Ivan Raos

književnik; 1921-1987

Ivan Raos (Medov Dolac, 1. siječnja 1921. – Split, 8. srpnja 1987.) bio je hrvatski književnik.
== Djetinjstvo i mladost ==
Rođen je 1. siječnja 1921. u obitelji mlinara Petra i Mare Raos (dj. Cvitković), kao prvo od sedmero njihove djece, u Medovu Docu u Imotskoj krajini. Nakon pet razreda pučke škole koju je pohađao u Grabovcu, 1932. godine upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.) zato što je gledao Optužujem (J'accuse), film o aferi Dreyfuss. Siromašni otac više ga nije mogao školovati, jer je uzdržavao veliku obitelj i otplaćivao dugove sjemeništu, te se Raos uzdržava sâm, završivši posljednja dva razreda i veliku maturu na splitskoj klasičnoj gimnaziji 1940. godine. Te godine objavljuje i svoj prvi književni tekst, kratku priču Đeneral u splitskom srednjoškolskom časopisu "Pregnuća".
== Drugi svjetski rat ==
Nakon mature započinje Raosov književni rad i svladavanje egzistencijalnih nevolja. Kako bi izbjegao vojsku, 1940. godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali nikada ne studira; neko vrijeme radi u hotelskom baru u Splitu, zatim postaje honorarnim učiteljem u Grabovcu, u srpnju 1941. postaje novinar dnevnika "Hrvatski narod", gdje objavljuje niz različitih članaka, prikaza knjiga i izložbi, reportaža i osvrta, ali i pjesama, humoreski i novela, a povremenio piše i za druge novine i časopise ("Spremnost", "Nova Hrvatska", "Preporod", "Hrvatska revija"). Sljedeće godine dobiva otkaz u "Hrvatskom narodu", a te iste godine pod naslovom Utjeha noći, zajedno s Petrom Meštrovićem, objavljuje zbirku pjesama, i otada pa do kraja života Raos piše i objavljuje gotovo neprekidno. Početkom ljeta 1943., kako bi izbjegao mobilizaciju, odlazi u "Merkurov sanatorij" na operaciju krajnika, gdje – naklonošću liječnika – ostaje tri mjeseca; potom je poslan u Stockerau, ali ga Nijemci poslije mjesec dana vraćaju natrag u Zagreb.
Za to vrijeme mu je otac stradao tijekom zločina kojeg su protiv civilnog stanovništva u mjestu Lovreć, u Imotskoj krajini, dana 22. srpnja 1943. godine, počinile združene talijansko-njemačke snage potpomognute kolaboracionistima, kada su u jednoj kući zatočili dvadeset i četvero civila, među kojima je bio i njegov otac, Petar Raos (1895. – 1943.), te ih sve žive zapalili.
Sve do potkraj 1944. bio je u Prosvjetničkoj bojni, pa ga opet dodjeljuju redakciji "Hrvatskoga naroda".
Tijekom 1944. godine oženio se Markom Jakovljević, kćerkom književnika Ilije Jakovljevića koji je bio blizak krugovima oko Katoličke Crkve, kao i sam Raos, a zbog čega mu punca nove jugoslavenske vlasti pritvaraju, da bi 1948. ovaj tragično preminuo u zatvoru u Beogradu. Raos je iz tog braka imao sinove blizance Predraga i Nenada.
== Karijera u socijalizmu ==
Nakon završetka rata Raos ostaje bez posla, pa je kratko vrijeme i "sitni krijumčar". Upisuje i Filozofski fakultet, opet samo kako bi izbjegao vojsku (odslušao je šest semestara). Od 1948. počinje raditi kao akviziter Nakladnog zavoda Matice hrvatske, zatim kao honorarni činovnik u Zavodu za statistiku i evidenciju, nakon otkaza se zapošljava kao akviziter u časopisu "Arhitektura", pa postaje lektor, korektor, ekspediter i naposljetku tehnički urednik, sve do 1962. kad opet dobiva otkaz. Istodobno, tih godina bio je tehnički urednik i lektor časopisa "Čovjek i prostor" kojemu je i jedan od pokretača, a jezično i tehnički uređivao je još "Teatar", "Kulturni radnik", reviju "Kerempuh", kao i niz posebnih arhitektonskih, urbanističkih i turističkih izdanja. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Godine 1967. dobitnik je nagrade Matice hrvatske za roman Vječno žalosni smijeh i to je njegova jedina književna nagrada. Od godine 1971. član je uredništva časopisa "Republike". Godine 1969. oženio se Ivankom Mlinac. Prvi put na scenu zagrebačkoga HNK dolazi s dramom Autodafe moga oca 1970. godine.
Preminuo je u splitskoj bolnici 8. srpnja 1987. od posljedica moždanog udara.
Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti, u Medovu Docu održavaju se "Raosovi dani", trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo – i ne samo za njegov uži zavičaj – ima trajnu književnu vrijednost.
Pjesnik Šime Vučetić ga je opisao kao suvremenog hrvatskog Kačića; na to je Jozo Laušić Raosa u In memoriamu u Obnovljenom životu okarakterizirao ovako: "ako je književno djelo Ivana Raosa najsukladnije Kačićevu, onda nije, mislim, ni preuzetno ustvrditi da je Raos, nakon Šenoe, najklasičniji hrvatski pripovjedač".
== Popis djela ==
=== Drame ===
Dvije kristalne čaše (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1953.)
Banalna tema ili Kada se o životu radi, nitko nikome ne ustupa stolicu: drama u tri čina (drama, vlastita naklada, drama, 1954.)
Bango-bango: lakrdija u tri čina (četiri slike) (lakrdija, Zagreb, vlastita naklada, 1954.)
I plovi bijeli oblak: drama u tri čina (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1954.)
Tri ratne priče: drame u jednom činu ("Treba sačuvati zelene krijesnice", "Kolica ne mogu hramati", "Bol bi se dala podnijeti", Zagreb, Lykos, 1955.)
Tri egzotične priče: drame u jednom činu ("Uznemire se mornari", "Tojo - ljubičasti obruč", "Dvije tisuće prvi", vlastita naklada, 1956.)
Tri ljubavi: drame u jednom činu ("Ruže hodaju", "Dolje nema zvijezda", "M. At. Regul", vlastita naklada, 1956.)
Kako je New York dočekao Krista: žalosna igra u tri čina (žalosna igra, Zagreb, vlastita naklada, 1956.)
Knjiga o Taquartima: pjesni o trojici razapetih (tri pjesme u prozi, Zagreb, Lykos, 1956.)
Žene i muževi: monolozi u jednom činu (10 scenskih monologa, Subotica, Rukovet, 1958.)
Autodafe moga oca: herojska tragedija u tri dijela (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1957.; prerađeno izdanje Biblioteka HNK, Zagreb, 1967.)
Vjetar je zastao: drama u dva dijela (drama, Zagreb, vlastita naklada, 1957.)
Tri groteske: groteske u jednom činu ("Pod guillotinom", "Pua-Pua", "Ima i većih hulja, g. Fares", Zagreb, vlastita naklada, 1959.)
Pod slijepom pjegom: drama u tri čina (drama, Zagreb, Kulturni radnik, 1959.)
Bijeli brijeg: prikazanje u četiri čina (drama, Zagreb, Dramska biblioteka Scena, 1965.)
Nemojte nam kosti pretresati: izabrane drame (Zagreb, Matica hrvatska, 1970.)
=== Poezija i proza ===
Utjeha noći (pjesme s Petrom Meštrovićem, Zagreb, Gradjanska tiskara, 1942.)
Grold Taquart (knjiga pjesničke proze, Zagreb, vlastita naklada, 1943.)
Pjesan Nikodemova (knjiga pjesničke proze, vlastita naklada, 1943.)
Volio sam kiše i konjanike (dvije pripovijesti, Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 1956.)
Gaudamada i druge neobične priče (pripovijesti, Zagreb, IBI: Poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, 1956.)
Vječno nasmijano nebo: kronika moga djetinjstva (roman, Zagreb, Zora, 1957.)
Žalosni Gospin vrt: kronika moga dječaštva (roman, Zagreb, Zora, 1962.)
Izabrat ćeš gore (pripovijesti, Zagreb, Naprijed, 1964.)
Partija preferansa i druge neobične priče' (pripovijesti, Zagreb, Matica hrvatska, 1965.)
Vječno žalosni smijeh: trilogija ("Vječno nasmijano nebo", "Žalosni Gospin vrt", "Smijeh izgubljenih djevojaka", Zagreb, Matica hrvatska, 1965.)
Na početku kraj (tri mala romana: "Korak u stranu", "Volio sam kiše i konjanike", "Tamo negdje neke oči", Zagreb, Znanje, 1969.)
Prosjaci & sinovi (roman, Zagreb, Matica hrvatska, 1971.)(ekraniziran na televiziji, serija Prosjaci i sinovi)
Župnik na kamenu (roman, Zagreb, Glas Koncila, 1975.)
Kraljičin vitez: roman iz doba kraljice Jelene (roman, Zagreb, Nadbiskupski duhovni stol, 1976.)
Gastarbajteri (pripovijesti, Zagreb, Globus, 1982.)
Zloduh vlasti: potajni ljetopis dvorskog ljetopisca, potom cesara Derisora Smijača (roman, Zagreb, Matica hrvatska, 1997.)
== Izvori ==
== Literatura ==
=== Članci ===
== Vanjske poveznice ==
Ostali projekti

Raos, Ivan, hrvatski književnik (Medov Dolac kraj Imotskoga, 1. I. 1921 – Split, 7. VII. 1987). Klasičnu gimnaziju završio u Splitu. Obavljao je mnoge poslove (pipničar, perač posuđa, učitelj, novinar i dr.) do 1948., kada se zaposlio kao akviziter Nakladnoga zavoda Hrvatske. Radio je kao lektor, korektor, tehnički urednik i slično do 1967., kada je postao slobodni književnik.Književni mu je opus žanrovski, stilski i tematski vrlo razveden. Prvu pjesničku zbirku Utjeha noći objavio je 1942. s Petrom Meštrovićem, a slijedile su zbirke pjesama u prozi Grold Taquart i Pjesan Nikodemova (1943). Najviše je pisao prozu, koja realističke konvencije nadopunjuje modernističkim elementima te iskoracima prema fantastici. Knjiga novela Guadamada i druge neobične priče (1956) anticipira hrvatske fantastičare, a u potonjim novelama (Izabrat ćeš gore, 1964; 60 pripovijedaka, 1980) prevladava za Raosa tipičan postupak monološke ispovijesti ili pak usmenoga kazivanja. Sličnim tehnikama pripovijedanja u prvom licu koristi se i u romanima, pa je tako tekst Volio sam kiše i konjanike ispovijest svećenika na samrti, a Korak u stranu povjeravanje pripovjedača nepoznatomu sugovorniku u krčmi. Ta su dva djela tiskana prvi put 1956., no poslije su dorađena te objavljena zajedno s romanom Tamo negdje neke oči u knjizi Na početku kraj (1969). Upotreba usmenoga kazivanja osobito dolazi do izražaja u autobiografskoj trilogiji Vječno žalosni smijeh, koja tematizira piščevo djetinjstvo, dječaštvo i mladost. Vječno nasmijano nebo (1957) donosi kronološki poredane epizode iz piščeva idiličnoga djetinjstva u Medovu Dolcu ispripovijedane kroz naivnu dječju svijest infantilnoga pripovjedača. Roman je riznica usmenih oblika njegova kraja (poslovica, brojalica, šala, priča i pjesama), običaja te svakidašnjega života ruralne zajednice. Žalosni Gospin vrt (1962) tematizira dječakovo školovanje u splitskom sjemeništu, obilježeno spolnim, intelektualnim i umjetničkim sazrijevanjem, a treći je dio, Smijeh izgubljenih djevojaka (1965), kronika mladenaštva provedena u splitskom getu s izraženom socijalnom dimenzijom. Raos je osobito poznat po romanu Prosjaci i sinovi (1971), koji je A. Vrdoljaku poslužio kao predložak za istoimenu televizijsku seriju. Struktura djela odgovara pikarskomu romanu jer je riječ o linearnom nizanju doživljaja i pustolovina prosjaka, skitnica i varalica na njihovu životnom putu. Usmeni žanrovi, pučka mudrost, poganska mitološka tradicija te kršćanski duhovni kompleks uključeni u tekst služe da bi oslikali bit načina života »vlaške« zajednice. Ta »vlaška mitologija« često pak prerasta u povijesno-političku raspravu o hrvatskom nacionalnom pitanju, koja je izazvala burnu reakciju tadašnje javnosti te Raosu otežala daljnje književno stvaranje. Posljednji roman Zloduh vlasti, o utjecaju moći na ljude, dovršio je 1986., no objavljen je tek posmrtno 1997. Raos se okušao i u popularnim žanrovima, poput kriminalističkih romana Crna limuzina 58526 (pod pseudonimom Ledi Ani Vasor, 1960) i Mrtvaci ne poziraju (pod pseudonimom Navi Soar, 1961), pučkoga romana Župnik na kamenu (1975) i povijesne fikcije u feljtonskom obliku Kraljičin vitez (1976). Autor je i niza dramskih tekstova, od kojih se osobito cijene herojska tragedija u tri dijela Autodafe moga oca (1957) i drama s tezom Dvije kristalne čaše (1953). Citiranje: Raos, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata