Ivan Supek

fizičar, filozof, pisac i humanist; 1915-2007

Supek, Ivan, hrvatski fizičar, filozof i književnik (Zagreb, 8. IV. 1915 – Zagreb, 5. III. 2007). Studij fizike i filozofije započeo je u Zagrebu, a nastavio u Zürichu i Leipzigu, gdje je doktorirao (1940). Bio je asistent Wernera Karla Heisenberga i radio na kvantnoj teoriji polja. Pošto ga je 1941. uhitio Gestapo, pa je potom na Heisenbergovu intervenciju pušten, vratio se u Hrvatsku i djelovao u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a (1943). Kao član predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom (1944) upozorio je na opasnost od nuklearnog oružja. Predavao je fiziku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1945–46) i bio prvi profesor teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1947–85), gdje je osnovao školu teorijske fizike koja je fiziku u Hrvatskoj podigla na europsku razinu. Osnovao je Institut Ruđer Bošković (1950) i bio njegov prvi direktor, a zbog protivljenja nemirnodopskomu korištenju nuklearne energije za izradbu atomske bombe bio je isključen s Instituta (1958). Bio je i prvi profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a osnovao je i Institut za filozofiju znanosti i mir (1960). Sudjelovao je u osnutku Pugwashke konferencije o znanosti i svjetskim zbivanjima. Pokrenuo je i uređivao časopis Encyclopaedia moderna. Rektor Sveučilišta u Zagrebu (1968–71), potaknuo je osnivanje Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (1970). Nakon 1971. prisilno je bio isključen iz javnoga života; javnu djelatnost obnovio je 1989. Redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1960., predsjednik (1991–97), profesor emeritus od 2000. Dobitnik je Nagrade za znanost »Ruđer Bošković« (1960) i Nagrade za životno djelo (1970).Bavio se problemima supravodljivosti i kvantne elektrodinamike, teorijom metala na niskim temperaturama, preinačio je Blochovu integralnu jednadžbu u diferencijalnu jednadžbu za električnu vodljivost na Fermijevoj plohi. Uz sveučilišne udžbenike i stručne knjige (Teorijska fizika i struktura materije, 1949; Moderna fizika i struktura materije, 1965; Nova fizika, 1965; Počela fizike: uvod u teorijsku fiziku, 1994), pisao je djela iz povijesti i filozofije znanosti (Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima, 1946; Povijest fizike, 1980).U književnosti se javio dramama, koje je 1959. tiskao u drugom dijelu znanstvenoesejističkog izdanja Na atomskim vulkanima (Velika piramida, konačna verzija Piramida, 1971; Na atomskom otoku, konačna verzija 1974; Bijeg u svemirsku utopiju, poslije tiskana pod naslovom Let u nebo, 1970). Mnoštvo drama objavio je i 1960-ih, npr. Bajka modernog vremena (1962), kojom naznačuje političko-društvene i znanstvene igre oko izgradnje i vođenja Instituta »Ruđer Bošković«, Proces stoljeća (1962), koja prethodi pojavi istoimenoga romana, a u kojoj se usredotočio na suđenje R. Oppenheimeru, koji se protivio izradbi hidrogenske bombe, U kasarni na rubu šume (1963), Mirakul (1964), koja tematizira Hvarsku bunu pod vodstvom M. Ivanića, U predsoblju (1965), u kojoj bivši ratnici traže osobne odgovore na kominformsku osudu Jugoslavije, i Lovište (1969). Veliku pozornost izazvala je drama Heretik (1968) o M. de Dominisu, u kojoj se Supek približava metodologiji Sartreove filozofske drame, te nudi predodžbu o arhetipskom heretiku koji može biti i naš suvremenik. U povijesnoj drami Pjesnik i vladar (1980) rekonstruira sudbinu Jana Panonca. U posljednjih petnaestak godina stvaralaštva dramska je ostvarenja tiskao samo u periodici: Lutrija imperatora Augustusa (1991), Vrag je tiho naglas (1991), Gabrijel (1994), Biskup i ban (1995), Pusta, zatrovana zemlja (1996), Tais (1997). – Romaneskni prvijenac Dvoje između ratnih linija (1959; prerađeno izdanje objavljeno 1970. pod naslovom Sve počinje iznova) autobiografska je kronika o predratnim i ratnim političkim previranjima na Zagrebačkom sveučilištu. Pisao je i povijesne romane, a prema svojim ranijim dramama: Heretik (1968), Extraordinarius (1974) i Buna Janusa Pannoniusa (1992). Sva tri se bave izvorima hrvatskoga vjerskoga, političkog i državničkoga humanizma te idejama i nazorima njegovih pronositelja. Takav je donekle i političko-dokumentarni roman Krunski svjedok protiv Hebranga (1983; redigirana verzija Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju, 1990). Sjećanja na pojedine epizode iz vlastitoga života sabrao je u romanu Otkriće u izgubljenom vremenu (1987). Zanimljiv je i satirični znanstvenofantastični roman EPR-efekt (1995), u kojem se bavi američko-ruskim sukobom što prijeti uništenjem života na planetu. Svojevrsni je misaoni vrhunac Supekova stvaranja romaneskni ciklus Hrvatska tetralogija (1995: Između ratnih linija; U prvom licu; Medvedgrad; Uzašašće), »društveno-povijesna freska« više naraštaja. Supekova esejistička i publicistička djela (Superbomba i kriza savjesti, 1962; Posljednja revolucija, 1965; Opstati usprkos, 1971; Krivovjernik na ljevici, 1980; Povijesne meditacije, 1996) također nose humanističku poruku. God. 2007. objavljena je njegova »intelektualna autobiografija« Tragom duha kroz divljinu. Citiranje: Supek, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Ivan Supek (Zagreb, 8. travnja 1915. – Zagreb, 5. ožujka 2007.), hrvatski fizičar, filozof, književnik i aktivist protiv nuklearnog naoružanja. Doktorirao je u Leipzigu pod vodstvom fizičara i nobelovca Wernera Heisenberga, s kojim je do 1943. radio na kvantnoj teoriji polja. Radom na zagrebačkom sveučilištu od 1946. podiže fiziku na europsku razinu, a 1950. vodi gradnju Instituta Ruđer Bošković kojem postaje prvi predsjednik.
== Životopis ==
=== Mladost i školovanje ===
Ivan Supek rodio se u Zagrebu od oca Rudolfa i majke Marije, rođene Šips. Nakon mature 1934. godine upisuje studij matematike, fizike i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te nastavlja studij u Beču, Parizu, Zurichu i Leipzigu. Godine 1940. doktorira fiziku i filozofiju u Leipzigu pod vodstvom fizičara Wernera Heisenberga, s kojim nastavlja rad na kvantnoj teoriji polja do 1943. godine. Kasnije se bavio istraživanjem teorije metala na niskim temperaturama te je poznat po otkriću diferencijalne jednadžbe za električnu vodljivost materijala na tim temperaturama.
Godine 1941. u Njemačkoj je uhićen od Gestapa, ali ga spašava Heisenberg pod izlikom da mu treba asistent bez kojega ne može provoditi daljnja istraživanja. Kao dosljedan antifašist pridružuje se komunističkom pokretu i u kolovozu 1943. odlazi u Federalnu Državu Hrvatsku gdje radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a. Godine 1944. u Topuskom, na Kongresu kulturnih radnika, održao je zapaženi govor o znanosti, na kojem je uputio prvi javni apel protiv uporabe nuklearnog oružja, a za stvaranje svjetske zajednice slobodnih i razoružanih naroda. Nakon toga prekida s Partijom.
=== Znanstveno i društveno djelovanje ===
Godine 1946. postaje profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zagrebu, gdje vodi grupu studenata koji fiziku u Zagrebu podižu na europsku razinu. Dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postaje 1948. godine. Od 1950. godine vodi gradnju Instituta Ruđer Bošković i postaje njegov prvi ravnatelj. Godine 1958. isključen je iz Instituta zbog protivljenja planovima jugoslavenske Federalne Komisije za Nuklearnu energiju za izradu atomske bombe.
Godine 1960. osniva Institut za filozofiju znanosti i mira, kao odjel HAZU. Institut je bio sjedište jugoslavenske konferencije svjetske organizacije protiv nuklearnog naoružanja Pugwash, među čijim je osnivačima, i organizacije Svijet bez bombe, čiji je također suosnivač i predsjednik. Godine 1961. postaje redoviti član tada Odjela za matematičke, fizičke i tehničke nauke JAZU, danas Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU. Pokretač je izdavanje tromjesečnika Encyclopedia moderna 1966. godine, a 1969. je postao je rektorom Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1970. inicira osnivanje Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku (IUC). Za Hrvatskog proljeća 1971. na popisu je nepoželjnih javnih osoba te je nakon konferencije u Karađorđevu, kada nije prihvatio zaključke CK SKJ, prisilno isključen iz javnog života na 18 godina.
Godine 1976. zajedno s Avom i Linusom Paulingom, Philipom Noel-Bakerom, Sophiom Wadai te Aureliom Pecceiem potpisuje Dubrovačko-philadelphijsku deklaraciju (The Dubrovnik-Philadelphia Statement). Bio je kritičar procesa globalizacije i zagovornik teze o socijalnoj jednakosti te je u doba prisilne šutnje u domovini održavao predavanja na mnogim svjetskim sveučilištima (američkim, britanskim, njemačkim i francuskim). Predsjednik HAZU bio je od 1991. do 1997. godine. Umro je u svom stanu u Zagrebu 5. ožujka 2007. nakon duge bolesti.
=== Književni rad ===
Supek je autor brojnih romana i drama s filozofskim, političkim i znanstveno-fantastičnim temama. Njegov roman Proces stoljeća priča je o procesu protiv poznatog američkog fizičara Roberta Oppenheimera. Popis njegovih radova može se pronaći na njegovoj stranici pri HAZU.
== Djela ==
=== Drame ===
Pusta, zatrovana zemlja: drama u 2 čina (1945.)
U kasarni: drama u dva čina (1963.)
Mirakul (1971.)
Biskup i ban
Na atomskom otoku
Piramida
=== Komedije ===
Lutrija Imperatora Augustusa: komedija u tri čina (1962.)
Gabrijel: komedija u dva čina (1962.)
Vrag je tiho naglas : vražja komedija u pet čina s prologom i epilogom (1968.)
=== Igra ===
Tais: igra u 4 čina (1945.)
=== Romani ===
Dvoje između ratnih linija (1959.)
Proces stoljeća (1963., 2003.)
U prvom licu (1965.)
Heretik (1968., 1974, 1996.)
Spoznaja (1971.)
Extraordinarius (1974., 1996.)
Krunski svjedok protiv Hebranga (1983., 1999., 2002.)
Otkriće u izgubljenom vremenu (1987., 2000., 2002.)
Epr - efekt (1995.)
Hrvatska tetralogija (1995.)
Haaški protokoli (2005.)
=== Autobiografije ===
Krivovjernik na ljevici (Bristol 1980., Zagreb 1992.)
Tragom duha kroz divljinu (2006.)
=== Knjige, udžbenici ===
Svijet atoma (1941.)
Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima (1946.)
Teorijska fizika i struktura materije (1949., 1951., 1960, 1974., 1988., 1992.)
Nauka, filozofija, umjetnost (1964.)
Moderna fizika i struktura materije (1965.)
Nova fizika (1965.)
Posljednja revolucija (1965.)
Sve počinje iznova (1970.)
Opstati usprkos (1971.)
Teorija spoznaje (1974.)
Kvantna teorija: fizika i filozofija (1976.)
Povijest fizike (1980., 1990., 2004.)
Znanost i etika (1985., 1996.)
Heisenbergov obrat u shvaćanju svijeta (1986.)
Ruđer Bošković : vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva (1989., 2005.)
Buna Janusa Pannoniusa (1992.)
Počela fizike: uvod u teorijsku fiziku (1994.)
Amalgami (1998.)
Na prekretnici milenija (2001.)
=== Zbirke tekstova ===
Superbomba i kriza savjesti (1962.)
Filozofija, znanost, humanizam (1979., 1991., 1995.)
Povijesne meditacije (1996.)
Promašaji i nade (1997.)
Religija i filozofija (2003.)
Refleksije o znanosti i politici (2005.)
== Spomen ==
U spomen na Ivana Supeka, gimnazija u Zagrebu nosi njegovo ime kao X. Gimnazija "Ivan Supek" te svake godine od 5. ožujka do kraja mjeseca travnja održava proslavu Dani Ivana Supeka.
== Vidi još ==
Institut Ruđer Bošković, Zagreb
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Ivan Supek, životopis, www.moljac.hr
Razgovor - Akademik Ivan Supek: Neoliberalna propast RH, Slobodna Dalmacija
Stranica pri HAZU
HAZU: Popis radova Ivana Supeka
Središnja knjižnica za fiziku: Supek, Ivan: Nepotpun popis radova Ivana Supeka (246)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. srpnja 2011. (Wayback Machine)
Bojan Marotti, Ivan Supek (1915–2007), Prolegomena 1/2008.

SUPEK, Ivan, fizičar, filozof i književnik (Zagreb, 8. IV. 1915 — Zagreb, 5. III. 2007). Brat sociologa i filozofa Rudija. U Zagrebu 1934. maturirao te 1939. na Filozofskom fakultetu diplomirao matematiku i fiziku, koje je dijelom uz filozofiju studirao 1934–35. u Zürichu, 1935–36. u Leipzigu i 1936–37. u Berlinu, s kraćim boravkom u Parizu. U Leipzigu od 1938. polazio seminar kvantne teorije u W. Heisenberga i F. Hunda te 1940. doktorirao tezom Über die elektrische Leitfähigkeit der Metalle (Zeitschrift für Physik, Berlin 1941), nakon čega je kao Heisenbergov asistent nastavio rad H. Eulera na kvantnoj elektrodinamici. Na poč. 1930-ih pristupio SKOJ-u, potom KPJ. U Zagrebu 1938. bio član uredništva njezina lista Novi student, smijenjena zbog potpore listi Udružene opozicije V. Mačeka. Prihvativši kopenhašku interpretaciju kvantne mehanike, za tzv. sukoba na ljevici odbio nasljedovati dogmatski shvaćen dijalektički materijalizam držeći ga nespojivim s modernom znanošću, slobodom i stvaralačkom izvornošću, a u sumnju je doveo i Staljinovu nepogrješivost, pa je isključen iz KPJ 1940. U ožujku 1941. zatočen u Klagenfurtu, oslobođen na Heisenbergov zagovor, od 1942. u Zagrebu surađivao s B. Ogrizovićem u izdavanju Vjesnika Hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte, u ljeto 1943. prešao partizanima. Isprva izoliran po nalogu M. Đilasa, predavao u topničkoj školi te Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a. U lipnju 1944. u Topuskom kao član predsjedništva Prvoga kongresa kulturnih radnika Hrvatske upozorio na značenje znanosti za poratni razvoj, ali i na opasnost od vojne primjene nuklearne energije, zauzimajući se za jačanje međunarodne suradnje, što će ostati trajnom crtom njegova djelovanja. Kratko nastavnik Više pedagoške škole u Splitu, gdje u siječnju 1945. supokreće usporedno Hrvatsko prirodoslovno društvo i uređuje njegov časopis Priroda (nastavak prijeratnih godišta). U Zagrebu do 1946. predavao fiziku na Medicinskom fakultetu, potom teorijsku fiziku, primijenjenu matematiku i filozofiju znanosti na novoosnovanom PMF, kao izvanredni i od 1953. do umirovljenja 1985. redoviti profesor; od 2000. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Na PMF je 1946. utemeljio Institut za teoretsku fiziku (od 1959. Zavod za teorijsku fiziku) i bio mu predstojnik do 1968 (istodobno predstojnik Instituta za primijenjenu matematiku 1946–49), pokrenuvši sa suradnicima zapažen istraživački rad u klasičnoj i kvantnoj elektrodinamici, nuklearnoj i mezonskoj fizici te fizici čvrstoga stanja. Studijski boravio u Cambridgeu 1948. God. 1950. na njegov se poticaj, prema uzoru na institut N. Bohra u Kopenhagenu, pristupilo osnivanju i opremi Instituta za atomsku fiziku u JAZU (od 1951. IRB, osamostaljen 1955), kojemu je bio na čelu Vijeća odn. Naučnoga savjeta do 1958, kad je nakon reaktorske nezgode u Vinči pod pritiskom dao ostavku. Protiveći se istraživanjima koja bi se mogla iskoristiti za proizvodnju nuklearnoga oružja, što je zastupao i kao član Savezne komisije za nuklearnu energiju 1955–62, prvotnu djelatnost toga instituta (teorijska fizika) proširio je na rad s ciklotronom domaće gradnje i proizvedenim izotopima te na druge grane fizike, elektroniku, kemiju, biologiju i medicinu, pri čem je poticao usavršivanje u inozemstvu te 1956. u suradnji s PMF pokrenuo poslijediplomski studij fizike, kemije i biologije, prvi takav u FNRJ. Također je bio član Znanstvenoga odbora Europskoga vijeća za nuklearna istraživanja (CERN) 1954–55. Napustivši nakon 1958. fizikalna istraživanja, na PMF 1961. osnovao Zavod za historiju nauka i granične filozofske probleme (danas Zavod za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti) i bio mu predstojnik do 1982, a na njegov prijedlog pokrenuti su dodiplomski studij fizike i matematike s filozofijom 1962. te poslijediplomski studij povijesti i filozofije znanosti 1971; supokrenuo časopis Fizika 1968. Bio je član Prosvjetno-kulturnoga vijeća Savezne skupštine 1963–67. Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu 1968–72. dijelom je proveo reforme radi integracije njegovih sastavnica u Hrvatsko sveučilište, studentske participacije u odlučivanju te prožimanja nastavne i znanstvene djelatnosti, osmislivši ili poduprijevši, među ostalim, proslavu obljetnice 1969. te osnutak Instituta za hrvatsku povijest 1971. i Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku 1972, pri kojem je pokrenuo međunarodni tečaj iz filozofije znanosti. Opirući se zaključcima 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ, po slomu Hrvatskoga proljeća zauzimao se za progonjene, pa mu je do kraja 1980-ih javno djelovanje bilo ograničeno, a putovnica oduzimana. Od 1961. redoviti član JAZU, osnovao je 1965. njezin Institut za filozofiju znanosti i mir (od 1976. Zavod) i vodio ga do preustroja 1992. te do kraja života djelovao u Odsjeku za filozofiju znanosti Zavoda za povijest i filozofiju znanosti; predsjednik HAZU 1991–97. Djelatan u pacifističkom pugwaškom pokretu od 1961 (član vijeća 1962–67), bio je 1963. utemeljitelj i do 1985. predsjednik Jugoslavenske pagvaške grupe (registrirano kao Jugoslavenski pagvaški savez 1967), pri kojoj je pokrenuo i 1966–76. uređivao interdisciplinarni časopis Encyclopaedia moderna (EM; urednik i nakon obnove 1991–98), a 1974. pridonio je osnivanju Hrvatskoga pagvaškoga društva. Na tragu je toga pokreta među ostalim 1966. s B. Russellom, J. Boydom Orrom i drugima potpisao proglas u prilog pokretu Građani svijeta, a 1974. s L. C. Paulingom, P. J. Noel-Bakerom, A. Pecceijem i drugima sastavio tzv. Dubrovačku izjavu o razoružanju, ljudskim pravima, socijalnoj pravdi, zaštiti okoliša i jačanju UN, koja je 1976. pod njegovim predsjedanjem prihvaćena na Kongresu svjetskoga jedinstva u Philadelphiji te kao povelja Međunarodne lige humanista (suosnivač i od 1998. počasni predsjednik). God. 1989. pokrenuo je u JAZU raspravu o demokratizaciji političkoga sustava i hrvatskom položaju u SFRJ (zbornik 45. obljetnica Kongresa kulturnih radnika Hrvatske. Zagreb 1989) te uz F. Tuđmana i dr. nastupio na skupu Američke udruge za promicanje slavističkih studija (AAASS) u Chicagu. Pristupivši uoči višestranačkih izbora Koaliciji narodnog sporazuma, na poč. 1990-ih angažirao se u poticanju otpora te širenju vijesti o srpskoj agresiji, uz propitivanje nekih postupaka hrvatskoga državnoga vrha (Ratni proglas. Globus, 1991, 37; Obrana domovine – prva dužnost Akademije. Vjesnik HAZU, 1992, 3–4), posebice od 1996. Zamjerajući Tuđmanu samovlašće s osloncem na tzv. desno krilo HDZ, zamisao o pomirbi, gospodarsku politiku i onu prema BiH, zauzimao se za građansku državu temeljenu na odlukama ZAVNOH-a, smanjenje predsjedničkih ovlasti, izravno zastupništvo znanstvenih i kulturnih ustanova u Saboru te za depolitizaciju sudstva i oružanih snaga, što je osim razmjene otvorenih pisama (Vjesnik, 1997, 17 843, 17 847) dovelo i do polemika o ulozi HAZU. Istodobno se osvrtao i na politiku međunarodne zajednice, držeći da je vjerodostojnost kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju upitna. Suosnovao Hrvatski pokret za demokraciju i socijalnu pravdu 1997. i bio mu predsjednik do 2002 (ponovo od 2003) te 2003. Alijansu za mir i pravdu – glas za čovjeka, uz potporu koje je te godine kao nositelj neovisne liste neuspjelo sudjelovao na saborskim izborima. Od 2002. kritizirao ne samo vladu I. Račana nego i mehanizme parlamentarne demokracije, navlastito »partitokraciju«, predlažući izravniji utjecaj stručnjaka, pa i deprofesionalizaciju nekih dužnosti. Potkraj života upozoravao na učinke globalizacijskih procesa, predviđajući svjetsku gospodarsku krizu uvjetovanu prevlašću neoliberalnih politika i protiveći se vanjskoj politici SAD. — Njegov raznovrstan opus obilježuju stanovite zajedničke značajke; osim humanističke vjere u miroljubiv napredak čovječanstva, uočljivo je isticanje kritičkoga, moralno odgovornoga pojedinca nasuprot institucionaliziranomu autoritetu, pri čem bi se dio iznesenih težnja mogao vrjednovati kao utopijski ideal. Iz fizike je objavio radove o fotoluminiscenciji metala i njihovoj električnoj vodljivosti na niskim temperaturama (Blochovu integralnu jednadžbu preinačio u diferencijalnu na Fermijevoj plohi), silama atomskih jezgara, disperziji svjetlosti na Diracovim valovima, kvantiziranju elektromagnetskoga polja, kvantnoj teoriji metalnih vodiča i poluvodiča te korespondenciji klasične i kvantne elektrodinamike u periodicima Glasnik matematičko-fizički i astronomski (1946, 1948–49; supokretač), Rad JAZU (1953), Zeitschrift für Physik (1957) i Il Nuovo cimento (Bologna 1959) te zborniku Max Planck Festschrift 1958 (Berlin 1959). Napisao je sveučilišni udžbenik Teorijska fizika i struktura materije (1949; nagrada vlade NRH 1950; proširena izd. u dvama svescima 1951–1990; s prinosima suautora 1964–1992). Širemu čitateljstvu namijenio je knjigu Svijet atoma (1941), u nas pionirski prikaz kvantne teorije s uvodom iz klasične fizike i dodatkom o genskim mutacijama, pregledne monografije Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima (1946), Moderna fizika i struktura materije (1960), Put u mikrokosmos (1962), Nova fizika (1966), Povijest fizike (1980) i Počela fizike (1994), knjižice Elektricitet – div moderne tehnike (Split 1945) i Niels Bohr – osnivač atomske mehanike (Zagreb 1962) te članke u časopisima (Nastavni vjesnik, 1941; Priroda, 1945, 1958, 1991–92, 2000–01; Prirodoslovlje, 2001); u knjižici O postanku čovjeka (Split 1945) iznio osnove darvinizma. Epistemološke implikacije moderne fizike, koju je mjesto kao »zrcalo jednog zatvorenog svijeta« poimao kao skup predodžba i zakona ukorijenjenih u istraživačkom činu, »u jedinstvu čovjeka s prirodom«, potaknule su ga na bavljenje filozofijom i poviješću znanosti, donekle i širom spoznajnom teorijom i ontologijom, s razmatranjima o jeziku, umjetnosti, moralu i religiji te s posebnim obzirom na društvenu okolinu i ulogu pojedinaca (Ivan Vitez od Sredne, Janus Pannonius, M. A. de Dominis), o čem je – postupno sve više ističući kako nadilaženje klasičnoga determinizma i pojma apsolutne istine omogućuje novo povezivanje znanosti, etike i estetike – objavio knjige Princip kauzalnosti (1960), Nauka, filozofija, umjetnost (1964), Spoznaja (1971), Teorija spoznaje (1974), Kvantna teorija – fizika i filozofija (1976), Filozofija znanosti i humanizam (1979), Heisenbergov obrat u shvaćanju svijeta (1986), Ruđer Bošković (1989) i Filozofija, znanost i humanizam (1991), knjižice Znanost i etika (Zagreb 1985) i Filozofija humanizma spram drugih filozofija i ideologija (Zagreb 1997) te članke u časopisima i zbornicima. U njima je mjestimice iznio i uspomene te programatska promišljanja o znanstvenoj i državnoj politici, univerzalizmu, toleranciji, razoružanju, što je napose došlo do izražaja u još raznolikijim zbirkama tekstova (dijelom sadržavaju i književne ostvaraje) Na atomskim vulkanima (1959), Superbomba i kriza savjesti (1962), Posljednja revolucija (1965), Opstati usprkos (1971; naklada uništena), Promašaji i nade (1997), Mene tekel fares (1999), Nad ponorima (1999), Na prekretnici milenija (2001), Religija i filozofija (2003), Refleksije o znanosti i politici (2005), Trinitas: filozofija – znanost – umjetnost (2010) – prethodno uglavnom objavljenih u časopisima i novinama, nerijetko kao komentar tekućih zbivanja – u autorskim knjižicama Nauka i mir (1961, engl. izd. 1963), Ugrožena ljudska egzistencija i preporod humanizma (1988) i Humanizam i politički pluralizam (1990) te izdanjima Humanizam i socijalizam, 2 (1963), Documenta Croatica (1992), Antisemitizam, holokaust, antifašizam (1996), Hrvatsko gospodarstvo za 21. stoljeće (2000) i Spomenica posvećena Linusu Paulingu (2001), sve tiskano u Zagrebu, Science and Faith (Ljubljana 1984) te u Radu HAZU (2006). Bio je redoviti suradnik Vijenca 1996–97, Nacionala 1997–99, Hrvatske revije 1999–2000, Jutarnjega lista 2000. i Vjesnika 2001–02. Ključno njegovo esejističko-memoarsko djelo jest burno recipirana i u inozemstvu tiskana knjiga Krivovjernik na ljevici (1980), u kojoj je prikaz svojega intelektualno-političkoga razvoja prepleo s osudom partijskoga ovladavanja za nj izvorno pluralističko-federalističkom Narodnooslobodilačkom frontom, podsjetivši – među prvima – na sudbinu A. Hebranga. Ulomci sjećanja objavljeni su mu u izdanjima So Speak Croatian Dissidents (Norval 1983), Ljudi iz 1971 – prekinuta šutnja (Zagreb 1990), Tripalo (Zagreb 1996), Autobiografije hrvatskih pisaca (Zagreb 1997) i 25. obljetnica boljševičkog udara i sjećanje na Hrvatsko proljeće (Zagreb 1997) te u knjigama Hrvatski mučenici M. Pavkovića (Koprivnica 1991) i Crni dossier B. Donata (Zagreb 1992), a na svoje se književno stvaralaštvo osvrnuo u zborniku Krležini dani u Osijeku 1992 (Osijek—Zagreb 1993). Autor je mnogobrojnih raznoliko vrjednovanih romana (postupno sve otvorenijih začudnoj fokalizaciji, jezičnim dosjetkama, kajkavskomu narječju i erotici) i većinom neizvedenih dramskih tekstova, naglašena idejnoga sloja – dijelom na tragu novopovijesnoga romana odn. egzistencijalističke drame – uglavnom smještenih u prošlost, ali makar i alegorijski vezanih uza suvremeni društveni kontekst (tisak ili izvedbe nekih tekstova bili su stoga ometani), i trajno mu, nerijetko autobiografsko, zanimanje za pojedine teme s nejasnim granicama između fakcije i fikcije, u fragmentarnim i cjelovitim inačicama, od kojih su novije skupljene u autorskim zbirkama Drame (1971) i Amalgami (1998) te u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (1995), a zastupljen je i u Hrestomatiji novije hrvatske drame, 2 (Zagreb 2001). U književnosti se javio 1959. umnogome autobiografskim romanom o sudbini mladih zagrebačkih ljevičara u 1940-ima Dvoje između ratnih linija, na koji se 1965. nadovezao roman U prvom licu, a 1995. Medvedgrad i Uzašašće, tvoreći niz Hrvatska tetralogija, zamišljen kao »kronika jedne generacije« do 1990-ih (ulomci ili nacrti: Vjesnik u srijedu, 1966–67, EM, 1967, Forum, 1992–93). Nazvano romanom, kao svojevrsna romansirana autobiografija o studiju u Leipzigu, sukobu na ljevici i vremenu provedenom u partizanima, tomu je krugu blisko dojmljivije prozno djelo Otkriće u izgubljenom vremenu (Forum, 1976; samostalno 1987), donekle i inozemno objavljen te jednako pobijan polemični »dokumentarni roman« Krunski svjedok protiv Hebranga (1983). Poveznica s Heisenbergovim seminarom vidljiva je i u ispovjedno-dijaloškom romanu Haaški protokoli (2005), kojega je težište na interesno uvjetovanom suđenju nedužnomu časniku Hrvatskoga vijeća obrane. Romanom Proces stoljeća (1963) tematizirao je moralne dvojbe i postupak protiv J. R. Oppenheimera, onim Heretik (Vjesnik, 1965; samostalno 1968) za nj arhetipsku sudbinu de Dominisa, romanom Extraordinarius (1974) fikcionalnoga filozofa hedonista u doba osnutka Zagrebačkoga sveučilišta i propasti zrinsko-frankapanske urote – što je kao aluzija na 1971. izazvalo kontroverze te je bio povučen iz prodaje – onim Buna Janusa Pannoniusa (1992) sukob naslovnika s Matijom Korvinom, a fantastičnim romanom EPR-efekt (1995) buduće globalno nadmetanje. Političke implikacije nuklearnoga naoružanja obradio je već u drami Na atomskom otoku, prvotno uvrštenoj u zbirku Na atomskim vulkanima (1959; EM, 1974; HNK u Zagrebu 1962), u kojoj je i Velika piramida, o despotizmu u starom Egiptu, ali i uopće (Piramida. EM, 1971), te u kasnijoj drami Proces stoljeća (u knj. Superbomba i kriza savjesti, 1962, s proznim preludijem Istraga), koja je prethodila istoimenomu romanu; tematizirajući policijski poredak, kolonizaciju svemira i seksualnost, u toj je zbirci objavio i dramsko-prozno djelo Bijeg u svemirsku utopiju (prerađeno kao Let u nebo. Forum, 1970). Znatnije je recipirana kompozicijski složena drama Mirakul, u kojoj je kroz hvarski teatar pučki ustanak najposlije povezan sa studentskim nemirima (Kolo, 1964; prerađeno u knj. Drame, 1971), te posebice drama Heretik, o de Dominisu (Rad JAZU, 1968; Zagrebačko dramsko kazalište 1969). Autobiografsko je nadahnuće izravnije u dramama U predsoblju (izvorno dio romana U prvom licu, 1965), o zbivanjima 1948, Lovište (Forum, 1969), o intimnim dvojbama znanstvenika u prijeporima oko Savezne komisije za nuklearnu energiju, i Otpadnici (EM, 1969–70), o intelektualcima u nemilosti, te u komediji Bajka modernog vremena (Kulturni radnik, 1962), o JAZU, IRB i pretjeranoj popularnosti nogometaša, kojima je smještajem u domobranstvo NDH tematski bliska i drama U kasarni (Kulturni radnik, 1963; U kasarni na rubu šume u knj. Drame, 1971). Dalja prošlost okvir je drama Pjesnik i vladar (Forum, 1980), o Pannoniusu i Korvinu, Biskup i ban (Republika, 1995), o J. J. Strossmayeru i I. Mažuraniću, a radničko samoupravljanje i onečišćenje okoliša one Pusta, zatrovana zemlja (Republika, 1996). Pretežno satiričnih značajka su mu komedije Vrag je tiho naglas (Prolog, 1990–91), varijacija Goetheova Fausta, Lutrija imperatora Augustusa (Forum, 1991; Narodno kazalište »August Cesarec« u Varaždinu 1992), sa zapletom na diobi ministarskih položaja, Gabrijel (Forum, 1994), o tobožnjoj pobuni protiv komunističkoga maršala, te »igra« Tais (Republika, 1997), smještena u doba hrvatskoga osamostaljenja i demokratsko-gospodarske tranzicije. Ostavština mu se čuva u obitelji. — Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1960. i Republičke nagrade za životno djelo 1970. Počasni član ANUBiH od 2002. Posvećeni su mu skupovi u IRB (1990, 2010) i u HAZU (2015; suorganizatori IRB i Sveučilište u Zagrebu), časopisi Fizika A, Fizika B (oba 1992, 1) i Ruđer (2007, 3–4) te zbornici Horizons of Humanity (Frankfurt na Majni 1997) i Preživljavati usprkos (Zagreb 2015). Kao rektora Sveučilišta portretirao ga je M. Veža, kao predsjednika HAZU V. Rački (slike u središnjicama ustanova). Hrvatska pošta izdala je 2015. marku s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati). DJELA: Svijet atoma. Zagreb 1941. — Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima. Zagreb 1946. — Teorijska fizika i struktura materije. Zagreb 1949 (6 izd. do 1992). — Dvoje između ratnih linija. Zagreb 1959, izmijenjena izd. 1970 (Sve počinje iznova), 1995 (Između ratnih linija). — Na atomskim vulkanima, 1–2. Zagreb 1959. — Moderna fizika i struktura materije. Beograd 1960, prošireno izd. 1965². — Princip kauzalnosti. Beograd 1960. — Put u mikrokosmos. Beograd 1962. — Superbomba i kriza savjesti. Beograd 1962. — Proces stoljeća. Zagreb 1963, 2003. — Nauka, filozofija, umjetnost. Zagreb 1964. — Posljednja revolucija. Zagreb 1965. — U prvom licu. Zagreb 1965, 1995. — Nova fizika. Zagreb 1966. — Heretik. Zagreb 1968, 1995 (ruska izd. Moskva 1979, 1985²). — Drame. Zagreb 1971. — Opstati usprkos. Zagreb 1971. — Spoznaja. Zagreb 1971. — Extraordinarius. Zagreb 1974 (s djelom Pjesnikovi rasprodani prostori N. Šopa), izmijenjeno izd. 1996. — Teorija spoznaje. Zagreb 1974. — Kvantna teorija – fizika i filozofija. Zagreb 1976. — Filozofija znanosti i humanizam. Zagreb 1979. — Krivovjernik na ljevici. Bristol (1980), izmijenjena izd. Zagreb 1992, 1996 (Povijesne meditacije), 2006 (Tragom duha kroz divljinu, 2010. 2 CD). — Povijest fizike. Zagreb 1980, dopunjeno izd. 1990², 2004³. — Krunski svjedok protiv Hebranga. Chicago 1983 (i engl. izd.), izmijenjena izd. Zagreb 1990 (Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju), 2002 (U opasnoj sjeni, 2010. CD). — Heisenbergov obrat u shvaćanju svijeta. Zagreb 1986. — Otkriće u izgubljenom vremenu. Zagreb 1987, 2002, Sarajevo 2000. — Ruđer Bošković – vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva. Zagreb 1989, 2005. — Filozofija, znanost i humanizam. Zagreb 1991, izmijenjeno i dopunjeno izd. 1995². — Buna Janusa Pannoniusa. Zagreb 1992. — Počela fizike. Uvod u teorijsku fiziku (suautor M. Furić). Zagreb 1994. — EPR-efekt. Zagreb 1995. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 144. Zagreb 1995. — Medvedgrad. Zagreb 1995. — Uzašašće. Zagreb 1995. — Promašaji i nade. Zagreb 1997. — Amalgami. Zagreb 1998. — Mene tekel fares. Zagreb 1999. — Nad ponorima. Sarajevo 1999. — Na prekretnici milenija. Zagreb 2001. — Religija i filozofija. Zagreb 2003. — Haaški protokoli. Zagreb 2005. — Refleksije o znanosti i politici. Zagreb 2005. — Trinitas: filozofija – znanost – umjetnost. Zagreb 2010, 2011 (CD).

u spomen na akademika Ivana Supeka

(doslovno iz odluke: „Šetnica na nasipu (k.č.br. 3452 k.o. Klara), koja se proteže od Željezničkog mosta do Mosta slobode, na desnoj obali Save, imenuje se u spomen na akademika Ivana Supeka i dobiva ime Obala Ivana Supeka“)

Wikipedia Wikidata