Ivan Zajc

skladatelj i dirigent; 1832-1914

Zajc, Ivan, ml. (Zaytz, Zajitz, Giovanni von), hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog (Rijeka, 3. VIII. 1832 – Zagreb, 16. XII. 1914). Najznačajniji glazbenik djelatan u Hrvatskoj u posljednoj trećini XIX. stoljeća. Rođen i odrastao u glazbeničkoj obitelji (sin Ivana Zajca st.), gdje je dobio prvu glazbenu naobrazbu. Iako mu je bila namijenjena pravnička karijera, potpuno se posvetio glazbi. Nakon završenoga glazbenog obrazovanja na gradskoj glazbenoj školi u Rijeci, briljantno je položio prijamni ispit i započeo studij kompozicije na Konzervatoriju u Milanu (1850–55). Već za studija izvedeno mu je nekoliko djela, a na kraju su pitomci Konzervatorija s uspjehom četiri puta izveli njegovu operu (lirsku dramu) Tirolkinja (La Tirolese), a sam je Zajc sudjelovao u izvedbi kao koncertni majstor i dirigent. Okončao je studij kompozicije odličnim uspjehom, iako nije diplomirao, te se vratio u Rijeku, gdje ga je čekalo zaposlenje nastavnika gudaćih glazbala u školi i kazališnoga dirigenta. Uz to je i sustavno skladao, ne samo komornu i orkestralnu glazbu nego i opere: osim Adelije i Mesinske nevjeste (La sposa di Messina, obje neizvedene) te niza nedovršenih opernih ulomaka, skladateljski dotjerano i zrelo djelo Amelia, ili Razbojnik (Amelia, ossia il Banditto) prema F. Schilleru, izvedeno je u riječkome kazalištu 1860. Ipak, zbog želje za proširivanjem skladateljskih vidika otišao je 1862. s obitelji u Beč, gdje je, uz pomoć F. von Suppéa, rodonačelnika bečke operete, započeo karijeru kao skladatelj u tome žanru. Uz to je neko vrijeme djelovao kao pedagog u opernom institutu Polyhymnia, a katkad i sam dirigirao izvedbama svojih djela. U punih sedam godina bečkoga boravka skladao je, izveo, a djelomice i objavio osamdesetak skladbi, među kojima uglavnom komorna djela (kvadrilje, polke i koračnice za glasovir, vokalno-instrumentalne skladbe na hrvatske, njemačke i talijanske tekstove), te komične opere i operete (ukupno dvanaest), izvedene u bečkim kazalištima u predgrađu (Carltheater, Harmonietheater i Theater an der Wien). Isto je toliko opereta ostalo nedovršeno i/ili neizvedeno. O popularnosti – osobito ranijih djela – svjedoče i objavljeni i obrađeni pojedinačni brojevi iz njegovih glazbeno-scenskih djela. Godine 1866. s velikim je uspjehom izveden zbor U boj! na tekst F. Markovića, koji je deset godina poslije uklopio u operu Nikola Šubić Zrinjski. Nakon imenovanja počasnim članom Hrvatskoga glazbenog zavoda (1867), započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb, što je i ostvareno u siječnju 1870., kada je došao na mjesto ravnatelja novoosnovane Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta i Hrvatskoga glazbenog zavoda. Novu je opernu scenu otvorio svojom operom Mislav (1870), a nacionalnu povijesnu trilogiju nastavio je operama Ban Leget (1872) i Nikola Šubić Zrinjski (1876), nakon čega se okrenuo vedrijim temama u operama i operetama (npr. Lizinka, Zlatka, Pan Tvardovski i dr.). Uz to je na zagrebačku opernu scenu do 1889. postavio gotovo 90 opera (prije svega G. Verdija, potom G. Donizettija, G. Meyerbeera i dr.) i opereta (nekoliko vlastitih, zatim F. von Suppéa, J. Offenbacha i dr.). Nakon 1890. potpuno se posvetio pedagogiji i komponiranju, a tek je povremeno svirao i u komornim ansamblima.Popis Zajčevih kompozicija načinio je H. Pettan i on broji više od 1100 opusa, no neka se djela javljaju više puta u različitim obradbama, tako da još ne postoji precizni tematski katalog njegovih skladbi. Zajc je bio iznimno plodan skladatelj: skladao je crkvenu glazbu (19 misa, 50-ak duhovnih i svjetovnih oratorija i kantata), popijevke (oko 170 na hrvatske, talijanske i njemačke tekstove), oko 300 zborova, oko 80 orkestralnih djela, oko 100 komornih i glasovirskih skladbi, no najznačajniji je po skladbama za glazbenu scenu: 19 opera, 26 opereta i 22 scenske glazbe. Rano, riječko razdoblje obilježila je opera Amelia, dok je u bečkom razdoblju prevladavala opereta, među kojima je skladateljski i dramsko-scenski najzrelija Momci na brod! (Mannschaft an Bord!). Za hrvatski nacionalni pokret posebno je značajna njegova povijesno-nacionalna trilogija (1870–76), s tematikom iz hrvatske povijesti i povijesnih legendi, među kojima Nikola Šubić Zrinjski ostaje jednom od najboljih i najizvođenijih nacionalnih opera. U glazbenom pogledu u njima je svoj talijansko-verdijanski izričaj (uz neke značajke bečke operete) nastojao obogatiti melodijama nastalim u duhu ili na temelju obradbi i citata prigradskog i pučkoga folklora. U velikim romantičkim operama prema kraju stoljeća okrenuo se književnim predlošcima s panslavenskom ili općeromantičkom tematikom, a glazbu su mu obilježile melodije širokoga luka s folklornim prizvukom. U organizacijskom pogledu Zajc je zaslužan za izgradnju profesionalnog opernog ansambla te za osuvremenjivanje nastave u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda. Citiranje: Zajc, Ivan, ml.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

ZAJC, Ivan, skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog (Rijeka, 3. VIII. 1832 — Zagreb, 16. XII. 1914). Prezime mu se navodilo i u oblicima Zaic, Zajitz, Zaytc, von Zaytz, a ime u talijanskoj i njemačkoj inačici (Giovanni, Johann). Prvu pouku u sviranju (violina, glasovir) dobio u oca, u kojega je potom u glazbenoj školi riječkoga Gradskoga filharmoničkoga zavoda učio pjevanje, violinu i violončelo. Prvi je put javno nastupio u dobi od šest godina, zarana počeo i skladati (1844, Ouvertura za glasovir, op. 1a) te do odlaska na studij napisao dvadesetak djela (skladbe za glasovir, za violinu i glasovir, vokalne skladbe, ulomci za operu Marija Terezija). Od 1850. studirao kompoziciju (S. Ronchetti-Monteviti, A. Mazzucato) i dirigiranje na Konzervatoriju u Milanu. Među djelima nastalima za studija (op. 21–79c) kraći su stavci za solo-glazbala i sastave, operni brojevi (arije, ansambli) različitih literarnih predložaka, zborne skladbe, orkestralna uvertira te opera (lirska drama) La Tirolese (libreto F. Guidi), praizvedbom koje je ravnao u svibnju 1855. Nakon povratka u Rijeku u jesen 1855. imenovan je nastavnikom gudaćih glazbala u Gradskom filharmoničkom zavodu te ubrzo postao središnjom glazbenom osobnošću: djeluje i kao koncertni majstor te dirigent kazališnoga orkestra, vodi crkveni zbor, svira orgulje, organizira gradske svečanosti. Većina od tadašnjih sedamdesetak skladba (op. 80–152) nastala je za potrebe nastave i učeničkih produkcija – skladbe za glasovir (11 jednostavačnih »sinfonija/ouvertura«), violinu i violončelo (minijature, plesni stavci, klasične komorne vrste, koncerti), puhački ansambl i za orkestar (plesovi, koračnice) – ili za crkvenu uporabu (četiri mise, pojedinačni misni stavci, psalmi), a skladao je i glazbenu lakrdiju I funerali del carnevale (praizvedeno 1862) te opere Adelia, Romilda di Messina i Amelia, ossia Il bandito (prema Razbojnicima F. Schillera), koju je, uz opere G. Verdija i V. Bellinija, uspjelo praizveo u Adamićevu kazalištu 1860. Držeći kako se mora razvijati u okolini koja pruža više izazova, 1862. preselio se u Beč, gdje je od 1863. neko vrijeme poučavao pjevanje u školi Polyhymnia F. Glöggla. U bečkom se razdoblju stvaralaštva, koje obuhvaća osamdesetak skladba (op. 153–233), pokušava afirmirati operetnim i opernim repertoarom (započeo ili dovršio 24 naslova). U Carltheateru, u kojem je posredovanjem F. von Suppéa upoznao ravnatelje M. Lehmanna i C. Treumanna, praizvedene su mu, uglavnom pod njegovim ravnanjem, operete Mannschaft an Bord! (1863), koja je doživjela najbolje kritike, Fitzliputzli oder Die Teufelchen der Ehe (1864), Nachtschwärmer (1866), Das Gaugericht (1867) i Meisterschuss von Pottenstein (1868; izvedeno i 1872), komične opere Die Lazzaroni von Neapel (1865), Die Hexe von Boissy (1866) i Ein Rendezvous in der Schweiz (1867), u Harmonietheateru operete Nach Mekka! i Somnambule (1868), u Theater an der Wien opereta Meister Puff (1869); opereta Der gefangene Amor praizvedena mu je u Strampfertheateru 1874. Ubrzo su mnoga od tih djela izvedena i u Pragu (ondje mu je 1870. praizvedena opereta Der Raub der Sabinerinnen/Únos Sabinek, op. 193, te godine postavljena i u Berlinu), Brnu, Plzeňu, Požunu, Košicama, Budimu, Pešti, Debrecenu, Zagrebu i Osijeku (Momci na brod, 1867). Počevši od glasovirske skladbe Un pensiero all’Oriente, op. 153, tiskane u Glöggla 1862, i drugi su mu bečki nakladnici (C. Haslinger, C. A. Spina) objavili mnogobrojne kraće skladbe za glasovir (plesovi, potpuriji, fantazije), uglavnom temeljene na brojevima iz najpopularnijih opereta i opera, a tamošnji skladatelji (E. Strauss, A. Leitermayer, C. M. Ziehrer, C. Pleininger) obrađivali su neke brojeve iz njegovih djela ili se poslužili njihovim temama kao nadahnućem za vlastite skladbe (fantazije, četvorke). Osim popijevka na njemačke predloške, od 1866. skladao je i djela na hrvatske tekstove, među njima zborove U boj! (tekst F. Marković; poslije umetnuto u operu Nikola Šubić Zrinjski), Večer na Savi (I. Zahar) i Kad (P. Preradović), koji su se te godine na društvenim večerima (»besjedama«) našli na repertoaru slavenskih društava i pjevačkih zborova (»Velebit«), dok su mu instrumentalne skladbe izvođene na »slavenskim plesovima« 1867. Od dolaska 1870. u Zagreb – kamo je pozvan sa zadaćom da osnuje prvu stalnu nacionalnu opernu kuću, okupi ansambl i ustanovi standardni repertoar koji bi uključivao i domaća djela te da usporedno organizira izobrazbu profesionalnoga kadra – do 1889. ravnatelj je i glavni dirigent Opere (1870/71. i ravnatelj HNK) te do umirovljenja 1908. ravnatelj škole HGZ, u kojoj je bio i profesor pjevanja i glasovira, dirigent školskoga orkestra te vršitelj drugih dužnosti (do 1891. zadužen za izvedbe figuralnih misa u katedrali, do 1899. tehnički ravnatelj priredba). Početak rada novoutemeljene Opere označila je 2. X. 1870. praizvedba njegove »izvorne narodne opere« Mislav (libreto Marković prema narodnoj priči), prve u nizu nacionalnopovijesne operne trilogije, kojoj je 16. III. 1872. pridružio operu Ban Leget (libreto I. Dežman prema narodnoj legendi) te 4. XI. 1876. operu Nikola Šubić Zrinjski (H. Badalić prema T. Körneru), koja je ubrzo postala njegovim najpopularnijim glazbeno-scenskim djelom. Za ravnanja Operom, prilagođujući repertoar ne samo svojemu nagnuću i ukusu publike nego i mogućnostima ansambla, prvi je put u nas postavio niz opera i opereta svjetskoga repertoara (Verdi, G. Donizetti, G. Rossini, Bellini, W. A. Mozart, G. Meyerbeer, F. von Flotow, C. Gounod, O. Nicolai, A. Ponchielli, D. F. E. Auber, B. Smetana; J. Strauss ml., K. Millöcker, Suppé), a domaći je repertoar uz djela V. Lisinskoga (Ljubav i zloba, 1871) i G. Eisenhutha (Sejslav ljuti, praizvedba 1878) obogatio praizvedbama vlastitih opera Lizinka (libreto J. E. Tomić prema A. S. Puškinu, 1878), Tvardovski (Tomić prema J. I. Kraszewskom, 1880), Zlatka (A. Harambašić, 1885) i Gospoje i husari (Tomić prema A. Fredru, 1886), opereta Aphrodita (1888; u Požunu izvedeno 1890) i Kraljev hir (1889) te zagrebačkim praizvedbama (na hrvatskom jeziku) svojih opera (Boissyska vještica, 1870; Amelia, 1872) i opereta (Otmica Sabinjankah, 1870; Bračni vražićak, 1871) iz bečkoga razdoblja. U HNK je od 1871. usporedno organizirao predstave s mješovitim rasporedom, tzv. quodlibete. U to je doba, uz glazbeno-scenska djela, skladao više solo-popijevka, poputnica, zbornih skladba, kantata, glasovirskih i komornih djela, vokalno-instrumentalnih crkvenih kompozicija (oratorij, mise, moteti) te pedagoških djela za pjevanje i za violinu, od kojih se mnoga izvode na učeničkim produkcijama i koncertima (od op. 234 do približno op. 640). Nakon ukinuća Opere 1889. potpuno se posvetio pedagoškomu radu i skladanju. Osobito je skladao u prigodama (rekvijemi za Preradovića i J. J. Strossmayera, himne pjevačkih društava i zborova, mise za svečanosti), a iako je sustavno radio i za kazalište, za ponovnoga djelovanja Opere (1894/95–1902. i od 1907) praizvedena su mu samo neka od dovršenih djela: opere Armida (libreto Harambašić i S. Miletić, 1896), Primorka (I. Trnski, 1901), Mali divljan (R. Genée, 1905), Seoski plemić (S. Širola, 1908) i Oče naš (J. Benešić prema F. Coppéeu, 1911), opera oratorij Prvi grijeh (S. S. Kranjčević, 1912) te operete Noć u Kairu (1904), John Bull (1906) i Nihilistica (1906). Tada je nastao i niz glazbenih brojeva za dramske predstave te nedovršenih opera, opereta i manjih glazbeno-scenskih radova. Skladati je prestao potkraj života, kad mu je oslabio vid (posljednja skladba, Idila. Kraljici svibnja za muški zbor i soliste uz glasovir na tekst Lj. Ivića, op. 1202, datira iz svibnja 1912). — Najiscrpniji popis djela (H. Pettan, 1956), temeljen na Zajčevim numeracijama, sadržava 1202 broja opusa, ali i 62 skladbe bez oznake opusa, no točan broj nije poznat, jer se često ponavljaju ista djela u više aranžmana i inačica (Zajc je djela često prerađivao, osobito glazbeno-scenska) ili su pak po dvije različite skladbe uvedene pod istim brojem. Opere, operete i scenska glazba glavni su dio opusa – 87 djela nastalih u 56 godina: 27 opera (uključivo pet nedovršenih), 30 opereta i 30 djela uz raznovrsne scenske komade. Rana djela skladana su na talijanske tekstove, ona iz bečkoga razdoblja na njemačke, a od 1870. gotovo isključivo na hrvatske. Opernim djelima često je dodavao poseban naziv, naglašujući njihov karakter, primjerice koncertna opera Postolar i vrag, glazbena tragedija Nikola Šubić Zrinjski, glazbena drama Ban Leget, glazbopjevana drama Primorka, glazbopjevana alegorička drama Prvi grijeh, legenda La dea della montagna ovvero I minatori, glazbeni igrokaz Seoski plemić, glazbena gluma John Bull. Unatoč toj istančanoj raznolikosti, slijedio je utrti put talijanske bellinijevske (La Tirolese), rossinijevske, donizettijevske, potom i verdijevske (Amelia) opere brojeva – bečka je publika prepoznala i neke značajke Meyerbeerovih glazbeno-scenskih djela – model koji će zadržati u većini opera, u nacionalnopovijesnoj trilogiji, u onima s panslavenskim ishodištima (Lizinka, Gospoje i husari, Tvardovski), pa i kasnijima, u kojima se oprezno pokušava približiti i značajkama glazbene drame vagnerijanskoga tipa (Primorka), najviše im se primaknuvši u posljednjoj, jednočinki Oče naš; no njegova tehnika lajtmotiva, koju prepoznaju i kritičari, zapravo ostaje na razini motiva sjećanja ili citata. Među neiskusnim hrvatskim libretistima katkad je uspio ostvariti i izvrsnu suradnju, što je dovodilo do većega uspjeha (najizvođenija opera Nikola Šubić Zrinjski ideal je nacionalnoga duha; Lizinka, Zlatka, Prvi grijeh). Zajčevo operetno skladanje, uspjelo započeto djelom Mannschaft an Bord!, očituje prilagodljivost bečkoj okolini i njezinim zahtjevima, no često su slaba libreta – kao uglavnom i u zagrebačkim operama – te nedovoljno poznavanje njemačkoga jezika (poslije i hrvatskoga) zaustavili pun zamah njegove nesumnjive zanatske vještine, osobito u instrumentaciji, gdje se prilagođivao ograničenjima ansambala za koje je skladao. Operete mu znaju imati i operne značajke, a neke operetne manire prodrle su pak u njegove opere, i to ne samo one vedra karaktera nego i u nacionalnopovijesne. Scenska glazba, osim uspjeloga riječkoga vodvilja I funerali del carnevale, pretežno je nastala u Zagrebu za potrebe drame i baleta ili posebnih prigoda (Slava umjetnosti, Miletićev scenski prolog uz otvorenje nove kazališne zgrade, 1895; »melodram« Josipu Jurju slava! posvećen Strossmayeru, 1906). Više od 500 naslova, odn. gotovo polovica opusa, pripada zbornoj glazbi za dječje, ženske, muške ili mješovite zborove. Od toga je 369 radova bez instrumentalne pratnje (i osam sa solistima), dok ih je oko 90 s pratnjom jednoga ili više glazbala odn. orkestra (više od 40 sa solistima). U tom mu se dijelu opusa ističu ciklus Osam madrigala (op. 65–66, 68–69, 27, 25b, 29, 28) iz milanskoga razdoblja, bečki zborovi Večer na Savi i U boj! te iz zagrebačkoga opusa Nadgrobnica (op. 323, 1873, u povodu Dežmanove smrti). Mnoge su mu zborne skladbe nastale za potrebe amaterskih, osobito muških zborova, a karakterizira ih jednostavna pjevna melodijska linija, jasna homofonska struktura i trodijelna forma te rodoljubna, ljubavna ili prigodna tematika. Solo-popijevka ima oko 200; među njima mnoge su rutinski salonski privlačni komadi, a neke imaju pedagoške značajke, poput koloraturne popijevke Ruža i ljubica ili Romance u ritmu mazurke. Kao skladateljski vrijedna ostvarenja ističu se baladni Vir, lirska pjesma Tiho, noći, popularne popijevke Lastavicam i Domovini i ljubavi te ciklus Mletačke elegije, oslonjen na operni stil, s elementima dramatizacije. Glasovirskoj glazbi pripada više malih forma pisanih uglavnom u nepretencioznom salonskom stilu, karakterističnom za ono doba, na tragu njemačkoga i talijanskoga romantizma: različiti jednostavačni komadi (Notturno, Capriccio), plesovi (polke, četvorke, kola), efektne obradbe popularnih napjeva ili varijacije. Među njima ističu se koncertantne etide skladane za Anku Barbot-Krežma – duhovit i živahan Veseli razgovor (op. 789) te motoričko i virtuozno Trajno gibanje (op. 790). U 25 brojeva komornoga opusa riječ je zapravo o 15 skladba (s inačicama) od trija do okteta, uglavnom nastalih iz didaktičnih potreba, od kojih se neke odlikuju specifičnim skladateljskim kvalitetama. Tehnički jednostavan Ottinino concertante za flautu, pet violina, violončelo ili fagot i glasovir (op. 144, 1862) vrlo je živahan i efektan u suprotstavljanju ritamskoga pulsa i odjeljaka s naglascima na harmonijskoj sastavnici. Nasuprot njemu, dinamički izdiferenciran Andante (Religioso) za šest violina (op. 123 i inačice op. 707 i 771) meditativna je karaktera. Kao invencijski i estetički dorečeno djelo ističe se četverostavačni Gudački kvartet u E-duru (op. 143), nedvojbeno inspiriran talijanskim opernim stilom (katkad se izvodi u doradi B. Širole iz 1939). Stotinjak skladba za orkestar (i općenito za veće sastave) datira od ranih riječkih jednostavačnih pokušaja do kasnoga zagrebačkoga opusa. Uglavnom su to salonske skladbe (rapsodije, plesovi, prigodnice), među kojima se izdvaja nekoliko simfonijskih slika (trostavačna Sinfonička glazbena slika za klavir i orkestar, op. 343, 1874; Sinfonisches Tongemälde, op. 394, 1876, s četirima programnim naslovima; Sogno d’una notte sulle posizioni del Quarnero, op. 785, 1891, za dva orkestra) te jedina simfonija (op. 77, praizvedeno i nagrađeno u Milanu 1854). Crkvena je glazba bila trajan Zajčev interes; oko 120 naslova posvetio je različitim vokalno-instrumentalnim formama i namijenio izvedbama u crkvi, koncertnoj dvorani, pa i kazalištu. Njegove obveze u katedrali bile su povezane s dirigiranjem svečanim misama, za koje je prigode skladao više graduala, ofertorija, himana, dječjih duhovnih popijevka, dvije pučke i 15 orkestralnih misa (od toga pet svečanih) te četiri rekvijema s razvidnim opernim utjecajem. Niz skladba svečanoga je karaktera, pisane su za veliki vokalni i instrumentalni ansambl uza soliste i namijenjene posebnim prigodama i proslavama (veliki Te Deum u prigodi posvete obnovljene zagrebačke prvostolnice nakon potresa), dok je neka djela posvetio crkvenim zborovima. Duhovni pak madrigali skladani za studija u Milanu nastali su na talijanskoj romantičkoj tradiciji. — Zajčev opsežan opus tek je djelomično valoriziran, a znatnim je dijelom ostao i neizveden. Od dolaska u Zagreb do kraja XIX. st. bio je zacijelo najbolje obrazovan hrvatski skladatelj, osobito na području opere. Svojim je pak djelima na svim skladateljskim područjima dao izniman prinos hrvatskoj glazbi. Kao pedagog odgojio je više istaknutih pjevača (J. Kašman, K. Raverta, F. Tercuzzi, Marija Prikril-Crnadak, Sofija Kramberger, T. Lesić), a povremeno je privatno poučavao i kompoziciju (B. Bersa, J. Canić, B. Širola). Za života je dobio mnoga priznanja, publika mu je redovito iskazivala počasti bez obzira na prihvaćanje njegovih djela, a u njegovu čast priređivane su prigodne proslave. Imenovan je počasnim članom HGZ (1867), Glazbene matice u Ljubljani (1895), HNK (1895), Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (1907) i JAZU (1912) te počasnim građaninom Zagreba (1880).Vjera Katalinić (2016)Oko 200 skladba tiskano mu je u izdanjima Milovan. Sbirka hrvatskih napjevah, I/4–5 (S. l. s. a.), Album hrvatskih napjeva (Braunschweig s. a.), u Zagrebu objavljenim zbirkama Album hrvatskih pjesama, 1, 3, Album jugoslavenskih ouvertura, Biserje jugoslavenskih narodnih pjesama. Pjesme iz Hrvatske, Crkvena pjesmarica, Drugi album hrvatskih napjeva, Ružmarinke, 1–2, Slovenac i Hrvat, Vienac crkvenih pjesama, 1–3 – sve bez datacije – Bisernica. Sbirka popievaka za četiri mužka grla (1874, 2. 1886), Milovanka (1885), Pjevanka (1885), Hrvatska pjesmarica (1893), Hrvatska pjesmarica za porabu učenicima i učenicama Narodnoga zemaljskoga glasbenoga zavoda, 1–2 (1893), Zagrebački album plesova za glasovir (1893), Sbirka izabranih hrvatsko-slovenskih mužkih sborova (1894), Vienac hrvatskih pjesama (1894), Pjevnik (1895), Prva hrvatska uputa u glasoviranje, 2 (1897), Dravski zvuci (1903), Pjevanka (1904), Novi album hrvatsko-slovenskih pjesama (1910), Pjesmarica (1910), Crkvena pjesmarica (1911), Hrvatska pjesmarica (1942), Jaglaci (1942), Hrvatska pjeva i svira (1943), Izbor muških zborova (1967), 10 hrvatskih rodoljubnih pjesama (1971), Devet stoljeća višeglasne zborne muzike, 2 (1972), Muški zborovi. Izabrana djela, 1 (1972), Ženski zborovi. Izabrana djela, 1 (1973), Popijevke hrvatskih skladatelja, 3 (1985), Prve partiture Orkestra Hrvatske vojske (1993), Hrvatske domoljubne pjesme, 1–2 (1994), Čujte, ja pjevam…! (1997), Ljuven sanak (2004) i Zmajska pjesmarica (2006), u Ljubljani Lavorika, 2 (1881), Pesmarica Glasbene matice (1897), 33 mešanih in moških zborov (1903) i 14 moških in mešanih zborov (1907), u drugim gradovima Vijenac jedno- i dvoglasnih pjesama (Beč 1910), Zbirka odabranih pjesama (Osijek 1933), Slavimo Boga (Frankfurt na Majni—Zagreb 1993), Duša narodna (Sarajevo—Zagreb 2007), Dijete pjeva (Rijeka 2008) i Za dom i roda čast pjevat nam je slast (Samobor 2008) te u glazbenim prilozima časopisa Vienac (1871, 1874, 1885), Školski prijatelj (1872, 1874), Hrvatska lipa (1875), Smilje (1876), Vrtec (Ljubljana 1876), Sv. Cecilija (1878, 1982; urednik glazbenih priloga 1877–78), Katolički list (1881), Hrvatska vila (1883–85), Gusle (1892), Glazba (1893), Prosvjeta (1897), Novi akordi (Ljubljana 1901–02, 1910), Napredak (1902), Tamburica (1903–04, 1914), Glasnik sv. Ante (1921), Sklad (1935), Naša Gospa Lurdska (1936), Ćirilometodski vjesnik (1940) i Proljeće (1940–41, 1943). Tridesetak zbornih skladba tiskao mu je Prosvjetni sabor Hrvatske odn. Hrvatski sabor kulture. Na nosačima zvuka zabilježeno mu je oko 90 skladba, pretežno vokalnih (solo-popijevke i zborovi), nekoliko opera u ulomcima (Amelia, Ban Leget, Mislav, Boissyska vještica), a u cjelini mu je snimljen samo Nikola Šubić Zrinjski: snimka izvedbe objavljene na Jugotonovu LP albumu 1962. više je puta reizdana (Jugoton, 1972; CD albumi Croatia Records, 1992, 2006, 2012; Večernji list, 2013), a snimljene su i druge interpretacije na LP albume (Itonmusik, 1986; Jugoton, 1989), videokasetu (Adria Film–HNK Osijek, 1990) i CD album (Orfej, 1996; HRT, 1999). U prvoj pol. XX. st. skladbe su mu zabilježene na stotinjak šelak-ploča u izdanjima tvrtka Berliner Gramophone Record, Columbia, Drucker Sokol Record, Edison Bell Electron, Edison Bell Penkala, Edison Bell Radio, Elektroton, Favorite Record, Gramophone Concert Record, His Master’s Voice, Jumbo, Odeon, Olympia Records, Pathé Records, Premier Record i Victor Record. Osim na autorske LP ploče Osam madrigala. Mletačke elegije (1982) i Prvi grijeh (1983), obje Jugoton, Momci na brod. Viteška ljubav (Croatia Records, 1994) i CD Zapisi za orgulje (Orfej, 2009), pojedinačne skladbe (osobito zbor U boj! u mnogobrojnim obradbama) snimljene su mu 1963–94. na dvadesetak LP ploča i desetak kaseta s različitim autorima i izvođačima (uglavnom Jugoton; St. Anthony’s Tamburitza Club Croatia, Suzy, Croatia Records, Helidon, Orfej) te 1990–2012. na tridesetak CD (Orfej, Croatia Records, Melody, Best Music, Cantus, Kršćanska sadašnjost, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Tonski studio Crescendo, Ministarstvo obrane RH, HRT, Nimbus Records, Zaposlena, Hilarion). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvane su 124 snimke njegovih skladba. Ostavština mu se čuva u Zbirci muzikalija i audiomaterijala te Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, pojedine skladbe u rukopisima i prijepisima u Zagrebu u HGZ, HNK, HDA, Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU i na Muzičkoj akademiji, u DA u Rijeci te u više nacionalnih knjižnica u Europi (Beč, Bratislava, Prag, Budimpešta, Plovdiv, Milano), SAD i Japanu, a njegova radna soba u Muzeju grada Zagreba od 1926. O njem su održani međunarodni skupovi u Zagrebu 1982. i 2014. te u Rijeci 1996. i 2001, a u tim su mu gradovima organizirani koncerti i izložbe u povodu obljetnica 1939, 1964, 1976, 1982 (kad je izdana i poštanska marka s njegovim likom) i 2014. Njegovo ime od 1953. nosi Narodno kazalište u Rijeci (od 1994. HNK), a u Zagrebu osnovna glazbena škola (od 1970) i pjevački zbor (od 1989). U Rijeci se od 1993. organizira godišnja manifestacija Zajčevi dani. O njem je 1998. snimljen dokumentarni film (Lovorka Ruck i B. Modrić). Poprsja su mu među ostalima izradili G. Moretti (1881, Muzej grada Zagreba), R. Frangeš Mihanović (1895, Gliptoteka HAZU), F. Kršinić (1934, HNK u Zagrebu), V. Radauš (1943, od 1970. u HGZ; odljevak od 1972. u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu), spomenik prema statui Frangeša Mihanovića (1907, Gliptoteka HAZU) B. Bahorić (1982, Kazališni park u Rijeci), a portretirali su ga i F. Quiquerez (oko 1870, Muzej grada Zagreba) i A. D. Goltz (1895, strop zagrebačkoga HNK). — Njegova je sestra pjevačica Albina (→ CONTARINI). Otac Ivan (Zagicz; Johann Nepomuk, Giovanni; 1800–1854), iz Domašina kraj Praga, došao je 1830. iz Požuna u Rijeku kao kapelnik 45. pješačke pukovnije A. Mayera von Heldenfelda. S njom je 1835. boravio u Zadru, dirigirao u Teatro nobile i predstavio se kao skladatelj (Grande sinfonia, Variazioni per clarinetto). Napustivši vojnu službu, u Rijeci od 1836. bio učitelj gudaćih glazbala i pjevanja u glazbenoj školi Gradskoga filharmoničkoga zavoda, orguljaš stolnice te dirigent gradskoga i kazališnoga orkestra (ravnao riječkim praizvedbama više od 40 opera, među kojima prve Verdijeve opere izvedene u Rijeci, Nabucco, 1845). Uz komornu (Concert variations za obou i glasovir) i crkvenu (Graduale Es dur con offertorio za sopran, dva gudaća glazbala, dva klarineta i dva roga), skladao pretežno prigodnu glazbu u plesnim formama (koračnice, poloneze, valceri, menueti) za glasovir i za orkestar (CD Johann Zajitz. Plesne skladbe, Muzej grada Rijeke, 2005). Sačuvana mu je 21 skladba u Beču (Glazbena zbirka Austrijske nacionalne knjižnice, Društvo prijatelja glazbe), Zagrebu (Zbirka Udina-Algarotti u HGZ) i Rijeci (DA). DJELA (tiskana, izbor): Milozvuk. Sbirka popievaka za mladež obojega spola. Zagreb 1876, 1894². — Hrvatske skladbe za jedan glas uz pratnju glasovira, 1–2. Zagreb 1883–1899. — Zajc-album. Hrvatske skladbe za glasovir. Zagreb 1890. — Hrvaticam. Tri čaše za tambure (obradba A. Gutschy). Zagreb 1896. — Pet muških zborova. Zagreb 1925. — Andante za šest violina op. 707. Zagreb 1982. — Capriccio za tri violine op. 129. Zagreb 1982. — Fantazija za violončelo i glasovir op. 781. Zagreb 1982. — Hrvatska elegična fantazija. Sjetna pjesma za violinu i glasovir. Zagreb 1982. — Izabrana djela, I–II, IV. Zagreb 1982–1993 (I/1. Popijevke, priredila K. Kos, 1982; I/2. Zborovi, priredio L. Županović, 1983; II/2. Komorne skladbe, priredio Županović, 1986; II/1. Djela za glasovir, priredio J. Murai, 1987; IV/1. Nikola Šubić Zrinjski. Glasovirski izvadak N. Fallera, priredio Županović, 1993). — Koncert za violinu i gudače, op. 6 (glasovirski izvadak). Zagreb 1982. — Nikola Šubić Zrinski. An Opera in 3 Acts. Cleveland 1986. — Etide za glasovir, op. 83. Rijeka 1994. — Novomu proljeću. Djevojačke zborne skladbe. Rijeka 1994. — Mise. I. misa solemnis u As-duru op. 5, br. 43 za soliste, zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio D. Prašelj). IV. misa u C-duru op. 114b za soliste, mješoviti zbor i orgulje. Rijeka—Viškovo—Ronjgi 1998. — II. misa solemnis u C-duru op. 116b za soliste, mješoviti zbor, orkestar i orgulje. Preradović requiem u As-duru op. 471b za soliste, mješoviti zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio Prašelj). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 1999. — Svečana misa u C-duru op. 161, br. 3 za soliste, mješoviti zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio Prašelj). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2000. — Misa solemnis u C-duru op. 578 za soliste, mješoviti zbor i orkestar (glasovirski izvadak, priredio V. Babuš). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2001. — Te Deum op. 916 za alt solo, mješoviti zbor, orgulje i orkestar (partitura i glasovirski izvadak, priredio Prašelj). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2002. — I. misa solemnis u As-duru op. 5, br. 43 za soliste, zbor i orkestar (partitura). Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2003. — 14 Ave Maria za dječji, ženski i mješoviti zbor uz pratnju i a cappella. Rijeka—Viškovo—Ronjgi 2003. — Hrvatsko kolo op. 672 za glasovir. Zagreb 2011; verzija za gudački kvartet. 2011; verzija za gudački ansambl (obje obradbe F. Spiller). 2012. — Nikola Šubić Zrinjski, opera, partitura, 1–2. Zagreb 2012; glasovirski izvadak (priredili M. Tarbuk i Spiller). 2012. — Trio za flautu, violinu i klavir op. 145. Zagreb 2013. — 22 vokalize. Zagreb 2013. — Gudački kvartet u E-duru. Zagreb 2014. — 24 vokalize. Zagreb 2015. — Potpuniji popis djela: H. Pettan, Popis skladbi Ivana Zajca. Zagreb 1956, 41–430. — S. Majer-Bobetko, Ivan Zajc u onovremenim i kasnijim izdanjima. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca. Zagreb 1982, 187–216.Vilena Vrbanić (2016) LIT.: (O izvedbama opere Mislav u Zagrebu): Agramer Zeitung, 45(1870) 4. X, str. 3; 12. X, str. 2. — R., Zatočnik, 2(1870) 18. XI, str. 1–3; 19. XI, str. 1–3. — A. Šrabec, Narodne novine, 36(1870) 13. X, str. 3. — I. Zahar (I. Z.), Vienac, 2(1870) 41, str. 654–656. — Obzor, 1(1871) 11. XI, str. 4. — Mti., Agramer Zeitung, 46(1871) 4. II, str. 3. — H. Hirschl (H.), Agramer Wochenblatt, 3(1874) 2, str. 18–19. — Mislav u Pragu. Vienac, 4(1872) 1, str. 15–16. — (O izvedbi opere Ban Leget u Zagrebu). Narodne novine, 38(1872) 30. XI, str. 3. — I. Dežman: Predgovor. U: Ban Leget (libreto). Zagreb 1872, str. III–V. — A. Šenoa: Dva hrvatska glasbenika. Vienac, 7(1875) 25, str. 406–409; 26, str. 423–424; 27, str. 436–438; 28, str. 451–452; 30, str. 487–488; 31, str. 503–504; 32, str. 520–521. — (Uz praizvedbu opere Nikola Šubić Zrinjski): Narodne novine, 42(1876) 8. XI, str. 3. — -a., Obzor, 6(1876) 6. XI, str. 4; 9. XI, str. 3. — H. Hirschl (H-l.), Agramer Zeitung, 51(1876) 3. XI, str. 2–3; 6. XI, str. 3; 7. XI, str. 1–2; 8. XI, str. 1–2. — A. Šenoa, Vienac, 8(1876) 46, str. 754–755; 51, str. 843. — -V-., Narodne novine, 42(1876) 17. XI, str. 2; 18. XI, str. 1–2. — F. K. Kuhač: Osvrt na slavensku glazbu. Jugoslavenske opere i operete. Ivan pl. Zajc. Hrvatski svjetozor, 2 (1878) 35, str. 273–274. — Isti: Zajčeve popievke. Vienac, 15(1883) 31, str. 502–506; 32, str. 520–523; 33, str. 536–537; 34, str. 551–555. — Isti: Zlatka, hrv. pučka opera u tri čina. Ibid., 17(1885) 13, str. 203–206; 14, str. 219–223. — M. Grlović: Preporod hrvatske glazbe. Narodne novine, 56(1890) 31. V, Pr., str. 4–5. — J. Florschütz (-z.): Veliki vokalni koncerat Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Vienac, 25 (1893) 17, str. 272–275. — M. Šenoa (Š. M.): Ivan pl. Zajc. Ibid., 27(1895) 7, str. 106–108; 8, str. 122–123; 9, str. 141. — V. Novak: Ivan pl. Zajc. Pobratim, 10 (1899–1900) 2, str. 31; 5, str. 104–105. — M. Grlović: Trideset-godišnjica Zrinjskoga. Hrvatska, 1906, 127, str. 1–4. — Ivan pl. Zajc. Pjevački vjesnik, 3(1907) 4, str. 49–54; 5, str. 66–80. — J. Canić: Maestro Zajc. Hrvatska smotra, 2(1907) str. 329–334. — Isti: (O operi Prvi grijeh). Ibid., str. 520, 569–571. — A. Kassowitz-Cvijić: Bei Maestro Ivan v. Zajc. Agramer Zeitung, 85(1910) 75, str. 2–4. — (Uz obljetnice): B. Širola, Krijes, 2(1910–11) 18, str. 289–297. — M. Zjalić (Z.), Sv. Cecilija, 5(1911) 10/11, str. 71–73. — K. Benić, Narodne novine, 97(1931) 180, str. 2–3. — B. Ivakić, Savremenik, 24(1931) 14/15, str. 161–164. — K. Krenedić (K)., Narodne novine, 97(1931) 173, str. 4. — L. Mirski (L. M.), Hrvatski list, 12(1931) 209, str. 5–6. — L. Šafranek Kavić, Obzor, 72 (1931) 271, str. 2–3. — B. Širola, Muzički glasnik (Beograd), 4(1931) 5/6, str. 113–123. — K. Zajc, Jutarnji list, 20(1931) 10. VIII, str. 8. — A. Dobronić, Novo doba, 23(1940) 146, str. 10. — A. Goglia, Zagreb, 8(1940) 1, str. 1–9; 2, str. 33–38. — H. Pettan, Muzika, 16(1972) 1, str. 5–9. — Isti, Sv. Cecilija, 42(1972) 3/4, str. 86–90; 52(1982) 4, str. 74–76. — A. Bravar, Pitanja, 14(1982) 10/12, str. 85. — B. Polić, Bilten Hrvatskog društva skladatelja, 1992, 73/74, str. 17–19. — M. Riman, Rival, 5(1992) 1, str. 168–173. — N. Bezić, Zagreb moj grad, 8(2014–15) 51, str. 82–85. — A. Stamać, Vijenac, 22(2014) 539, str. 18–19. — (Uz izvedbu opere Prvi grijeh): N. Faller (Fl.), Hrvatski pokret, 8(1912) 214, str. 5. — A. Kassowitz-Cvijić (A. K.-C.), Hrvatska pozornica, 1912–13, 2, str. 3, 5; 3, str. 1, 11–15; 4, str. 13–14. — M. Ogrizović, Ibid., 5, str. 12–15. — (Nekrolozi): Jutarnji list, 3(1914) 952, str. 5–6; 954, str. 4; Narodne novine, 80(1914) 329, str. 3; 330, str. 1–2. — S. Albini, Hrvatski pokret, 10(1914) 322, str. 2. — J. Canić, Hrvatska obrana, 13(1914) 302, str. 2–3. — F. Hajduković (F. H.), Katolički list, 65(1914) 54, str. 580. — S. Ilijić (Stj. I.), Sarajevski list, 37(1914) 315, str. 2–3. — K. Pavletić (K. P.), Nastavni vjesnik, 23(1914–15) 4, str. 305–307. — R. S., Obzor, 55(1914) 348, str. 1. — B. Širola (-rl-), Hrvatska prosvjeta, 1(1914) 11/12, str. 539–545. — K. Benić, Savremenik, 10(1915) 1/2, str. 4–9. — F. Kimovec (Dr. Fr. K.), Dom in svet (Ljubljana), 28(1915) 2, str. 69. — M. Jurkić, Napredak (kalendar), 10(1916) str. 175–178. — (O operi Ban Leget u preradbi B. Širole): M. Nehajev (Nv.), Agramer Tagblatt, 32(1917) 353, str. 1–3. — K. Benić, Hrvatska njiva, 2(1918) 2, str. 30–31. — B. Širola, Sv. Cecilija, 12(1918) 1, str. 6–9. — M. Ogrizović: Libretto Zajčeva Zrinskog. Ibid., 15(1921) 4, str. 93–94. — A. Kassowitz-Cvijić: Sličice o Ivanu pl. Zajcu. Zagreb 1924. — N. Faller: Moji dojmovi prigodom premiere Zrinskoga. Hrvatska pozornica, 1926–27, 10, str. 3–7, 11. — B. Birt: Zajčevi originali i originalne kopije u arhivu glazbenog pjevačkog društva Vijenac u zagrebačkom sjemeništu. Sv. Cecilija, 26(1932) 2, str. 63–64. — A. Goglia: Ivan pl. Zajc. Zagreb 1932. — S. Zełovski: Iz uspomena Branislava Grabovskog na Ivana Zajca. Sv. Cecilija, 32(1938) 4, str. 112–114. — (O izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski): B. Ivakić (B. I.), Obzor, 79(1939) 294, str. 2. — H. Pettan (H. P.), Ibid., 71, str. 2. — D. Zajc: Ivan pl. Zajc. Hrvatski list, 20(1939) 285, str. 7. — M.: Jedini glazbenik Hrvatske, kojemu je otvoren muzej u okviru Zagrebačkog gradskog muzeja. Zagrebački list, 2(1940) 342, str. 6. — J. Andreis: Ivan pl. Zajc. Organizator glazbenog života u Hrvatskoj. U: Znanje i radost, 2. Zagreb 1943, 151–154. — B. Sakač: Marginalije o Zajčevoj muzičkoj ostavštini. Radio Zagreb, 8(1952) 9, str. 1–2. — V. Cihlar: Riječki dani Ivana Zajca. Riječki list, 7(1953) 6. IX, str. 3–4. — H. Pettan: Zajčeva ostavština u obiteljskoj zbirci u Lovranu. Ljetopis JAZU, 1953, 60, str. 408–411. — L. Županović: (Razgovor s B. Širolom). Vjesnik, 15(1954) 12. XII, str. 5. — H. Pettan: Popis skladbi Ivana Zajca (s literaturom). Zagreb 1956. — N. Turkalj: Zajc u novom svjetlu. Kolo, 1(1963) 1, str. 129–139. — K. Kos: Hrvatska umjetnička popijevka od Lisinskog do Berse. Rad JAZU, 1965, 337, str. 355–371. — V. Bonifačić: Otkup muzičke ostavštine Ivana Zajca. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 13(1967) 1/2, str. 67–68. — L. Županović: Iz korespondence Ivana Zajca. Muzikološki zbornik (Ljubljana), 3(1967) str. 63–67. — Isti: Neispunjene nade Ivana Zajca. Telegram, 9(1968) 452/453, str. 29. — D. Cvetko: Iz korespondencije između Ivana Zajca i ljubljanske Glasbene matice. Arti musices, 2(1971) str. 131–140. — H. Pettan: Ivan Zajc. Zagreb 1971. — Isti: Stogodišnjica praizvedbe prve Zajčeve hrvatske opere. Sv. Cecilija, 41(1971) 1, str. 14–16; 2, str. 51–53; 3, str. 74–76. — K. Kos: Mjesto solo-pjesme u stvaralaštvu Ivana Zajca. Arti musices, 3(1972) str. 85–97. — H. Pettan: Quodlibeti u vrijeme I. Zajca kao ravnatelja opere. Sv. Cecilija, 42(1972) 3/4, str. 86–90. — Stoljetni Zajčev Nikola Šubić Zrinjski: 1876–1976. Zagreb 1976. — V. Bonifačić: Rukopisi scenskih djela Ivana Zajca u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (katalog izložbe). Zagreb 1976. — H. Pettan: Körnerov Zriny i libreta Badalića i Adelburga. Zbornik radova sa skupa muzikologa i glazbenih pisaca. Zagreb 1976, 33–42. — L. Županović: Tragom hrvatske glazbene bašćine. Zagreb 1976. — B. Krmpotić: 100. obljetnica od izvođenja Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. Sv. Cecilija, 47(1977) 1, str. 23–24. — H. Pettan: Djelovanje Ivana Zajca u Hrvatskom glazbenom zavodu. Arti musices, 9(1978) 1/2, str. 53–70. — Z. Blažeković: Ivan Zajc u ogledalu svoje korespondencije. Ibid., 10(1979) 1, str. 43–77. — Đ. Brezak: Iz rukopisne ostavštine Ivana Zajca (katalog izložbe). Zagreb 1982. — (Prilozi o I. Zajcu): P. Markovac, B. Papandopulo, S. Zlatić, B. Sakač, I. Kirigin, B. Polić, Đ. Šaula, Muzička kultura, 1(1982) 5, str. 208–233. — Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca. Zagreb 1982. — H. Pettan: Hrvatska opera, 2. Zagreb 1983. — M. Vrbetić: Ivan pl. Zajc na karlovačkim glazbenim programima (1882–1904). Sv. Cecilija, 55(1985) 2, str. 34–37. — S. Klaser: Rukopisna knjiga Ivana Zajca u Petrinji. Arti musices, 19(1988) 2, str. 195–198. — T. Horvat: Muki. Djetinjstvo Ivana Zajca. Zagreb 1994. — A. Bravar: Plemenitom bardu u čast. Cantus, 1995, 82, str. 12. — (Uz izvedbu opere Nikola Šubić Zrinjski): J. Martinčević, N. Turkalj, I. Živanović, Ibid., str. 17–21. — N. Fabrio: Harambašićeva Zlatka Ivana Zajca. U: Krležini dani u Osijeku 1996. Osijek—Zagreb 1997, 254–258. — Rani Zajc. Rijeka—Milano—Rijeka (1832–1862) (zbornik). Rijeka 1998. — W. A. Everett: Aspects of Musical-Dramatic Form in Zajc’s Nikola Šubić Zrinjski (1876). U: Zagreb 1094–1994. Zagreb 1998, 277–290. — H. Pettan: Iz prošlosti zagrebačke opere. Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 4(1998) 8/10, str. 121–227. — W. A. Everett: Sources for the Operas of Ivan Zajc in U.S. Libraries. U: Glazba, riječi i slike. Zagreb 1999, 273–280. — P. Pavličić: Stih i strofa u libretu Nikole Šubića Zrinjskog. Dani hvarskog kazališta, 25. Split 1999, 172–204. — L. Županović: Hrvatski pisci između riječi i tona. Zagreb 2001. — V. Katalinić: U potrazi za skladbama Ivana Zajca starijeg. Arti musices, 33(2002) 2, str. 251–260. — Mladi Zajc. Beč 1862–1870 (zbornik). Rijeka 2003. — N. Turkalj: Prema glazbi. Zagreb 2003, 36–44. — W. A. Everett: Opera and National Identity in Nineteenth-Century Croatian and Czech Lands. International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, 35(2004) 1, str. 63–69. — V. Katalinić: Nikola Zrinyi (1508–66) as a National Hero in 19th-Century Opera between Vienna, Berlin, Budapest and Zagreb. Musica e storia (Bologna), 12(2004) 3, str. 611–630. — D. Paulik: Hrvatski operni libreto. Zagreb 2005, 93–112. — L. Ruck: Johann Zajitz – autor prvih riječkih valcera. Cantus, 2005, 134, str. 55. — R. Palmić: Zajcu u čast. Ibid., 2006, 137, str. 25–27. — S. Georgieva: The Croatian Composer Ivan Zajc in the History of Bulgarian Music Culture. Arti musices, 39(2008) 1, str. 35–66. — V. Katalinić: Ideja nacije i nacionalnog u nekim glazbeno-scenskim djelima. Uz početke djelovanja zagrebačke Opere (1870–1876). U: Glazba prijelaza. Zagreb 2009, 141–148. — D. Paulik: Hubert Pettan – muzikološka istraživanja stvaralaštva Ivana Zajca kao vrelo za nova teatrološka istraživanja u području glazbenog kazališta. U: Krležini dani u Osijeku 2010. Zagreb—Osijek 2011, 166–178. — N. Bezić: Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010. Zagreb 2012. — R. Palić-Jelavić: Ideologemi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Kroatologija, 3(2012) 1, str. 54–89. — Ista: Hubert Pettan (1912–1989) i Ivan pl. Zajc (1832–1914). Arti musices, 44(2013) 2, str. 279–298. — K. Kos: Hrvatska umjetnička popijevka. Zagreb 2014. — T. Mihalić: Ivan pl. Zajc. Izbor iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (katalog izložbe). Zagreb 2014. — R. Palić-Jelavić: Zborski ulomci/brojevi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz aspekta romantičarskih i nacionalnih ideja. Arti musices, 45(2014) 2, str. 217–247. — D. Schopf: (Uza Zajčeve dane u Rijeci). Cantus, 2014, 185, str. 56–57. — Potpunija lit. do 1945. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986.

Ivan Dragutin Stjepan Zajc, znan kao Ivan pl. Zajc (Rijeka, 3. kolovoza 1832. – Zagreb, 16. prosinca 1914.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog. Utemeljitelj je hrvatske opere kao umjetničke ustanove, a opernu umjetnost u Hrvatskoj obogatio je i u stvaralačkom smislu. Najznačajniji je glazbenik djelatan u Hrvatskoj u posljednjoj trećini 19. stoljeća.
== Životopis ==
=== Podrijetlo ===
Zajc je bio češkog podrijetla, njegov otac Jan Nepomuk Zajitz (ili Johann Zaytz od Zagicza), vojni kapelnik i skladatelj, rođen je 1800. godine u Domašinu (Češka). Kao vojni kapelnik on stiže u Bratislavu (gdje je njegova pukovnija boravi od 1821. godine), gdje se 23. kolovoza 1829. vjenčaje s Annom Bodensteiner (njezin otac Franz Bodensteiner bio je trgovac), rođenom 1805. godine u Bratislavi. Doselivši se 1830. godine s 45. pješadijskom pukovnijom baruna Mayera von Heldenfelda, sa suprugom, kao vojni kapelnik u Rijeku, Johann Zajc ovdje je razvio znatnu glazbenu djelatnost u okviru glazbenog društva, škole u sklopu društva i u kazalištu. U listopadu 1834. godine pukovnija Majer posebnom notom upućenom ravnateljstvu kazališta dopušta Johannu Zajcu dirigiranje u riječkom kazalištu. Godine 1835. pukovnija je premještena u Zadar, no izgleda da je Zajc vrlo zavolio Rijeku, te se 1836. godine nakon smrti svog prvog učitelja Wenzela natječe za to mjesto. Između osam natjecatelja izabran je Johann Zajc koji će ovdje ostati do svoje smrti 1854. godine. Njegovih dvadesetak skladbi koje su uglavnom plesne melodije i koračnice za glasovir, te orkestralna i koncertantna djela, sačuvano je u Beču, Zagrebu i Rijeci.
U Rijeci mu se 3. kolovoza 1832. godine rodio sin, a nekoliko godina kasnije, 10. prosinca 1837. godine i kćer Albina. Sin, Ivan Dragutin Stjepan, koji je dobio ime po ocu (Jan / Johann), koristi hrvatski inačicu svoga imena Ivan Zajc.
=== Mladost u Rijeci ===
Ivan Zajc odrasta u glazbenoj sredini pa je od malih nogu upućen na glazbu. Prve poduke dobiva od oca, a zatim od mjesnog učitelja. Prvi nastup u javnosti imao je 14. rujna 1845. godine na jednoj dobrotvornoj priredbi u riječkom kazalištu kada je na violini, uz pratnju oca, izveo Rondo Josepha Maysedera. Godine 1844. nastaje i prva Zajčeva skladba – Ouvertura. Dvije godine poslije, 1846. godine, već sklada i operu koja će – zbog nedovršenog libreta njegovog suučenika Giovanni Vallea – ostati nedovršena. Iako je mladi Zajc pokazivao veliku glazbenu nadarenost, otac nije bio sklon tome da se njegov sin posveti glazbi. Želio je da njegov sin nakon završene srednje škole studira pravo te da postane odvjetnik. Konačno se ipak predomišlja i pristaje da Ivan pođe u Milano na konzervatorij (1850.). Do odlaska u Milano, Zajc je imao već opus od 20 skladbi.
=== Studij u Milanu ===
Na konzervatoriju Zajc studira od 1850. do 1855. godine. U Milanu Zajc marljivo sklada, dobiva razna priznanja i nagrade, a vrhunac nastupa na kraju Zajčeva studija kada su učenici kompozicije – prema Zajcu njih 20 – dobili zadatak skladati operu na isti libreto. Bila je to opera u tri čina La Tirolese (Tirolkinja). Zajčeva opera kao najbolja izvedena je 4. svibnja 1855. godine. Zajc je operu uvježbao, dirigirao i svirao prvu violinu, a u izvedbi sudjelovali su učenici konzervatorija. Unatoč uspjehu što ga je opera prigodom izvedbe postigla ona se kasnije nije izvodila. Po Augustu Šenoi vlasnik libreta protivio se daljnim izvedbama opere, a nije pristao ni na otkup libreta. Zajc je bio pri kraju svog školovanja u Milanu kad su u kratkom razmaku od nepunih mjesec dana umrli u Rijeci njegovi roditelji. Najprije otac 13. ožujka 1854. godine, a zatim i majka 7. travnja iste godine. To je bio razlog njegova odbijanja laskave ponude da nakon završetka svog školovanja ostane u Milanu kao drugi dirigent u znamenitom kazalištu Teatro alla Scala.
=== Povratak u rodni grad ===
Stoga se Zajc 4. listopada 1855. godine vratio u Rijeku i preuzeo očeve dužnosti. Godine 1855., molbom od 20. listopada upućenom Gradskom magistratu Zajc se natječe za dirigenta orkestra i nastavnika gudačih glazbala u Gradskom filharmonijskom institutu. Izgleda kako je to bila puka formalnost, ravnateljstvo je izabralo Zajca. Po tadašnjem običaju Zajc je – osim poduke u glazbenoj školi i dirigiranja u kazalištu – bio dužan voditi crkveni zbor, instrumentirati potrebne skladbe za orkestar, jer je orkestar svirao između činova i kod dramskih predstava, te za kazalište prepisivati note i brinuti se za rasvjetu. Krajem 1856. godine udala se Zajčeva sestra Albina za Faustina Zanona, sina brodograditelja Andrije, a dana 5. siječnja 1857. godine vjenčao se i Zajc, sa sedam godina mlađom Natalijom Jesenko (rođ. 1839.), kćeri trgovca slovenskog podrijetla. U Rijeci su se rodila i Zajčeva i Natalijina djeca – kćer Anka (1857.) i sin Karmelo (1860.).
Naporan rad nepovoljno se odrazio na Zajčevo zdravlje. Nakon što je prebolio tešku upalu pluća liječnici su mu savjetovali promjenu podneblja. Krajem 1862. godine isticalo mu je ugovoreno vrijeme službovanja te je Zajc uputio magistratu dopis, da je odlučio krenuti drugamo "(...) radi mojih posebnih razloga koji se odnose na moju karijeru, nalazim se potaknut da otkažem službu kao nastavnik glazbe (...) da ću, čim ozdravim, preuzeti ponovno svoju službu sve do gore spomenutog datuma od 7. XI. 1862. (...)". Zajc je u listopadu 1862. godine otputovao u Beč. Za svog boravka u Beču Zajc stanovao je u Komödiengasse 1, 1. stubište, 1. kat, a zatim u Weintraubengasse broj 6. U prvo vrijeme djelovao je kao profesor u Pjevačkom i opernom institutu društva Polyhymnia. Dana 15. prosinca 1863. godine u Beču se izvodi prvo Zajčevo djelo opereta Momci na brod! (Mannschaft an Bord!). Ta se opereta održala na rasporedu do uključivo godišta 1867./1868. te je doživjela više od 60 izvedbi. U Beču je tijekom Zajčeva tamošnjeg djelovanja izvedeno 11 njegovih djela s ukupno blizu 140 izvedbi, a nakon Zajčeva odlaska izvedena je 1874. godine još opereta Uhvaćeni Amor. Godine 1868. izvedene su u Beču čak tri nove Zajčeve operete. Dana 13. siječnja 1867. godine Glazbeni zavod u Zagrebu izabrao je Zajca za počasnog člana. Te godine započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb. Pregovori su urodili plodom pa je 18. studenoga 1869. godine Zajc imenovan ravnateljem opere koju treba osnovati, te redovitim učiteljem i ravnateljem glazbene učionice Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda. Sukladno postignutom dogovoru 31. siječnja 1870. godine na večer Zajc s obitelji putuje iz Beča u Zagreb.
=== U Zagrebu ===
Zajc je s obitelji doputovao u Zagreb 1. veljače 1870. godine, a već 24. veljače nastupio je kao dirigent u kazalištu. Kazalište se tada zvalo Narodno zemaljsko kazalište u Zagrebu. Spomenute večeri izvodile su se dvije Zajčeve operete: Mjesečnica (prvi put u Zagrebu) i već prije izvedena opera Momci na brod!. Nakon dolaska u Zagreb odsjeo je zajedno s obitelji u svratištu K Janjetu (današnja Teslina ulica). Kasnije su se nastanili najprije u Mikšićevoj kući u Jezuitskoj ulici (današnja Habdelićeva br. 2), a zatim je Zajc kupio kuću u Visokoj ulici br. 16 i tamo stanovao do smrti. Na toj kući postavila je 26. listopada 1925. godine Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" spomen-ploču u sklopu proslava 1000. obljetnice Kraljevstva Hrvatskoga. Dana 2. listopada 1870. godine izvedbom nove Zajčeve opere, a prve njegove opere na hrvatski tekst Mislav započinje s radom stalna opera u Zagrebu. U siječnju 1867. godine Zajc je izabran za časnog člana Hrvatskog glazbenog zavoda koji se tada (do 1895.) zvao Narodni zemaljski glazbeni zavod. U jesen 1869. godine ravnatelj glazbenog zavoda Klobučarić piše Zajcu uz koje bi uvjete primio mjesto profesora i ravnatelja škole i orkestra. Budući da je Zajc bio imenovan dirigentom i ravnateljem opere u zagrebačkom kazalištu mjesto ravnatelja glazbene škole prihvatio je za manju plaću. Ugovorena plaća od 600 forinti godišnje povišena mu je još iste godine na 800 forinti. Osim toga on može svake godine sa "silami ovog zavoda" prirediti jedan koncert u svoju korist. Osim ravnateljskih dužnosti vodi vježbe, koncerte i mise te poučava učenike pjevanja u višim razredima. Zajc je u Operi proveo temeljitu reorganizaciju i znatno pridonio osposobljavanju izvođačkog ansambla koji je pod Zajčevim vodstvom u 19 godina izveo oko 50 opera i desetak opereta.
Dana 23. veljače 1895. godine Zajc je za zasluge na području glazbe imenovan vitezom. U listopadu 1899. godine Zajc je zamolio ravnateljstvo da ga zbog starosti oslobodi dužnosti održavanja pokusa i ravnanja koncertima, što je obavljao skoro već 30 godina ("...tjelesne sile ne dopuštaju više raditi kao prije... poslie pokusah i koncertah sam sasvim uzrujan, izmučen i bolestan... tim više, što sam podveržan upali plućah – koju sam bolest tečajem svog života pet puta prebolio.").
Dana 21. veljače 1908. godine Zajc je na vlastitu molbu umirovljen, a tek 1912. godine JAZU ga je imenovala počasnim članom.
Dva dana prije smrti potužio se svojoj snahi da se ne osjeća dobro. Tužio se na poteškoće pri disanju. Dana 16. prosinca 1914. godine ustao je već oko 5 sati ujutro no ponovno je legao, te je oko 9.30 spavajući umro. Sutradan je njegovo tijelo od 9 do 15 sati izloženo u kazališnom predvorju. Poslije blagoslova oprostio se od njega ravnatelj opere Srećko Albini, a s kazališnog balkona otpjevali su tužaljke kazališni zbor i Savez hrvatskih pjevačkih društava. Poslije toga krenula je pogrebna povorka prema Mirogoju. Tamo je govorio profesor Miler, a Savez hrvatskih pjevačkih društava otpjevao je Eisenhuthovu tužaljku Nad grobom. Zajc je pokopan u obiteljskoj grobnici Zajc – Dolovčak, prije trećega paviljona u arkadama, lijevo od glavnoga ulaza u groblje. Uz njegovo je ime dodan plemićki nastavak "Zagicz", te "vitez reda Franje Josipa I.".
== Karakter ==
Ivan Zajc živio je vrlo uredno. Ustajao je veoma rano u jutro te je već oko 4 sata sjedio kod svog pisaćeg stola i tiho zviždeći skladao. U 7 sati ujutro pio je mlijeko s pecivom, a zatim se do 8 odnosno 9 sati bavio ružama u vrtu. U glazbenoj školi radio je od 9 do 11 sati i od 15 do 18 sati, a u kazalištu od 11 sati često i do 14 sati, tako da za objed koji put nije imao više od pola sata vremena. Za vrijeme objeda držao je sat na stolu kako ne bi zakasnio na posao. Kod ručka i večere bile su na Zajčevu stolu dvije vrste vina – stolno koje je pio s mineralnom vodom i desertno vino. Poslije večere skladao je i do 1 sat u noći, tako da je veoma malo spavao. Uživao je u radu do kasno na večer i rano ujutro kad sve spava. Radio je pri petrolejskoj svjetiljci i bez naočala. Skladao je bez glasovira, a sam je prepisivao i partiture i dionice. Dok je kazalište bilo u Gornjem gradu, poslije predstave okrijepio bi se čašom piva u kazališnoj restauraciji, obično u društvu s braćom Eisenhuth (Gjurom i Josipom), Josipom Freudenreichom i Antunom Schwarzom. Njegovi prijatelji bili su i: Josip Juraj Strossmayer, Ivan Dežman, Franjo Marković, August Šenoa, Ivan Zahar, Ladislav Mrazović, Ivan Kostrenčić i Josip Eugen Tomić. U mladosti je pušio cigare, ali je nakon prve upale pluća prestao zbog zabrane liječnika, no tada je samo šnofao iz srebrne burmutice. Skupljao je olovke. S unucima je rado igrao igru Mlin, ali nije volio gubiti pa su ga puštali da dobiva. Kao učitelj i dirigent uvijek je bio miran i strpljiv, svaku stvar, bila opera ili najmanji zbor, savjesno je proučavao i uvježbavao, a na probe je uvijek dolazio na vrijeme. Ako je morao što pokuditi činio je to mirno i prijateljski. Njegovo dirigiranje bilo je mirno i dostojno bez ikakvih velikih teatralnih kretnji. Vrlo je pazio na svoju vanjštinu, te je uvijek bio dotjeran. Bio je veoma pobožan. Nije bio odviše rječit, više je slušao nego govorio. U društvu je bio dobroćudan, zabavan i ugodan a kao učitelj strog i pedantan.
== Stvaralaštvo ==
Zajc je skladao s poslovičnom lakoćom i za sobom ostavio opus od oko 1200 raznovrsnih djela za orkestar (Simfonička glazbena slika), za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera (Mislav, Ban Leget), 26 opereta, scensku glazbu (za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata (Dolazak Hrvata), 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova (Glasna jasna, Putnik), 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Domovini i ljubavi; Djevojka i ruža). Od oko 120 naslova Zajčeva skladateljskog opusa pripada sakralnoj tematici.
== Nagrade, spomen i priznanja ==
1880.: Počasni građanin Grada Zagreba.
1895.: Počasni građanin Grada Karlovca.
1925.: Na kući u zagrebačkoj Visokoj ulici br. 16 postavila mu je 26. listopada 1925. godine Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" spomen-ploču.
1953.: Po njemu je nazvano Narodno kazalište u Rijeci.
== Zanimljivosti ==
Glazba za himnu čileanske ratne mornarice preuzeta je iz njegove opere Nikola Šubić Zrinjski.[nedostaje izvor]
Zajc nije nikada savršeno naučio hrvatski jezik, što se vidi i po čestim greškama u padežima u rukopisima njegovih opera (naime, njegov je materinski jezik bio talijanski ili, bolje rečeno, fijumanski).
== Povezani članci ==
Hrvatski skladatelji klasične i folklorne glazbe
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci
== Literatura ==
Hubert Pettan, Popis skladbi Ivana Zajca. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1956.
Zdravko Blažeković, Ivan Zajc u ogledalu svoje korespondencije, Arti musices X/1 (1979), 43–77.
Marija Božić, ur., Tragovima glazbene baštine: Ivan Zajc, u povodu 150. obljetnice rođenja, Zagreb: Zagreb: Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 1982.
Lovro Županović, ur., Zbornik radova sa znanstvnog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1982.
Hubert Pettan, Hrvatska opera: Ivan Zajc. II. Zagreb: Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, 1983.
Stanislav Tuksar, ur., Rani Zajc, Rijeka-Milano-Rijeka (1832. – 1862.). Rijeka: Hrvatsko narodno kazalište Ivaa pl. Zajca, 1998.
Zdravko Blažeković, Glazba osjenjena politikom: Studije o hrvatskoj glazbi između 17. i 19. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska, 2002.
Vjera Katalinić/Stanislav Tuksar, ur., Mladi Zajc, Beč = Young Zajc, Vienna, 1862. – 1870. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 2003.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
O Ivanu Zajcu (stranice HNK Ivana pl. Zajca – Rijeka)
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu: 180. obljetnica rođenja Ivana pl. Zajca  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. prosinca 2014. (Wayback Machine)
Muzej grada Zagreba / Stalni postav: Radna soba Ivana pl. Zajca  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. prosinca 2014. (Wayback Machine)
Zajc, Ivan, Vjera Katalinić, Vilena Vrbanić, Rozina Palić-Jelavić (2016.), hbl.lzmk.hr
Hrvatske skladbe (Sbirka pjesama) Matica hrvatska, 1883.

Wikipedia Wikidata