Ivan Trnski
Nova Rača 1. 5. 1819. – Zagreb 30. 6. 1910.
književnik i prevoditelj; 1819-1910
Ivan Trnski (Nova Rača kod Bjelovara, 1. svibnja 1819. – Zagreb, 30. lipnja 1910.), hrvatski književnik, prevoditelj i zagonetač. Pisao je pjesme, pripovijetke, dramske igrokaze i zagonetke. Prvi je predsjednik Društva hrvatskih književnika i počasni građanin grada Zagreba.
== Životopis ==
Obitelj mu je podrijetlom iz sela Novigrada Podravskog. Rodio se u učiteljskoj obitelji u selu Staroj Rači kod Bjelovara. Osnovnu školu završio je 1830. u Grubišnom Polju. Nakon očeve smrti prelazi u biskupsko sirotište u Zagrebu gdje pohađa Klasičnu gimnaziju i završava ju 1837. godine, a trogodišnji tečaj za administrativnog graničnog časnika završio je u Grazu.
Kao višegodišnji upravni časnik Krajiške uprave unaprijeđen je 1867. u potpukovnika, a 1869. u pukovnika. Dok je bio upravni časnik u Gori kod Petrinje bio je prijatelj s banom Josipom Jelačićem koji je bio zapovjednik I. banske pukovnije u Glini. Trnski je u čast Jelačića napisao više pjesama i preporodnih budnica kao što su: »Ljubimo te naša diko« i »Oj Banovci, oj junaci«.
Bio je privremeni upravitelj Bjelovarske županije od srpnja 1871. godine do veljače 1872. godine, kada je smijenjen od bana na prijedlog ugarskog ministra predsjednika M. Lonyaya. Na njegovo je mjesto postavljen prononsirani mađaron grof Robert Oršić-Slavetićki.
Bio je predsjednik Matice hrvatske 1901. godine. Pomogao je pri osnutku Matičina Vijenca kojemu daje i ime te 1869. godine u njegovom prvom broju objavljuje pjesmu Pjesma uz vienac. Bio je i član Družbe Braće Hrvatskog Zmaja kao Zmaj Račanski, te počasni član Društva sv. Ćirila i Metoda. Primio je odlikovanje reda Franje Josipa I., komandirskog reda željezne krune II. razreda, papinskog reda sv. Grgura Velikog, carskog turskog reda Medžidije i viteškog švedskog reda mačeva.
Umro je u Zagrebu 30. lipnja 1910. godine.
=== Književni rad ===
Pisao je pjesme (davorije, prigodnice i popularne napjeve (Oj jesenske duge noći)) te pripovijesti, prevodio s engleskog, njemačkog, ruskog i češkog jezika (Shakespearea, Schillera i Puškina - Evgenij Onjegin), bavio se pitanjima jezika i metrike. Neki ga zbog rasprave O hrvatskom stihotvorstvu (Vijenac, 1874.) nazvaše ocem hrvatske metrike. Suvremenici su ga slavili kao svojeg ovjenčanog pjesnika (za ilirskog pokreta su ga veličali kao najvećeg lirskog pjesnika) i borca za narodna prava, dok ga je kasnija kritika odredila kao vještog versifikatora i ustrajnog prigodničara. Bio je glavni organizator (1900.) i prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika. Suradnik je mnogih časopisa - od Gajeve Danice (1835.) do Savremenika (1910.). Surađivao je i u listovima Nevenu i Vijencu. Književnost je smatrao prvenstveno sredstvom za rješavanje nacionalnih problema, stoga nije ostavio djelo trajnije književne vrijednosti. U hrvatskoj književnosti bio je djelatan punih sedamdeset i pet godina.
Dva su hrvatska književnika, dva su hrvatska pjesnika svojom dugovječnošću i svojom poezijom na poseban način obilježila hrvatsku književnost. Devetnaesto stoljeće obilježio je Ivan Trnski, dvadeseto Dragutin Tadijanović.
=== Zagonetke ===
Trnski je također značajan kao autor zagonetaka (čistih zagonetaka, anagrama odn. premetaljki, akrostihova, kombinacija...), koje je s prekidima objavljivao tokom 50 godina. Objavljivao ih je u Zori dalmatinskoj (Zadar), Nevenu (Zagreb), Glasonoši (Karlovac), Prosvjeti (Zagreb) i Nadi (Sarajevo).
Prvu zagonetku objavio je početkom 1845. godine u Zori dalmatinskoj, dok mu je prva zagonetka u Nevenu objavljena 15. siječnja 1852. godine (br. 3, str. 46.), a posljednja vjerojatno u broju 46 od 23. studenoga 1854. godine. Objavio ih je dvadesetak, sve su bile stihovne i sve su objavljene pod nazivom "zagonetka", premda su bile različitih vrsta.
Koristio je pseudonim Skrivnatin (anagram od Ivan Trnski) ili Skrevnatin (anagram od Ivan Ternski).
=== Politička djelatnost ===
1865. godine slunjski je zastupnik u Saboru, a 1871. izabran je za velikoga župana Bjelovarske županije.
== Djela ==
Pjesme (1842.)
Zvekan opet na svietu (1844.) (elektronička inačica)
Kriesnice, I-III (1863., 1865., 1882.), pjesme
Sveta priča o solunskoj braći (1863.), ep
Sigetski junak (1866.), ep
Učitelj Dobrašin (1871.), pripovijesti (elektronička inačica)
Popievke mu i milostnice mladjenke (1881.) (elektronička inačica)
Svakolika mu djela, I-II, (1881.,1882.)
Ana Lovićeva, (1890.), ep
Jezerkinje (1886.), zbirka soneta
Plitvička jezera (1893.), putopis
Ban Berislavić (1896.), ep
Božićna slava i mir božanje (1897.)
Putne uspomene iz godine 1898. (1899.), putopis
Slava Krapine (1905.), pjesme
Pripovijesti (1910.)
== Spomen ==
Osnovna škola Ivana Viteza Trnskog u Novoj Rači
Srednja škola Ivana Trnskoga u Hrvatskoj Kostajnici
Kulturno-umjetničko društvo Ivan vitez Trnski u Novigradu Podravskom
Kulturno-umjetnička udruga Ivan vitez Trnski u Novoj Rači
=== Dani Ivana Trnskog ===
Dani Ivana Trnskog znanstveno-književna je manifestacija koja se u organizaciji podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika održava od 2011. godine. Sastoji se od književno-znanstvenog kolokvija o životu i djelu Ivana Trnskog i ostalih književnika s područja Podravine i Prigorja te dodjele Književne nagrade Ivan Trnski.
=== Nagrada Ivan Trnski ===
Književna nagrada Ivan Trnski dodjeljuje se za najbolji neobjavljeni književni rukopis (poezija, proza ili drama) autora do 35 godina starosti s podravskog, križevačko-prigorskog i bjelovarsko-bilogorskog područja.
== Bibliografija ==
Katica Čorkalo Jemrić, Ivan Trnski : Izabrana djela, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. (480 str.), ISBN 9789531503402
Ljetopis Ivana Trnskoga Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. prosinca 2021. (Wayback Machine) (str. 49-56)
Katica Čorkalo Jembrić, Napokon Trnski (1819. – 1910.), Zadarska smotra 1-3/2020. Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. prosinca 2021. (Wayback Machine) (str. 155-162)
== Literatura ==
Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1977-1982.
Stjepan Horvat: Leksikon zagonetača Jugoslavije, Bjelovar
Željko Karaula: Ivan vitez Trnski - bjelovarski "župan" s najkraćim mandatom, u: Studije iz povijesti Bjelovara, Bjelovar, 2011., 65. – 72.
Željko Karaula: Veliki župani bjelovarski (1872. – 1924./1941. – 1945.), (katalog izložbe), Zagreb-Bjelovar, HAZU, 2011., 15. – 18.
Slavko Peleh: Ivan Trnski i zagonetke, Zagonetač (Čvor-razbibriga broj 271), ..., 131, 1/2 - Bjelovar, 13. XI. 1976.
Slavko Peleh: Zagonetanje posljednjeg ilirca, Večernji list, ..., 6416, .. - 28/29. VI. 1980.
Jovan Vuković: Literate enigmate, Sombor, 1991. (str. 40.)
== Izvori ==
Trnski, Ivan www.enciklopedija.hr, pristupljeno 17. prosinca 2021.
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Ivan Trnski, Iz Nove Vesi Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. prosinca 2021. (Wayback Machine), Danica 1877.
Ivan Trnski, Ivana Trnskoga opravdaj zamjeranih mu osebina Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. prosinca 2021. (Wayback Machine), Vienac 27-30/1884.
Katarina Franjo, Trnski - novogradsko prezime koje nosi najpoznatiji predstavnik obitelji Trnski, Podravski zbornik 43/2017.
Trnski, Ivan, hrvatski književnik i prevoditelj (Stara Rača kraj Bjelovara, 1. V. 1819 – Zagreb, 30. VI. 1910). U Grazu je pohađao školu za upravnoga časnika u vojnoj administraciji. Službovao je u različitim gradovima Vojne krajine, 1865. izabran je za zastupnika Slunja u Saboru; 1871–72. bio je privremeni upravitelj Bjelovarske županije, smijenjen zbog nesuglasica s unionistima. Potom je do smrti živio u Zagrebu. Jedan od najistaknutijih sudionika hrvatskoga narodnoga preporoda, bio je prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika (1900–05) i predsjednik Matice hrvatske 1901. Osobito se ističu njegove zasluge za razvoj hrvatskoga standardnoga jezika te versifikacije, koje su mu priskrbile naziv »oca hrvatske metrike«. Tijekom njegova književnog djelovanja (1835–1910) u hrvatskoj književnosti izmijenili su se različiti književni smjerovi, no sâm je Trnski ostao uglavnom vjeran početnoj preporodno-romantičarskoj orijentaciji. U njegovu lirskom opusu prevladavaju romantičarski intonirane ljubavne i rodoljubne pjesme, iako je pisao i prigodnice te religioznu liriku (Pjesme, 1842; Kriesnice – I, 1863., II, 1865., III, 1882). Mnogi su pjesnički tekstovi iz pučki intonirane zbirke Popievke i milostnice mu mladjenke (1881) uglazbljeni, a neki se izvode i danas. Napisao je zbirku soneta o ljepotama Plitvičkih jezera (Jezerkinje, 1886). Pisao je i danas uglavnom zaboravljenu epsku poeziju (Sveta priča o solunskoj braći, 1863; Sigetski junak, 1866; Ana Lovićeva, 1890; Ban Berislavić, 1896), pripovijesti (objavljene u književnim glasilima te kao zasebna izdanja Učitelj Dobrašin, 1871., i Pripovijesti, 1910) te putopise (Plitvička jezera, 1893; Putne uspomene iz god. 1898, 1899). Prevodio je s engleskoga, njemačkoga, ruskoga, češkoga i poljskog jezika. Svojedobno slavljen kao veliki pjesnik, poslije su mu se uglavnom priznavale zasluge za preporoditeljski rad. U novije doba naglašavaju se njegove književne zasluge kao predstavnika prvoga naraštaja hrvatskih romantičara, koji je pripremio put idućim naraštajima hrvatskih pjesnika. Citiranje: Trnski, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji