Ivan Mažuranić

Antun, jezikoslovac, 1805-1888; Ivan, pjesnik, političar i ban pučanin, 1814 -1890; Vladimir, pravni povjesničar, 1845-1928

Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. – Zagreb, 4. kolovoza 1890.) bio je hrvatski pjesnik, jezikoslovac, prevoditelj i političar. Hrvatski ban od 1873. do 1880. godine. Poznat je po nadimku ban pučanin. Najznačajnija je stvaralačka osobnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban).
== Životopis ==
=== Rani život i politička karijera ===
Ivan Mažuranić rođen je u Novom Vinodolskom 1814. godine. Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Mažuranići su stara novljanska obitelj koja se spominje još početkom 16. stoljeća. Ivan Mažuranić rodio se je u obitelji dobro stojećeg seljaka Ivana Mažuranića Petrova (1781. – 1844.) i majke Marije (rođena Ivić). U njegovoj obitelji bila su još tri sina, najstariji Josip koji je ostao brinuti se za imanje, Antun koji je bio poznati pravnik i filolog, te najmlađi Matija koji je bio kovač po struci. Pučku školu pohađao je u rodnom Novom Vinodolskom, završivši je 1827. godine. Nakon Pučke škole klasičnu gimnaziju pohađao je u Rijeci, gdje ju je i završio 1833. godine, a tu je naučio talijanski, njemački i mađarski jezik. Kasnije naučio je i francuski, te ponešto engleski, a i gotovo sve slavenske jezike. Studirao je filozofiju i pravo u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Filozofiju je od 1833. godine slušao u Zagrebu, a potom je nastavio studij u Sambotelu. U Zagrebu je od 1835. do 1837. godine studirao pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti. Po svršetku studija prava radio je kao odvjetnički pripravnik (1837. – 1839.) a potom kao gimnazijski učitelj (1839. – 1840.) u Zagrebu. Nakon što je položio odvjetnički ispit 5. listopada 1840. godine, preselio se je u Karlovac gdje je otvorio odvjetnički ured. Zatim je u ožujku 1841. godine u Pešti položio ispit iz mjeničkog prava. Dan 27. lipnja 1841. godine vjenčao se je u Zagrebu s Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra. Godine 1847. nije uspio biti izabran za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor.
U politiku posve se uključio 1848. godine. Na poziv bana Josipa Jelačića, 27. travnja 1848., Mažuranić je pristupio novoosnovanom Banskom vijeću. Iste godine pisao je saborske akte, članake i reprezentacije. Kao narodni zastupnik u Hrvatskome saboru nije često govorio, no u jednom od svojih govora, među ostalim, rekao je: "ja ne mislim da će se ikad pomirenje (s Mađarima) mirnim putem izvesti moći...", pa je ustvrdio: "...što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.". Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, budući da Hrvatska prizna "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom od 1850. godine obavlja u Beču najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije. Nakon toga preselio se je 1850. godine u Zagreb i tu ga je Beč imenovao zamjenikom državnoga tužitelja za Hrvatsku i Slavoniju, a 1854. državnim tužiteljem.
Službuje u Hrvatskome saboru od 1861. godine, a 1862. godine potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske od 3. ožujka 1858. do konca 1872. godine. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. godine pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti. Za predsjednika Hrvatskoga sabora izabran je 19. siječnja 1872. godine.
=== Banovanje ===
Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat kao hrvatski ban 20. rujna 1873. godine a završio ga je 21. veljače 1880. godine. Njegovo banovanje bilo je vrijeme brojnih reformi kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo. Uvedena je odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih služba (statistička služba, javno zdravstvo, unaprjeđenje poljoprivrede), laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovao Zagrebačko sveučilište (pravni, filozofski i bogoslovni), uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzeo je Crkvi te one postaju državne. U veljači 1880. godine podnio je ostavku na bansku čast zbog otezanja s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine banskoj Hrvatskoj.
Na banskome položaju naslijedio ga je Ladislav Pejačević, a prethodnik mu je bio Antun Vakanović.
=== Izlazak iz politike i povratak, smrt ===
Car i kralj Franjo Josip I. umirovio ga je odmah po podnošenju ostavke. Ivan Mažuranić pritom odbio je ponuđenu mu barunsku titulu, te je tako do kraja svojega života ostao prvi i posljednji ban pučanin. Ivan Mažuranić nakon podnošenja ostavke na bansku čast neko vrijeme izašao je iz politike i javno nije djelovao. Živio je povučeno i bavio se matematikom i astronomijom. Od 1880. godine do smrti živio je u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici, na broju 5. U politiku uključio se je ponovno i bio saborskim zastupnikom od 1884. do 1887. godine, no nije bio naročito aktivan u tome mandatu. Nakon što je 1887. godine u Novom Vinodolskom pobijedio na izborima za Hrvatski sabor njegov izbor bio je poništen i Mažuranić se više nije kandidirao, te posve se je povukao iz politike.
Od veljače 1890. godine pobolijevao je od gripe a potom i od astme. Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine, od kljenuti srca pogođen smrću svastike Roze Demeter, a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Njegov pokop bio je uz najveće počasti 6. kolovoza u 5 sati poslijepodne, a pokopan je u mirogojskoj "ilirskoj" arkadi. Nad njegovim grobom govore održali su sveučilišni profesor dr. Kosta Vojnović i filozof Juraj Tomljenović.
== Književni i jezikoslovni rad ==
Od prvih stihova iz 1830. godine (Vinodolski dolče, da si zdravo, Novigrade, pozdravljam te lipo!), koje piše kao 16-godišnji đak riječke klasične gimnazije u pjesmi "Pisma od Vinodolca školana" ↓1 kao pozdrav svome zavičaju, bavio se raznim liričkim problemima: razjašnjenjem metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, vergilijanskim epom, posebno odnosom povijesti i poezije. Pisao je pjesme i na mađarskome jeziku od kojih su mu poznate samo dvije pjesme koje je ispjevao 1832. godine: Búcsúdal (Oproštajna pjesma) i Császár Urhoz Újesztendő alkalmával 1833 (Gospodinu Császáru u Novoj godini 1833). Prva pjesma tiskana je u Rijeci a druga je sačuvana u pjesnikovoj rukopisnoj ostvštini.
Prvu na hrvatskome jeziku objavljenu pjesmu "Primorac Danici", objavio je 17. siječnja 1835. godine u drugome broju Danice. U Danici je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih namjera i nijansi.
Već u početnim stihovima pokazuje osobitu izvornost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji.
Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njezino prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovu spjevu "Smrt Smail-age Čengića".
=== Smrt Smail-age Čengića ===
Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, kao karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demeter, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za časopis Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Směrt Čengić-age”, prvi puta objavljen u Iskri 1846. godine, koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju: ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde. Djelo Smrt Smail-age Čengića, prevedeno je na brojne svjetske jezike, kao što su mađarski, armenski, češki, poljski, ruski, albanski, njemački, engleski, španjolski, talijanski, švedski, latinski, esperanto i ine.
Antun Barac u svojoj monografiji Mažuranić iz 1945. godine napisao je:
=== Izbor pjesama ===
"Pozdrav Vinodolu" (1830.)
"Primorac Danici" (1835.)
"Danici ilirskoj" (1836.)
"Věkovi Ilirije" (1838.)
"Javor" (1839. – 1840.)
"Peru" (1840.)
U svom književnom djelovanju služio se je i s nekoliko pseudonima, kao što su: Ilir iz Primorja horvatskoga, Slavomir, Budimir, te s nekoliko šifri.
=== Jezikoslovac ===
Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik. Zajedno s Jakovom Užarevićem 1842. godine izdao je hrvatsko-njemački rječnik (Njemačko-ilirski slovar) s 40.000 riječi u kojemu je, osim primanja starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, osmislio mnoge nove riječi. Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Primjerice, Mažuranić je otac riječi računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.
== Djela ==
Na sedamdeseti dan rodjenja ... grofa Janka Draškovića trakoštjanskoga, ... kanoti načelnika učenoga družtva ilirskoga, i userdnoga svedje domorodca : pobožni starinske krěposti štovaoci dana 20. listopada 1840., U Zagrebu : K. p. ilir. nar. tiskarna Dra. Ljudevita Gaja, 1840.
Davoria, Prettner, Karlovac, 1841.
Deutſch-iliriſches Wörterbuch. Nĕmačko-ilirski slovar, Izdanje dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1842. (suautor Jakov Užarević)
U slavu ... grofa Franje Hallera od Hallerkeöa, dne 17. i 18. listopada 1842 prigodom njegova parvoga uzašastja na stolicu bansku od zemlje Dalmatinske, Harvatske i Slavonske : sinovi ovieh zemaljah smierno poklanjaju, Kr. pov. ilir. nar. tiskarna Dra. Ljud. Gaja, [Zagreb], [1842?]
Osman, (dopuna XIV. i XV. pjevanja), Matica ilirska, Zagreb, 1844.)
Směrt Čengić-age, Ivan Havliček, Zagreb, 1846. (Poseban otisak iz: Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, Zagreb, 1846.)
Smrt Smail-age Čengića, Dr. Imbro Ignjatijević Tkalac, Zagreb, 1857. (više od 140 izd. do 2014.)
Hèrvati Madjarom. Odgovor na proglase njihove od ožujka mieseca i travnja 1848., Tiskom Ivana Nep. Prettnera, Karlovac, 1848. (mađ. izd. A’ Horvátok a’ Magyaroknak: felelet az 1848-ik Mártzius és Aprilis magyar hirdetmenyekre, Tiskom Franje Župana, Zagreb, 1848.)
Pjesme Ivana Mažuranića: sa slikom i autografom pjesnika ter sa fototipijom pjesnika na odru, izdao Vladimir Mažuranić, Tiskarski zavod Narodnih novina, Zagreb, 1895. (2. izd. Primorski štamparski zavod, Sušak, 1924.)
Djela / Ivan Mažuranić, Matija Mažuranić, Dimitrija Demeter, uredio Slavko Ježić, Zora, Zagreb, 1958.
Izabrana dela, Narodna knjiga, Beograd, 1963.
Smrt Smail-age Čengića. Stihovi. Proza, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 32, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
Směrt Čengić-age, reprint posebnoga otiska iz zbornika Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah, JAZU, Odjel za suvremenu književnost, Zagreb, 1968.
Sabrana djela, 1–4, (sv. 1 Smrt Smail-age Čengića, sv. 2 Pjesme, sv. 3 Proza, sv. 4. Pisma. Govori), Sveučilišna naklada Liber – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.
Izabrani politički spisi, Golden marketing – Narodne novine, Zagreb, 1999.
Izbor iz djela, priredio Miroslav Šicel, Biblioteka Croatica: hrvatska književnost u 100 knjiga, kolo 4, knj. 76, Riječ, Vinkovci, 2000.
Gnijezdo vrh timora, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.
Izabrana djela, prir. Božidar Petrač, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 139, Matica hrvatska, Zagreb, 2019.
== Odličja i počasti ==
1879.: 8. travnja dodijeljen mu je Red željezne krune I. razreda.
Gradovi Zagreb, Rijeka, Varaždin, Karlovac, Koprivnica i Bjelovar imenovali su ga počasnim građaninom.
== Spomen i baština ==
1960.: Na kući u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici br. 5, u kojoj je živio nakon povlačenja iz politike, postavljena mu je spomen-ploča.
Lik Ivana Mažuranića nalazi se na novčanici od 100 kuna.
Osim Trgova Ivana Mažuranića u Zagrebu i u Novom Vinodolskom, mnoge ulice, škole i trgovi u Hrvatskoj nose njegovo ime.
Prigodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Nova TV je pokrenula kampanju "Vjeruj u Hrvatsku" sa sloganom iz Mažuranićevog saborskog govora iz 1886. godine.
2014.: Povodom 200. obljetnice pjesnikova rođenja u seriji maraka Hrvatske pošte Znameniti Hrvati objavljena je prigodna poštanska marka s njegovim likom.
== Obitelj ==
Antun Mažuranić – brat Ivana Mažuranića
Matija Mažuranić – brat Ivana Mažuranića
Vladimir Mažuranić (leksikograf) – sin Ivana Mažuranića, pravnik, pisac i predsjednik HAZU.
Ivana Brlić-Mažuranić – unuka Ivana Mažuranića, hrvatska književnica.
Ivan Vladimir Mažuranić – praunuk Ivana Mažuranića, slikar i mačevalac.
== Citati ==
Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati; ali, kad me ne poznaš, reći ću ti; i ja bih rekao: ja sam Hrvat; ja bih rekao: vjerujem u Kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i – ako Bog da – u njezinu budućnost. (iz govora u Hrvatskome saboru, 13. prosinca 1886. godine)
Ljubav moja spada momu narodu, štovanje moje svim narodom, ne samo jednomu, nego svim, koji su s nama u jednom gniezdu u ovoj Monarkiji. Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale. (iz govora u Hrvatskome saboru, 13. prosinca 1886. godine)
A velik je, tko se malen rodi, a kad pane, golem grob mu treba! (iz pjesme "Javor")
Dobar junak, da je čovjek taki! (516). (iz romantičarskog spjeva Smrt Smail-age Čengića)
== Bilješke ==
↑1 Napisana 1830. godine pod naslovom "Pisma od Vinodolca školana", a poslije dobila naslov "Pozdrav Vinodolu". Objavljena posmrtno u Spomen-knjizi Matice hrvatske, 1892. godine.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna sjedišta ===
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Mažuranić, Ivan Hrvatska enciklopedija. LZMK (životopis)
hkv.hr – Đ. Vidmarović: »Ivan Mažuranić - pjesnik, jezikoslovac i političar«
Croatia.ch / Književnost – Ivan Marjanović De Tonya: »Ivan Mažuranić. Hrvatski Goethe i hrvatski ban pučanin«
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu: Sjećanje na Ivana Mažuranića – bana pučanina i pjesnika  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. kolovoza 2014. (Wayback Machine)
Pjesme Ivana Mažuranića, izdao Vladimir Mažuranić, Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1895., Digitalizirana zagrebačka baština. Knjige ; 81, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb, 2014.
Ivan Mažuranić: Pjesme  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. travnja 2019. (Wayback Machine), eLektire.skole.hr, knjigasvima.com
Ivan Mažuranić i Jakov Užarević: Němačko-ilirski slovar

MAŽURANIĆ, Ivan, pjesnik, pravnik i političar (Novi u Vinodolu, 11. VIII. 1814 — Zagreb, 4. VIII. 1890). Brat filologa Antuna. Nakon završene gimnazije u Rijeci 1833. upisao studij filozofije na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, a završio ga 1835. u Szombathelyu; potom 1837. završio studij prava u Zagrebu. Ondje do 1839. radio kao odvjetnički vježbenik te 1839–40. kao učitelj u gimnaziji. Nakon polaganja odvjetničkoga i ispita iz mjeničnoga prava u Karlovcu je 1840. otvorio odvjetničku pisarnicu, a u jesen 1841. zaposlio se u gradskom magistratu. Djelovao je u krugu liberalno orijentiranih mladih intelektualaca (M. Prica, D. Kušlan, I. I. Tkalac, A. Vakanović), a nakon neuspjele kandidature na izborima za Hrvatski sabor 1847. s Kušlanom radio na osnivanju liberalno usmjerene narodne stranke. U travnju 1848. objavio politički spis Hrvati Mađarom (Hervati Madjarom) na hrvatskom i mađarskom jeziku, u kojem je opširnije razradio postavke iznesene u Zahtijevanjima naroda te se, prema liberalnim načelima, pozvao na prirodno pravo naroda, mjesto na municipalnu pravnu podlogu hrvatske posebnosti na kojoj se dotad temeljio program hrvatskoga nacionalnoga pokreta. U spisu je jasno razložio razlikovanje Ugarske od Mađarske, što je hrvatskoj službenoj politici postalo središnjim argumentom u zahtjevu za ravnopravnošću naroda u Ugarskoj. Istodobno je, na poziv bana J. Jelačića, sudjelovao u radu novoosnovanoga Banskoga vijeća, a zatim postao i zastupnikom općina Cvetković i Draganić u Hrvatskom saboru, gdje se potvrdio kao priređivač gotovo svih spisa, prijedloga i predstavka vladaru. Svoje umijeće oblikovanja temeljnih državnopravnih pitanja posebno je iskazao na početku srpnja 1848. u Manifestu naroda hrvatsko-slavonskoga, u kojem je opisao hrvatsko-mađarske odnose te branio hrvatsko državno pravo pridodavši argumente povijesnoga prava prirodnopravnomu stajalištu, što će postati temeljem njegove politike. Takvo usmjerenje zamjetno je i u Političkim iskricama, koje je u obliku aforizama protiv središnje vlasti nepotpisane objavljivao u Slavenskom Jugu od prosinca 1848. do siječnja 1849. U Banskom je vijeću kao član više odbora izradio različite zakonske osnove, a nakon proglašenja Oktroiranoga ustava u ožujku 1849. bio je u izaslanstvu koje je u svibnju vladaru podnijelo predstavku hrvatskih staleža kojom se tražila potvrda zaključaka Hrvatskoga sabora iz 1848. Kao poznavatelj upravne i sudske tematike, ali i osoba od povjerenja, kako Jelačića tako i dvorskih krugova, imenovan je u srpnju 1849. stručnim savjetnikom vlade u Beču u radu na modernizaciji uprave u Hrvatskoj. Također je sudjelovao u radu povjerenstva za izradbu rječnika pravno-političke terminologije na slavenskim jezicima, a u ožujku 1850. supotpisao je tzv. Bečki književni dogovor. Na Jelačićevu preporuku imenovan je 1850. zamjenikom vrhovnoga tužitelja za Hrvatsku i vijećnikom Banskoga stola, a 1854. državnim nadodvjetnikom. Na tim je položajima, u skladu s postojećim zakonima, ali i okolnostima, nastojao zaštititi hrvatske interese i liberalne zakone nastale 1848; najpoznatiji su primjeri njegova djelovanja izbjegavanje pokretanja sudskoga postupka protiv urednika i izdavača listova Slavenski Jug i Südslavische Zeitung (1850), ali i podizanje optužnice po službenoj dužnosti protiv I. Filipovića i M. Bogovića zbog objavljivanja pjesme Domorodna utjeha (Neven, 1852), što mu je donijelo veliku nepopularnost. S obnovom ustavnosti 1860. postao je, uz J. J. Strossmayera, jednom od vodećih osoba Banske konferencije, za koju je sastavio sve glavne akte, od predstavke vladaru koja je formulirala osnovne elemente hrvatske državnopravne ideologije do osnove uređenja županija i gradova. Te je godine imenovan predsjednikom privremenoga Hrvatsko-slavonskoga dvorskoga dikasterija u Beču; razočaran odlukom Franje Josipa I. iz siječnja 1861. o priključenju Međimurja Ugarskoj, ponudio je ostavku, no zbog potpore hrvatske javnosti ubrzo ju je povukao. Tijekom zasjedanja Hrvatskoga sabora 1861. imao je dvojaku ulogu – kao zastupnik izradio je saborsku osnovu i predstavku vladaru o cjelovitosti hrvatskih zemalja, a kao predsjednik Dvorskoga dikasterija posredovao je odluke dvora te bio redaktor vladarova reskripta kojim se odobrilo sudjelovanje zastupnika Vojne krajine u radu Sabora. Zapamćen je i kao kreator koncepta znamenitoga saborskoga članka 42, koji je (s dodatkom I. Perkovca) prihvaćen kao službeno stajalište Trojedne Kraljevine o odnosima prema Ugarskoj i Austriji. Nakon raspuštanja Sabora imenovan je predsjednikom Hrvatske dvorske kancelarije u Beču (1862–65). U tom je razdoblju ostvarenje hrvatskih interesa, prije svega sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Banskom Hrvatskom te postizanje šire državnopravne autonomije, držao mogućim jedino uz pomoć Austrije. Takva je politička koncepcija – očuvanje Monarhije i uspostava realne unije s Austrijom – postala službenim programom 1863. osnovane Samostalne narodne stranke, u kojoj je okupio mnogobrojne javne osobe (J. Haulik, I. Kukuljević Sakcinski, Prica, N. Krestić). Zagovaranje državnopravne nagodbe s Austrijom prije nego što to učini Ugarska, ali i provođenje centralističke politike A. Schmerlinga – zabranama novina, raspuštanjem županijskih tijela i progonima nepodobnih osoba – dovelo je do teškoga poraza njegove stranke na izborima za Hrvatski sabor 1865, pa je potkraj godine podnio ostavku na dužnost kancelara te bio umirovljen. Mažuranićeva postignuća na mjestu kancelara – osnivanje Stola sedmorice (1862) kao vrhovnoga sudišta, čime je osigurana samostalnost hrvatskoga sudstva, očuvanje hrvatske autonomije te prevaga javne uporabe hrvatskoga jezika nad njemačkim – došla su do izražaja tek poslije. U politiku se opet aktivno uključio 1871. sudjelujući u pregovorima Narodne stranke i ugarske vlade, a 1872. izabran je za predsjednika kratkotrajnoga Hrvatskoga sabora te člana Kraljevinskoga odbora za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe 1872–73. Uz potporu Narodne stranke u rujnu 1873. imenovan je banom te je do 1880. proveo mnogobrojne reforme u području uprave, sudstva i školstva utemeljene na liberalnim načelima. U tom je razdoblju uvedena odgovornost bana i vlade Saboru, dioba izvršne i sudske vlasti te neovisnost sudaca, sloboda tiska i pravo na javno okupljanje, izmijenjen je izborni postupak, modernizirano pučko školstvo, osnovano moderno Zagrebačko sveučilište. Ipak, njegovi kritičari, iz oporbe i iz redova Narodne stranke, držali su da previše popušta mađarskoj strani i ne ostvaruje interese Narodne stranke. Sve oštrije kritike javnosti zbog neodlučnosti i oportunizma te sukobi sa Zemaljskom vladom zbog pomaganja bosansko-hercegovačkoga ustanka, kao i nezadovoljstvo zbog neriješenoga pitanja sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom te zbog ukidanja vjerskih škola doveli su 1880. do njegova odstupanja s banske dužnosti. U javnosti se potom isticao samo povremeno; 1883. reagirao je prilikom postavljanja nezakonitih dvojezičnih ploča, 1885. kritizirao otpremanje komorskih spisa u Budimpeštu, a 1886–87. bio je zastupnik kotara Novi u Hrvatskom saboru. — Svojim djelovanjem Mažuranić je odlučno utjecao na ukupni politički, društveni, upravni i gospodarski razvoj Hrvatske. Dok su u Beču i Budimpešti držali da je radikalan, u domovini su mu zamjerali oportunizam i nedovoljnu energičnost; za crkvene je krugove bio odveć liberalan, a za pravaše i ostalu oporbu popustljiv i konzervativan. Unatoč povremenim neuspjesima i sukobima s ugarskom vladom, svojim je političkim idejama i djelovanjem imao bitnu ulogu u procesu izgradnje državnosti u formativnom razdoblju moderne hrvatske povijesti, a političke, socijalne i kulturne reforme »bana pučanina« bile su presudne za modernizaciju Hrvatske. — Iako je kao gimnazijalac napisao nekoliko pjesama, njegov literarni rad datira iz 1835–48, nakon čega je s književnošću povezan uglavnom kao predsjednik Matice ilirske (1858–72). Od kačićevsko-deseteračke Pisme od Vinodolca školana, poznatije po početnom stihu Vinodolski dolče, da si zdravo (1830), ili prve u tisku objavljene pjesme Primorac Danici (1835), njegova će poezija sve više odražavati vlastitu pjesničku osobnost, nadograđenu, uz narodne, i na formalno-stilske te sadržajne odlike klasične književnosti (prigodnice na hrvatskom, mađarskom i latinskom jeziku), moderne europske (talijanske, engleske) i osobito dubrovačke književnosti (Danica Ilirom, danku i vladatelju, 1837). Većinu pjesama tako karakteriziraju jezgrovito izrečene misli i slike, spoj umjetničkoga izraza i narodnoga izričaja, koji se ipak, do dopune Osmana I. Gundulića (1844) te spjeva Smrt Smail-age Čengića (1846), samo ponegdje ostvario u svojoj poetskoj punini (Vjekovi Ilirije, 1838; Javor, 1839–40). Stvarajući u doba snažnih nacionalnih tendencija, tematski je s osobnih čuvstava prešao na angažirano pjesništvo, postavši zapravo »pjesničkim ideologom ilirizma« (A. Barac, 1945). Od 1844. Gundulićev se Osman izdaje s njegovom dopunom (14. i 15. pjevanje), koju je načinio za Maticu ilirsku. Uspjelost stihova potvrdili su čak i njegovi politički protivnici, kojima se dopuna dopala »za neiskazati« (A. Starčević). Ovladavši izvornim stilom i izričajem (s bratom Antunom sastavio iscrpan rječnik epa), stvorio je pjevanja koja snažno odražavaju autorsku individualnost, pa je novija književna povijest (J. Vončina) opovrgnula dotadašnja uvjerenja da se u dopuni služio isključivo Gundulićevim leksikom, dokazujući da ga je prilagođivao svojemu dobu i potrebama, donijevši i mnoge morfološke i sintaktičke inovacije. Godinu poslije završio je svoje remek-djelo, koje je pod naslovom Smert Čengić-age objavio 1846. u almanahu Iskra, a u prvom knjižnom izdanju 1857. kao Smrt Smail-age Čengića. Spjev, ili romantična pjesan (P. Pavličić), ima 1134 stiha u pet nejednakih pjevanja: Agovanje, Noćnik (rkp. naslov Novica, NSK, R 4092), Četa, Harač i Kob, u kojima kroz crnogorsko-turski sukob iz 1840. sa svojih etičkih i moralnih stajališta progovara o kršćansko-turskim sukobima te, na tragu romantičarske poetike i herderovske filozofije povijesti, o slobodi i propasti svake tiranije; novija tumačenja spjeva u narodu kao kolektivnomu junaku, ali i u cjelini Mažuranićeva opusa, vide i isticanje moderne ideološke koncepcije društva, ponajprije filozofsko-pravne koncepcije pravednosti, tj. prirodnoga prava (D. Fališevac, 2003). Napisan je u duhu narodne pjesme, izmjenama osmerca i deseterca (Noćnik i Kob isključivo deseterac), ritmom govornoga jezika, u koji su skladno uklopljene sentencioznost, mnogobrojne stilske figure i bogata frazeologija nasljedovana iz Gundulićeva te, posredno, baroknoga pjesništva T. Tassa, koja u jeziku i danas živi u obliku aforizama (»Od sto glasa glasa čuti nije«) ili izdvojenih frazema (»mrijet mu se neće«, »svijeta puci ostali«). Davno odbačena nagađanja da je P. II. Petrović Njegoš autor spjeva pojavljuju se i danas, pisana onkraj znanstveno-kritičkih uzusa. Sažetost i jasnoća odlike su i njegovih proznih sastavaka, koji uglavnom ne pripadaju književnosti u užem smislu riječi (misli, prikazi, kritike, politički i jezikoslovni spisi), a kad su i pripadali (basna Slavulj i kukavica), bile su to intimne refleksije o temama koje su ga zaokupljale i kao političara (narod, nacija, jezik). Najpoznatija njegova proza, brošura Hrvati Mađarom, pripada žanru političke književnosti, odn. refleksivnoj i nacionalno-filozofskoj esejistici; pisana biblijskim stilom (po uzoru na A. Mickiewicza) i bogata citatima, kanonski je primjer moderne hrvatske proze te bitan prinos razvoju jezičnoga književnoga izraza. No Mažuranić jezik nije držao samo estetskim dijelom književnoga stvaralaštava nego i bitnom odrednicom opstojnosti naroda, te je, čakavac rođenjem, prihvatio štokavštinu i obnovu jezika Lj. Gaja. S J. Užarevićem sastavio je Němačko-ilirski slovar (1842), s njemačkom slovnicom preuzetom iz francusko-njemačkoga rječnika G. A. L. Henschela (1840), koji je, ponajprije u cjelovitijem prikazu modernoga jezika, širenju značenjskih polja postojećega leksika te stvaranju stručnoga nazivlja, velik korak u dotadašnjoj leksikografskoj praksi. Poznavao je klasične i više europskih jezika; s latinskoga je preveo Horacijevu odu Melpomena, s poljskoga dijelove Mickiewiczevih Knjiga poljskoga naroda i poljskoga hodočašća, a s talijanskoga odu Peti svibnja A. Manzonija, početak Ovidijeve heroide Leandro Heroni, početak Tassova Oslobođenoga Jeruzalema te priču o Nastagiu degli Onestiju iz Decamerona G. Boccaccia; književnopovijesne je vrijednosti i nedovršeni prijevod romana Milienco e Dobrilla suvremenika M. Kažotića (NSK, R 5864; u suradnji s bratom Antunom). Književne, filološke i pravno-političke tekstove objavljivao je u periodicima Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka (Danica ilirska, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska; 1835–38, 1840–42, 1845, 1847), Der Pilger (1844), Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske (1845; Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, 1848–49; Narodne novine, 1851, 1860–61, 1863, 1865, 1873–74, 1877, 1879–80), Südslavische Zeitung (1851), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1854, 1857, 1869), Neven (1855), Pozor (1860–61, 1885; Obzor, 1879), Wiener Abendpost (1865; hrvatski tekst: Glasonoša /Beč/), Školski prijatelj (1876), a katkad i samostalno u privatnim tiskarama, osobito Gajevoj. Svojim se djelima, iako nastalima u početcima preporodne literature te u ozračju jezično-pravopisne reforme, svrstao u sam vrh hrvatske književnosti. Uvršten je u mnogobrojne izbore kao što su Hrvatska antologija (1892), Ilirska antologija (1934), Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća (1960), Antologija hrvatske poezije od XIV stoljeća do naših dana (1966), Antologija hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša (1981), Žubor riječi (1992), Kip domovine (1996), Glasoviti govori (1999), Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas (2005), Antologija hrvatskoga pjesništva (2007), 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009), sve tiskano u Zagrebu, Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 2006), Krist u hrvatskom pjesništvu (Split 2007), Svit se konča (Poljica 2007). Njegova Smrt Smail-age Čengića u više je od 40 izdanja prevedena na mnoge svjetske jezike, što ga čini jednim od najprevođenijih autora hrvatske književnosti. Bavio se i matematikom te astronomijom (NSK, R 5841). Potpisivao se i pseudonimima te šiframa, češće kao Budimir M**, I. M., te M.......ć. — Mažuranićev život i djelovanje nadahnuće su različitim umjetničkim ostvarenjima: za života pjesme su mu posvetili Gaj, I. Trnski, F. Livadić, nadgrobnice J. Hranilović, R. Katalinić Jeretov i H. Badalić, pozitivno ga je portretirao I. Supek u drami Biskup i ban (Republika, 1995), a negativno M. Krleža u Baladama Petrice Kerempuha. Smrt Smail-age Čengića predložak je za dramu Poturica Kukuljevića Sakcinskoga (1867; s posvetnom pjesmom Mažuraniću), travestiju A. Kovačića (Sušak 1880), dijelom i V. Korajca (Pozor, 1866, 41), scensku adaptaciju M. Ogrizovića (1919) i glazbenu rugalicu J. Gotovca (1939), a ilustrirali su ga J. Kljaković, Lj. Babić, B. Dogan, Ž. Haramija i dr. Njegova poprsja izradili su I. Rendić (oko 1888, Rijeka, vila Ružić), R. Valdec (1911, Zagreb, Trg N. Šubića Zrinskoga), V. Matković (1954, Novi Vinodolski, Park Ivana Mažuranića, 2010. novi odljev; 2011. replika u Cetinju), K. Kovačić (1998, Zagreb, predvorje Velike vijećnice Hrvatskoga sabora), a portrete M. Canzio, T. da Rin i F. Beda (1873, Zagreb, Pravni fakultet), B. Jakac i V. Ružić (1935, vila Ružić) te V. Potočnjak (1952, Novi Vinodolski, Narodni muzej i galerija). Lik mu se također nalazi na slikama V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896, zastor zagrebačkoga HNK) i Razvitak hrvatske kulture (1913, HDA), na poštanskim markama SFRJ (1965), Crne Gore (2010) i RH (2014, serija Znameniti Hrvati) te na novčanici RH od 100 kuna (1993, dizajn M. Šutej). O njem su snimljeni dokumentarni filmovi Ivan Mažuranić – pjesnik i političar (J. Marušić i V. Gotovac, 1964) i Čovjek od kamena (B. Modrić i G. Ježić, 2005) te održani znanstveni skupovi u Zagrebu 1965. i 2014, Zagrebu i Novom Vinodolskom 1990, Cetinju 2009. te Novom Vinodolskom 2015. Ostavština mu se većim dijelom čuva u Zagrebu (NSK, Arhiv HAZU) i Rijeci (Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić–Brlić–Ružić u vili Ružić). DJELA: Deutſch-iliriſches Wörterbuch. Nĕmačko-ilirski slovar (suautor J. Užarević). Agram 1842. — Hervati Madjarom. Odgovor na proglase njihove od ožujka mieseca i travnja 1848. Karlovac 1848, 1994 (pretisak). — Smrt Smail-age Čengića. Zagreb 1857 (više od 140 izd. do 2014). — Pjesme. Zagreb 1895, Sušak 1924². — Djela. Zagreb 1958, 67–149. — Smrt Smail-age Čengića. Stihovi. Proza. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 32. Zagreb 1965, 7–171. — Sabrana djela, 1–4. Zagreb 1979. — Izabrani politički spisi. Zagreb 1999. — Gnijezdo vrh timora. Zagreb 2008. LIT.: A. Starčević: Nekolike uspomene. Zagreb 1870, 4–7. — H. Badalić: Kako je Gundulićeva Osmana popunio Sorkočević, a kako Mažuranić? Velebit (Beč), 1874, str. 235–246. — F. Marković: O »Čengijić-agi« Ivana Mažuranića. Vienac, 7(1875) 50, str. 821–822; 51, str. 835–836; 52, str. 849–853. — A. Šenoa (A. Š.): Novica Cerović. Ibid., 10(1878) 7, str. 107–111. — F. Marković: Čiji je Čengić-aga? Ibid., 24(1892) 44, str. 697. — T. Smičiklas i F. Marković: Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Zagreb 1892, 96–137. — M. Šrepel (M. Š.): Improvizacija Ivana Mažuranića. Vienac, 24(1892) 2, str. 26–27. — V. Gudel: Ima i prije Mažuranićeve pjesni štampana narodna pjesma o Smail-agi Čengijiću. Ibid., 27(1895) 22, str. 342–344. — M. Polić: Parlamentarna povjest kraljevinâ Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1860–1880, 1. Zagreb 1899, str. 3–5, 12, 52–53, 110–111, 134–137, 140–142, 175–176, 210, 268–269; 2. 1900, str. III–V, 167–169, 173, 194–196, 205, 210, 212, 214–218, 230–232, 234–236, 238–239, 241–243, 247–258. — R. Bujas: Tumačenje nekih mjesta u »Smrti Smail-age Čengića«. Vienac, 34(1902) 33, str. 526–527. — K. Kovačić (S.): Travestija Mažuranićevog eposa. Savremenik, 7(1912) 2, str. 136. — Đ. Grubor: Smrt Smail-age Čengića. Nastavni vjesnik, 26(1917–18) 9, str. 553–563. — J. Pasarić: Preradović i Mažuranić o promjeni pravopisa god. 1851. Savremenik, 13(1918) str. 201–202. — D. Prohaska (Dr. D. P.): Milan Ogrizović, Smrt Smailage Čengića. Jugoslavenska njiva, 3(1919) 51, str. 819–820. — V. Lunaček: O Mažuranićevom »Čengić-agi«. Kritika, 3(1922) 10/12, str. 453–468. — S. Banović (S. B.): Netemeljitost nekih prigovora Rusa P. A. Lavrova Mažuranićevu eposu »Smrt Smail-age Čengijića«. Nastavni vjesnik, 36(1927–28) str. 52–61. — F. Mažuranić: Kod strica Ivana. Mladost, 6(1927–28) 10, str. 217. — F. Šišić: Korespondencija Rački–Strossmayer, 1–4. Zagreb 1928–1931. — M. Ujević: Ivan Mažuranić (1814–1890). Mladost, 7(1928–29) 6, str. 161–163. — A. Barac: Kaćanski prema Mažuraniću. Riječ, 25(1929) 42, str. 28–30. — R. Horvat: Ban Ivan Mažuranić. Hrvatsko kolo, 11(1930) str. 41–84. — M. Nehajev: O Ivanu Mažuraniću, kancelaru i banu. Hrvatska revija, 3(1930) 10, str. 525–536; 12, 637–651. — V. Nazor: O hrvatskom jedanaestercu (1838–1900). Rad JAZU, 1935, 252, str. 73–80. — V. Dukat: Rječnik Mažuranića i Užarevića. Ibid., 1937, 257, str. 83–132. — Lj. Jonke: Mažuranićev ep i narodne pjesme koje pjevaju o smrti Smail-aginoj. Ibid., 1938, 264, str. 97–122. — A. Barac: O rukopisu Smrti Smail-age Čengijića. Hrvatska revija, 13(1940) 8, str. 393–404. — Isti: Žena i ljubav u poeziji Ivana Mažuranića. Napredak (kalendar), 31(1941) str. 47–54. — D. Ćepulić: Mažuranići u hrvatskoj književnosti. Zagreb, 11(1943) 10/12, str. 368–369. — A. Barac: Mažuranić. Zagreb 1945. — Isti: Mažuranić prema Puškinu. Slavistična revija (Ljubljana), 3(1950) 1/2, str. 35–38. — F. Marković: »Smrt Smail-age Čengijića«. U: Hrvatska književna kritika, 1. Zagreb 1950, 229–260. — I. Brlić: O braći Mažuranićima, Matiji i Ivanu. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1953, 24, str. 109–214. — V. Pavletić: Postanak »Smrti Smail-age Čengijića«. Polet, 3(1955) 4, str. 226–233. — B. Gavella: Pjesnička građa Mažuranićeva Smail-age. Književnik, 3(1961) 24, str. 644–652. — I. Frangeš: Mažuranićev spis »Hrvati Mađarom«. Forum, 2(1963) 1, str. 72–91. — J. Horvat: Povijest jednog prijateljstva. Pisma Imbre Tkalca Ivanu Mažuraniću. Riječka revija, 12(1963) 10, str. 790–799. — M. Živančević: Ka autorstvu »Političkih iskrica« god. 1848/49. Historijski zbornik, 16(1963) 1/4, str. 367–369. — S. Dvoržak: Postanak epa »Smrt Smail-age Čengića«. Riječka revija, 13(1964) 11, str. 828–841. — I. Frangeš: Mažuranićeva umjetnost. Forum, 3(1964) 7/8, str. 75–95. — V. Bazala: Preteče, osnutak i razvoj Sveučilišta u Zagrebu do 1918. godine. Zbornik za historiju školstva i prosvjete, 1965, 2, str. 51–81. — I. Brlić: Porijeklo i životni prostor roda Mažuranića. Republika, 21(1965) 2/3, str. 77–81. — T. Čubelić: Zakonitosti usmenog narodnog stvaralaštva u poetskom izrazu Ivana Mažuranića i Petra Petrovića Njegoša. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 7(1965) str. 71–84. — Kolo, 3(1965) 9/10 (tematski broj). — R. Bogišić: O hrvatskim starim pjesnicima. Zagreb 1968. — V. Ciliga: O političkoj opoziciji u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) 1/4, str. 145–169. — J. Šidak i dr.: Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914. Zagreb 1968. — I. Frangeš: Mažuranićeva »Starodavna lipa«. Slavistična revija, 17(1969) 2, str. 75–83. — I. J. Brlić: Vjerska izgrađenost Ivana Mažuranića. Marulić, 3(1970) 4, str. 1–21. — I. Slamnig: Ivan Mažuranić i dubrovačko jezično i književno nasljeđe. Dubrovnik, 13(1970) 1, str. 5–11. — M. Grčić: Eksperiment Ivana Mažuranića. Forum, 10(1971) 4/5, str. 636–643. — I. Frangeš: Klasično i romantično u Smrti Smail-age Čengića. VII međunarodni kongres slavista – Warszawa. Prilozi. Zagreb 1973, 71–81. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — M. Živančević: »Danica ilirska« i njeni anonimni suradnici. Croatica, 4(1973) 5, str. 83–84. — V. Ciliga: O političkim koncepcijama i djelatnosti Samostalne narodne stranke 1863–1865. Časopis za suvremenu povijest, 7(1975) 2, str. 37–60. — M. Despot: Industrija građanske Hrvatske za banovanja Ivana Mažuranića 1873–1880. Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, 2(1975) str. 97–116. — M. Živančević: Ilirizam. U: Povijest hrvatske književnosti, 4. Zagreb 1975. — J. P. Krokar: Liberal Reform in Croatia, 1872–1875. The Beginnings of Modern Croatia under Ban Ivan Mažuranić (disertacija). Indiana University, Bloomington, 1980. — W. Kessler: Krokar, James P., Liberal Reform in Croatia 1872–75. Südost-Forschungen (München), 43(1984) str. 456–458. — J. Vončina: Ilirizam i Gundulićev Osman. Umjetnost riječi, 29(1985) 1, str. 49–76; 2, str. 159–184. — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb—Ljubljana 1987. — A. Szabo: Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860–1873, 1–2. Zagreb 1987–88. — M. Živančević: Ivan Mažuranić. Novi Sad—Zagreb 1988. — P. Korunić: Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835–1875. Zagreb 1989. — D. Fališevac: Frangešov Mažuranić. Croatica, 21(1990) 33, str. 19–23. — I. Frangeš: Mažuranić danas. Dubrovnik, 1(1990) 1/2, str. 23–36. — A. Kadić: Povijesna pozadina i etičko značenje svećenikova govora u Mažuranićevoj »Četi«. Marulić, 23(1990) 2, str. 205–213. — T. Kren: Ivan Mažuranić, pjesnik, političar i zaljubljenik u zvijezde. Čovjek i svemir, 33(1990–91) 2, str. 8–9. — M. Tomasović: Recepcija Torquata Tassa u Ivana Mažuranića i drugih hrvatskih romantika. Dubrovnik, 1(1990) 1/2, str. 58–68. — Ivan Mažuranić – ban pučanin (katalog izložbe). Zagreb 1990. — N. Batušić: Ivan Mažuranić i kazalište. Republika, 47(1991) 7/8, str. 162–175. — J. Magnuszewski: Od Nabuchodonozora do Smail-agi Czengicia. Most, 1991, 1/2, str. 198–223. — M. Moguš: O leksikografskoj obradi Mažuranićeva spjeva »Smrt Smail-age Čengića«. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 26(1991) str. 1–13. — P. Pavličić: Kojoj književnoj vrsti pripada Smrt Smail-age Čengića? Umjetnost riječi, 35(1991) 3, str. 187–201. — D. Babić: Ivan Mažuranić i novljanske narodne pjesme. Zbornik Pedagoškog fakulteta u Rijeci, 12(1992) str. 7–20. — M. Gross i A. Szabo: Prema hrvatskome građanskom društvu. Zagreb 1992. — C. Jelavich: Južnoslavenski nacionalizmi. Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. Zagreb 1992. — A. Menac: Frazeologija Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića. Forum, 31(1992) 1/2, str. 261–269. — H. Sirotković: Uloga vinodolske obitelji Mažuranić u pravnoj, te političkoj i kulturnoj povijesti hrvatskog naroda. Rad HAZU, 1993, 465, str. 151–170. — V. Brešić: Novija hrvatska književnost. Zagreb 1994. — I. Horvatić: Mažuranićev zakon o školstvu i razvoj športa u Hrvatskoj. Povijest športa, 25(1994) 101, str. 22–26. — T. Markus: Ivan Mažuranić, Hervati Madjarom. Časopis za suvremenu povijest, 26(1994) 3, str. 541–542. — M. Kolar-Dimitrijević: Kako su narodnjaci pobijedili na izborima 1871? (Nepoznata brošura Ivana Mažuranića?). Povijesni prilozi, 14(1995) str. 163–207. — T. Markus: Četiri pisma Franje Račkoga Ivanu Mažuraniću 1863–1874. godine. Časopis za suvremenu povijest, 27(1995) 2, str. 347–359. — I. Vidan: Engleski intertekst hrvatske književnosti. Zagreb 1995. — M. Mišković: »Pjesan o srdžbi, stradanju, (ne)junaštvu i domoljublju«. Dometi, 6(1996) 1/6, str. 7–22. — I. Pederin: Politička djelatnost Ivana Mažuranića 1860-ih godina u Beču. Hrvatska obzorja, 4(1996) 3, str. 605–612. — D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — M. Šicel: Hrvatski književni obzori. Rijeka 1997. — D. Dukić: Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb 1998, 136–156. — T. Markus: Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848–1850. Zagreb 1998. — Z. Kravar: Stih i kontekst. Split 1999. — S. Lukač: Tko je prevoditelj spisa »A’ Horvátok a’ Magyaroknak«. Jezikoslovlje, 2(1999) 2/3, str. 127–146. — D. Pavličević: Ivan Mažuranić – život, politički pogledi, državnička djelatnost. U: I. Mažuranić, Izabrani politički spisi. Zagreb 1999, 9–56. — D. Čepulo: Ivan Mažuranić (1814–1890). U: Liberalna misao u Hrvatskoj. Zagreb 2000, 49–68. — I. Perić: Hrvatski državni sabor, 1–2. Zagreb 2000. — Hrvatski državni sabor 1848, 1–2, 4. Zagreb 2001–2008. — D. Župan: Utjecaji Mažuranićeve reforme školstva na pučko školstvo u Slavoniji (1875–1885). Scrinia Slavonica, 2(2002) str. 277–292. — D. Čepulo: Prava građana i moderne institucije. Europska i hrvatska pravna tradicija. Zagreb 2003. — D. Fališevac: Kaliopin vrt II. Split 2003. — M. Moguš: O imenima u Mažuranićevoj pjesmi Smrt Smail-age Čengića. Folia onomastica Croatica, 2003–04, 12/13, str. 387–396. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas. Zagreb 2003. — T. Cipek i J. Vrandečić: Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj. Zagreb 2004. — M. Gross: Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb 2004. — M. Šicel: Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 1. Zagreb 2004. — B. Modrić i G. Ježić: Ivan Mažuranić – čovjek od kamena. Scenarij igrano-dokumentarnog filma. Rijeka, 10(2005) 1, str. 59–79. — Lj. Butković: Život i književni rad Ivana Mažuranića. Vinodolski zbornik, 11(2006) str. 236–240. — T. Cipek i S. Matković: Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914. Zagreb 2006. — V. Švoger: Zagrebačko liberalno novinstvo 1848–1852. i stvaranje moderne Hrvatske. Zagreb 2007. — T. Kren: Astronomska, mitološka i biblijska raščlamba Mažuranićeva epa. Gazophylacium, 15(2010) 3/4, str. 73–87. — N. Stančić: Godina 1848. u Hrvatskoj. Zagreb 2010, 87–88, 92–93, 95, 97, 99–104, 106, 109, 111. — Ivan Mažuranić (1814–1890) i Crna Gora (zbornik). Cetinje—Osijek 2011. — L. Dobrica: Vjerni unuci slavnih pradjedova. 150. obljetnica Sabora 1861 (katalog izložbe). Zagreb 2011. — D. Čepulo: Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu od srednjeg vijeka do suvremenog doba. Zagreb 2012. — Blago Ivana Mažuranića (katalog izložbe). Zagreb 2014. — D. Fališevac: Život i djelo Ivana Mažuranića. Kolo, 24(2014) 3, str. 165–185. — Mažuranićev zbornik. Zagreb 2015.

Mažuranić, Ivan, hrvatski književnik i političar (Novi Vinodolski, 11. VIII. 1814 – Zagreb, 4. VIII. 1890). Poznat kao »ban pučanin«, za njegova banovanja stvoreni su temelji moderne, građanske Hrvatske, a kao književnik upamćen je po romantičnom spjevu Smrt Smail-age Čengića, klasičnomu djelu hrvatske književnosti.Životopis i političko djelovanje Rođen je u imućnoj seljačkoj obitelji težačkoga podrijetla iz koje su potekli i braća mu Antun i Matija; sin mu je bio pravnik Vladimir, a unuka književnica Ivana Brlić-Mažuranić. Klasičnu gimnaziju završio je 1833. u Rijeci. Studij filozofije, započet u Zagrebu, dovršio je u Szombathelyu 1835., a na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu završio je pravo 1837. Radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik u Karlovcu. U politiku se uključio 1848. ušavši u Bansko vijeće na poziv bana Josipa Jelačića. Od 1849. u Beču je, u razdoblju neoapsolutizma, obnašao visoke političke funkcije vezane uz Hrvatsku te bio isprva savjetnik vlade, potom zamjenik generalnoga prokuratora (od 1850), državni nadodvjetnik (od 1854), predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju (od 1860) i predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije (od 1862). Zaslužan je za osnivanje Stola sedmorice 1862., u tom je razdoblju bio i predsjednik Matice ilirske (1858–72) te zastupnik u Hrvatskom saboru 1861. kao član Narodne stranke. Pristaša ideje austroslavizma, 1863–65. vodio je Samostalnu narodnu stranku, nastalu odcjepljenjem iz Narodne stranke radi osnaživanja politike približavanja carskoj vladi. Iako je ta stranka poražena na izborima 1865., zbog čega se iste godine povukao iz Hrvatske dvorske kancelarije, bio je izabran za saborskoga zastupnika (1865–67). Vrativši se u Narodnu stranku i aktivnu politiku, biran je u Hrvatski sabor i na izborima 1871. i 1872., na kojima narodnjaci pobjeđuju, te je 1872. postao predsjednik Sabora, a nakon revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe, u rujnu 1873. ban Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ostavši na položaju do 1880., zahvaljujući prihvaćanju Hrvatsko-ugarske nagodbe i oslanjanju o bečki dvor, proveo je reformske i modernizacijske politike koje po intenzitetu i značenju nemaju premca u razdoblju do 1918., a u historiografiji su označene kao »vladin liberalizam«. U Hrvatsku su tada uvedeni mnogobrojni moderni instituti, uglavnom preuzeti iz austrijskoga zakonodavstva – odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberalizirano izborno pravo, uvedeni su zametci nekih javnih službi (javno zdravstvo, unapređenje poljoprivrede), sekularizirano je i reformirano školstvo (obvezno četverogodišnje školovanje, učitelji postaju državni namještenici). U tom razdoblju jača i integracijska uloga Zagreba kao glavnoga grada i sjedišta institucija od nacionalnoga značaja – za Mažuranićeva su banovanja u Zagrebu utemeljeni sveučilište (1874), statistički ured za Hrvatsku i Slavoniju (1875) i telegrafska direkcija za Hrvatsku i Slavoniju (1879). Podnio je ostavku u veljači 1880. zbog nemogućnosti da, kao ban lojalan dvoru, istupi u korist pripajanja okupirane Bosne i Hercegovine banskoj Hrvatskoj, kako je zahtijevao Sabor. Većina je Mažuranićevih reformi za vlasti Karolyja Khuen-Héderváryja bila stavljena izvan snage. Kao jedini hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban koji nije bio plemić, dobio je pridjevak »ban pučanin«. Poslije je bio saborski zastupnik narodnjaka 1884–87.Književno djelo Prve pjesme, u duhu Andrije Kačića Miošića, objavio je 1830 (Vinodolski dolče, da si zdravo!); iz tog su razdoblja sačuvane i dvije pjesme na mađarskome. Iako zavičajno čakavac, 1835. pozdravio je izlaženje Danice u štokavski napisanoj pjesmi Primorac Danici, zanosnim tonom i u klasicističkoj maniri, a 1837. objavio je pjesmu Danica Ilirom, sročenu u stihu Osmana Ivana Gundulića. Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Osmana (XIV. i XV. pjevanje), što je on 1844. i učinio, a kritičari su njegov dopjev proglasili umjetnički »kongenijalnim« (iako kasnija kritika dopjev Pjerka Sorkočevića drži funkcionalnijim). Klasična naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti utjecali su na Mažuranićevo pjesništvo koje nastaje na sjecištu neoklasicizma i romantizma s romantičarskom, nacionalnom tematikom (pjesme Veneri, Melpomeni, Peru, Mojoj, U smrt Ivana Kozulića, Grofu Janku Draškoviću, Vjekovi Ilirije), ali i folklornih utjecaja (deseteračke pjesme Javor i Nenadović Rade). Pod poetičkim utjecajem Alphonsea de Lamartinea, Georgea Gordona Byrona, Aleksandra Sergejeviča Puškina, Adama Mickiewicza, kao i talijanskih i njemačkih pjesnika (prevodio je poeziju s latinskoga, talijanskoga i poljskoga). S Jakovom Užarevićem sastavio je Deutsch-ilirisches Wörterbuch / Njemačko-ilirski slovar (1842). Građanski prosvjetiteljski nazor očitovao je zagovaranjem »jednakosti, slobode i bratinstva«, a te su ideje osobito izražene u političkom spisu Hrvati Mađarom (1848) kao ključnome preporodnom programskom tekstu, ujedno jednome od uspjelijih tadašnjih hrvatskih proznih tekstova. Sabrana djela priređena su mu 1979.Smrt Smail-age Čengića Glavno je Mažuranićevo književno djelo romantični spjev Smrt Smail-age Čengića, koje je objavio 1846. u almanahu Iskra pod naslovom Smert Čengić-age. Ispjevano je u 1134 deseteračko-osmeračka stiha raspoređena u pet nejednakih pjevanja, u kojima su prikazana zlodjela turskog silnika Smail-age Čengića nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), njihovo pripremanje na osvetu (Noćnik), okupljanje osvetničke čete (Četa), napad na zločinca i njegova smrt (Harač) te silnikov udes nakon smrti (Kob). Silništvo Smail-age osnovica je fabule, a središnje je mjesto u govoru što ga u Četi starac-svećenik drži junacima s ključnim motivom domovine kao mjesta gdje su živjeli preci i slobode kao jedinoga oblika sretnoga života. Stvarni sukob Smail-age Čengića i Crnogoraca na Grahovu 1836. Mažuranić je uzeo tek kao povod da opiše patnju i stradanja vlastita naroda. Odstupivši od povijesne istine te pretvorivši povijesne osobe u prototipove za književne likove, događaj je uporabio kao ilustraciju vlastitih romantičkih ideja o nacionalnoj borbi »za krst časni i slobodu zlatnu« te mržnje prema sili i tlačenju, ali i kao upozorenje Europi na nemar prema zbivanjima na njezinu slavenskom jugu. Epski značaj priče u Smrti Smail-age Čengića narušen je ne samo izborom suvremenoga događaja kao teme, nedovoljnom duljinom i razvedenošću već i naglašenom liričnošću, lapidarnošću te izborom likova i situacija koje su neepske, odnosno nejunačke. Skromna fabula isprekidana je opisima, refleksijama i asocijacijama, uzvicima, aforizmima i retoričkim pitanjima, likovi su bez izrazitih individualnih značajki, glavnog lika nema, opisan je kolektiv, njegovo raspoloženje i težnje, a pojedini prizori ocrtavaju samo najvažnije aspekte događaja. Međutim, Smrt Smail-age Čengića nije ni poema jer djelu nedostaju njezine bitne značajke poput viđenja radnje iz perspektive jednoga od likova te istovjetnost vremena pripovijedanja i vremena radnje, a i jednu i drugu žanrovsku moguću pripadnost najizrazitije opovrgava naglašena perspektiva samoga autora, odnosno piščev odnos prema radnji i temi. Ostvarivši istodobno kontinuitet i s nacionalnom književnom tradicijom i s europskom suvremenošću, Smrt Smail-age Čengića najzrelije je djelo hrvatskoga romantizma, prvo klasično djelo obnovljene i od tada jedinstvene hrvatske književnosti, te još uvijek jedno od najprevođenijih. Citiranje: Mažuranić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata