Palikuća i Camillo Camilli. Pošto su mu rano umrla oba roditelja, ostala su mu na brizi malodobna braća i sestre, pod nadzorom očeve sestre Marije i majčine sestre Anice, koja je s njima zajedno živjela. U Veliko vijeće primljen je 22. IV 1611. Otada ga biraju u razne službe, najprije u manje (kaštelan, privatni i javni odvjetnik i dr.), potom na odgovornije (sudac za građanske sporove, član carinarnice, apelacije, providur i dr.) i najodgovornije (član Vijeća umoljenih i Malog vijeća), a pet puta bio je i knez Republike (1642, 1645, 1648, 1651. i 1657). Vlada ga je slala i u posebne misije. Tako je 1622. odlazio na Levant s važnim zadatkom da za Republiku nabavi žito, a u zapadne strane da bi se sreo s visokim mletačkim službenicima (1640. s vrhovnim mletačkim providurom Alojzijem Zorzijem te 1649. s providurom Dalmacije Leonardom Foscolom). Povjeravane su mu i delikatne misije: da na čelu jedne vladine komisije istraži uzroke nazadovanja dubrovačkog plemstva, pa i tajne, kao 1648, kad se s još dvojicom plemića imao pobrinuti da se makne jedan Bokelj koji je prema ocjeni vlade radio protiv interesa Republike. Stanovao je u velikoj kući u Lučarici, pored crkve Sv. Vlaha. God. 1624. oženio se Marijom iz imućne i ugledne plemićke obitelji Buća i s njom imao dva sina, Sara i Nikolu (koji su također bili pjesnici), te sedam kćeri. Upravljao je brojnim imanjima što ih je, nakon podjele s braćom 1624, posjedovao na Pelješcu, u Oskorušnom, na Šipanu i u Gružu. Kao i njegovi plemićki sugrađani, bavio se trgovinom iz koje je i u tim kriznim vremenima umio izvlačiti znatne dobiti. Dok je velik broj plemića uglavnom stagnirao, B. je uspješno poslovao, pa je naslijeđene posjede ne samo sačuvao već ih je i povećao. Ipak, život mu nije tekao lagodno. God. 1639. potres mu je do temelja srušio kuću, zbog čega se morao izložiti golemim troškovima i naporima da podigne novu zgradu, a 1644. umrla mu je žena, ostavivši mu na brizi devetero malodobne djece. U svojoj opširnoj oporuci, pored uobičajenih odredaba o raspodjeli svojih dobara, daje potanje upute svojim sinovima kako da žive, što najbolje karakterizira Bunićev mentalitet te otkriva ideal kakvom je težio. — Pisati je počeo vrlo rano. Njegovo glavno djelo – Plandovanja – plod je mladenačkih zanosa i bezbrižnosti, a Mandalijena pokornica nastala je u zrelijim godinama. Lirika Bunićevih Plandovanja nedvojbeno polazi od dubrovačke pjesničke tradicije, započete Ranjininim zbornikom koji je postao konvencijom svoj dubrovačkoj ljubavnoj poeziji daljnjih stoljeća; naslanja se i na liriku XVI st., osobito na onu Dinka Ranjine; istodobno, on je i na tragu onodobne talijanske poezije, prije svega one G. B. Marina i G. Chiabrere, ali i na motivici Petrarke i petrarkista, posredno i antičkih pjesnika, Anakreonta u prvom redu. Sve to vrijedi i za njegovu pastirsku, a na svoj način i za duhovnu i prigodnu poeziju. Novost u Plandovanjima prije svega je u raspoloženjima što rezultiraju iz novog rasporeda slika i novih motivsko-tematskih kombinacija, što je sve skupa izraz novoga, baroknog stila. Naslanjanje na petrarkističke motive često je Buniću samo polazište koje onda prekriva baroknim stilskim instrumentarijem, čime dobiva nova značenja i time trasira put novom senzibilitetu. Zbirka se sastoji od 75 ljubavnih pjesama, 5 »razgovora pastirskih«, 8 nadgrobnica (nadgroblja), 18 duhovnih pjesama i prepjeva triju psalama. Mandalijena pokornica kao religiozna poema novost je u žanrovskom pogledu; poticaj joj je u Tansillovim Lagrime di San Pietro i u drugim sličnim spjevovima, ali i u Gundulićevim Suzama sina razmetnoga. Dok Plandovanja najvećim svojim dijelom zrače radošću i čežnjom za uživanjem života, daleko od uobičajenih dnevnih briga, Mandalijena ima prvenstveno didaktičnu namjenu. Polimetričnost stiha, uz tradicionalni dvanaesterac i osmerac, te raznolikost strofičnog organiziranja izraz je novoga trenda kakav se tada njegovao u talijanskoj i francuskoj poeziji; ipak, prve je poticaje toj raznolikosti mogao B. vidjeti već u poeziji D. Ranjine, a i u Zoranićevim Planinama (Venecija 1569). Bunićev stil ma koliko polazio od naših petrarkista sasvim je barokno određen. Antiteze i ostale srodne mikrostrukture, kumulacije, nabrajanja, pa i apostrofe, glavni su stilski instrumenti njegove poezije, kako ljubavne, pastirske i anakreontske, tako i one nabožne i prigodne. Po ritamskoj orkestraciji koja sretno korespondira s nezadrživom mladenačkom strašću i žudnjom za uživanjem, Bunićeva lirika ide u red najviših dometa lirskoga kazivanja u starijoj hrvatskoj književnosti, takvoga koje graniči s artizmom, kakav je vidljiv još samo u Gundulića i kakav će se poslije javiti u I. Đurđevića. Za života Bunić je tiskao samo Mandalijenu pokornicu (nije se sačuvao nijedan primjerak prvih dvaju izdanja) i pohvalnicu Gunduliću i njegovoj Arijadni (Gospodin Dživo Sara Bunića pjesniku) što je tiskana uz samu Arijadnu (Ancona 1633). Plandovanja naprotiv ostala su u rukopisu sve do XIX st. ali u više od 30 rukopisa, manje ili više cjelovitih, što nedvosmisleno svjedoči da je njegova poezija kao književno djelo funkcionirala i prije svoga tiskanja. Od XIX st. naovamo tiskat će se veći ili manji broj njegovih pjesama u zbornicima, časopisima i antologijama. Dio pjesama objavio je M. Pucić u almanahu Dubrovnik 1849, a S. Žepić je 11 Bunićevih pjesama objavio pod imenom Horacija Mažibradića (Stari pisci hrvatski, 11). F. Kulišić je u svojoj studiji o Buniću objavio manju zbirku njegovih dotada neobjavljenih pjesama i prepjev dvaju psalama (iz rkp. 476 Knjižnice Male braće u Dubrovniku). Neke od tih pjesama (uz više neobjavljenih) objavio je ponovno B. Vodnik s kritičkom ocjenom Kulišićeva izdanja (Građa za povijest književnosti hrvatske, 8). Bunićeve su pjesme i prevođene na strane jezike. Pjesmu Bio je vidjeti tiskao je F. M. Appendini u Notizie istorico-critiche, 2 (Dubrovnik 1803) u izvorniku i u latinskom prijevodu Nikole Pucića; istu je pjesmu preveo na češki i tiskao F. I. Čelakovski, Čechoslav (Prag 1825) i poslije u knjizi Spisy básnické (Prag 1847). Pjesme Komu hoćeš, ma Ljubice i Skladno ti te narav mila prevela je na njemački Ida von Düringsfeld (Aus Dalmatien, 2. Prag 1857). — Osnovne podatke o pjesniku dali su već stari dubrovački biografi (Stijepo Gradić, Ignjat Đorđić, Sabo Slade, S. M. Crijević, F. M. Appendini). Medo Pucić uspoređuje ga s Anakreontom, a F. Kulišić, koji piše prvu monografiju o Buniću, s G. Chiabrerom i nizom antičkih pjesnika. I M. Kombol ističe kao Bunićev uzor G. B. Marina. D. Pavlović, u prvom cjelovitom prikazu njegova života na temelju arhivske građe, vidi njegove književne uzore u Zlatariću, Ranjini, Petrarki i osobito Marinu i njegovim učenicima. Marina ističe i M. Kombol, te Renate Lachmann, posebno na temelju motivske, stilske i žanrovske analize Plandovanja. Prvo kritičko izdanje Bunićevih djela priredio je 1971. M. Ratković, koji je u opširnom uvodu iznio neke nove biografske i bibliografske podatke, opisao sve poznate rukopise baveći se i problemom autorstva. Najnovije studije revaloriziraju Bunićevu poeziju analizom unutrašnje organizacije njegovih pjesama, stilskih postupaka te upućivanjem na direktne talijanske uzore (A. Stamać, F. Švelec, M. Tomasović i dr., posebno Dunja Fališevac u svojoj monografiji o pjesniku). DJELA: Mandaliena pokornica. Ankona 1630; 1638² (prema I. Kukuljeviću Sakcinskom); Mnetiem po Ginammu 1659³; In Venezia si vende da Bartolo Occhi, 17054, Dubrovnik 18495. — Plandovanja (almanah Dubrovnik, 1849; fototipsko izd. Gedichte. München 1965). — Djela. Stari pisci hrvatski, 35. Zagreb 1971. — Plandovanja, Pjesni razlike, Mandalijena pokornica. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 14. Zagreb 1974.

Ivan (Dživo) Bunić Vučić, (Dubrovnik, početkom 1592. – Dubrovnik, 6. ožujka 1658.), hrvatski barokni pjesnik, pripadnik plemićke obitelji Bunić, jedne od najutjecajnijih u Dubrovačkoj Republici.
== Životopis ==
Potječe iz obitelji Sara Damjanova Vučića i Dese rođene Martinušić. Imao je tri brata i četiri sestre. Srednju školu završio je u Dubrovniku. Mlad je ostao bez roditelja; majka mu je umrla 1609. godine, a otac 1612., te se kao najstariji sin morao brinuti za obitelj. Već 1615. postaje državni odvjetnik; tu je službu vršio nekoliko godina. Oženio se 1624. godine bogatom nasljednicom. Kao vlastelin obavljao je niz državnih službi; pet puta biran za kneza Republike (1642., 1645., 1648., 1651. i 1657.) Žena mu je umrla nakon dvadeset godina braka, 1644. i ostavila mu na brigu devetero djece: dva sina, Sara i Nikolicu, i sedam kćeri. Najstariju kćer je udao, sljedećih pet su išle u dubrovačke samostane, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa, a najmlađa se udala nakon očeve smrti, s mirazom koji joj je on pripremio. Uspješno je vodio nasljeđena imanja, na Pelješcu, u Oskorušnom, na Šipanu i u Gružu, a njima je priključio i novokupljena zemljišta, što je u to vrijeme bila iznimka za plemiće.
== Pjesništvo ==
U njegovu opusu izdvaja se kanconijer "Plandovanja". Ta je zbirka lirskih pjesama, poglavito ljubavnih, medu najvrjednijima u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti. Nije potrebno braniti Bunićeve pozajmice od F. Petrarce, G. Marina, G. Chiabrere i G. da Venosa, jer originalnost kao kategorija književnog izraza u baroku jednostavno ne postoji. Oblicima, topikom i preuzetim sintagmama, Bunić slijedi dubrovačku pjesničku tradiciju pa su u njega vidljivi petrarkistički biljezi. Tomu već pomalo istrošenom pjesničkom standardu, u "Plandovanjima" je dao novu estetičku snagu oslobodivši iz općih resursa svojega vremena i njegove književnosti u prostorima hrvatske riječi do tada neviđeno slikovlje.
U ljubavnoj lirici Bunić je individualnim prinosom manirist, ali je općim značajkama književne mode nastavio renesansnu praksu domaćih prethodnika ostvarujući visok stupanj sažetosti izraza i do tada nepoznatu lakoću osmeračkog ritma, muzikalnost i simetriju. Na topiku, metaforiku i senzualno-idilični ton Plandovanja nastavlja se pet Bunićevih pastirskih ekloga "Razgovori pastirski". Varirajući teokritovsko-vergilijevske obrasce, autor je u tom žanru pisao elegantnije od svojih prethodnika, dok je u eklogi "Gorštak" dao primjer monološke komične poeme s parodijskim elementima. Za razliku od "Plandovanja" i ekloga koji su na jednom polu Bunićeve baroknosti, ondje gdje se između ostalog ostvarivao bijeg od pritiska katoličkog institucionalizma, "Mandalijena pokornica", "Nadgrobnice" i "Pjesme duhovne" nalaze se na strani pomodne kršćanske barokne gorljivosti. Religiozna poema "Mandalijena pokornica" jedini je tekst, ako se izuzme poslanica Ivanu Gunduliću tiskana u izdanju Arijadne (Ancona, 1633.), što ga je Bunić objavio za života (Ancona, 1630.). Tematsko-motivskim karakteristikama "Mandalijena pokornica" nasljeduje strukturu baroknih plačeva, kako onih talijanskih L. Tansilla i E. Valvasonea, tako i Gundulićevih "Suza sina razmetnoga".
== Djela ==
"Plandovanja",
"Razgovori pastirski",
"Gorštak"
"Pjesme duhovne".
== Vanjske poveznice ==
Ivan Bunić, izabrane pjesme
== Izvori ==

Wikipedia Wikidata