Ivan Kozarac

književnik; 1885-1910

Ivan Kozarac (Vinkovci, 8. veljače 1885. – Vinkovci, 16. studenog 1910.), hrvatski književnik, romanopisac, pisac pripovjedaka i pjesnik.
== Životopis ==
Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima, 8. veljače 1885. godine. Potječe iz seljačke obitelji oca Nikole i majke Stane. Upisuje se u gimnaziju, ali uspijeva završiti samo dva razreda. Kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo, zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sudu u Vinkovcima.
Od 1900. do 1906. godine, radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji Levina Plemića. U književnosti se javlja 1902. godine kada objavljuje svoju prvu pjesmu Slavjanstvu te prvu crticu Slijepac. Postaje politički aktivan u Hrvatskoj pučkoj naprednoj stranci. Godine 1903., Ivan je obolio od tada neizlječive tuberkuloze. 1906. godine je objavio svoju prvu i jedinu knjigu za života - Slavonska krv. Ostale njegove knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti 1911. godine. Unatoč teškom zdravstvenom stanju, nije bio oslobađaju vojne službe te 1907. godine odlazi u vojsku (prvo u Petrovaradin, a potom u Karlovac). 1909. godine vraća se iz vojske u rodni grad, ali u jesen iste godine odlazi u Zagreb gdje je zaposlen kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih redatelja. Godine 1910. objavljuje pjesmu Milovo sam, koju je posvetio Mariji Kozarac, udanoj Guttman u koju je Kozarac bio zaljubljen, no kako su bili u krvnom srodstvu ta ljubav nije bila moguća. Njih dvoje se još nazivaju i šokačkim Romeom i Julijom, a 2016. je otkriven spomenik posvećen njima.
U ljeto, 1910. godine književnik i liječnik Milivoj Dežman upućuje ga na liječenje u Brestovac. Međutim, Ivan se već u rujnu neizliječen vraća u Vinkovce gdje samo dva mjeseca nakon povratka, umire u 25. godini života. Pokopan je 18. studenog, na groblju sv. Marije Magdalene u Vinkovcima. Godine 1911. postumno su objavljene Pjesme u Splitu, Izabrane pripovijetke u Vinkovcima i roman Đuka Begović u Zagrebu. Potpisivao se pod sljedećim pseudonimima: I. K. Vinkovčanin, Ivan Nikolajević Matski, Ivan K. Kerepov, I. K. Kerepov, Kerepov, I. K., Olgin, I. K. Obren, Obren, Novus, Vanja Kosan, V-a K-n, K-n, Vanja, V-nja, V-a i Va.
Djela su mu prevedena na češki, poljski i slovenski jezik. Za života je napisao oko 60 pjesama, oko 40 crtica i novela, roman i autobiografiju. Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović. Njemu u čast se u Vinkovcima održava manifestacija Dani Josipa i Ivana Kozarca.
== Stil ==
Kozarac je bio izraziti pripovjedač sela i života Šokadije. Reagira na sve društvene pojave u životu Slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine kad se u Slavoniji snažno rasplamsavala želja za slobodom. Ivan mnogo piše o ženskoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Zauzima i kritičan stav prema Crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Njegova ljubav prema rodnoj Slavoniji izbija iz svakog njegovog djela. U njegovim romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda. Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojeg vremena.
Prve pjesme bile su mu izrazito oponašateljske i diktantske. Ivan Kozarac, čovjek gotovo bez škole, pisao je pretežito pučkim
jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom. Njegova djela prepuna su turcizama i mađarizama. Nije stilski uglađen, s pravilima književnog standarda, ali je živ, slikovit i ritmičan. Kozarac je bio pisac skladnih rečenica u kojima isprepliće ritmove svakidašnjice s karnevalskim stanjima.
Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, tuđica i onomatopejskih riječi. Osjeća se
i utjecaj "vojničkog rječnika". Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika, a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje
tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom.
== Vanjske poveznice ==
== Izvori ==

KOZARAC, Ivan, pjesnik i prozaik (Vinkovci, 8. II. 1885 — Vinkovci, 16. XI. 1910). U Vinkovcima polazio nižu gimnaziju; prekinuvši školovanje 1898, zaposlio se kao sudski pisarski vježbenik, potom odvjetnički pisar 1900–06, a nakon služenja vojske u Petrovaradinu i Karlovcu 1907–09, od rujna 1910. bio perovođa Nakladnoga fonda Društva hrvatskih književnika i Društva redatelja u Zagrebu. Liječio se od tuberkuloze pluća u Kraljevici 1905. i 1906, Karlovcu 1909. te Brestovcu kraj Zagreba 1910. Slobodoumnih nazora, politički aktivan u Hrvatskoj pučkoj naprednoj stranci, 1906. pod pseudonimom Novus izvješćivao Pismima iz Zagreba u vinkovačkoj Svjetlosti, no nezadovoljan sporazumom Hrvatsko-srpske koalicije s banom N. Tomašićem, prestao surađivati. Prvom pjesmom (Slavjanstvu) javio se 1902. u strukovnom časopisu pisara Naša sloga, u kojem je do 1904. objavio dvadesetak pjesama, crticu Slijepac i nekoliko proza. Stihovi i proza te publicistički članci, ponajviše dokumentarne vrijednosti, za života i posmrtno tiskani su mu u periodicima Vienac (1903, 1910), Domaće ognjište (1905–06, 1910–11, 1913), Hrvatski pokret (1905–11), Novi list (1905), Sijelo (1905–06), Savremenik (1906, 1908–11, 1931), Srđ (1906), Hrvatski đak (1907–10), Ilustrovani Obzor (1908–09), Svjetlost (1908–10), Svačić (kalendar, 1909), Zvono (1909), Hrvatsko kolo (1910), Narodne novine (1910), Slobodna riječ (1910), Strossmayer (kalendar, 1910), Crveni kalendar (1911–12), Bratstvo (1919) i Hrvatski krugoval (1943). Početnički stihovi, ispjevani do 1906, ponajprije su uvod u novelistički, a potom i u romansijerski rad. Od šezdesetak pjesama 28 je objavio J. Ivakić u zbirci Pjesme (1911), s predgovorom V. Čerine, koji uz velike pohvale ipak upozorava na neprirodnost motiva i ukalupljenost stiha pod zakašnjelim utjecajem romantičara (P. Preradović, A. Harambašić) i S. S. Kranjčevića. Na posvemašnju negaciju kritike (Branko Hlavaty, J. Grgašević) odgovorio je J. Bogner, razlučivši epigonske pjesme u kojima je vidljiv knjiški utjecaj od pjesama nastalih po uzoru na narodnu poeziju, te se ustalilo mišljenje da su mu refleksivne i socijalne pjesme tek pokušaj nasljedovanja pjesničkih uzora; uspjelije su one spjevane 1910, u kojima izražava bolna iskustva neimaštine i društvene nepravde (Pred spomenikom zločina, U mutež večernji, Pljuni, Pred katedralom, U luci). Neujednačen ritam, nevješti stihovi i srok, apostrofa i kontaminacija vokala posljedica su metričke i versifikacijske nesigurnosti samouka pjesnika, koji, stvarajući daleko od poticajnoga književnoga ozračja, svjestan da mu zbog bolesti preostaje malo vremena, užurbano piše i usput sazrijeva, pa iskrenost nadahnuća podređuje formalnim pjesničkim kriterijima. Veće pjesničke domete postiže intimističkim stihovima, izražavajući zebnju pred smrću (U puste dane), oplakujujući izgubljenu ljubav i promašen život (Vrh sela i polja) ili oživljujući folklornu baštinu (Iz davnih dana, Iz selske jeseni) te slaveći nesputanu, zdravu seosku ljubav, žudnju i nagone (Sagara dan, Dođi draga, Večer je, Ciganinu). Unijevši u poeziju fin de sièclea svježinu i mirise sela, idilične ugođaje, ljepotu jesenskih krajolika i sutona te nestašnost vesele seoske mladeži, K. je na zvukovlju prpošne slavonske poskočice i melankolične popijevke, u ritmu deseterca i osmerca ispjevao vrlo sugestivne, slikovite i melodiozne stihove, od kojih su neki uglazbljeni (V. Janković, Da se povezemo; V. Bartoš, Cvatu glozi; I. Tijardović, Milovo sam), izvođeni na festivalima (»Slavonija« 69), snimljeni na LP ploče, kasete i CD te objavljeni u glazbenim zbirkama (Tambura u Hrvata. Zagreb 1995). Dar za lirsku prozu, potvrđen u crticama (Magle, Iz sumračja, Balada), razvija u svim proznim djelima. U jedinoj za života objavljenoj knjizi Slavonska krv (1906), u osam novela lirskih ugođaja i raspoloženja, kakve su nokturalna tradicijska idila Kod konjarskih vatara, ljubavna drama Ada i priče o buđenju ženstva i radosti ljubavi (U nagonu), sudbini posrnulih žena u patrijarhalnoj okolini (U jeseni, Ispod seoskog krova, Stara rana) te rasipništvu, trci za užitcima i slavonskoj inačici oblomovštine (Raspikuća, Gnjili), bavi se duševnim životom i nagonskim stanjima netipičnih junaka. Skicirajući u obrisima i bez dubljih kritičkih tonova, početničke pisateljske slabosti nadomješta poetičnošću humaniziranih krajolika i neposrednošću pripovijedanja. Gledištem, pak, da selo živi i stvara priče, tematski se približava realistima, a dubljim poniranjem u stanja svijesti i intimu junaka blizak je modernistima. U zrelijem razdoblju (1906–10) proširuje tematski krug te, dublje zahvativši društvene pojave u selima bivše Vojne granice, opisuje rastakanje patrijarhalno-zadružnoga poretka i prodor kapitalističkih odnosa na selo, a poznat govor nagona i krvi potkrjepljuje društvenim procesima i psihologijom likova. Tematizirajući ljubav u mnogobrojnim očitovanjima, upozorava na pogubnost krize morala i bujanja erotskih sloboda (Bogomoljka, Genka, Garavuša, Sudoperka), pijančevanja (Ispod pecare), utjecaja stranaca i moći novca (Slavonija, Ne, ona nije kao druge), malograđanštine (Gospojica od Zelenog drveta), lijenosti i zapuštanja posjeda (Govore, Kukavac) te pojave socijalističkih ideja na selu (Moji ljudi). Dajući vjerodostojnu i slojevitu sliku Slavonije, s ravnopravnim autobiografskim i memoarskim osjećajem prema djetinjstvu i prošlosti (Odonda pa zavazda, Moji starci, Na selu), izrazitu pozornost posvećuje ženskim likovima. Objavom Izabranih pripovijetka (1911) te Izabranih djela (1942) i Proze (1947), Ivakić i D. Tadijanović znatno su pridonijeli oživljavanju i afirmaciji njegova proznoga opusa. Začet u crtici Đuka 1906. te dovršen 1908, roman Đuka Begović (Ilustrovani Obzor, 1909; samostalno, bez triju završnih poglavlja, 1911) razvija priču o legendarnom Šokcu, bećaru i buntovniku, pijancu i raspikući, temperamentnom i emotivnom slobodaru i nezadovoljniku, lucidna i analitična uma i kritičke opservacije. Odabirom Đukina lika i prikazom njegova rustikalnoga rasnoga mentaliteta i životnoga stila, podređena isključivo zakonu vlastite volje i srca, nasuprot društvenoj farizejštini i pravilima, psihološkom raščlambom karakteroloških značajka kao preprekâ socijalizaciji, usredotočenošću na njegove psihičke reakcije, osjećaje i stanja te isticanjem hereditarnih komponenti (»gnjila krv«), K. potvrđuje da ga zanimaju iznimke i krajnosti, a ne tipovi. U romanu, kojega se jezik kao čudesna novotvorina temelji na melodičnosti i slikovitosti šokačke ikavice i koji, metaforičan i pun boje i zvuka, pulsira ritmom dosegnute spontanosti, književna je kritika uočila iznimnu poetološku vrijednost. M. Krleža (1919) ističe jedinstven način pisanja, a I. G. Kovačić djelo svrstava među desetak »najizrazitijih ispovijedi hrvatske narodne duše« (1940). Suvremeni kritičari, za razliku od ponekih starijih, koji su strukturu toga romana držali epizodičnom i nedovršenom, ističu njegovu disperzivnu naraciju, kompozicijsku slobodu, fragmentarnost i digresivnost te suglasje čovjeka i krajolika kao bitne literarne odlike modernosti, a stranice o Đuki Begoviću, bliskom usamljenicima i dekadentima moderne književnosti, svrstavaju među najljepše u hrvatskim poetskim romanima. Dramatizirao je novelu Stara rana u jednočinku Pod noć (praizvedba Državna glumačka škola 1927. u Zagrebu, redatelj Ivakić; HNK, Osijek 1973, redatelj I. Marton), monodrama Đuka Begović, u adaptaciji M. S. Mađera i izvedbi F. Šovagovića, uprizorena je u osječkom HNK (1973) te u izvedbi Zlatka Viteza i redatelja Duška Valentića u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« (E, moj sokole, 2003). Odlomcima romana Đuka Begović i novelama zastupljen je, među ostalim, u antologijama i tematskim izborima Antologija novijih hrvatskih pripovjedača (Beograd 1912), Hrvatska proza XX. st. (Zagreb 1942), Antologija hrvatske proze (Beograd 1956), Slavonijo, zemljo plemenita (Zagreb 1974), U sjeni transcendencije (Zagreb 1999²), Antologija hrvatske kratke priče (Zagreb 2001) i V objeti reky (Brno 2002). Prevođen je na češki i poljski jezik. Potpisivao se pseudonimima i šiframa I. K. Vinkovčanin, Ivan Nikolajević Matski, Ivan K. Kerepov, I. K. Kerepov, Kerepov, I. K., Olgin, I. K. Obren, Obren, Vanja Kosan, V-a K-n, K-n, Vanja, V-nja, V-a i Va. Dio rukopisne ostavštine čuva se u NSK (R 5379–5391, R 7074), a izvornici rukopisa nastalih potkraj 1904. i na poč. 1905 (bilježnice 10 i 11) od 2004. u posjedu su vinkovačke Gradske knjižnice. U Vinkovcima mu je 1965. postavljeno poprsje (V. Radauš) u Glagoljaškoj ul., kbr. 27, a od 1995. održavaju se književni susreti Dani Josipa i Ivana Kozarca. DJELA: Slavonska krv. Vinkovci 1906 (pretisak 1981). — Đuka Begović. Zagreb 1911, 1964, Sarajevo 1952, Privlaka 1981, Vinkovci 1992 (4 izd. do 2003). — Izabrane pripovijetke. Vinkovci 1911. — Pjesme. Split 1911 (pretisak Vinkovci 1985). — Izabrana djela. Zagreb 1942. — Moji ljudi. Zagreb 1947. — Proza. Zagreb 1947. — Izabrane pripovijesti i Đuka Begović. Zagreb 1954. — Pripovijesti. Đuka Begović. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 79. Zagreb 1964, 241–396. — U nagonu i druge pripovijesti. Zagreb 1965. — Josip Kozarac. Ivan Kozarac. Joza Ivakić. Ljubljana 1973, Zagreb 1974. — Oda životu (izbor iz djela). Vinkovci 1997.

Kozarac, Ivan, hrvatski književnik (Vinkovci, 8. II. 1885 – Vinkovci, 16. XI. 1910). U drugome razredu gimnazije napustio školovanje i zaposlio se kao pisarski vježbenik u Kotarskome sudu u Vinkovcima, 1909. zaposlio se kao perovođa Nakladnoga fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja u Zagrebu. U ljeto 1910. otišao je u bolnicu za liječenje tuberkuloze Brestovac, odakle se, neizliječen, vratio u Vinkovce. U književnosti se javio 1903. pjesmom U Život u Viencu. Njegov se književni rad može podijeliti u dva veća bloka. Prvi čine djela nastala 1902–06. i obuhvaća prve pjesme te nekoliko proznih crtica što ih je objavljivao u Zvonu, Svjetlosti, Ilustrovanom obzoru, Našoj slozi, Savremeniku, Viencu, Hrvatskom kolu i dr., i to pod pseudonimima i šiframa: Kerepov, Kosan, Olgin i dr. Drugi blok obuhvaća prvu knjigu kratkih proza Slavonska krv (1906), jedinu objavljenu za autorova života, te tri knjige objavljene 1911., godinu dana nakon autorove smrti: Pjesme, Izabrane pripovijetke i roman Đuka Begović (objavljen u nastavcima 1909. u Ilustrovanom obzoru).Odričući se racionalnoga promišljanja slavonskog sela i života u njemu, Kozarac je, pišući o različitim poremećajima u Slavoniji tih godina, uvijek slušao nagone, oponašajući čak i svojom rečenicom izmrvljene, nedorečene, besciljne živote svojih junaka. Unatoč tomu, u hrvatskoj je prozi stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta regionalni tip. Tako je Đuka Begović postao sinonim za junaka koji u bogatoj pokrajini, u obilju njezinih darova, život provodi u potrazi za užitcima, postavljajući si samo jedan cilj: živjeti život od komada.Napisavši sva svoja djela između 17. i 25. godine, zbog svojeg iznimnoga pripovjedačkog talenta i temperamenta te zanimanja za likove po mnogo čemu različite od ostalih, a zahvalne za oblikovanje u modernističkoj matrici, Kozarac je zaslužio jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojega doba. Citiranje: Kozarac, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata