Ivan Česmički

pjesnik latinist; 1434 - 1472

Janus Pannonius (Čazma, 29. kolovoza 1434. – Medvedgrad kraj Zagreba, 27. ožujka 1472.), hrvatski i mađarski humanist, latinski pjesnik, diplomat, biskup Pečuha.
Ostala imena i pseudonimi: Jan Panonac, Janus Vitez Pannonius, Jan Panonije, Ivan Česmički, Jan Panonij.
== Životopis ==
Otac mu je umro 1440. godine, kad je imao samo šest godina. Nakon očeve smrti se za njegov odgoj brinuo rođak Ivan Vitez od Sredne (1405. – 1472.). Iako postoje razna rješenja, dosadašnja istraživanja nisu uspjela ponuditi prihvatljivo rješenje o naravi njihove rodbinske veze. Najčešće se u historiografiji koristi podatkom da je Ivan (Vitez) od Sredne bio Panonijev ujak, no to nije potpuno pouzdano. Postoji i razmišljanje o tome da je Ivan od Sredne prezime Vitez posudio od obitelji kojoj se priključio rodbinskim vezama.
Ivan Vitez od Sredne Jana Panonija kao trinaestgodišnjaka uputio je na školovanje u Italiju. Panonije je studirao najprije u Ferrari, kod Guarina Guarinija (Guarino Veronese, Guarinus Veronensis, 1374-1460). Panonije je učio klasične jezike: latinski i grčki i književnost na tim jezicima. Potom je četiri godine studirao u Padovi, postigavši doktorat kanonskog (crkvenog) prava. Za jedanaest godina provedenih u Italiji proslavio se kao pjesnik i došao u vezu s uglednim talijanskim humanistima (Galeotto Marzio, Lodovico Carbone, Giorgio Valagussa, Roberto degli Orsi).
Nakon studija vratio se u Ugarsku i vršio razne visoke dužnosti u katoličkoj crkvi. Bio je kanonikom varadinske crkve, a 1459., s nepunih 26 godina, postao je biskup Pečuha (Pécs, danas u Mađarskoj). U svojoj je biskupiji malo boravio, već se po želji kralja Matijaša Korvina priključio nizu uglednih dvorjanika u Budimu.
Godine 1465. Jan Panonije je po želji kralja vodio poslanstvo u Rim, na poklonstvo papi Pavlu II.; a ujedno su od Pape tražili pomoć u ratu s Osmanlijama. Na talijanskom prostoru Panonije je obnovio stare veze i nabavio niz važnih latinskih i grčkih tekstova te time dobio nov poticaj za gajenje humanističkih znanosti. Godine 1469. i 1470. Panoniju je povjerena dužnost bana "cijele Slavonije" koju je vršio zajedno s Ivanom Thuzom, ali su obojica uskoro smijenjeni.
U hrvatskom i ugarskom plemstvu su se javljali znakovi nezadovoljstva protiv kralja koji je težio za neograničenom vladavinom. Jan Panonije i Ivan Vitez od Sredne su se uključili u taj pokret koji je za cilj imao na ugarsko prijestolje dovesti za kralja Kazimira, sina poljskog kralja. Urota nije uspjela. Jan Panonije se sklonio kod zagrebačkog biskupa Osvalda Thuza na Medvedgrad, gdje je umro 27. ožujka 1472. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Remetama, no tijelo mu je kasnije preneseno u pečušku katedralu.
Panonijev književni rad, čitav na latinskom, obuhvaća dulje pjesme u heksametru (Poemata ili Heroica), elegije (Elegiae) u elegijskom distihu, epigrame (Epigrammata, više od 400) u raznovrsnim metrima rimske književnosti, prozne prijevode s grčkog, govore, pisma. U epigramima piše o ljubavi, prijateljima i svojim prepirkama s njima, raspravlja o književnim pitanjima, ali i o aktualnim društvenim prilikama. Elegije su mu sjetne i obavijene melankolijom i – premda su pune mitoloških i drugih aluzija na antičku povijest – ipak odaju pjesnikovu osjetljivu lirsku narav. Česmički se u svojoj poeziji otkriva kao tipični humanistički poeta doctus ("učeni pjesnik"), čije pjesme odišu dubinskim znanjem o antičkoj kulturi, ali istodobno i kao pjesnik lirske intime i kao pjesnik koji emotivno reagira na događaje iz stvarnosti, osobito na provale Osmanlija na Balkan. Pjesme koje je po narudžbi napisao kao dvorski pjesnik (poeta laureatus) daleko zaostaju za onima u kojima daje izvorno književno stvaralaštvo.
Njegove pjesme je pronašao Stjepan Brodarić studirajući u Padovi, prepisao ih i uzaludno pokušao tiskati.
O podrijetlu Jana Panonija postoje razne pretpostavke. Nije sporno jedino da je bio podrijetlom iz srednjovjekovne Slavonije. U najnovije vrijeme je, ne isključujući druge mogućnosti, iznesena pretpostavka, da je vjerojatno bio podrijetlom iz Komarnice (danas Novigrad Podravski kod Koprivnice, Koprivničko-križevačka županija). Još se spominju Česmica kraj Čazme, Česmica kraj Bjelovara (danas Novoseljani) i Aljmaš.
== Astronomija ==
Janus Panonius bavio se također astronomijom i astrologijom, a visoku izobrazbu stekao je u Padovi, talijanskom gradu, u kojem su, u razdoblju od XIV. do XIX. stoljeća, studirali brojni Hrvati. Na udimskom dvoru u humanističkom krugu Ivana Viteza od Sredne djelovali su također Regiomontanus i Galeotto Marzio, a čini se da je u tom krugu bila prisutna i ideja o heliocentričnom sustavu. Ivan Česmički napisao je Orfičku odu Suncu, u kojoj kaže da je Sunce gospodar zvijezda. Ideje iz Vitezova kruga utjecale su i na Kopernika, koji je realizirao ideju o planetnom sustavu, u kojem je Sunce u središtu, a planeti se zajedno sa Zemljom kreću oko Sunca.
== Primjer teksta (epigram) ==
Ad Rufum
Scripta quod et ludunt et amant mea, Rufe, modestis
Illa placere negas? Pluribus ergo placent.
Rufu
Zato što moje pjesme zabavljaju i što su omiljene, tvrdiš li Rufe
Da se ne sviđaju čednima? Sviđaju se dakle većini.
== Izvori ==
== Literatura (izbor) ==
Birnbaum, Marianna D., Janus Pannonius - poet and politician; Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1981. (Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za filologiju ; knj. 56)
Hrvatski humanizam; Janus Pannonius, Dani Hvarskog kazališta 16, Split 1990.
Hrvoje Petrić, "Was Janus Pannonius (1434-1472) actually born in Komarnica, Podravina?  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine)", Podravina : časopis za multidisciplinarna istraživanja = scientific multidisciplinary research journal. - 1 (2002), 1 ; str. 75-82.
Darko Novaković, "Jan Panonije kao prevodilac s grčkoga : filologija u službi politike", Latina et Graeca, N.s. (2004), 5 ; str. 13-27.
== Vanjske poveznice ==
Izbor iz djela  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. ožujka 2007. (Wayback Machine): latinski tekst s mađarskim prijevodom (latinski je označen brojevima; izdano u okviru digitalne verzije Régi magyar irodalmi szöveggyűjtemény I, Balassi Kiadó, 1998).

Jan Panonac (Ianus Pannonius, Jan Panonije, Ivan Česmički), hrvatski humanist (nepoznato mjesto blizu ušća Drave, 29. VIII. 1434 – Medvedgrad kraj Zagreba, 27. III. ili 30. XI. 1472). Uz latinski pseudonim, po kojem je poglavito poznat, pouzdano se zna samo njegovo krsno ime Ivan (Johannes). Tradicionalni oblik obiteljskoga imena (Česmički) zacijelo nije točan; u novootkrivenim rukopisima iz Seville naziva se Joannes Pannonius Vitesius (Ivan Panonac Vitez). Ugledni talijanski suvremenici isticali su njegovo »slavensko« (dakle hrvatsko) podrijetlo, a tako ga je identificirao i stih na početku važnoga leipziškoga kodeksa iz XV. st.Rano djetinjstvo Jana Panonca obavijeno je tamom. Kao trinaestogodišnjaka poslao ga je ujak Ivan Vitez od Sredne na školovanje u Ferraru, kod poznatoga pedagoga Guarina Veronesea (Guarina de’ Guarinija). Nakon Ferrare (1447–54) studij je nastavio u Padovi, gdje je 1458. postao doktor kanonskoga prava. Vrativši se u Ugarsku, bio je 1459. imenovan pečuškim biskupom. Na zahtjev kralja Matije Korvina prešao je na dvor u Budimu; 1463–64. pratio je kralja na vojnim pohodima; kao njegov izaslanik pozdravio je 1465. u Rimu novoga papu Pavla II. God. 1469. bio je imenovan slavonskim banom, zajedno s Ivanom Thuzom, ali su obojica ubrzo bila smijenjena. Uskoro se pridružio skupini velikaša koji su, nezadovoljni Korvinovom samovladom, ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. Budući da se urota izjalovila, morao je bježati; sklonio se kod zagrebačkoga biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro.Jan Panonac pisao je isključivo latinski, i to dulje pjesme u daktilskom heksametru, elegije, epigrame, govore, pisma; prevodio je s grčkoga, i u prozi i u stihu. Najdulje i najpoznatije heksametarske pjesme dva su panegirika, prvi upućen učitelju G. Guariniju, drugi Mlečaninu Jacopu Antoniju Marcellu, prijatelju i meceni. Većina od 35 elegija tematski je vezana uz događaje u obitelji ili prijateljskome krugu, a najdojmljivije su one koje obilježavaju dramatične epizode u pjesnikovu životu (tužbalica u povodu majčine smrti, elegije napisane na ratištu i u nastupu bolesti). Epigrami, kojih se očuvalo više od 400, književno su najvrjedniji dio njegove ostavštine. Pretežito su satirički i erotski, a neki i otvoreno opsceni; nastali su najvećim dijelom za boravka u Italiji. Kako sam tvrdi, u njima mu je žanrovski uzor bio rimski pjesnik Marcijal.Kao ekskluzivni latinist koji se kretao u narodnosno šaroliku prostoru između Dunava i Jadrana, Jan Panonac je predmet interesa triju nacionalnih književnih historiografija, hrvatske, mađarske i talijanske. Iz perspektive hrvatskoga latinističkoga quattrocenta on je zacijelo najsnažnija pjesnička osoba, vrhunski poznavatelj jezične i književne tradicije koji je – za razliku od mnogih suvremenika – vlastiti talent uspio sačuvati od izazova filoloških bizarnosti i učenih lektirnih prisjećanja. To što za života ništa nije uspio objaviti tiskom dijelom je ograničilo, a dijelom odgodilo njegovu primjerenu recepciju, no danas se njegovi tekstovi zatječu u najutjecajnijim međunarodnim antologijama novolatinskog pjesništva. Citiranje: Jan Panonac. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata