Ivan Lučić

utemeljitelj hrvatske znanstvene historiografije; 1604-1679

Ivan Lučić (Trogir, rujna 1604. – Rim, 11. siječnja 1679.) bio je hrvatsko-dalmatinski povjesničar, otac hrvatske povijesne znanosti, pravnik i kartograf.
== Život ==
=== Školovanje ===
Rođen je u plemenitaškoj trogirskoj obitelji, kao sin Petra Lučića i Klare rođene Divnić. Imao je brata Jerolima i sestru Ivanicu. U desetoj je godini života Ivan ostao bez oba roditelja; skrbništvo nad njim i bratom Jerolimom preuzeli su očeva sestra Jakobina i majčin brat Nikola Divnić.[nedostaje izvor] Pučku je školu završio u trogirskoj gradskoj školi, a zatim je pošao na studij u Rim, u Seminarium Romanum, od 1618. do 1620. godine.
U Padovi (1624.) je studirao filozofiju i matematiku. Godine 1628. završio je studij te je 1630. doktorirao oba prava. Godine 1631. u Trogiru je imenovan za člana Općinskog vijeća. Godine 1647. postao je crkovinar (skrbnik) trogirske katedrale.
Godine 1654. napustio je Trogir te odlazi u Rim, kako bi bio daleko od mletačkih spletaka koji su ga nepravedno stavili u zatvor. Na putu, u Veneciji, upoznao je tadašnjeg bana Petra Zrinskog. Održavao je i stalnu vezu s prijateljima u Hrvatskoj (Ponte, Divinić, Ljubavac, Vrančić, Cipiko, Statilić i dr.), koji su mu slali arhivsku građu. Bio je blizak prijatelj dubrovačkog poslanika u Rimu, Stjepana Gradića, pa je sudjelovao u njegovu protuturskom radu.[nedostaje izvor]
U Rimu je stanovao u blizini Piazza della Rotonda. Kardinal Sachetti imenovao ga je za pročelnika bratovštine hrvatske crkve sv. Jeronima. Umro je u Rimu , 11. studenoga 1679. godine. Pokopan je u crkvi sv. Jeronima gdje se nalazi i danas mramorna ploča.
=== Djelovanje ===
Sudjelovao je u radu mnogih znanstvenih akademija svoga doba, a dopisivao se sa znanstvenicima iz domovine, iz Italije i Europe. Jedan je od osnivača prvog znanstvenog časopisa Giornale de’letterati. Godine 1662. dovršio je djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De regno Dalmatiae et Croatiae), koje je zbog anglo-nizozemskog rata i kuge tiskano tek 1666. u Amsterdamu. Tek treće izdanje tiskano je kako ga je prvotno zamislio, sa svih šest zemljovida, ispravkama i dopunama. Tada je uvrštena i posveta banu Petru Zrinskom na šestoj karti „Illyricum hodiernum”. To djelo trebalo je ukloniti dotadašnje historiografske netočnosti i upoznati suvremenike s prošlim i trenutačnim statusom zemalja koje su u doba slabljenja Turaka postale zanimljive. U prvih pet knjiga prikazao je događaje do 1480., a u šestoj suvremenost, običaje i političke granice. U prilogu „Rerum Dalmaticarum scriptores” objavio je zbirku tekstovnih izvora, a priložio je i genealoške tablice i šest povijesno-zemljopisnih zemljovida, koje čine prvi hrvatski atlas. Pisano znanstvenom metodom Lučićevo djelo temelj je hrvatske znanstvene historiografije. Povijest rodnoga grada do sredine 15. st. kao i prikaz zbivanja u susjednim gradovima, a često i cijeloj Dalmaciji objavio je 1673. u djelu Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù (Povijesna svjedočanstva o Trogiru). Osim segmenta Peutingerove karte, objavio je i karte Teritorii di Traù e Spalato i TRAU. Isti tekst objavljen je nakon godinu dana pod naslovom Historia di Dalmatia – Et in particolare delle Citta di Traù, Spalatore e Sebenico (Povijest Dalmacije – osobito gradova Trogira, Splita i Šibenika). U isto vrijeme objavljena je i njegova zbirka epigrafskih spomenika Inscriptiones Dalmaticae (Natpisi Dalmacije), među kojima su i natpisi koje je skupljao Marko Marulić. Pred kraj života priredio je za tisak Statuta et reformationes civitatis Trogurii (Statut grada Trogira), koji je zbog mletačke zabrane tiskan tek 1708. Na Lučićev kartografski rad u knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex najviše je utjecao njegov učitelj L. Holstenius, čuveni zemljopisac i kartograf 17. st. Suradnja s njim, a osobito s J. Blaeuom, Lučićevim nizozemskim prijateljem, rezultirala je izradom šest karata.
Lučić je i začetnik kritičke historiografije. On je prvi hrvatski povjesničar koji se služio arhivskom građom. Usto je bilježio i natpise s poznatih arheoloških spomenika. Uz De Regno dodao je i zemljopisnu podlogu. Nastojao je da sve što govori o Hrvatima i o Hrvatskoj pokaže i na odgovarajućim povijesnim kartama. Tako je uz De Regno nastao povijesni atlas sa šest karata. Svaka karta ima povijesno-zemljopisni sadržaj. Na prvoj karti prikazani su Ilirik i Liburnija prije nego što su te zemlje osvojili Rimljani. Sadržaj karte je brižljivo odabran i sastavljen prema ondašnjim izvorima. Na drugoj karti je Ilirik u doba rimske vladavine. Karta sadrži više nazivlja nego što su ih imale one rimskih zemljopisaca. Treća karta pokazuje Ilirik prije propasti Zapadnoga Rimskog Carstva. Na njoj je Lučić prikazao upravnu podjelu zemlje, kakva je poznata iz djela rimskih povjesničara. Na četvrtoj karti je prikaz raspada rimske Dalmacije i nastanak nove slavenske zemlje. Najveći dio prostora pripao je novoj državi Hrvata. Na petom zemljovidu je primorska Hrvatska u granicama kasnoga srednjeg vijeka. Prema toj karti, dalmatinska je Hrvatska, prije nego što su Turci osvojili Bosnu, zadirala dublje u kopno. Sjeverna granica slijedila je planinske grebene Plješevice, Osječenice, Klekovače, Vitogora i Cincara. Šesta karta pokazuje Ilirik koji je odredio crkveni sud u Rimu. Tom kartom želio je prikazati Dalmaciju i Hrvatsku u odnosu sa susjednim zemljama, Bosnom i Slavonijom. Kao podlogu uzeo je Buffalinijevu kartu. Taj je zemljovid u cijelosti precrtao i poslao svome nakladniku u Amsterdam. Johann Blaeu je iz toga predloška izradio lijepo oblikovani zemljovid Illyricum hodiernum, koja je potom ušla u Lučićev atlas uz De Regno. Shvativši vrijednost tog zemljovida, Blaeu ga je s Lučićevim dopuštenjem uvrstio i u svoj veliki atlas poznat pod naslovom Geographia Blaviana. Primjerak De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex nalazi se u Muzeju grada Trogira i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.
Lučić je sudjelovao i u sporu oko autentičnosti spisa Trimalhionove gozbe, rimskoga satiričara Petronija Arbitra, koji je bio pronađen u Trogiru. Iako su mu neki suvremenici i kasniji povjesničari katkad zamjerali hladnoću i pedanteriju u iskazu to bijaše nužni korektiv nekritičkim tekstovima kojima je obilovalo njegovo doba. Povijest svoga grada i zavičaja Lucius je objavio 1673. u Veneciji, na talijanskom jeziku pod nazivom Memoriae istoriche di Tragurio, ora detto Trau (Povijesna svjedočanstva o Trogiru).
Dopisivao se i s mnogim Dubrovčanima, posebice sa Stjepanom Gradićem, ravnateljem Vatikanske knjižnice.
== Djela ==
Vita b. Ioannis confessories episcopis Traguriensis et euis miracula-cum notis Ioannis Lucii. Rim, 1657.
De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amsterdam, 1666.
Inscriptiones Dalmaticae. Venecija, 1673.
Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù. Venecijas, 1673.
Historia di Dalmatia - Et in particolare delle Citta di Traù, Spalatore e Sebenico. Venecija, 1674.
Statuta et reformationes civitatis Trogurii. Venecija, 1708.
== Literatura ==
Enciklopedije
Enciklopedija hrvatske umjetnosti I. Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1995., str. 526.
Opća enciklopedija. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb. 1979.
Pretisci
I. Lucić: Povijesna svjedočanstva o Trogiru. Čakavski sabor, Split. 1979.
Knjige
Kozličić, M. 1995. Atlas - Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana. AGM, Zagreb.
Kurelac, M. 1994. Ivan Lučić Lucius: otac hrvatske historiografije. Školska knjiga. Zagreb.
Marković, M. 1993. Descriptio Croatiae. Naprijed, Zagreb. str. 65, 174, 182-183, 203.
Marković, M. 1998. Descriptio Bosnae & Hercegovinae. AGM, Zagreb.
Članci i radovi
Kozličić, M. i Lozić, V. 1994. Starije zemljopisne karte u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, katalog izložbe. Sveučilišna knjižnica u Splitu, Split.
Krizomali, Urban. 1966. Ivan Lučić trogirski crkovinar. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 1 (6): 56–61
Racetin, I. 1997. Kartografija i kartografi u Muzeju grada Trogira, seminarski rad. Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet.
Rezo, M. 1999. Kartografija i kartografi u Varaždinu, seminarski rad. Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet.
Roglić, M. 1998. Hrvatski kartografi Makarskog primorja, doline Neretve, Pelješca i Korčule, diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet.
Slukan Altić, M. 2005. Hrvatska kartografija Belostenčeva doba kao dio europskoga kulturnog kruga. Gazophylacium 1-2, str. 133-142.
== Bilješke ==
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Ostali projekti
Ovaj tekst je objavljen s dopuštenjem autora knjige [1] u sklopu nastave na Geodetskom fakultetu
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

LUČIĆ, Ivan (Lucić, Lucius, Lucio; Joannes, Giovanni), povjesničar (Trogir, prije IX. 1604 — Rim, 11. I. 1679). Sin skupljača književne baštine i pjesnika Petra i Klare rođ. Divnić. Školovao se u rodnom gradu i u Rimu do 1619, potom u Padovi završio studij obaju prava s doktoratom 1628. Živio u Trogiru do 1633. i u Rimu do 1635, potom u Trogiru upravljao obiteljskim imetkom, skrbio se o maloljetnim nećacima i kao plemić sudjelovao u gradskoj upravi (sudac, upravitelj skladišta žita, operarij katedrale, izaslanik u Veneciju 1643. i 1646, povjerenik za gradske bedeme 1648). Još za studija počeo je proučavati povijest Dalmacije te prikupljati i prepisivati povijesna djela i izvore iz arhiva dalmatinskih gradova, samostana, javnih i privatnih knjižnica. Za boravka generalnoga dalmatinskoga providura G. Foscarinija u Trogiru 1651. ponuđeno mu je da napiše povijesno djelo kojim bi se dokazalo da se Venecija, ako izgubi Kretu, može služiti kraljevskim naslovom Dalmacije. No, umjesto prigodnoga djela, on je potajice pripremao rad u kojem će na temelju dokumenata istaknuti poseban, autonoman položaj Dalmacije u Mletačkoj Republici. Svjestan opsežnosti rada na izvorima, organizirao je mrežu suradnika (V. Ponte, Š. Ljubavac, D. i F. Divnić, M. Statilić, P. Cindro, N. Cipiko i dr.), koji su prema njegovim uputama skupljali i prepisivali povijesno gradivo. Nezadovoljan političkim prilikama u domovini, nedostatkom znanstvenih djela i stručnih sugovornika te općim kulturnim ozračjem, 1654. napustio je Trogir i preselio se u Rim kako bi se uspjelije mogao posvetiti svojemu radu i potomstvu ostaviti »svjedočanstvo svoje ljubavi prema domovini«. Ondje je uspostavio kontakte s vodećim eruditima, osobito sa S. Gradićem, koji mu je kao prefekt Vatikanske knjižnice pomagao u radu te ga uveo u krug Kraljevske književno-znanstvene akademije švedske kraljice Kristine i časopisa Giornale de’ letterati (F. Ughelli, G. Ciampini, G. A. Borelli, L. Holste i dr.). Organizirao je prepisivanje rukopisa, prikupio bogatu zbirku knjiga i zemljovida te pomagala za prirodoznanstveno istraživanje (dalekozor, mikroskop, toplomjer). Koncepte svojih radova slao je na prosudbu prijateljima u Italiji i domovini te ih obavješćivao o znanstvenim, kulturnim i političkim novostima, o čem svjedoči njegova korespondencija, tipičan primjer znanstvene epistolografije XVII. st. Nakon opsežnih priprema, u Rimu je 1657. objavio svoje prvo djelo, kritičko izdanje legende o životu Ivana Trogirskoga Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis s komentarom Notae historicae, u kojem je nastojao utvrditi točnu kronologiju događaja i dokazati povijesnu utemeljenost legende, čime se priključio suvremenim mu hagiografskim nastojanjima bolandista (Acta sanctorum). Svoje je pak glavno djelo, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, o hrvatskoj povijesti od rimskoga doba do kraja XV. st., nakon višegodišnjih priprema i početnih poteškoća oko pronalaženja izdavača, objavio u Amsterdamu 1666. Motive je (ljubav prema domovini i želja za otkrivanjem istine) i osnovne pristupne postavke iznio u predgovoru i uvodu djela (Lectori Dalmatae veritatem amanti i Operis introductio), u kojima ističe prednost koju daje ispravama, težeći postizanju objektivnosti slične egzaktnim znanostima, što je jedan od »prvih metodoloških komentara naše moderne historiografije« (M. Kurelac, 1994). U djelu je kritički objavio mnogobrojne listine, što je prvi hrvatski diplomatarij, te u prilogu donio komentiranu zbirku narativnih izvora (Rerum Dalmaticarum scriptores), od kojih su neki objavljeni prvi put (Ljetopis popa Dukljanina, Historia Salonitana Tome Arhiđakona, Tabula a Cutheis). Kako zbog pogrješaka, izostavljenih rodoslovlja hrvatskih vladarskih i plemićkih obitelji te zemljovidâ nije bio zadovoljan, tiskao je dopunjena izdanja (1667, 1668), od kojih je najpotpunije posljednje, s kazalom i Lučićevim ispravcima (prijevod ulomaka: Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 50–65). Najpotpuniji i najpoznatiji zemljovid, Illyricum hodiernum, prikazuje Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju i Bosnu, odn. Ilirik u granicama koje je 1653. odredila Sveta rimska rota radi okončanja spora o pravu na korištenje svetojeronimskih ustanova, ujedno i razgraničenje između kršćanskih i zemalja pod turskom vlašću. Zemljovid je priredio i za objavu u izdanju Atlas maior sive Geographia Blaviana svojega izdavača J. Blaeua (Amsterdam 1668), ukrasivši ga grbovima povijesnih zemalja i posvetivši Petru IV. Zrinskomu (koji je te zemlje želio sjediniti pod svojom banskom vlašću), što mu je dalo i aktualnu političku dimenziju. Unatoč zamjetnu utjecaju suvremenih prilika na Lučićeva tumačenja i zaključke, De Regno je obiljem materijala i kritičkim postupcima prekretnica u hrvatskoj historiografiji. Sama njegova koncepcija – prezentiranje prikupljenoga gradiva i funkcionalna interpretacija – čini ga i zbirkom izvora i povijesnim prikazom. U skladu s načelima historijske erudicije, Lučić je svoje djelo držao privremenim postignućem, o čem svjedoči i prvotna zamisao da ga naslovi »indagationes« (istraživanja). Kao rezultat njegova trajnoga dopunjivanja, 1673. nastalo je novo djelo Inscriptiones Dalmaticae, zbirka rimskih natpisa u Dalmaciji, koju je zamislio kao dopunu, ali ju je zbog nepravilnosti pri tiskanju objavio zasebno, a kao prilog i neke komentare ondje objavljenih djela te ispravke: Notae ad Memoriale Pauli de Paulo; Notae ad Palladium Fuscum (latinski tekst i hrv. prijevod u: P. Fusko, Opis obale Ilirika. Zagreb 1990); Addenda, vel corrigenda in opere De Regno Dalmatiae et Croatiae; Variae lectiones Chronici Ungarici manuscripti cum editis. Zbirkom je pobudio poprilično zanimanje, pa su J. Spon i G. Wheler poduzeli putovanje u Dalmaciju kako bi popisali spomenike i natpise, o čem su i izvijestili (1679); i T. Mommsen pohvalio je Lučićeva postignuća u objavi epigrafske građe (Corpus inscriptionum Latinarum. Berlin 1873). Gotovo istodobno s glavnim djelom radio je i na povijesti rodnoga grada, koju je 1673. u Veneciji objavio pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù, a 1674. s naslovom Historia di Dalmatia, et in particolare delle Città di Traù, Spalatro, e Sebenico. U toj bogato dokumentiranoj knjizi opisao je povijest Trogira i drugih srednjodalmatinskih gradova od antike do poč. XV. st., posvetivši osobitu pozornost pravnoj povijesti, razvoju trogirske autonomije, nastanku i sastavu Velikoga i Maloga vijeća te običajima, jeziku i kulturi. Kao posljednji dio svojevrsne trilogije o trogirskoj povijesti, 1673. priredio je i kritičko izdanje trogirskoga statuta iz 1322. i kasnijega zakonodavstva, Statuta et reformationes civitatis Tragurii, koje je po njegovoj posljednjoj želji trebalo poslužiti trogirskim sudcima (zbog zabrane mletačkih vlasti djelo objavio tek J. Cipiko 1708). Sudjelovao je i u izradbi drugih leksikografskih i povijesnih izdanja: objavio je povijesno-zemljopisni prilog Notae ad Thesaurum geographicum Abrahami Ortelii za Lexicon geographicum M. A. Baudranda (Pariz 1670), surađivao s Ughellijem na njegovoj zbirci Italia sacra (1644–62), a rođaku F. Divniću pomagao oko djela Historia della guerra seguita in Dalmatia tra Venetiani e Turchi dall’anno 1645 sino alla pace e separatione de’ confini i nakon njegove ga smrti priredio za tisak. Nakon očeve pak smrti u njegove je rukopisne zbornike Vartal i Varia Dalmatica nastavio zapisivati hrvatske i latinske tekstove. Također je sudjelovao u obrani autentičnosti nepoznata fragmenta Petronijeva Satirikona (prikaz Trimalhionove gozbe) koji je Statilić pronašao u knjižnici obitelji Cipiko u Trogiru te ga je s Gradićem priredio i s predgovorom (Typographus lectori) objavio u Padovi 1664. Tumačeći mu značenje paleografske i diplomatičke analize, vodio je opsežnu korespondenciju s tajnikom i historiografom Zrinskih M. Forstalom, koji je nastojao potvrditi njihovo podrijetlo od rimskoga patricijskoga roda; također je, skupljajući isprave i privilegije, sudjelovao u postizanju potvrde njihova mletačkoga plemstva. Djelovao je u Zboru sv. Jeronima u Rimu, isprva kao član Upravnoga odbora, a kao predsjednik od 1663. Prema vlastitoj želji, pokopan je u tamošnjoj crkvi sv. Jeronima. Čvrsto povezan s domovinom, o prošlosti koje želio je što potpunije informirati europsku znanstvenu, kulturnu i političku javnost, Lučić se kritičkim pristupom, znanstvenom akribijom i neumornim radom izdignuo iz lokalnih ograničenja i uključio u znanstvene tijekove europske rane erudicije. Na njegov pristup povijesnomu istraživanju uvelike je utjecao studij prava te zanimanje za matematiku, astronomiju, fiziku i geografiju. »Otac hrvatske historiografije«, autor prve kritičke povjesnice sa zbirkama isprava i djelima srednjovjekovnih pisaca te prvim povijesnim atlasom, prve kritičke hagiografije i prve tiskane zbirke natpisa, imao je izniman utjecaj na domaću historiografiju, a svrstava ga se i u same početke europske kritičke historiografije. Ostavština mu se čuva u Kaptolskom arhivu u Splitu, Arhivu HAZU, Znanstvenoj knjižnici i DA u Zadru, NSK u Zagrebu i Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, knjižnici Garanjin Fanfonja u Muzeju grada Trogira, u Vatikanskoj knjižnici, Knjižnici Casanatense i Arhivu Zbora sv. Jeronima u Rimu te u arhivima i knjižnicama u Veneciji, Parizu i Londonu. Uz 300. obljetnicu izdanja djela De Regno 1966. priređena je izložba u Muzeju grada Trogira i održan znanstveni skup u Zagrebu u organizaciji JAZU, a uz 400. obljetnicu Lučićeva rođenja 2004. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom. Po njem je 1999. nazvano Društvo studenata povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (izdaje časopis Lucius od 2002), a 2014. nagrada za životno djelo Hrvatskoga nacionalnoga odbora za povijesne znanosti i Društva za hrvatsku povjesnicu. DJELA: Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis, et eius miracula. Romae, typis Thomae Colinij, 1657 (s hrv. prijevodom u: Legende i kronike. Split 1977, 69–121). — De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amstelaedami, apud Ioannem Blaeu, 1666; Francofurti, apud Ioannem Blaeu, 1666², 1667³; Amstelodami, apud Ioannem Blaeu, 16684; Vindobonae, typis Ioannis Thomae Trattner, 17585 (tal. prijevod Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia. Trieste 1896, pretisak 1983; hrv. prijevod prve knjige O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Zagreb 1986). — Inʃcriptiones Dalmaticae. Venetiis, typis Stephani Curtij, 1673. — Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù. In Venetia, presso Stefano Curti, 1673, 1674 (Historia di Dalmatia, et in particolare delle città di Traù, Spalatro, e Sebenico); hrv. prijevod Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1–2. Split 1979. — Potpunija bibiliografija: M. Kurelac u: O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Zagreb 1986, 429–453.

Lučić (Lucić, Lucius, Lucich, Lucio), Ivan, hrvatski povjesničar i kartograf (Trogir, prije IX. 1604 – Rim, 11. I. 1679). Član ugledne trogirske patricijske obitelji. Osnove humanističke izobrazbe stekao je u rodnome gradu. U Rimu je 1628. završio studij filozofije, matematike, političkih znanosti i književnosti. Doktorirao je civilno i crkveno pravo 1630. u Padovi. Nakon povratka u domovinu uključio se u javni život Trogira. Obnašao je dužnost člana komunalnoga vijeća i gradskoga suca. God. 1654. postao je članom Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Uz obavljanje upravnih dužnosti bavio se proučavanjem kulturne i političke povijesti Dalmacije. Po uzoru na suvremena kritička izdanja o životu svetaca, 1657. objavio je u Rimu svoje prvo djelo Život blaženog Ivana ispovjednika, biskupa trogirskog, i njegova čudesa (Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula), koje je važan izvor za hrvatsku, a posebice dalmatinsku povijest od XI. do XIII. st. S nakanom da dokaže kako Venecija zadržava naslov kraljevstva time što u svojoj državi posjeduje »regnum« Dalmaciju, započeo je sustavno prikupljati izvornu građu o prošlosti Dalmacije. Kao rezultat tog istraživanja nastalo je djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex), koje se smatra prvim znanstveno-kritičkim djelom hrvatske historiografije. U pisanju toga djela služio se građom iz arhivâ, gradskih kancelarija, javnih i privatnih knjižnica te djelima pisaca, od kojih su neki danas poznati samo na temelju njegovih prijepisa. U tom je djelu, dovršenom 1662., obuhvatio zbivanja iz prošlosti Dalmacije od rimskoga doba do 1480. Prvo izdanje tiskano je 1666. u Amsterdamu, a izašla su još dva izdanja iste knjige (1667. i 1668), od kojih je ono posljednje najpotpunije jer uz Kazalo znamenitih pojmova (Index rerum notabilium) i Pogrješke tako ispraviti (Errata sic corrigenda), sadrži rodoslovlja hrvatskih knezova i kraljeva, ispravljenu naslovnu stranicu i šest povijesnih karata Ilirika, koje čine prvi hrvatski atlas. Najpoznatija je šesta karta pod naslovom Današnji Ilirik (Illyricum hodiernum), posvećena hrvatskome banu Petru Zrinskomu. Nju je Joannes Blaeu 1668. uvrstio u svoj atlas Cosmographia Blaviana. U svojem drugom važnom povijesnom djelu, na temelju izvorne građe obradio je povijest rodnoga grada i događaje iz povijesti Dalmacije do polovice XV. st. Tiskano je u Veneciji 1673. pod naslovom Povijesna svjedočanstva o Trogiru, koji se sada zove Traù (Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù), a dopunjeno je Lučićevim kartama splitskoga područja (Territorii di Traù e Spalato). Ponovno je bilo objavljeno 1674. pod proširenim naslovom Povijest Dalmacije, a osobito grada Trogira, Splita i Šibenika (Historia di Dalmatia – Et in Particolare delle città di Traù, Spalatro e Sebenico). God. 1673. u Veneciji je bilo objavljeno i njegovo djelo Dalmatinski natpisi (Inscriptiones Dalmaticae), s natpisima i epigrafskim spomenicima iz dalmatinske, a posebice trogirske baštine. God. 1670. njegovom je zaslugom, u suradnji sa S. Gradićem, bio tiskan Satirikon (Satyricon) Petronija Arbitra. Lučićev kritički komentar Statuta i reformacijȃ grada Trogira (Statuta et reformationes civitatis Tragurii) ostao je u rukopisu sve do 1708., kada ga je u Veneciji objavio Jerolim Cipiko. Surađivao je i na djelima drugih autora, a među ostalim objavio je Bilješke uz geografsku riznicu Abrahama Ortelija (Notae ad Thesaurum Geographicum Abrahami Ortelii). S Fernandom Ughellijem surađivao je na djelu Sveta Italija (Italia Sacra). Među njegovom bogatom ostavštinom nalazi se i opsežna korespondencija vođena sa suvremenicima te mnogobrojni radovi s područja arheologije, geografije, matematike, fizike, astronomije i graditeljstva. Proučavao je i starokršćanske spomenike, rimske mozaike i natpise. Pokopan je u crkvi sv. Jeronima u Rimu. Citiranje: Lučić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na povjesničara Ivana Lučića

(doslovno iz odluke: „Ulica Đure Salaja, preimenuje se u spomen na povjesničara Ivana Lučića i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata