Ivan Tišov

Ivan Tišov (Viškovci nedaleko od Đakova, 8. veljače 1870. – Zagrebu, 20. rujna 1928.) bio je hrvatski slikar.
Jedan od mladih hrvatskih umjetnika koji se nakon školovanja u inozemstvu, vraćaju u Hrvatsku i pod vodstvom Vlahe Bukovca stvaraju temelje hrvatske moderne umjetnosti.
== Rani život ==
Ivan Tišov rođen je 8. veljače u mjestu Viškovci kraj Đakova. U rodnome mjestu, za vrijeme stolovanja biskupa Josipa Jurja Strossmayera, završava osnovno školovanje, kada prve znakove zanimanja za umjetnost počinje pokazivati nakon susreta s oslikom đakovačke katedrale Alexandera Maximiliana i Lodovica Seitza. Prvu godinu srednjoškolskog obrazovanja završava u Osijeku kada se formira Osječka slikarska škola, a već se sljedeće, 1893. godine, odlučuje upisati u Obrtnu školu u Zagrebu na Odjelu dekorativnog slikarstva. Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i Izidor Kršnjavi tada već rade na razvoju hrvatske kulture, što će imati veliki utjecaj na Tišovljev život i stvaralaštvo. Već u prvim godinama svoga školovanja pokazuje izniman talent u umjetničkom izričaju, koji zapažaju mnogi profesori, kao što je arhitekt Hermann Bollé koji je u to vrijeme ravnatelj škole. Po završetku svoga zagrebačkoga školovanja, dobiva stipendiju za Umjetničko-obrtnu školu u Beču gdje boravi od 1883. do 1893. godine, a potom i za jednogodišnji boravak i školovanje u Münchenu.
== Utjecaj Vlahe Bukovca ==
Na poziv Izidora Kršnjavoga, 1893. godine, iz Pariza se vraća Vlaho Bukovac i sa sobom na hrvatsku umjetničku scenu donosi elemente tada prisutnoga francuskoga impresionizma. Mnogi mladi umjetnici, uključujući i Tišova, počinju raditi uz Bukovca osjećajući se bliskima njegovu stilu. Preuzimaju Bukovčeve tendencije kao što su življi kolorit, velika količina svjetlosti, simbolika i slobodniji tretman forme, koje s vremenom postaju i elementi njihova stvaralaštva. Strogi akademizam koji im Izidor Kršnjavi pokušava nametnuti prilikom rada na javnim narudžbama, počinje ih ograničavati u stvaranju vlastitog umjetničkog rukopisa. Zbog toga se umjetnici predvođeni Bukovcem, 1897. godine odvajaju od Društva umjetnosti Izidora Kršnjavog i osnivaju Društvo hrvatskih umjetnika te se smatraju začetničkom generacijom hrvatske moderne umjetnosti.
== Dekoracije javnih prostora ==
Godine 1891. Izidor Kršnjavi postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade i započinje projekt njegove obnove. Za arhitektonsku restauraciju angažiran je arhitekt Hermann Bollé, dok dekoraciju interijera prepušta mladim hrvatskim umjetnicima koji se u to vrijeme školuju u Beču i Münchenu. Kršnjavi umjetničke uzore vidi u starim majstorima, tako da ikonografiju prostora određuje prema renesansnim i klasičnim uzorima. Tišov, iako se u to vrijeme školuje u Beču, dobiva iste godine prvu narudžbu za Odjel, pod nazivom Muzika. Sljedeće godine trebao je naslikati pandan prve narudžbe s temom poezije, no to djelo nikada nije realizirano. Izuzev spomenutih narudžbi, dobiva i zadatak oslikavanja nekoliko prostorija Odjela. Za svečanu Zlatnu dvoranu radi svodne oslike s temama Bogoštovlje, Nastava, Umjetnost i Znanost. Za Pompejansku sobu, čiju je dekoraciju naslikao dekorater Ivan Clausen s učenicima Obrtne škole, Tišov radi figurativne scene Zeusa te Fauna i nimfe, dok Stubište muza oslikava istoimenim likovima. Sljedeću narudžbu za javni prostor predstavlja oslikavanje foajea Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1904. godine povodom njegova otvorenja, s impresionističkim triptihom Arti musices. Posljednja izvedena dekoracija je oslik nekadašnje Sveučilišne knjižnice sa scenama Artes liberales i Scientiae naturales – scientiae scolasticae iz 1914. godine, nakon povratka s usavršavanja u Parizu gdje provodi godinu dana. U tim djelima jasno je vidljiv njegov pomak od akademskog tradicionalizma koji je bio snažno zastupljen u oslikavanju prve javne narudžbe iz 1891. godine.
== Tematika i stil ==
=== Sakralna tematika ===
Iako je Tišov svoje školovanje završio na Odjelu za dekorativnu umjetnost te se primarno smatra dekoraterom javnih kulturnih institucija, tijekom godina dobivao je velik broj narudžbi različite tematike, među kojima prevladava sakralna. Jedan od najreprezentativnijih radova sakralne tematike naručen je za Zagrebačku katedralu u vrijeme njene obnove pod nazivom Bogodorica s djetetom, a koja je napravljena prema jasnim uzorima venecijanskih. To djelo, zajedno s monumentalnom slikom Ulazak Krista u Jeruzalem koje se danas nalazi u blagavaonici Grkokatoličkog samostana Križevačke biskupije, pripada dijelu njegova opusa s jasnim značajkama slikarstva Zagrebačke šarene škole, kao što su svjetliji tonovi i korištenje boje kao oblikovnoga sredstva. Oba djela pripadaju ranom razdoblju Tišovljeva stvaralaštva.
=== Mitološka tematika ===
Osim kod sakralnih kompozicija, odmak od akademskog tradicionalizma i utjecaj secesije može se uočiti u Tišovljevim mitološkim djelima. Riječ je o kompozicijama velikih dimenzija, gdje se u slobodnom tretmanu forme i kolorita te unošenjem simbolike u djelo, može jasno uočiti Bukovčev utjecaj te ih definiramo kao simbolističko-impresionistička djela. Jedan od primjera s tom tematikom je djelo Ples Salome iz 1902. godine.
=== Svjetovna tematika ===
Za svjetsku izložbu u Parizu održanoj 1900. godine, Tišov radi akvarele svjetovne tematike, koje nakon izložbe otkupljuje Kraljevska zemaljska vlada i smješta ih u Hrvatski školski muzej u Zagrebu. Jedan od primjera izloženih akvarela je Kraljevska zemaljska obrtna škola u Zagrebu-Bravarska radionica. Također, 1902. godine radi simbolističko djelo Gajdaš iz Posavine u kojem se jasno vidi Tišovljeva težnja za izrazito vjernim prikazom posavskog krajolika te koje označava početak osamostaljivanja krajolika kao teme u slikarevu umjetničkom opusu.
=== Portreti ===
Već u ranim godinama svoga stvaralaštva, u duhu akademskog realizma počinje raditi portrete kao što su Portret djevojke s bijelom kapicom te Portret Slave Raškaj, u kojima se jasno vidi umjetnikova težnja za individualizacijom pojedinoga lika. Ta se djela smatraju jednim od najboljih primjera portreta s prijelaza 19. na 20. stoljeće, a svoje portretiranje nastavlja u kasnijim godinama kada radi djelo Portret Ljudevita Gaja u ilirskoj odori.
=== Aktovi ===
U razdoblju od 1913. do 1914. godine, Tišov boravi u Parizu na usavršavanju na akademijama, kao što je Acadèmie Julian kod J. P. Laurensa. Ondje radi niz aktova u tehnici ulje, ali i u crtežu crvenom kredom u kojima Bukovčev impresionistički utjecaj sada najviše dolazi do izražaja. Svoje figure oslikava u srebrno-sivom tonalitetu koji im daje dozu kolorističke svježine. Primjer iz pariškog ciklusa je Ženski akt iz 1914. godine.
=== Vedute i pejzaži ===
Vjerne i detaljne prikaze krajolika, Tišov počinje raditi već unutar svojih djela svjetovne tematike, kao što je Gajdaš iz Posavine, no u kasnijim radovima počinje oslobađati djelo od figurativnih elemenata te potpuno osamostaljuje pejzaž. Najčešća tema Tišovljevih pejzaža bili su slavonski krajolici u kojima naglašava i svoje podrijetlo, iako radi i veliki broj morskih pejzaža i veduta. Neki od poznatijih radova su Potok Kraljevac te Morska veduta u kojima se jasno vidi umjetnikovo oslobođenje od akademskoga stvaralaštva koje je primjenjivao u svojim najranijim radovima.
== Galerija djela ==
== Izvori ==
== Literatura ==
Ambruš, Jelica (ur.). Ivan Tišov (1870. – 1928.): retrospektivna izložba, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, srpanj-kolovoz 2005.: Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, rujan 2005., Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2005.
Goldstein, Ivo. Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb, 2003.
Peić, Matko. Hrvatski slikari i kipari: Slavonija, Srijem, Osijek, Matica Hrvatska, Osijek, 1969.
Tonković, Zdenko. Ivan Tišov (1870. – 1928.), katalog izložbe, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1988.
== Vanjske poveznice ==
Hrvatski državni arhiv
Hrvatski institut za povijest
Biografija: Ivan Tišov
Rončević, Ivana: Postojani klasičar, Vijenac, br. 301, 29. rujna 2005.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2013. (Wayback Machine)

Tišov, Ivan, hrvatski slikar (Viškovci kraj Đakova, 8. II. 1870 – Zagreb, 20. IX. 1928). Predstavnik slikarstva akademskoga realizma, dosljedno vjeran ustaljenim formama, s pokojim otklonom u simbolizam.Školovanje i prve narudžbe U Zagrebu je 1883–87. polazio dekorativno-slikarski odjel Obrtne škole s kojom je sudjelovao pri oslikavanju grkokatoličke crkve u Zagrebu (1886), župne crkve (danas katedrale) u Bjelovaru (1888) te dvorca Trnovec u Pačetini Gornjoj kraj Krapine. Školovanje je nastavio na Umjetničko-obrtnoj školi u Beču u Rudolfa Rösslera, Friedricha Sturma i Wilhelma Grolla 1890–93. te na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu u Karla von Marra 1893–94. Vrativši se u Zagreb, bio je učitelj slikarstva na Obrtnoj školi od 1895. do umirovljenja 1928. Presudnu ulogu u njegovu slikarskom razvoju imao je Iso Kršnjavi omogućivši mu velike državne narudžbe, istodobno usmjeravajući ga na slikarske uzore, što se negativno odrazilo na kasniju percepciju njegove umjetnosti, kada je opisivan kao tradicionalni i dekorativni slikar. Sudjelujući u opremanju prostorija palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10., osim zidnih slika na stubištu te mitoloških kompozicija i portreta filozofa u Pompejanskoj sobi, naslikao je za strop Zlatne dvorane četiri alegorijske kompozicije: Bogoštovlje (1893), nadahnuto slikarstvom visoke talijanske renesanse, Nastava (1894–1900), koja je bliska slikarstvu orijentalizma i predrafaelita, Umjetnost (1894), rasvijetljene palete pod utjecajem Vlahe Bukovca te Znanost (1900), inspirirana ranim djelima Gustava Klimta. Tom razdoblju pripada i samostalno djelo, štafelajna slika Muzika (1892), vrhunsko ostvarenje akademskoga realizma. Po narudžbi Zemaljske vlade sudjelovao je u izradbi dekorativnih akvarela s prikazima školskih ustanova (danas u tzv. Pariškoj sobi Hrvatskoga školskog muzeja) za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. Nadahnut Bukovcem, izradio je kompozicije Ulazak Drame u zgradu kazališta (1905) te Porin i Dubravka (1910–11) za strop foajea zagrebačkoga HNK-a, a slične je tematike i oleografija nastala u spomen otvorenja nove kazališne zgrade 1895. Slavlje hrvatske kazališne umjetnosti, tiskana 1909. Za potrebe oslikavanja zgrade Sveučilišne biblioteke (danas Hrvatski državni arhiv) usavršavao se 1913–14. na Académie Julian u Parizu u Jean-Paula i Paula Alberta Laurensa te je potom u profesorskoj čitaonici izveo u maniri akademskoga realizma antički inspirirane alegorije Scientiae naturales – Scientiae scholasticae i Artes liberales (1914). Za boravka u Parizu radio je vrsne aktove (Muški akt na Académie Julian, 1913; Oblačenje žene, 1914), a nakon povratka mitološke kompozicije naglašene simbolike i neskrivena hedonizma (Satiri i Satiri i nimfe, 1916).Sakralno slikarstvoRano se specijaliziravši za religiozno slikarstvo, primao je mnogobrojne državne narudžbe vladina Bogoštovnoga odjela, posebice za pravoslavne crkve. Radi izučavanja bizantskoga slikarstva posjetio je 1895. Veneciju i Ravennu, poslije i Veliko Trnovo u Bugarskoj. Spajajući elemente nazarenskoga slikarstva, akademskoga realizma, secesije i simbolizma te neke značajke bizantskoga slikarstva poput zlatne pozadine i plošno oblikovane aureole, slikao je stilom koji se tada nazivao bizantskim. Pod nadzorom Kršnjavoga te biskupa Julija Drohobeczkoga izradio je s Celestinom Medovićem, Belom Čikoš-Sesijom i Ferdom Kovačevićem monumentalni ikonostas za novoobnovljenu grkokatoličku katedralu Svetoga Trojstva u Križevcima (1895–97). U istoj je crkvi izveo i nekoliko zidnih slika, među kojima se izdvaja kompozicija Ulazak Krista u Jeruzalem koju je 1897. naslikao i kao štafelajnu sliku (Grkokatoličko sjemenište i biskupski dvor u Zagrebu), a koja se uvrštava u najbolja ostvarenja orijentalizma u hrvatskoj umjetnosti. Naslikao je i dijelove ikonostasa parohijskih crkvi u Požegi (1900., uništen), Korenici (1901., uništen) i Bjelovaru (1901–02) te cjelokupne ikonostase u sabornoj crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom (1906–07), jedan od vrhunaca njegova opusa, u parohijskim crkvama u Velikom Pašijanu kraj Garešnice (1907), Dragotini kraj Gline (1908., uništen), Pačetinu kraj Vukovara (1909–10) i kapeli Svetih triju jerarha u sklopu zgrade gimnazije na Rooseveltovu trgu u Zagrebu (1912., danas u crkvi sv. Petke u Bolfanu kraj Ludbrega). Za grkokatoličku crkvu u Zagrebu izveo je kompozicije Hosana vo višnji Bogu – Rođenje Kristovo (1912) te Uskrsnuće Krista i Posljednji sud (1918), a za rimokatoličke crkve oltarne pale u Remetincu kraj Novoga Marofa (1911), Stražemanu kraj Požege (1914), Međuriću kraj Lipika (1921) te u crkvi sv. Marije na Dolcu u Zagrebu (1922–25).Velike historijske kompozicije i ostala područja djelovanjaNakon I. svjetskoga rata izveo je po narudžbi državnih ili javnih institucija niz kompozicija u ulju velikih dimenzija povijesnoga (kroničarskoga) karaktera. Za strop stubišta zgrade Hrvatskoga sabora naslikao je Dan slobode (1919–20) i Vatromet na Gornjem gradu u čast regenta Aleksandra (1920; Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu), a za beogradske naručitelje slike Jugoslavenski odbor u Parizu (1921) i Ujedinjenje (1922., Narodni muzej u Beogradu) te 1. prosinca 1918. godine (1926) i Doček kralja Aleksandra i srpske vojske 1918. godine (1926., Skupština Republike Srbije). Među izgubljenim su mu platnima Jugoslavenski odbor pri sjednici u Londonu (1919–20) i Slava Lisinskom (1927), namijenjena za strop dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda.Autor je i mnogobrojnih portreta povijesnih osoba (Portret Ljudevita Gaja u ilirskoj odori, 1908) i suvremenika (Vladimir Vidrić, 1909), među kojima se ističu nekoliko portreta supruge Terezije, Portret djevojke s bijelom kapicom (1894) i Portret Slave Raškaj (oko 1898) te portreti cijelih figura Svetoslava i Ane Gaj (1907) uzdužnoga secesijskoga pravokutnog formata.Rado se vraćao zavičajnim temama te je izrađivao kompozicije sa slavonskim motivima idealiziranih prizora iz života seljaka (triptih Slavonska idila, 1901; Pod javorom, 1906) koje je interpretirao pod utjecajem plenerizma i njemačkih simbolističkih slikara, poput Gajdaša iz Posavine (1902), ugođajnoga krajolika efektne atmosfere zalaska sunca. Bavio se i opremanjem knjiga te je sudjelovao ilustracijama u bosanskohercegovačkom (1901) i hrvatskom (1902) dijelu monografije Austro-Ugarska Monarhija u riječi i slici (Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild). Sudjelovao je na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899–1900) i Svjetskoj izložbi u Parizu (1900), te na izložbama Društva umjetnosti, Saveza jugoslavenskih umjetnika »Lada« i Društva hrvatskih umjetnika »Lada«. Retrospektivne izložbe priređene su mu u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku (1988., 2005. i u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu), a manje u Đakovu (2004., 2013., 2020). Citiranje: Tišov, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata