Ivan Meštrović

kipar; 1883-1962

Meštrović, Ivan, hrvatski kipar i arhitekt (Vrpolje kraj Đakova, 15. VIII. 1883 – South Bend, Indiana, SAD, 16. I. 1962). Trajno vjeran figuraciji, asimilirajući različite utjecaje (asirske, egipatske, antičke i srednjovjekovne umjetnosti, secesijske, impresionističke, ekspresionističke) te posebice nadahnut Michelangelom, stvorio je jednu od najzapaženijih kiparskih sinteza prve polovice XX. st.Početci u Beču Prepoznat je kao talent još u djetinjstvu, kada je kao pastir u Otavicama kraj Drniša rezbario figure (Bosanac na konju, 1894., Galerija Meštrović u Splitu, GMS), te je nakon godinu dana naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu došao u Beč, gdje je 1901–04. studirao kiparstvo (Edmund Hellmer i Hans Bitterlich), a potom arhitekturu (Friedrich Ohmann) na Akademie der bildenden Künste. Ondje se susretao s Ottom Wagnerom te 1902. upoznao s Augusteom Rodinom i već je 1903. izlagao s pohvalnim kritikama na izložbi Udruženja likovnih umjetnika Austrije-Secesija. Nakon što je upoznao djela antičkih majstora i Michelangela na putovanjima Italijom 1905., umjetnost Egipta i Mezopotamije u pariškom Louvreu, kao i Rodinova ostvarenja te ona Aristidea Maillola i Antoinea Bourdellea, u Beču je 1906. apsolvirao.Brzo dolazi pod utjecaj secesijske stilizacije, simbolizma, ali i rodinovske dramatičnosti prizora (Žrtva nevinosti, 1903–04., Atelijer Meštrović u Zagrebu, AMZ; Strast, 1904., Gliptoteka HAZU, GHAZU; Timor Dei, 1905., NMMU/GHAZU; reljef Seljaci na kući Popović, Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, 1907). Na vrhuncu te tzv. dekadentno-simbolističke faze oblikuje jedno od remek-djela onodobnog europskoga kiparstva Zdenac života (1905., bronca, ispred zagrebačkog HNK-a od 1912), kružni visoki reljef, u propitivanju ljudskih emotivnih stanja blizak bečkoj secesiji, ali i rodinovskom pristupu obradbe forme.Nakon dolaska u Pariz 1908., gdje učvršćuje prijateljstvo s Rodinom i Bourdelleom, stvara u mramoru jedan od najimpresivnijih prikaza ljudskog tijela, figuru Starica (Galleria nazionale d’arte moderna e contemporanea, Rim), koju oblikuje intrigantnim spojem naturalizma i simbolizma.Vidovdanski ciklus U razdoblju 1908–11. u svojem atelijeru na Montparnasseu u Parizu, ali i za boravaka u Rimu, Zagrebu i Beogradu, nadahnut narodnom epikom te obuzet južnoslavenskom ideologijom, kao i Wagnerovim Gesamtkunstwerkom te egipatskim, grčkim i rimskim hramovima, zamišlja ambiciozan skulptorsko-arhitektonski projekt u »herojskom mjerilu« Vidovdanski hram (drvena maketa hrama, 1912., Narodni muzej u Kruševcu), koji je trebao objediniti Kosovski ciklus i Ciklus kraljevića Marka, stotinjak figura, uključujući arhitektonsku plastiku (reljefe i karijatide) te golemi konjanički kip kraljevića. Dijelove ciklusa predstavio je 1910. s Društvom »Medulić« (kojem je jedan od osnivača) na izložbi Nejunačkom vremenu usprkos u Zagrebu, a potom na nizu izložaba u Europi, npr. u paviljonu bečke Secesije 1910., na međunarodnoj izložbi u Rimu 1911 (I. nagrada za skulpturu) gdje izaziva skandal izlažući u paviljonu Kraljevine Srbije (pošto nije dobio prostor unutar mađarskoga paviljona za hrvatski izbor) te u Londonu 1915. Mnogobrojne skulpture (u kamen ih je prenosio Toma Rosandić), goleme plastičke snage, snažne muške figure (ratnici, junaci), nadahnute antičkim idealiziranim atletima, i ženske (udovice, majke, sestre) čijim je krupnim tijelima i crtama lica stvorio tip (Udovica i Udovice, 1908., Udovica s djetetom, 1909., reljef Kosovka djevojka, 1908., sve mramor, Narodni muzej Srbije, NMS; Miloš Obilić, 1909., AMZ, i Kraljević Marko, 1910., GMS, bronca) koji će poslije razvijati, a pogotovo neki od vrhunaca opusa, poput skulptura Sjećanje i Torzo / Banović Strahinja (obje 1908., mramor, NMS), fascinirale su kritiku i publiku širom Europe (Josef Strzygowski, Giovanni Papini, Filippo Tommaso Marinetti, Maksim Gorki, William Butler Yeats, D. H. Lawrence, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor), ali i izazivale kontroverzije (Ljubo Babić, Đuro Tiljak, A. G. Matoš, Benedetto Croce, Moša Pijade, August Cesarec, Miroslav Krleža).Politički angažman i djelovanje od I. do II. svjetskog rata Od 1911. boravio je u Rimu te Beogradu gdje 1913. dobiva narudžbu za Spomenik slobode posvećen pobjedi Srbije u Prvom balkanskom ratu, od čega je izveden Pobjednik u bronci 1928 (od 1929. na Kalemegdanu u Beogradu), koji je postao jedan od prepoznatljivih simbola grada. Za I. svjetskog rata djeluje u Ženevi, Cannesu, Rimu i Londonu. Potaknut ratnim stradanjima stvara remek-djelo europske skulpture, kompoziciju Pietà (1914., bronca, GMS) koja se, premda malih dimenzija, ističe izražajnošću, te započinje oblikovati u drvu ciklus Život Kristov (28 velikih plitkih reljefa, 1916–54., Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac u Splitu), isprva gotovo gotičke ekspresivnosti, kojom doseže vrhunac produhovljene stilizacije (Raspeće, 1916., Skidanje s križa, Napastovanje i Bogorodica s anđelima, 1917., Izgon iz hrama, 1918), što poslije napušta u korist lirizma (Blagovijest i Krist i Samaritanka, 1927). U Londonu je 1915. među osnivačima Jugoslavenskog odbora, a kraj rata dočekuje u Parizu, nakon čega se vraća u domovinu.U Zagrebu je od 1922. imao atelijer na Gornjem gradu (Mletačka ulica) te bio profesor na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt (ALU), a kao njezin rektor 1923–44. reformirao je nastavu (ukinuo je odjele primijenjene umjetnosti, a osnovao je arhitektonski odjel). Sudjelovao je u osnivanju Moderne galerije (danas NMMU) i Umjetničkoga paviljona te inicirao 1938–39. znamenitu izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Domu likovnih umjetnosti u Zagrebu (danas Dom HDLU), koji je sam projektirao. U Kraljevini SHS isprva blizak kraljevskoj dinastiji, vrlo brzo, razočaran centralizmom, napušta politički angažman i dotadašnju tematiku te postaje zaokupljen biblijskim motivima, kojima pristupa intimistički (Bogorodica s djecom, 1926., mramor, GMS), ili pak refleksivnim temama.Obuzet stvaranjem »opće harmonije«, otkriva motiv djevojke s glazbalom, oblikuje skulpture i reljefe u različitim materijalima lirskih značajki (Daleki akordi, 1918., bronca, Umjetnička galerija u Dubrovniku; Anđeo s frulom, 1918., drvo, AMZ; Žena s violinom, 1922., reljef, mramor, GMS; Djevojka s lutnjom, 1927., crni mramor, Galerija Tate u Londonu). Istodobno nadahnut klasičnom, mediteranskom tradicijom, nastojeći izraziti ideju apsolutne ljepote, izvodi niz ženskih aktova u mramoru ili kamenu suspregnute čulnosti (Žena kraj mora, 1926. i Čekanje, 1928., AMZ; Sanjarenje i Psiha, 1927., GMS). Također, pridonio je obnovi zagrebačke crkve sv. Marka za koju je oblikovao kiparska ostvarenja u kamenu i bronci (Hrvatska Bogorodica, 1932., Pietà i Raspeće, 1938–39).U tom razdoblju intenzivno oblikuje javne spomenike u bronci i kamenu, u Splitu Marka Marulića (1925., Trg braće Radić) i Grgura Ninskog (1927., 1929–41. na Peristilu, od 1952. ispred Zlatnih vrata; inačice u Varaždinu, 1931., i Ninu, 1969), kojima daje svoje lice, te nadgrobni spomenik Anti Trumbiću (1939., samostan sv. Frane), u Zagrebu spomenike Josipa Jurja Strossmayera (1926., kraj zgrade HAZU-a) i Andrije Medulića (1930., od 1932. kraj Umjetničkoga paviljona), u Beogradu Spomenik zahvalnosti Francuskoj (od 1930. na Kalemegdanu).Dobivao je narudžbe za spomenike i u inozemstvu (konjanički spomenik rumunjskomu kralju Ferdinandu I. 1939., Bukurešt, uništen), a ističu se dva konjanička spomenika, među najzapaženijim svjetskim primjerima javne artdécoovske plastike, Indijanac s lukom i Indijanac s kopljem (1927–28., od 1928. na Michigan Avenue uz Grant Park, Chicago). Tu je narudžbu (Art Institute of Chicago) shvatio kao prigodu za nastavak razvijanja ideje herojske figure ratnika u javnome prostoru. Kao univerzalni ideali hrabrosti i snage, spomenici su u potpunosti zamišljeni i oblikovani u Zagrebu (lijevani na ALU-u) što je filmski dokumentirao Milan Marjanović.Često je stvarao portrete; na one rane (Moj otac, 1910., NMS; Ruža Meštrović, 1915., GMS) nadovezao je niz portreta istaknute psihologizacije (Vladimir Becić, 1928., NMMU; Olga Meštrović, 1935., obiteljsko vlasništvo / GMS), a posebice se ističu autoportreti (1902; 1932., GMS) u kojima je pokušao zabilježiti vlastita intimna stanja.Povijest Hrvata Vraćajući se često motivu ženskih sjedećih likova, koji razvija u različitim smjerovima – poput skulpture Vestalka (1917., bronca, GMS), čijom se jakom stilizacijom forme približio tadašnjim europskim tendencijama (Charles Despiau, Jacques Lipchitz), ili sugestivne figure u bloku Kontemplacija (1924., mramor, GMS), jednog od remek-djela artdécoovskog razdoblja – u sadri 1932. stvara djelo Povijest Hrvata (od 1978. u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu) za predvorje Muzeja hrvatskih starina u kninskoj tvrđavi, za koji je s Jozom Kljakovićem i Dragom Iblerom 1931. izveo (neostvareni) arhitektonski projekt. Oblikujući ju kao ženski sjedeći lik u stiliziranoj narodnoj nošnji Dalmatinske zagore, s crtama lica za koje se vjeruje da pripadaju majstorovoj majci (portreti Moja majka, 1908., NMS, Moja mati, 1909., GMS), koji u krilu drži masivnu kamenu ploču s glagoljičnim pismom, sjedinivši ideje majčinstva i nacionalnog identiteta stvorio je arhetip čuvarice nacionalne baštine, koji se od 1970., kada je brončani odljev postavljen pred Rektoratom Sveučilišta u Zagrebu, prometnuo i u personifikaciju znanja. Mramornu inačicu, koju su isklesali Dujam Penić i Grga Antunac, kralj Aleksandar I. Karađorđević postavio je 1934. nasuprot glavnom ulazu u Kraljevski dvor na beogradskom Dedinju, a dva brončana odljeva iz 1984. nalaze se u domu Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu i u AMZ-u.Zatočeništvo i odlazak u SAD Pošto je 1941. odbio poduprijeti ustaški režim ubrzo je zatvoren. Početkom 1942., nakon intervencije Vatikana, pušten je u kućni pritvor, a potom odlazi u Rim. Ondje radi reljefe, među ostalim pape Siksta V. i sv. Jeronima, te, nadahnut Michelangelom, monumentalnu kompoziciju Rimsku Pietà (1942–46., brončani odljev u Vatikanskim muzejima, mramorna inačica u bazilici Srca Isusova Sveučilišta Notre Dame u South Bendu) i naturalističku figuru Joba (1946., bronca, GMS), jedan od najpotresnijih prikaza patnje, očaja i beznađa u svjetskoj umjetnosti XX. st. Od 1943. živi u Švicarskoj, a od 1947. u SAD-u, gdje je isprva profesor na Umjetničkoj školi Sveučilišta u Syracusei (New York). Američko državljanstvo, koje mu osobno uručuje predsjednik Dwight Eisenhower, dobiva 1954. te se 1955. trajno nastanjuje u South Bendu (Indiana), gdje predaje na isusovačkom Sveučilištu Notre Dame. Ondje često koristi mitološke i biblijske teme (Zaklinjanje Perzefone, 1946., i Ikarov pad, 1947., bronca) kao metafore životnih nedaća (pogotovo smrti vlastite djece), koje na kraju predočuje i izravno (Otac se oprašta od sina, Majka se oprašta od kćeri, obje 1961., Snite Museum of Art na Sveučilištu Notre Dame). Velike narudžbe za spomeničku skulpturu (Čovjek i sloboda, 1953., Klinika Mayo, Rochester u Minnesoti, Jakovljev zdenac, 1957., Sveučilište Notre Dame, bronca) tada češće dobiva i iz domovine (Nikola Tesla, 1952. prvi odljev u Beču, drugi u Zagrebu, od 1954. u parku Instituta Ruđer Bošković, a od 2006. u Teslinoj ulici; Sv. Ivan Krstitelj, 1957., Krstionica u Splitu; Juraj Dalmatinac, 1960., ispred katedrale u Šibeniku; sve u bronci).Arhitektura i druge djelatnosti Arhitekturom se najviše bavio između svjetskih ratova, kada je nacrtao projekte više sakralnih (crkva Presvetog Otkupitelja / grobnica obitelji Meštrović u Petrovu polju pokraj Otavica, izvedena 1926–37., nakon devastacije 1991. obnovljena), grobnih (Mauzolej Petra Petrovića Njegoša na Lovćenu, prvi nacrt 1925., razradba 1951., dovršen 1971–74) i spomeničkih građevina (Spomenik neznanom junaku na Avali, izveden 1934–38), koje većinom razrađuju Harold Bilinić i Lavoslav Horvat. Građevinama je pristupao uglavnom skulptorski, pa je većina centralnoga tlocrta (Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu, izveden 1934–38., danas Dom HDLU). Isprva su s izrazitim obilježjima art décoa (crkva Gospe od anđela u Cavtatu / Mauzolej obitelji Račić, izvedena 1920–22), što poslije napušta u korist drugih inspiracija, npr. starohrvatskim crkvicama (crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, izvedena 1936–38., nakon devastacije 1941. djelomično obnovljena 1991).Na splitskim Mejama podigao je obiteljsku palaču (1931–39) te je u obližnjem renesansnom kašteletu obitelji Capogrosso, otkupivši ga, izveo interpolaciju atrija i crkve sv. Križa (1939–41., danas Meštrovićeve Crikvine – Kaštilac), u koju je htio smjestiti ciklus reljefa Život Kristov. Uz mnogobrojna kiparska i druga djela, darovao ih je 1952. hrvatskom narodu, kao i zagrebačku obiteljsku kuću s atelijerom u Mletačkoj ulici i crkvu/grobnicu u Otavicama. Nakon njegove smrti prenamijenjene su u samostalne muzeje, gdje su pohranjene njegove skulpture, makete, slike, crteži, dokumentacija i arhiva. Danas su objedinjene u Muzeje Ivana Meštrovića. U Vrpolju je pak 1972. otvorena Spomen-galerija Ivana Meštrovića, a Meštrovićeva galerija otvorena je 1978. i na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu (danas u sklopu Snite Museum of Art ).Na prijedlog Williama Butlera Yeatsa oblikovao je 1927. motiv Djevojka s harfom kao predložak za prve kovanice Irske Slobodne Države (od 1965. taj motiv Irska središnja banka rabi na svom pečatu). Oblikovao je i medalje (Dositej Obradović, 1911., Kosovskim osvetnicima, 1913., PEN Klub, 1933., Auriga, 1952., Sokrat/Platon, 1954) te stvorio nevelik crtački i slikarski opus, većinom fokusiran na ljudski lik, isprva pod utjecajem simbolizma, narodne predaje i književnih djela (Lava Nikolajeviča Tolstoja i Dantea). Pred I. svjetski rat u Rimu reducira naraciju i perspektivnu iluziju (U očekivanju, ugljen, potom i ulje; Djevojka i ranjenik, tuš, Zbirka Signorelli u Rimu), a 1920-ih crta ljudsku figuru izrazita plasticiteta (Isus i Samarijanka i Poluležeći ženski akt, 1925., pastel, GMS). U zatvoru crta biblijske motive, koje poslije prenosi u ulje (Posljednja večera, 1945., GMS). Mapu litografija iz 1923. objavio je u izdanju Proljetnoga salona (Grafička zbirka NSK). Objavljivao je eseje, većinom o svojoj umjetnosti te o Michelangelu, kao i sjećanja na Rodina. Pisao je i memoarsku prozu (npr. Uspomene na političke ljude i događaje, 1961), putopise, pripovijetke, ostavio bogatu korespondenciju.Nasljeđe Jedan od najistaknutijih svjetski priznatih hrvatskih umjetnika, izlagao je u gotovo svim svjetskim likovnim metropolama; prvu samostalnu izložbu imao je u Beču 1904 (s Tomislavom Krizmanom), potom ih je do 1935. održao u Londonu, Glasgowu, Edinburghu, Pragu, Parizu, ponovno u Beču te Münchenu i Berlinu, a u Hrvatskoj je izlagao u Splitu i Zagrebu. Izložbenu turneju na oba američka kontinenta (New York, Detroit, Chicago, Philadelphia, Baltimore, Boston, Washington, Denver, Los Angeles, Montréal, Toronto, Buenos Aires) imao je 1924–28., a u New Yorku i više izložbi 1925–32. te 1947. u Metropolitan Museum of Art. Sudjelovao je i na mnogobrojnim skupnim izložbama, npr. na Bijenalu u Veneciji (1907., 1914., 1926., 1932., 1938., 1942), Jesenjem salonu (Pariz 1908., 1909), Salonu francuskih umjetnika (Pariz 1908), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti (Pariz 1925), na kojoj je dobio Grand prix za Mauzolej obitelji Račić. I posmrtno mu je održano više samostalnih izložbi.Monografije o njemu objavili su već 1919. M. Ćurčin i Kosta Strajnić, potom i František Táborský 1933., pa 1948. Norman L. Rice, Harry H. Hilberry i Estelle S. Hilberry te 1959. Laurence Schmeckebier.Snažno je utjecao na suvremenike, a i na kasnije generacije, osobito na kipare s kojima je tijesno surađivao, a koji su njegove skulpture prenosili u kamen (G. Antunac, Antun Augustinčić, Ivan Lozica, Dragutin Orlandini, Vanja Radauš, Andrija Krstulović, Dujam Penić, Šimun Dujmović, Marijan Matijević). Njegova trajna odsutnost iz domovine nakon II. svjetskog rata – tek ju je 1959. nakratko posjetio, susrevši se s Alojzijem Stepincem u njegovu pritvoru u Krašiću, Josipom Brozom - Titom na Brijunima i umjetnicima – potaknula je razvijanje svojevrsnog mita o Meštroviću, ali i kontroverzije koje su često osporavale vrijednost i dosege njegova kiparskog opusa, pri čemu se njegovom djelovanju najčešće pristupalo iz ideološkog i političkog konteksta. Stručne monografije u Hrvatskoj su napisali Duško Kečkemet (1959. s Krunom Prijateljem, 1964., 1970., 1983), koji je 2009. objavio i opsežnu publikaciju s opširnom bibliografijom, rukopisnom i arhivskom građom, Žarko Vidović 1961., Željko Grum 1962., Zvonko Maković 1984., Božidar Gagro 1987. te Irena Kraševac 2002.Od 1919. bio je počasni član JAZU-a (i redoviti 1934–42), od 1929. počasni član Češke akademije znanosti i umjetnosti, a od 1960. član Američke akademije umjetnosti i književnosti i Kraljevskoga umjetničkog društva u Londonu. Citiranje: Meštrović, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Ivan Meštrović (Vrpolje, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.) bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.
Bio je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture i svojedobno vodeća osoba umjetničkoga života u Zagrebu. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču, gdje se formirao pod utjecajem secesije. Putovao je Europom i upoznavao djela antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, te francuskih kipara Augustea Rodina, Antoinea Bourdellea i Aristidea Maillola. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Godine 1942. emigrirao je u Italiju i zatim 1943. godine u Švicarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. godine u South Bendu.
Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905.; Izvor života, 1907.; Sjećanje, 1908.): neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života iz 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912.), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908. – 1910.). Prije Prvoga svjetskoga rata napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica: u tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažnog plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić u Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti.
Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnutu starohrvatskim crkvicama i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu.
Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970.).
Godine 1952. godine poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.
U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija "Ivan Meštrović" s četrdesetak njegovih djela.
== Životopis ==
Ivan Meštrović stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce.
Sa šesnaest godina, majstor Pavao Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesorica u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački jezik i prilagoditi se novoj sredini, ali je unatoč brojnim problemima završio studij.
Svoju prvu izložbu priredio je 1905. godine u Beču sa skupinom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Nouveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.
Godine 1907. izradio je alegorijski Reljef na palači Poppović. To je prva Meštrovićeva javna plastika. Izradio ju je po narudžbi od trgovca Poppovića, koji je bio vlasnik i naručitelj građevine, a bio je trgovac bojama i žitom. Meštrović je na reljefu predstavio sve te segmente njegove trgovine. Reljef na palači Poppović jedino je Meštrovićevo sačuvano djelo u bojanoj keramici.
Ostavivši u svojem bečkom atelieru Tomu Rosandića kojeg je još 1900. godine upoznao u Bilinićevoj splitskoj radionici, Meštrović se 1908. godine seli u Pariz, gdje iznajmljuje studio na Montparnasseu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine. Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući skulpture antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.
=== Prvi svjetski rat ===
Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi, gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova te se s ocem i suprugom Ružom brodom vratio u Split, ali već je na brodu imao osjećaj da ga prate. Nakon povratka u Split, prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite pa je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona, desetak dana prije izbijanja rata. Tijekom Prvoga svjetskog rata, putovao je kako bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priredio je samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu, gdje se do tada nije nikada priredila slična izložba jednome živućem umjetniku.
==== Jugoslavenski odbor ====
Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskoga odbora. Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme, a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao kako je jedino rješenje za oslobođenje od Austro-Ugarske osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.
=== Nakon Prvoga svjetskog rata ===
Nakon Prvoga svjetskoga rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se civilno vjenčao u Čakovcu 17. listopada 1928. godine. Imali su četvero djece – Martu (1924. – 1949.), koja je rođena u Beču i Tvrtka (1925. – 1961.), Mariju (1927. – 2023.) i Matu (1930. – 2025.), koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. godine. Kasnije su zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina na Mejama u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu, te nastavio s izradom velikoga broja djela. U to razdoblje spada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.
Putovanja po čitavome svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.
Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.
=== Drugi svjetski rat ===
Mile Budak pokušavao ga je nagovoriti da posjeti Antu Pavelića te se vrati na profesorsko mjesto na Likovnoj akademiji, što je Meštrović odbio. U Zagreb dolazi 6. listopada 1941. s Jozom Kljakovićem kako bi nabavio putovnicu te s obitelji napustio NDH. Zbog svojih je stavova bio uhićen te je četiri mjeseca proveo u državnom zatvoru na Savskoj cesti. U zatvoru je započeo prevoditi grčku dramu „Demetra”; s tim je prestao kad je poručnik njemu i Kljakoviću započeo krijumčariti papir i kredu.
Za njegovo oslobađanje intervenirao je i Alojzije Stepinac, koji je posredovao kod papinog izaslanika. Meštrović je iz zatvora pušten 13. siječnja 1942. godine, a nakon toga bio je i u kućnome pritvoru do 12. ožujka iste godine. Nakon što se Eugen Dido Kvaternik oglušio o Pavelićevu naredbu po kojoj je trebao Meštroviću izdati vizu za odlazak iz zemlje, Pavelić je osobno potpisao Meštrovićevu putovnicu, te on 20. lipnja 1942. odlazi u Italiju. Prvo odlazi u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskome Bijenalu, a zatim u Rim gdje je radio na uređenju Zavoda svetog Jeronima.
U Rim je stigao 25. lipnja (tu mu se je za Božić iste godine pridružila obitelj, supruga Olga i djeca Tvrtko, Mate i Marija dok je kćer Marta ostala sa svojim suprugom Vanjom Šrepelom u Hrvatskoj), a potom u Švicarsku u ljeto 1943. godine. U Švicarskoj živjeli su prvotno u Gstaadu te u Lausannei i potom u Ženevi. Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegovoga 86-godišnjega strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.
=== Nakon Drugoga svjetskog rata ===
Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije su mu brata Petra zatvorile komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Američke Države. Na put je zajedno sa suprugom i sinom Matom iz Europe krenuo 27. prosinca 1946. godine, a u SAD je došao u 13. siječnja 1947. godine. Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo koje je mogao dobiti već dvije godine ranije, ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti. U rujnu 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.
Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o odnosu prema njegovim nekretninama i umjetničkoj ostavštini. U Zagreb je stigao vlakom 3. srpnja 1959. godine, navečer. Sutradan je, 4. srpnja, na blagdan američke nezavisnosti, nazočio primanju kod američkoga generalnog konzula u Zagrebu, Douglasa Martina. Dana 11. srpnja 1959. godine posjetio je u Krašiću Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenoga zbog tobožnjih veza s ustašama, a na Brijune je na poziv Josipa Broza Tita stigao 25. srpnja iste godine i tamo se zadržao osam dana, te s njim imao tri razgovora.
Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949. godine, u 24. godini, a njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 23. rujna 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Napravio je Autoportret, uplakanoga oca, Staroga oca tužnoga zbog smrti sina, Otac se oprašta od sina u zagrljaju i Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri. Neposredno prije smrti napravio je skulpturu Pietà.
Dana 16. siječnja 1962. godine, nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka, Ivan Meštrović je umro u svojoj 79. godini života, u gradu South Bendu, u državi Indijani (SAD). Pokopan je 24. siječnja 1962. godine u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, u mauzoleju obitelji Meštrović.
== Djelo ==
Po Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga, "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917. – 1953.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920. – 1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.
== Galerija djela ==
=== Ostala djela ===
Indijanci u Chicagu, Chicago (1928.)
Spomenik Neznanom junaku, Beograd (1938.)
Crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama
Domagojevi strijelci
Njegošev mauzolej na Lovćenu kraj Cetinja (Crna Gora),
Spomenik zahvalnosti Francuskoj (Beograd)
Svetozar Miletić (Novi Sad)
Job (Sveučilište u Syracuzi, NY).
Osim već navedenih, poznate osobe čije je kipove izradio Meštrović su: Miroljub Ante Evetović, Ambrozije Šarčević, Martin Kukučín (Bratislava, Spomenik Martinu Kukučínu), Ion C. Brătianu u Bukureštu i ostali.
Susret Stepinca s Kristom (1960.)
== Književno stvaralaštvo i publicistika ==
=== Djela ===
Ivan Meštrović, Nova europa, Zagreb, 1933.
Gospa od anđela, Nova europa, Zagreb, 1937.
Religiozna umjetnost, reprodukcija Meštrovićevih djela religiozne tematike, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.
Dennoch will ich hoffen...Ein Weihnachtsgespräch (Ipak se nadam ili Božićni razgovori), knjiga refleksija, Rascher Verlag, Zürich, 1945.
The sculpture of Ivan Meštrović, Syracuse University Press, Syracuse, 1948.
Meštrović Exhebition of Twenty-Five Panels: Hendricks Chapel Syracuse University, Syracuse, 1950.
The Life of Christ: Ten Panels in Wood, Syracuse, 1953.
Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza, Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961.
==== Posmrtno ====
Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (2. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1969., 3. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1993.; slovenski prijevod: Spomini, Ljubljana, 1971., prev. Jože Stabej)
Ludi Mile: pripovijetke, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
Jedini put da se bude umjetnik jest raditi, (tekst Duško Kečkemet), Spektar, Zagreb, 1970. (eng. izd. The only way to be artist is to work, prijevod Sonia Wild Bićanić, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.; slov. izd. Delo je edina pot, da postaneš umetnik, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.; njem. izd. Der einzige Weg Künstler zu werden ist arbeiten, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.)
Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici, 1946-1961., München, 1984., (poseban otisak iz "Hrvatske revije", XXXIII., sv. 2 i 3/1983.)
Talijanska pisma Ivanu Meštroviću 1911-1921 / priredila i prevela Karmen Milačić = Lettere italiane a Ivan Meštrović 1911-1921 / a cura e traduzione di Karmen Milačić., Globus, Zagreb, 1987. (usporedno izdanje na hrvatskom, talijanskom i francuskom jeziku)
Vatra i opekline, autobiografski roman (priredio Branimir Donat), Dora Krupićeva, Zagreb, 1998.
Razgovori s Michelangelom, dramski tekstovi, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Michelangelo: Eseji umjetnika o umjetniku, Školska knjiga, Zagreb, 2010.
Prijatelji: dopisivanje Ivana Meštrovića s Ivom Tartagliom u razdoblju od 1905. do 1947. godine, prir. Norka Machiedo-Mladinić, Biblioteka Varia, knj. 17, Književni krug, Split, 2015.
==== U rukopisu ====
Aleksandar (Alexander), drama
Kambus, povijesna drama
Aleksandrida
Kejo
== Nagrade i priznanja ==
1911.: "Prva nagrada za kiparstvo", na Svjetskoj izložbi umjetnosti u Rimu.
1931.: Počasni građanin Varaždina.
1953.: "Annual Award of Merit", (godišnja nagrada Američke akademije umjetnosti).
1954.: "Christian Culture Award", (godišnja nagrada Assumption Collegea, Windsor, Ontario, Kanada).
1955.: "Fine Arts Medal", (medalja Američkog instituta arhitekata).
1955.: "Doctor of Fine Arts degree", (počasni doktorat Notre Dame Universityja).
1955.: "Doctor of Laws", (počasni doktorat Marquette Universityja).
1961.: Republika Austrija dodijelila mu je odličje za znanost i umjetnost.
2013.: Posmrtno mu je dodijeljena Povelja počasnog građanina Drniša.
== Ostavština ==
Ivan Meštrović darovao je hrvatskome narodu obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (kasnije preuređena u izložbeni prostor Atelje Meštrović), obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (kasnije prenamijenjena u izložbeni prostor Galerija Ivana Meštrovića), sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i grobnicu obitelji Ivana Meštrovića – Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica. Isto tako, Ivan Meštrović darovao je i određen broj svojih umjetničkih djela koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.
U njegovim Otavicama su i zgrade antimalarične ambulante i osnovne škole, koji su danas zaštićeni spomenici kulture, i u državnom su vlasništvu. Izgrađeni su po Meštrovićevim zamislima u razdoblju od 1928. do 1932. godine. I ambulanta i osnovna škola uništene su za vrijeme velikosrpske okupacije Otavica u Domovinskome ratu.
== Slobodno zidarstvo ==
Prema pojedinim autorima Meštrović je bio slobodni zidar, dok drugi tu tvrdnju osporavaju. U biografskom leksikonu slobodnih zidara Ljepota (2017.) publicist i slobodni zidar Branko Šömen navodi ga kao člana Lože "Maksimilijan Vrhovac" u Zagrebu, u koju je primljen 1913. godine, dok je radila pod okriljem Velike simboličke lože Ugarske, te kasnije i Lože "Pravednost" u Zagrebu, a potom i Lože "Dositej Obradović" u Beogradu, obje su radile pod okriljem Velike lože "Jugoslavija". Međutim, splitski povjesničar Ivan Mužić, autor knjiga Masonstvo u Hrvata (1983.) te Ivan Meštrović i slobodno zidarstvo (2015.), tvrdi da Meštrović nije bio član niti jedne lože u Kraljevini Jugoslaviji. Također, Meštrovićev sin Mate tvrdi da njegov otac nije bio slobodni zidar, kao i da nije imao ni pozitivan ni negativan stav prema slobodnom zidarstvu. Godine 2025. Branko Šömen uvrstio ga je među 101 slobodnog zidara koji su obilježili povijest Hrvatske.
U brošuri Masonerija u Hrvatskoj novinara Mirka Glojnarića iz 1941. godine objavljen je popis uglednih hrvatskih intelektualaca, političara i umjetnika kao navodnih članova loža slobodnih zidara, među kojima se našao i Meštrović. Meštrović je, međutim, takve tvrdnje osporio. Zajedno s trideset i dvoje drugih javnih osoba podnio je tužbu protiv autora brošure zbog klevete i neistinitih optužbi.
Izvjesno je da je Meštrović tijekom života dolazio u doticaj sa slobodnim zidarima, među kojima su bili Ivo Tartaglia, Tomislav Krizman, Stanko Švrljuga, Andrija Štampar i dr.
== Vidi još ==
Popis slobodnih zidara iz Hrvatske
== Izvori ==
== Literatura ==
=== Knjige ===
=== Članci ===
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna mjesta ===
www.skop.hr – Ivan Meštrović Put u Italiju Viaggio in Italia (hrv.)/(tal.)
www.mestrovic.hr – Muzeji Ivana Meštrovića
Zakon o Muzejima Ivana Meštrovića
Glas Koncila: Zabranjeni poslijeratni tekst kipara Ivana Meštrovića (1 – 3)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. rujna 2016. (Wayback Machine), Glas Koncila, br. 26, 27. lipnja 2010.; br. 27, 4. srpnja 2010.; br. 28, 11. srpnja 2010., stranica 21.
Galerija slika – Ivan Meštrović
Spomen galerija Ivana Meštrovića Vrpolje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. kolovoza 2020. (Wayback Machine)
3D model Spomen galerije Ivana Meštrovića Vrpolje
Intervju u Slobodnoj Dalmaciji s dr. Matom Meštrovićem, sinom kipara, o Fundaciji Meštrović, (ne)radu i nepoštivanju očevih želja i nakana, razgovarala Merien Jelača, 2. rujna 2005. (u međumrežnoj pismohrani archive.org 27. listopada 2007.)
Meštrović, Ivan Hrvatska tehnička enciklopedija

MEŠTROVIĆ, Ruža, rođ. Klein (Rozalija, Rosa, Elisabetha), kiparica, primijenjena umjetnica i slikarica (Donja Višnjica kraj Bednje, 11. VI. 1883 — Zagreb, 10. II. 1942). Supruga kipara Ivana 1907–25. U Sarajevu završila licej i modistički zanat, kojim se bavila kad se oko 1900. s obitelji odselila u Beč. Pouku iz rezbarenja u drvu i modeliranja u glini dobila u Meštrovića 1905, u primijenjenoj umjetnosti usavršivala se u Dresdenu 1922–23. Od 1908. živjela u Parizu, Rimu, Londonu i Zagrebu, 1926–28. u Buenos Airesu, potom u Parizu i Barceloni, u 1930-ima uglavnom u Zagrebu. God. 1911–13. radila većinom poprsja (Marija Seljan Procinkiević, bronca; I. Ćipiko i J. Miše, sadra, Galerija Meštrović, Split; Stana Mihajlović, sadra; V. Iljadica, bronca, Šibensko pjevačko društvo »Kolo«), potom i reljefe u mramoru (Kraljević Marko, 1917, NMMU). U prvoj pol. 1920-ih posvetila se izradbi uporabnih predmeta u duhu art décoa izražena grafizma, na tragu klasičnoga oblikovanja s elementima orijentalizma (bakreni pladnji Utjeha, 1924, i Idila, 1925, škrinjica sa stiliziranim ženskim figurama graviranima u bakru, Raspelo i reljef Anđeli u iskucanom srebru, sve NMMU; kutija za čaj s reljefom od iskucanoga kositrenoga lima); radila i plakete (Salome, bakar, NMMU) te vezene slike (Žena u krajoliku, prije 1925). Slikala ponajviše u ulju prizore socijalne tematike (Prosjačko dijete i Prognanici, NMMU), mrtve prirode (Voće, Gliptoteka HAZU; Gladiole u vazi, 1941, NMMU) i portrete (Autoportret, pastel, i Portret muškarca, NMMU). Crtala u ugljenu i kredi uglavnom izduljene, stilizirane skupine likova mekih forma i zaobljenih linija (Dva anđela, olovka, Tri žene i ciklus Španjolska plesačica, ugljen, sve NMMU). Izlagala na Međunarodnoj izložbi u Rimu (1911), Međunarodnoj izložbi umjetnica u Torinu (1913), Proljetnom salonu (Zagreb 1923) i Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925, pseud. Radka Sagara) te organizirala izložbe Meštrovićevih i vlastitih djela (Buenos Aires i Montevideo 1928, Barcelona 1929, Valencia 1930). Posmrtno su joj priređene izložbe u Zagrebu (2009), Mariboru (2012), Brežicama (2015) i Samoboru (2023), a djela prikazana na izložbi Kristova muka i otkupljenje (Zagreb 2013). Oporučno darovala sedamdesetak svojih radova zagrebačkomu Društvu za podizanje radiona i domova mlađim umjetnicima (danas u NMMU), 25 Meštrovićevih ALU u Zagrebu i HAZU (danas u ALU, Gliptoteci HAZU i NMMU) te svoju i druge slike (E. Vidović, Miše, M. Milunović, M. Konjović) Gradskomu muzeju Varaždin. Uz Meštrovića (Ženska glava / Portret Ruže Meštrović, 1906, sadra; Ženska glava / Ruža Meštrović, oko 1907, sadra, ALU u Zagrebu; Moja žena / Ruža Meštrović, 1915, bronca, NMMU; Ruža Meštrović, 1915, bronca, i Portret Ruže Meštrović, 1930, reljef, sadra, Atelijer Meštrović, Zagreb), portretirali su je Miše (oko 1910), M. Rački (prije 1912) i M. Trepše (1938), sve ulja. Njezin i Meštrovićev odnos tema je instalacije Nevidljiva Ruža Anite Kontrec (2010, Atelijer Meštrović). LIT.: B: XVII izložba Proljetnog salona. Vijenac, 1(1923) II/1, str. 31. — Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes. Section serbe–croate–slovène (katalog izložbe). Paris 1925. — Talijanska pisma Ivanu Meštroviću 1911–1921. Zagreb 1987. — I. Meštrović: Vatra i opekline. Zagreb 1998, passim. — I. Kraševac: Ivan Meštrović i secesija. Beč—München—Prag 1900–1910. Zagreb 2002. — M. Meštrović: U vrtlogu hrvatske politike. Zagreb 2003. — A. Koprčina: Oblikovanje metala na izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. u hrvatskoj dionici izložbe Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Peristil, 2008, 51, str. 94–96. — D. Vlaisavljević: Ruža Meštrović. (Ne)poznata baština. Kontura, 18(2008) 98, str. 84–85. — D. Kečkemet: Život Ivana Meštrovića (1883–1962–2002), 1. Zagreb 2009, 92–97, 461–469. — (Katalozi izložba): D. Vlaisavljević, Zagreb 2009. — D. Plazibat, A. Kontrec i D. Prančević, Zagreb 2010. — D. Vlaisavljević i S. Kaštelančić, Samobor 2023. — M. Meštrović: Život i djelo Ivana Meštrovića. Zagreb 2011. — D. Plazibat: Ivan Meštrović. Split 2015. — D. Prančević: Ivan Meštrović i kultura modernizma. Split 2017. — S. Kaštelančić: Važnost suradnje vlasnika obiteljskih arhiva i muzejskih ustanova na primjeru obiteljske arhive Ruže Klein Meštrović. Informatica museologica, 2018, 49, str. 168–171. — A. Koprčina i S. Kaštelančić: Ruža (Klein) Meštrović. Kontura, 28(2018) 142/143, str. 109–120. — S. Kaštelančić: Ruža Meštrović i Ivan Meštrović. Pisma umjetnice i umjetnika (1903–1942). Zagreb 2023. — Ista: Ruža Klein Meštrović kao izlagačica i organizatorica izložbi od 1911. do 1930. godine. U: Žene u/o umjetnosti. Zagreb 2024, 83–91.

Wikipedia Wikidata