Ivan Kukuljević

povjesničar, književnik i preporoditelj, predsjednik Matice hrvatske; 1816-1889

Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. – Puhakovec, Sveti Križ Začretje, 1. kolovoza 1889.) bio je hrvatski povjesničar, književnik i političar. Osnivač je arheološke znanosti u Hrvatskoj. Iz plemenitaške je obitelji Kukuljevića Sakcinskih.
== Životopis ==
=== Mladost i obrazovanje ===
Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je u Varaždinu 1816. godine. Sin je Antuna, hrvatskog političara, zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu i vrhovnog ravnatelja škola u Hrvatskoj. Njegova obitelj podrijetlom je iz Rame u Hercegovini. U daljnjem su srodstvu s bosanskim franjevcem Grgom Martićem.
Kukuljević Sakcinski se školovao u gimnaziji u rodnom Varaždinu i Zagrebu, u gimnaziji kod Isusovaca gdje je maturirao 1831. godine, te na Vojnoj akademiji u Kremsu. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku.
Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije (1836.) postao je časnik u Beču. Od 1837. godine, kada je upoznao Ljudevita Gaja, oduševljen je ilirac. Godine 1840. dobio je zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841. godine) podnio je ostavku na časničku službu i vratio se u Hrvatsku i uključio se u politički život boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postat će jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861. godine veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867. godine) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.
=== Političko djelovanje ===
Kukuljevićeva politička djelatnost obuhvaća dva različita razdoblja: do 1850. godine i od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim apsolutizmom (1851. – 1860.) bio je onemogućen politički rad pa je stoga i on u tom razdoblju bio politički neaktivan.
U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i Srbima u Vojnoj krajini. Privrženi njegovoj osobnosti graničari u svojim Narodnim zahtijevanjima u proljeće 1848. godine traže da se sloboda i jedinstvo južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi Kukuljevićevih ideja.
==== Saborski govor na hrvatskom jeziku ====
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine, nakon više stoljeća, prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. ↓1 U tome govoru propagirao je borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u škole i urede, tako što bi uvođenje u javni život bilo postupno. Dotadašnji govori i zapisnici od druge polovice 13. stoljeća u Hrvatskom saboru bili su samo na latinskom jeziku. U svom govoru je naglasio i pogubnost nadomještanja hrvatskog jezika stranim jezicima. Među ostalim, kazao je:
»(...) Mi smo malo Latini, malo Němci, malo Taliani, malo Magjari i malo Slavjani, a ukupno – iskreno govoreći – nismo baš ništa! – Màrtvi jezik rimski i živi: magjarski, němački i talianski, to su naši tutori. Živi nam se groze, màrtvi drži nas za gàrlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke; sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se màrtvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive ako se čvàrsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvàrdimo i njega vladajućim nepostavimo. – Susědi naši, osobito bratja naša konštitucionalna Magjari neće već odstupljivati od svojega jezika i iz prijateljstva i uljudnosti proti nama, ili iz drugoga kakvoga uzroka neće ga zaisto zaměnjivati s ikojim drugim, najmanje s màrtvim, nu to i potrěbovati hoteti od njih, bi značilo toliko : kao orlu hotěti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladat će zaisto našu nestalnost, neslogu i měšariu. (...)«
Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore „visoke aristokracije”. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislavu koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.
U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Josip Jelačić 5. lipnja 1848. godine otvara Hrvatski sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pokraj toga on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog sabora 21. lipnja 1848. godine.
No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim antiaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861. godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.
=== Književni rad ===
Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod. Napisao je dramu s povijesnim sadržajem, Juran i Sofija 1839. godine, tragediju Marula 1879. godine, pjesme Slavjanke, 1848. godine te Povijesne pjesme, 1874. godine. Najpoznatije djelo Kukuljevića Sakcinskog je Juran i Sofija ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih (1839.), prva hrvatska drama ilirskog razdoblja, prisjećanje na sisačku pobjedu 1593. godine. Izvedena je 1839. godine u Sisku i 1840. godine u Zagrebu. Predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske.
=== Znanstveno djelovanje ===
Bio je prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Ta je činjenica, a ujedno i povijesna istina, često je bila prešućivana. U njegovu golemom radnom opusu arheologiji pripada možda manje važno mjesto, no i ta je »marginalia« zavrijedila osvrt jer se Kukuljevićeva svestranost očituje i kroz taj oblik djelovanja pa i na tako uskom znanstvenom polju može se razlučiti nekoliko oblika rada. Prvo, organiziranjem Družtva za povestnicu jugoslavensku utro je put Hrvatskom arheološkom društvu, a prikupljanjem i objavljivanjem podataka u Arkivu za povestnicu jugoslavensku, stvorio je osnovni fond podataka koji je potonjim generacijama arheologa itekako olakšao rad. Ivan Kukuljević prvi je, iako neškolovani, terenski istraživač u sjevernoj Hrvatskoj pa se to može smatrati i drugim aspektom njegova djelovanja, dok su treći i četvrti oblik spisateljska djelatnost te donatorstvo. Naime, on je među prvima počeo darivati arheološki materijal tadašnjem Narodnom muzeju – točnije njegovu Arkeologičkom odjelu, iz kojega je izrastao današnji Arheološki muzej u Zagrebu, matična ustanova te vrste u Hrvatskoj. Svoju djelatnost usmjerio je prije svega na antiku i još 1873. godine objavio je opsežnu raspravu Panonija rimska, koja je i do današnjih dana jedina sinteza o toj temi tiskana na hrvatskom jeziku. Također se bavio proučavanjem srednjovjekovnih burgova u kontinentalnoj Hrvatskoj te objavio i više rasprava o toj tematici, od kojih su najznačajnije Događaji Medvedgrada i Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj. Usporedno s arheološkom djelatnošću tekao je i njegov konzervatorski rad.
Polovicom 19. stoljeća, ideja o zaštiti spomenika u Austrijskoj Monarhiji dobiva državni status osnivanjem Centralne komisije za zaštitu povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču, a imenovanjem konzervatora Vicka Andrića za Dalmaciju, Ivana Kukuljevića Sakcinskog za sjevernu Hrvatsku, Pietra Kandlera za Istru, započinje organizirano djelovanje zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Ivan Kukuljević Sakcinski se među prvima usmjerava na prikupljanje građe i na organiziranje novih institucija i udruženja, pri čemu je posebno značajno osnivanje Društva za povestnicu i starine. I nakon što je prestao biti konzervator Centralne komisije Kukuljević je nastavio igrati važnu ulogu u zaštiti spomenika u Hrvatskoj. Bezuspješno je pokušao spasiti utvrdu Cetingrad, a u suradnji s hrvatskom vladom sastavio je Naputak za iztraživanje, sakupljanje i čuvanje starina u Hèrvatskoj i Slavoniji i Spomenicu, odnosno Promemoriju o starinah u Hrvatskoj i Slavoniji.
Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske historiografije. Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon s 800 životopisa umjetnika, a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije.
Njegovo knjižnično i arhivsko gradivo postalo je glavnim temeljem Akademijina Arhiva kada ga je Akademija otkupila 1868. godine. Bio je počasni član Jugoslavenske akademije u Zagrebu od 1886. godine. Također je bio i predsjednik Matice hrvatske (1874. – 1889.). Prije toga bio je dopredsjednikom Matice ilirske i zalagao se za promjenu njezinoga imena u hrvatsko.
Umro je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja u Hrvatskom Zagorju. Pokopan je u ilirskoj arkadi na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Djela ==
Objavio je zbirke izvora Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Zagreb, 1861. – 1862., 3 sveska), Acta Croatica. Listine Hrvatske (1863.), Monumenta historica Slavorum meridionalium (1868. – 1875., 3 sveska) i Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (1874. – 1875.). Priredio je prvu hrvatsku znanstvenu bibliografiju Bibliografia hrvatska: tiskane knjige, sv. 1 (1860.) koja sadrži oko 3.000 bibliografskih jedinica objavljenih od 1483. do 1860. godine, razvrstanih u tri niza: knjige na glagoljici, na ćirilici i na latinici, a kasnije i dodatak toj knjizi Bibliografia hrvatska: dodatak k prvomu dielu: tiskane knjige (1863.). Priredio je izdanja starih hrvatskih pisaca iz Dalmacije te jedan Leksikon umjetnika (1869.). Za tisak priredio je Pjesme Marka Marulića (1869.) i napisao je studiju o njemu.
Nepotpun popis
Juran i Sofija ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih, Tiskom k. p. ilir. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1839.
Pripověsti Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, 1-2, Tiskom kr. priv. ilir. nar. tiskarne Dra Ljudevita Gaja, Zagreb, 1842. – 1843.
Igrokazi Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Tiskom kr. pr. h. sl. dalm. tiskarne Ljudevita Gaja, Zagreb, 1844.
Pěsme Ivana Kukuljevića Sakcinskoga: s dodatkom narodnih pesamah puka harvatskoga, Tiskom k. p. ilir. narod. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1847.
Leben des G. Julius Clovio, Franz Suppan's Buchdruckerei, Zagreb, 1852.
Dogadjaji Medvedgrada, Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1854.
Prvostolna crkva zagrebačka.: opisana s gledišta povjestnice, umjetnosti i starinah, Tiskom Narodne tiskarne dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1856.
Pjesnici hrvatski XV. vieka, Zagreb, 1856.
Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim s osobitim obzirom na slavensku književnost, umjetnost i starine: [s trimi na kamenu tiskanimi slikami] od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1857.
Pjesnici hrvatski XVI. vieka, Zagreb, 1858.
Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, 1-5, Tiskom Narodne tiskarne dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1858. – 1860.
Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari: povjestno-kritična razprava: (s dodatkom izvornih listinah), Nakladom i brzotiskom A. Jakića, Zagreb, 1863.
Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, velikoga župana zagrebačkog, držan u 4. saborskoj sjednici dne 27. studena 1865.: (tiskan po stenografičnom zapisniku, nalogom prijateljah govornikovih), Brzotiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1865.
Narodna moralna snaga južnih Slavenah i hrvatske političke stranke, Brzotiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1865.
Županija varaždinska i magjaromanija u Hrvatskoj i Slavoniji ; Skopčani dielovi Ugarske (Slavonia-Croatia), Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1865.
Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, velikoga župana zagrebačkog, držan u saboru trojedne kraljevine dne 9. veljače 1866. u predmetu odnošajah naprema Ugarskoj: (po stenografičnom zapisniku), Brzotiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1866.
Jugoslavenska knjižnica Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u Zagrebu, Knjigotiskarna Dragutina Albrechta, Zagreb, 1867.
Njekoliko političkih spisah Ivana Kukuljevića Sakcinskoga: (1864-1867), Tiskara Dragutina Albrechta, Zagreb, 1867.
Poturica: drama u 4 čina, Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1867.
Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita, Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb, 1869.
29. srpanj 1845.: historička crtica, Tiskom Ivana Vončine, Sisak, 1870.
Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije, Zagreb, 1873.
Borba Hrvatah u tridesetoljetnom ratu: (sa slikom generala Izolana), Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1874.
Povjestne pjesme Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1874.
Diplomatički sbornik kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae), II. dio, Zagreb, 1876.
Jure Glović prozvan Julio Klovio: hrvatski sitnoslikar: sa tri slike, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1878.
Zrin grad i njegovi gospodari: [sa rodoslovjem županah i knezovah bribirskih i zrinskih], Tiskara Narodnih novinah, Zagreb, 1883.
Beatrica Frankapan i njezin rod, Tiskom Dioničke tiskare, Zagreb, 1885.
Primanje hrvatskih spisa u Budim-Pešti god. 1849-1851., Dionička tiskara, Zagreb, 1885.
Glasoviti Hrvati prošlih vjekova : niz životopisa: sa sedam slika, Matica hrvatska, Zagreb, 1886.
Lucijan Martinov Vranjanin: graditelj XV. vieka, Knjigotiskara i litografija Dragutina Albrechta, Zagreb, 1886.
Poviest porodice Draškovića Trakošćanskih: sa slikama grofa Janka i Jurja kardinala Draškovića, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1887.
Izabrana djela, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 29, Matica hrvatska, 1997.
== Rodoslovlje Ivana Kukuljevića Sakcinskog ==
== Spomen ==
1911.: Spomen-poprsje koje je izradio Rudolf Valdec postavljeno je na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga u Zagrebu.
1968.: Po njemu je nazvana knjižničarska nagrada, Kukuljevićeva povelja, koju je ustanovilo Hrvatsko knjižničarsko društvo "kao oblik javnog priznanja knjižničnim djelatnicima, članovima Hrvatskoga knjižničarskog društva, za dugogodišnji rad i značajne rezultate na unapređenju knjižničarske djelatnosti."
1993.: Izdana je poštanska marka s njegovim likom. Hrvatska pošta izdala je tu prigodnu marku i omotnicu prvog dana za 150. obljetnicu njegovoga govora na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru.
1993.: Potporom Ministarstva kulture, u Varaždinskim Toplicama osnovana je književno-znanstvena manifestacija Kukuljevićevi dani.
1997.: Osnovana je udruga koja je nazvana po njemu, Društvo za kulturu i umjetnost Ivan Kukuljević Sakcinski.
2016.: Povodom obilježavanja 200. obljetnice njegovoga rođenja Hrvatski povijesni muzej i Gradski muzej Varaždin priredili su izložbu "Ivan Kukuljević Sakcinski – začetnik hrvatskog identiteta".
== Napomene ==
↑1 Kasnija istraživanja ekipe HRT-ovog TV kalendara otkrila su govor na hrvatskom jeziku iz 1809. godine. "Uoči novog rata s Napoleonovom Francuskom promaknut je [Vinko Knežević] 15. kolovoza 1808. u čin podmaršala i izabran za potkapetana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Prilikom imenovanja 19. siječnja 1809. zahvalio se kratkim govorom na hrvatskom jeziku, što je bila prva službena upotreba hrvatskoga u Saboru. Brnardić (2007: 303)"
== Izvori ==
== Literatura ==
Kukuljević Sakcinski, Ivan, Hrvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr
HR-AHAZU- 1d10 Petew de Gerse – deducation genealogicae
HR-HDA738: Kukuljević: "Geschichtliche und Genealogische Skizze der Familie Kukuljević aliter Bassani de Sacci"
HR-HDA-888: Rodoslovlja, Lábás
HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-171 Ludbreg R 1729. – 1750.
HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-561 Štrigova, R 1740. – 1785.
HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-1872 Varaždin Sv. Nikola, V 1738. – 1808.
HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-1866 Varaždin Sv. Nikola, R1757. – 1791.
HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-3274 Bribir R 1604. – 1668., 1676.
HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M Varaždinske Toplice U 1844. – 1858.
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Digitalizirana djela Ivana Kukuljevića Sakcinskog  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. travnja 2022. (Wayback Machine), library.foi.hr
Miroslav Kurelac, Ivan Kukuljević Sakcinski – život i djelo // Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 6-7/1994., (Hrčak)
Magdalena Lončarić, Ivan Kukuljević Sakcinski i zbivanja 1848./49. u Hrvatskoj // Historia Varasdiensis, 1/2011., (Hrčak)
Kristian Novak, Po rodu, po karvi i po jeziku: Nacionalni identitet u političkim i publicističkim tekstovima Ivana Kukuljevića Sakcinskog // Povijesni prilozi, 34/2008., (Hrčak)
Kukuljevićevi govori
Kukuljević Sakcinski, Ivan, Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950, sv. 4, str. 339. (njem.)
Kukuljević Sakcinski, Johann, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, str. 349. (njem.)

KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Ivan (Kukuljević), povjesničar, političar i književnik (Varaždin, 29. V. 1816 — Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja, 1. VIII. 1889). Humaniora polazio u Varaždinu i Zagrebu, gdje je potom boravio u Plemićkom konviktu i započeo studij filozofije. Prekinuvši školovanje 1833, odlučio se za vojnički poziv; u kadetskoj je školi u Kremsu, od 1835. u ugarskoj dvorskoj gardi u Beču, 1836. časnik, 1840. premješten u Milano. Napustivši vojsku na vlastiti zahtjev 1842, postao začasnim sudcem Zagrebačke županije. U Beču se upoznao s istaknutim pripadnicima hrvatskoga narodnoga preporoda (Lj. Gaj, H. Bužan, M. Ožegović, J. Drašković), oduševio za preporodne zamisli i 1840-ih postao vodećom osobom pokreta i Ilirske, potom Narodne stranke. God. 1842. u članku Die Nationalität in Kroatien und Slavonien (Luna, br. 77–78) iznio je svoj politički program; njegove temeljne točke – uvođenje narodnoga jezika u javni život, osnivanje hrvatske vlade neovisne o ugarskoj, prosvjećivanje »ilirskoga« naroda i zaštita hrvatskih prava i narodnosti – izrekao je na zasjedanju Hrvatskoga sabora 2. V. 1843. u znamenitom govoru na hrvatskom jeziku, koji se drži prekretnicom u povijesti razvoja hrvatske nacionalne svijesti (M. Kurelac). God. 1845. postao je sudcem Varaždinske županije. Zahtjev o proglašenju hrvatskoga jezika službenim ponovio je u Hrvatskom saboru 1847, nakon čega je bio prihvaćen, a njemu je bilo povjereno da skuplja i za tisak priređuje dokumente bitne za hrvatsku državnopravnu povijest. Imao je vodeću ulogu u događajima u hrvatskom političkom pokretu 1848–49; njegov govor na skupštini zagrebačkoga magistrata 17. III. 1848 (Kakva treba da bude uobće politika naša. Novine dalmatinsko-horvatsko-slavonske, br. 37), u kojem se, ustrajući na zakonitu provođenju reforma, zauzeo za načela slobode i jednakosti, teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i ujedinjenje južnih Slavena u federativnu jedinicu u Habsburškoj Monarhiji, drži se jednim od glavnih preporodnih programatskih prinosa, kojim je izravno potaknuto sazivanje Slavenskoga kongresa u Pragu. S Gajem i A. Vranyczányjem Dobrinovićem biran za člana privremene izvršne vlasti (direktorij), jedan je od glavnih sudionika Narodne skupštine 25. ožujka i tvoraca Zahtijevanja naroda te član izaslanstva koje ih je nosilo vladaru u Beč. Nakon osnivanja Banskoga vijeća u travnju ban J. Jelačić imenovao ga je predstojnikom Odjela za obranu i prosvjetu i povjerio mu pregovore s patrijarhom J. Rajačićem u Srijemskim Karlovcima i knezom A. Karađorđevićem u Beogradu, te u Milanu, gdje je od maršala J. Radetzkoga ishodio novčanu pomoć. Nakon proglašenja Oktroiranoga ustava u ožujku 1849. bio je na čelu državnoga izaslanstva koje je vladaru podnijelo predstavke hrvatskih staleža, 1850. pak supotpisnik tzv. Književnoga dogovora u Beču. Razočaran razvojem prilika, za apsolutizma posvetio se proučavanju povijesti te se politici vratio tek nakon njegova pada 1860. Te je godine kao član Banske konferencije sudjelovao u nekoliko odbora koji su se bavili obnovom ustavnosti i uspostavom moderne uprave. God. 1861. imenovan je velikim županom Zagrebačke županije, a 1865–67. bio je banski namjesnik. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora osobito se posvetio pitanju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. U to se doba počeo zauzimati za konfederativno uređenje Monarhije i sklapanje posebne nagodbe slavenskih zemalja s Austrijom, prije nego to učine Mađari. Na razočaranje J. J. Strossmayera, 1863. pristao je uz politiku I. Mažuranića i njegovu Samostalnu narodnu stranku te je u njezinu glasilu Domobran (1864–65) iznosio glavne programske smjernice. Nakon što je Stranka 1865. izgubila na izborima, a on 1867. bio uklonjen s položaja velikoga župana, politički je djelovao samo kao saborski zastupnik. God. 1865. u Zagrebu je objavio brošuru Zakoniti odnošaji Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Austriji i Ugarskoj, 1871. pak u Beču anonimno Die legitimen und historischen Rechte Croatiens und der Ausgleich mit Ungarn (autorstvo potvrdio drugim izd. u Zagrebu 1883), u kojoj je ponovio stajališta o hrvatsko-ugarskim odnosima. — U središtu njegova interesa bila je borba za hrvatski jezik i njegovu uporabu u književnosti, znanosti i političkom životu te otkrivanje, čuvanje i vrjednovanje povijesne baštine radi afirmacije nacionalnoga identiteta. Iako samouk u povijesnim disciplinama, radu je pristupao ozbiljno i kritički, pa je iznimnom upornošću stekao različite kompetencije, postao cijenjenim u europskim znanstvenim krugovima i uzorom hrvatskim povjesničarima (F. Rački, T. Smičiklas). Kao arhivar Zemaljskoga arhiva (1848–61) uveo je nov pristup arhivskomu gradivu kao dijelu nacionalne baštine; iz Mađarske je vraćen dio hrvatskih spisa, što je potanko opisao u brošuri Primanje hrvatskih spisa u Budim-Pešti god. 1849–1851 (Zagreb 1885), te je počelo sustavno objavljivanje gradiva kao povijesnoga izvora. Znanstveni mu je rad isprva vezan uz djelovanje Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine, koje je, osnovano na njegovu inicijativu 1850, za apsolutizma bilo jezgra nacionalnoga otpora, a poticalo je članove na istraživanje i prikupljanje starina i povijesnih izvora radi narodnoga osvješćivanja. Društvo je 1851–75. izdavalo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (APJ), kojim je počela profesionalizacija hrvatske historiografije, a on je bio urednik i autor većine priloga. Na temelju ankete čitateljima (Pitanja na sve prijatelje domaćih starina i jugoslavenske pověstnice, 1851), obuhvativši sva područja djelovanja, skupio je vrijedne podatke, osobito etnografske. Sam je poduzeo više putovanja po Dalmaciji, južnoj Italiji, Albaniji i Bosni, na kojima je skupljao građu i prepisivao natpise na epigrafskim spomenicima. Izvješća s putovanja objavljivao je u Danici ilirskoj (DI, 1841–43, 1847), Narodnim novinama (1851, 1853, 1858), Nevenu (1853, 1855–56) i APJ (1854, 1857), dijelom i zasebno (Izvjestje o putovanju po Dalmaciji, 1855; Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, 1857), a dio građe pretočio i u putopise Putovanje po Bosni (1858) i Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije (1873; ulomci pretiskani pod naslovom Put u Senj. Senj 2001), i danas korisna vrela za proučavanje hrvatske prošlosti. Među prvima je počeo proučavati glagoljicu (Narodne novine, 1858; Zagrebački katolički list, 1858; L’Eco di Fiume, 1858); osobito se zauzeo za znanstvenu valorizaciju Bašćanske ploče, a dokumenti koje je skupio postali su temeljem zbirke glagoljskih rukopisa HAZU. Interdisciplinarnim je pristupom obuhvatio mnoga područja – pisao je o pravnoj povijesti, gospodarskim i društvenim odnosima, državnim i crkvenim strukturama, narodnim običajima, svakidašnjem životu te znanstvenim i kulturnim zbivanjima, među ostalim, u izdanjima DI (1837–38, 1841–47, 1849, 1863–64), Branislav (Beograd 1844), Iskra (1844, 1846), Luna (1844–46, 1856–57), Zora dalmatinska (1845), Narodne novine (1848–53, 1857–60, 1862, 1864, 1866, 1871, 1889), Slavenski jug (1848), APJ (1851–54, 1857–58, 1863, 1865, 1868–69, 1872, 1875), Neven (1852–58), Zagrebački katolički list (1852, 1856–59), Almanacco fiumano (1859–69), Leptir (1859–61), Dragoljub (1864), Narodni list (1871–73), Vienac (1872–73, 1875–76, 1878–82, 1885), Obzor (1873–76, 1879, 1885–86, 1889), Rad JAZU (1873, 1877, 1881, 1886), Izvješće Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1879, 1886), Starine (1884, 1889–91, 1893–96) i Il Diritto croato (1888–89); mnogi su mu prilozi u periodicima poslije tiskani samostalno, kao knjige ili p. o. Zastupao je individualističko shvaćanje povijesti i uvjerenje o sposobnim pojedincima kao pokretačima povijesnih procesa, vidljivo u njegovu prvom povijesnom radu Nešto iz dogodovštine Velike Ilirie (DI, 1842), nastalom u skladu s tadašnjim uvjerenjem o slavenstvu Ilira. Napisao je više biografskih studija o pojedincima i plemićkim obiteljima, među kojima Pleme grofova Oršićah (1846), Pavao Skalić (1875) i Beatrica Frankopan i njezin rod (1885). Osim biografskih portreta Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886), objavio je zbirke Pjesnici hrvatski XV. vieka (1856–1867) i Pjesnici hrvatski XVI. vieka (1858) te opsežno djelo Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka (1869), kojima se potvrdio i kao književni povjesničar, znatno pridonijevši poznavanju starije hrvatske književnosti i kulture uopće. Za prvi svezak niza Stari pisci hrvatski (Pjesme Marka Marulića), što ga je pri JAZU pokrenuo s V. Jagićem 1869, napisao je uvodnu studiju, za tisak priredio Iskrice N. Tommasea (Zagreb 1844), knjige Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro (Zagreb 1855) i Supplementi al saggio bibliografico della Dalmazia e del Montenegro (Zagreb 1862) G. Valentinellija te, s V. Babukićem, Bogatstvo i ubožtvo J. Kavanjina (Zagreb 1861). Objavio je mnogobrojne rasprave o hrvatskim gradovima i krajevima te povijesnim razdobljima: Dogadjaji Medvedgrada (1854), Varašdin (Zagreb 1857), Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari (1863), Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj (1869), Panonija rimska (1873), Borba Hrvatah u Tridesetoljetnom ratu (1874), Hrvati za nasljednoga rata (1877), Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba (1881), Zrin grad i njegovi gospodari (1883), Priorat vranski (1886). Tematski se izdvaja manji rad dokumentarnih značajka 29. srpanj 1845 (Sisak 1870), svjedočanstvo iz preporodnoga doba. Osobite zasluge na polju historiografije stekao je pionirskim radom na objavljivanju povijesnih izvora. Svoju je zamisao objavio u brošuri Conspectus monumentorum historicorum in manuscripto existentium (Zagreb 1859), namijenjenoj imućnijim pojedincima radi financijske potpore, te je uz materijalnu potporu Strossmayera i Mažuranića i pomoć suradnika (osobito M. Mesića i I. K. Tkalčića) objavio nekoliko zbirka izvora. U najpoznatijoj, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1–3 (Zagreb 1861–1862), koja je trebala hrvatskim izaslanicima na zajedničkom saboru poslužiti kao dokaz povijesnih prava, objavio je temeljne državnopravne dokumente od najstarijega do suvremenoga doba (javnopravne isprave od 852. do 1790, saborski spisi i zaključci 1222–1840). Zbirku Listine hrvatske (Zagreb 1863), s dokumentima pisanima hrvatskim jezikom na glagoljici, ćirilici i latinici, tiskao je kao prvi svezak serije Monumenta historica Slavorum meridionalium, latinske pak dokumente u zbirci Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1–2 (Zagreb 1874–1875; isprave od 503. do 1200) kao drugi i treći svezak te serije. Posmrtno su mu objavljeni opsežni Nadpisi sredovječni i novovjeki (1891), u kojima je zabilježio mnogobrojne danas nepostojeće natpise, te zbirka Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII (Zagreb 1896), s kratkim sadržajem isprava za doba 1200–99. Za tisak je 1859. priredio i danas izgubljenu zbirku Monumenta Serbica (oko 300 dokumenata do 1300). Objavljene zbirke izvora, osobito Codex diplomaticus, podvrgnuli su kritici T. Sickel (Obzor, 1874, 92) i Rački (Rad JAZU, 1874; Obzor, 1875, 72–73); priznavši mu znatan trud, upozorili su na slabu koncepciju, nedovoljnu pozornost posvećenu autentičnosti isprava i nedostatak kritičkoga aparata, što je bio povod polemici (Obzor, 1874, 98–99; APJ, 1875). Historiografski je rad, obilježen širokim interesom i sklonošću prema kulturnoj povijesti, Kukuljević podredio buđenju i snaženju nacionalne svijesti, pridržavajući se načela objektivnosti, no ipak s uvjerenjem da povijesno djelo mora biti napisano u slavenskom duhu. Unatoč slabostima u segmentima, drži ga se prvim koji je u XIX. st. »hrvatsku historiografiju prenio na naučnu podlogu« (Rački, 1885), odn. osnivačem moderne hrvatske historiografije (Smičiklas, F. Šišić, J. Šidak). — Kukuljevićeva književna djela romantičkih su obilježja i tematski se uklapaju u preporodno razdoblje. Prvu pjesmu napisao je 1834 (An Kroatien), u književnost na hrvatskom jeziku ušao pjesmom Tuga za ljubom (DI, 1837). Pjesnički mu opus čine ljubavne, rodoljubne i povijesne pjesme, u kojima slijedi njemačko kasnoromantičko pjesništvo i G. G. Byrona. Njegova najuspjelija zbirka Slavjanke (1848), s popratnim tekstom Historičke primĕtbe u kojem komentira osobe i toponime, oblikovana prema djelu J. Kollára Slavy dcera, prožeta je ideologijom slavenske uzajamnosti s romantičarskim shvaćanjem povijesti. Usmjerenost na pojedince vidljiva je i u Povjestnim pjesmama (1874) koje, posvećene istaknutim osobama hrvatske povijesti, pozivaju na borbu za nacionalnu slobodu. Napisao je i nekoliko pripovijesti (Različita djela, 1842–1843; Dva Slavena. Leptir, 1859). Prvo je dramsko djelo, junačku igru Juran i Sofija ili Turci kod Siska (1839), napisao na njemačkom, a nakon prijevoda na štokavsko narječje (s Babukićevom redakturom) premijerno je izvedena 1839. u Sisku te 1840. u Zagrebu – kao prva novija hrvatska drama izvedena na profesionalnoj pozornici na narodnom jeziku. Potaknut uspjehom, prema djelima A. von Kotzebuea napisao je drame Stjepko Šubić (1841) i Poraz Mongola (Različita djela, 1844), prema Byronu Gusara (Različita djela, 1844), a prema Mažuranićevoj Smrti Smail-age Čengića dramu Poturica (1867), u kojoj poziva na vjersku pomirbu balkanskih naroda. U zagrebačkom kazalištu izvedena mu je 1879. tragedija Marula, prema motivima G. Sagreda i A. Kačića Miošića. — Na temelju bibliografske građe A. Mažuranića i V. Pacela te uz pomoć Gaja i M. Sabljara sastavio je prvu hrvatsku retrospektivnu bibliografiju (1860; dodatak 1863), s približno 3000 bibliografskih jedinica tiskanih 1483–1860, predstavivši hrvatsko knjižno blago kao jedinstven dokument nacionalne kulture. Do danas je to jedini sustavni bibliografski izvor podataka od početaka hrvatske pismenosti do 1860. i neizostavno pomagalo u znanstvenom i kulturnom radu. Razvio je plodnu i svestranu djelatnost kojom je znatno utjecao na razvoj hrvatske politike, kulture i znanosti. Djelujući na polju historiografije, arhivistike, bibliografije, književnosti, epigrafike, arheologije, etnologije, muzikologije i filologije, utemeljio je mnogobrojne znanstvene discipline i ustanove (predsjednik Matice ilirske 1851–58, odn. MH 1874–89), pionirskim istraživanjima i djelima osobito povijest umjetnosti i leksikografiju.

Kukuljević Sakcinski, Ivan, hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar (Varaždin, 29. V. 1816 – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1. VIII. 1889). Gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, filozofiju studirao u Zagrebu, 1833. prekinuo studij i prešao u kadetsku školu u Kremsu (danas Kromeříž). Od 1835. služio je u dvorskoj gardi u Beču, 1836. postao je časnik, a 1840. bio je premješten u Milano. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku. Godine 1837. postao je suradnikom Lj. Gaja, pisao u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda. Napustio je vojsku 1842. i radio kao sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. U Hrvatskome saboru održao je 2. V. 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora 23. X. 1847., u kojem je ponovio isti zahtjev, Sabor je uveo hrvatski jezik kao »diplomatički«. Godine 1848. dao je poticaj sazivanju Slavenskoga kongresa u Pragu. Jedan je od sastavljača Zahtijevanja naroda, član Banskoga vijeća i predstojnik Odsjeka za obranu domovine te Odsjeka prosvjete i sveštenstva. Kao član najužega vodstva i osoba Jelačićeva povjerenja, putovao je u susjedne zemlje radi dogovora o suradnji hrvatskoga narodnoga pokreta s narodnim pokretima u tim zemljama. Nakon sloma revolucije 1848/49. povukao se iz politike. Do 1860. bio je zemaljski arhivar; utemeljio je modernu arhivsku službu i sastavio njezina pravila. Osnovao je Društvo za povjestnicu jugoslavensku (1850), u kojem je bio tajnik i predsjednik. Pokrenuo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851–75). Obnašao je dužnost prvoga zemaljskoga konzervatora za kulturne spomenike (od 1855). U politiku se vratio 1860. postavši članom Banske konferencije. Od 1861. do 1867. bio je veliki župan Zagrebačke županije, a 1865–67. i banski namjesnik. Jedan je od osnivača Samostalne narodne stranke (1863), u kojoj je pristao uz politiku I. Mažuranića te počeo objavljivati list Domobran (1874). Od 1886. bio je počasni član JAZU (danas HAZU). Bio je predsjednik Matice hrvatske (od 1874. do smrti), načelnik i osnivač Hrvatskog arkeologičkog družtva.Kukuljević Sakcinski bavio se i književnim radom: drame s povijesnim sadržajem (Juran i Sofija, 1839), tragedija Marula (1879) te pjesme (Slavjanke, 1848; Povijesne pjesme, 1874). Putovao je po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Albaniji, Grčkoj i Italiji (1854., 1856–57. i 1873) i prikupljao građu za povijest, prepisivao epigrafske spomenike i skupljao druge starine. Objavio je prvi umjetnički biografski leksikon južnih Slavena u pet svezaka (nedovršeno, slova A–S) Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859–60), kojim je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Pisao je stručne rasprave, monografije i članke o hrvatskim umjetnicima, starim gradovima i umjetničkim spomenicima (Julije Klovio, 1847; Događaji Medvedgrada, 1854; Andrija Medulić, slikar i bakrorezac – Andreas Medulić Schiavone, Maler und Kupferstecher, 1863; Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj, I–III, 1869–70; Zrin grad i njegovi gospodari, 1883). Autor je i prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografija hrvatska I. Tiskane knjige (1860–63) u koju je uključio oko 3000 bibliografskih jedinica (knjiga, časopisa, novina, članaka) objavljenih u razdoblju od 1483. do 1860. i razvrstanih u tri niza: knjige na glagoljici, na ćirilici i na latinici. Objavio je više zbirki izvora za hrvatsku povijest: Prava kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1861–62), Hrvatski spomenici (Acta Croatica, 1863), Diplomatički zbornik kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, 1874–75). Kao prvu knjigu u akademijinoj seriji Stari pisci hrvatski priredio je za tisak Pjesme Marka Marulića (1869) i napisao studiju o njemu. Svojom plodnom i raznovrsnom djelatnošću znatno je utjecao na razvoj hrvatske politike, kulture i znanosti, osobito povijesnih znanosti. Po njemu je nazvana najviša nagrada za postignuća u bibliotekarskoj struci, Kukuljevićeva povelja, koju od 1968. dodjeljuje Hrvatsko knjižničarsko društvo. Citiranje: Kukuljević Sakcinski, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata