Ivo Andrić

Ivan Ivo Andrić (Travnik, 9. listopada 1892. − Beograd, 13. ožujka 1975.) bosanskohercegovački, hrvatski i srpski književnik te diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
== Životopis ==
Rodio se u Travniku, u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. Mjesec dana po rođenju, dana 9. studenog 1892. godine, u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u rodnom mjestu kršten je u katolika. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913. – 1914.).
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču (Vihor, 1914.).
Početkom mjeseca listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Milošom Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim književnicima, koji se okupljaju oko kavane Moskva. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada. Iste godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a nakladnik S. B. Cvijanović izdaje pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U jesen 1921. godine, Andrić je postavljen za službenika u generalnom konzulatu u Bukureštu, a iste godine otpočinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući priču Ćorkan i Švabica, koja se opravdano drži njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu. Već 1922. godine prelazi u konzulat u Trstu i objavljuje još dvije pripovijetke Za logorovanja i Žena od slonove kosti, ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu.
Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu, a mjeseca lipnja 1924. godine brani doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Njegova doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića. Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu.
Ivo se Andrić ponudio za suradnju i diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od namještenja odustao. Aleksandar Stipčević, povjesničar knjige i informacijske kulture, ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio. Ta ocjena ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil.
Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu. Bio je vijećnik Trećega zasjedanja ZAVNOBiH. Godine 1946. godine postao je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SAN), razreda za književnost i jezike, te razreda likovnih i glazbenih umjetnosti. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovijetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje članom Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću i Petru II. Petroviću Njegošu.
Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo. Od te nagrade poklonio je Udruženju bosanskih biblioteka novčani iznos od 30 milijuna tadašnjih dinara. U svojoj odluci naveo je želju da svaka knjižnica iz ovih sredstava nabavi cjelokupna djela Tita, Kardelja, Rankovića i Moše Pijade. Osim toga, izrazio je i želju da se nabave publikacije "Vojnog dela" i izdanja Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije.
Umro je u Beogradu 1975. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana grada Beograda.
== Prijepori ==
Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate:
»... nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića... koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.«
Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje identificirati sa Srbima i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedaka objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.
Kako ta kontroverzija nije riješena, dandanas ga i Bošnjaci, Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Hrvati jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a Srbi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet. Bošnjaci ga smatraju bosanskim književnikom, te dijelom bosanske književnosti, jer je rođen, ali je i pisao o Bosni.
Prema navodima Enesa Čengića, Miroslav Krleža je primio pismo Milana Bogdanovića u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Milana Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo. Krleža je oštro odgovorio Bogdanoviću, te odredio brisanje podrijetla iz enciklopedijskoga članka. Ipak, Opća enciklopedija JLZ iz 1977. u članku dugom 49 redaka navodi kako Andrić produljuje tradiciju hrv. i srp. realističke pripovijetke.
=== Interpretacija djela ===
Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.
Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi ("Ex Ponto, "Nemiri"), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti – ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.
Zastupljen sa šest pjesama u zborniku iz 1914. godine Društva hrvatskih književnika koji je uredio Julije Benešić Hrvatskoj mladoj lirici.
Druga faza, koja traje do Drugog svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator "vukovskoga" folklornoga idioma – po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od "kroatizama" koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko – jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić "našao sebe", pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima - od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20.
Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane Na Drini ćuprija i Travnička hronika napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su Gospođica i nedovršeni Omerpaša Latas ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest Prokleta avlija, koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične Gospođice, koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana Gospođica središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske "proklete zemlje" i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet "sraza civilizacija na rubu Europe" univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza - vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju.
Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, Na Drini ćuprija i Travnička hronika. U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, Travnička hronika, smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u konzulskom Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, "epičarski" ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore "karakter" - njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je autor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo - kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića.
Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa Znakovi pored puta - testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore Ex Ponto i Nemiri. Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne "besmrtnosti" praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.
=== Novi pogledi na Andrićeva djela ===
U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991. godine, pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog Andrićevog književnog statusa u Jugoslaviji kao državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačke inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljno opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942. godine) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjački kritičar Muhsin Rizvić dao je Andrićevom ljudskom i umjetničkom integritetu upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje bosanskih muslimana koji su skoro u potpunosti okarakterizirani kao "istočnjački" element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog "grijeha" izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu bosanski muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao likovi.
Drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova, Miroslava Krleže do Slobodana Novaka). U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao "Srbin-katolik", tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od Danila Kiša do Milorada Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda Meše Selimovića, koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca. Andrić je uvijek više mitolog nego historik Bosne i bosanstva.
== Djela ==
Ivo Andrić je objavio veliki broj pripovijedaka, koje su zajedno s njegovim romanima i neobjavljenim pripovijetkama objedinjene i objavljene u njegovim Sabranima djelima 1963. godine. Sabrana djela su dopunjena 1977. godine i to danas čine sljedeće knjige:
== Nagrade, odličja, priznanja i ostalo ==
== Citati ==
== Napomena ==
U nekim izvorima spominje se da je Ivo Andrić rođen mjestu Dolac kod Travnika.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Tko ima pravo. Spor oko nobelovca dug 36 godina: Je li Ivo Andrić Hrvat ili Srbin? Odlučit će sud  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. prosinca 2011. (Wayback Machine)
(engl.) Ivo Andrić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. siječnja 2019. (Wayback Machine)
Memorijalni muzej – kuća Ive Andrića  Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. kolovoza 2011. (Wayback Machine) u Travniku

ANDRIĆ, Ivo, književnik (Travnik, 9. X 1892 — Beograd, 13. III 1975). Sin Antuna i Katarine, rođ. Pejić. Osnovnu školu polazio je u Višegradu (1899–1903), gimnaziju u Sarajevu (1903–1912). Kao gimnazijalac postao je još prije balkanskih ratova prvi predsjednik Srpsko-hrvatske napredne organizacije tzv. nacionalističke omladine. Prilikom procesa Pjanić — Ljubibratić nekoliko je puta pozivan na policiju i sud. Studirao je slavenske književnosti i povijest u Zagrebu (1912/1913) te u Beču i Krakovu (1913/1914). Rat ga zatječe u Splitu na liječenju i tu je 1914. zatvoren. Godinu dana proveo je u zatvorima Šibenika i Maribora, a 1916. interniran je u Ovčarevo kraj Travnika, zatim do lipnja 1917. u Zenicu. U studenom iste godine došao je u Zagreb gdje je oslobođen vojske. Tu je živio i djelovao do listopada 1919. Bio je član Odbora za ishranu gladne bosanske djece, a od listopada 1918. do ožujka 1919. radio je u Sekciji za organizaciju i agitaciju Narodnog vijeća SHS. U rujnu 1919. imenovan je sekretarom u Ministarstvu vjera te odlazi u Beograd, gdje prelazi na rad u Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine SHS. Diplomatsku karijeru započeo je kao pisar u poslanstvu pri Vatikanu 1920. U listopadu 1921. postao je vicekonzul Generalnog konzulata u Bukureštu, zatim u Grazu (do kraja 1923, kad privremeno prekida rad u diplomaciji). Tamo je slušao predavanja iz slavenske filologije, povijesti i filozofije te je 1924. obranio doktorsku tezu Die Entwicklung des geistlichen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrsahaft. God. 1924. opet je u diplomatskoj službi; 1926. radi u Generalnom konzulatu u Parizu, 1928. je sekretar poslanstva u Madridu, 1929. premješten je u Bruxelles, a početkom 1930. je sekretar Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije u Ženevi. God. 1937. postao je pomoćnik ministra u Ministarstvu vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi, a 1939. izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar u Berlinu gdje je ostao sve do 6. IV 1941, kad se na vlastiti zahtjev vratio u okupirani Beograd. Tu je i umirovljen. Poslije oslobođenja bio je narodni poslanik u Skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod I reda, Ordenom Republike sa zlatnim vijencem i Ordenom junaka socijalističkog rada. Bio je predsjednik Udruženja književnika Srbije (1945, 1954) i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije (1946–1952), redoviti član SANU (od 1946), dopisni član JAZU u Zagrebu (1951) i SAZU u Ljubljani (1953) te počasni doktor univerziteta u Sarajevu (1962), Krakovu (1964) i Beogradu (1972). Za književni rad dobio je mnogobrojne nagrade, među njima i nagradu Saveza književnika Jugoslavije za životno djelo (1956), Nobelovu nagradu za književnost (1961) te Nagradu AVNOJ-a (1967). — U književnosti se javio pjesmom u prozi U sumrak (Bosanska vila, 1911, 18). Počeci Andrićeva književnog rada vezani su uz hrvatsku sredinu pa je prve pjesničke i prozne radove tiskao pretežno u hrvatskim časopisima. Sa šest pjesama zastupljen je u antologiji Hrvatska mlada lirika (1914). Zajedno s N. Bartulovićem, V. Ćorovićem i B. Mašićem pokrenuo je i uređivao časopis Književni jug (1918 do 1919). Prve dvije knjige tiskao je u Zagrebu. Od 1919. djeluje isključivo u Beogradu. Uz poeziju meditativno-ekspresionističkog tona, piše recenzije (književne, kazališne i likovne), eseje, kritičke članke, prevodi sa slovenskog (O. Župančič, J. Murn, F. Levstik i dr.) i iz svjetske književnosti (A. Strindberg, W. Whitman, L. Pirandello), objavljuje putopise, pripovijetke i romane s psihološkom karakterizacijom likova i ostvarenjem autentičnih atmosfera, ambijenata i filozofije, uglavnom drevne Bosne. Takva je i prva njegova pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavio je pripovjetkama i esejima u kojima ga također zaokuplja povijesna, legendarna i mitska tematika. God. 1945. javio se i romanima, povijesnim kronikama (Na Drini ćuprija i Travnička hronika) te romanom s tematikom iz suvremenog građanskog života (Gospođica). Poslije toga objavio je nekoliko zbirki pripovijedaka i eseja među kojima se po tehnici pripovijedanja izdvaja Prokleta avlija (1954). Svoje tekstove objavio je u mnogim publikacijama, među njima i hrvatskim: Vihor (1913, 1914), Hrvatska rieč (1914), Hrvatski pokret (1914), Književne novosti (1914), Savremenik (1914), Glas Slovenaca, Hrvata i Srba (1918), Hrvatska njiva (1918), Književni jug (1918, 1919), Omladina (1918–1920), Veliki kalendar Književnog juga (1919), Almanah Književnog juga (1920), Grič (1920), Novi vijek (1920), Nova Evropa (1921), Morgenblatt (1924), Jadranska straža (1925), Istarska riječ (1927), Morgenblatt Jahrbuch (1929–1931), Dubrovačka tribuna (1931), Republika (1947–1952, 1954, 1960, 1961, 1963), Kulturni radnik (1952, 1963), Narodni list (1952, 1956), Studentski list (1952), Polet (1953), 7 dana (1953, 1954), Rad JAZU (1954), Vjesnik u srijedu (1955), Vjesnik (1959, 1962), Telegram (1960, 1961), Modra lasta (1961), 15 dana (1961), Slobodna Dalmacija (1961, 1962), Večernji list (1961), Forum (1962), Zagrebačka panorama (1962). (Potpuniju suradnju u periodici vidi u Leksikonu pisaca Jugoslavije. Novi Sad 1974, 55–56). Potpisivao se Iv. An., R. R. i RES. Zastupljen je i u mnogim antologijama i zbirkama; napisao je predgovore za više knjiga i izabranih djela (V. Stefanović Karadžić, S. Matavulj, P. Kočić, A. G. Matoš). Obradbe njegovih djela prikazane su na radiju, televiziji i u kazalištu. Velik dio Andrićeva opusa preveden je i na slovenski, makedonski, albanski, češki, ruski, poljski, bugarski, njemački, engleski, francuski, talijanski, nizozemski, švedski, finski, danski, norveški, rumunjski, mađarski, litvanski, turski, španjolski, japanski, perzijski i druge jezike. Andrićeva ostavština čuva se u SANU, a rukopis romana Na Drini ćuprija u Muzeju književnosti BiH. God. 1976. osnovana je Zadužbina Ivo Andrić, dodijeljena prva »Andrićeva nagrada« te otvoren Spomen-muzej. — U prvim kritikama A. je nazvan ekspresionističkim pjesnikom »kojega slike frapiraju raznolikošću koliko i izražajem« (B. Steiner). Poslije je kritika pratila dinamiku njegova književnog razvitka od lirike, novelistike, esejistike do širokih romanesknih freski. U mnoštvu studija, monografija, prikaza i biobibliografskih pregleda A. je ocijenjen kao humanist modernog kova, kritički racionalist, prodoran analitičar iracionalnog, sintetičar koji se uključuje u totalitet književno-povijesnih zbivanja u svijetu (R. Vučković). VAŽNIJA DJELA: Ex Ponto. Zagreb 1918. — Nemiri. Zagreb 1920. — Put Alije Đerzeleza. Beograd 1920. — Pripovetke 1. Beograd 1924. — Pripovetke. Beograd 1931. — Pripovetke 2. Beograd 1936. — Gospođica. Sarajevo 1945. — Na Drini ćuprija. Beograd 1945. — Travnička hronika. Konsulska vremena. Beograd 1945. — Priča o vezirovom slonu. Beograd 1947. — Rzavski bregovi. Sarajevo 1947. — Nove pripovetke. Beograd 1948. — Pod Grabićem. Sarajevo 1952. — Prokleta avlija. Novi Sad 1954. — Lica. Zagreb 1960. — Zapisi o Goji. Novi Sad 1961. — Podnebesje. Sarajevo 1974.

Andrić, Ivo, književnik (Travnik, 9. X. 1892 – Beograd, 13. III. 1975). Već u ranome djetinjstvu upoznaje raznolikost zavičajnoga bosanskog ambijenta: roditelji su mu travnički Hrvati, ali se nakon očeve smrti iz Sarajeva, gdje su živjeli, seli u Višegrad k teti udanoj za Slovaka, službenika austrijske uprave. Iako pripada katoličkoj zajednici, brzo razvija osjećaj jugoslavenskog buntovništva, pa je kao sarajevski gimnazijalac blizak Mladoj Bosni. Sa stipendijom Napretka, društva bosansko-hercegovačkih Hrvata, 1912. dolazi na studij u Zagreb, gdje se u književnom smislu počinje oblikovati pod utjecajem moderne, osobito Antuna Gustava Matoša. Prvu je pjesmu objavio 1911. u Bosanskoj vili, a već 1914. privlači ozbiljnu pozornost svojim prilogom pjesničkomu zborniku Hrvatska mlada lirika. Studij je 1913–14. nastavio u Beču i Krakovu, pa je u povodu Matoševe smrti održao u bečkome klubu hrvatskih studenata znameniti govor, koji je prenio časopis Vladimira Čerine Vihor, a u kojem je za Hrvatsku na pragu ratne katastrofe ustvrdio kako »nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori«. Zbog svojih je nazora odmah nakon izbijanja rata godinu dana proveo u zatvoru, a potom je bio interniran u selu kraj Travnika. Narušena zdravlja, amnestiran je 1917. i otpušten iz vojne službe pa se vratio u Zagreb, gdje radi pri Narodnom vijeću te kao pripadnik književne skupine oko Književnoga juga djeluje sa stajališta tzv. integralističke obnove. Tada je pristupio i Društvu hrvatskih književnika, ali se ubrzo odlučuje za državnu službu: 1919. prelazi u Beograd, isprva radi u Ministarstvu vjera, a 1920. dobiva mjesto u diplomaciji. Pošto je 1924. u Grazu završio studij doktoratom o duhovnom životu u Bosni za turske uprave, sve do sloma jugoslavenske Kraljevine, koji ga zatječe kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra u Berlinu, obavlja odgovorne dužnosti. Za II. svjetskog rata živio je povučeno u Srbiji, a 1946. postaje prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. U poslijeratnome razdoblju bio je zastupnik u skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini. God. 1961. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug: surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima (Savremenik, Hrvatska njiva), piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izašle i prve knjige (Ex Ponto, 1918; Nemiri, 1920), refleksivna lirska proza koja izražava osjećaj tjeskobe, svojstven tomu naraštaju i duhu vremena uopće. Pripovijetku Put Alije Đerzeleza objavljuje 1920. pa se u sljedećem razdoblju razvija gotovo isključivo kao pripovjedač: dvadesetak novela iz triju zbirki (Pripovetke, 1924., 1931., 1936) s pričama iz bosanske prošlosti koncipiranima u realističkoj tehnici utvrđuju njegov čvrsto strukturiran pripovjedni izričaj. Vrstan stilist, 1920-ih se uklopio u srpski književni izraz, prihvaćajući njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernom učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze. Premda je time sam demonstrirao distinktivnost hrvatskog i srpskog standarda na stilskoj i leksičkoj razini, prvi Andrićevi tekstovi nisu jedini, ni presudan kriterij participacije njegova djela u hrvatskoj kulturi. Jedinstveno u svojem poetičkom, pa i ideološkome razvojnom sklopu, ono u cjelini sadrži jezične i stilske, ali i tematske te filozofske sastavnice hrvatske baštine. Problemski su izvori Andrićeve priče dvostruki, kritika je zarana prepoznala melankoliju kao nešto više od raspoloženja, kao formu misaonosti, a sam je pisac svoju zaokupljenost pripovjednim opisao kao način razumijevanja ljudske sudbine: u pričama je, kaže, »sadržana prava istorija čovječanstva« (O priči i pričanju). Iz toga načela proizlaze poetički postupci u konstruiranju fabule i profiliranju karakterâ, prema modelu pučke tradicije i franjevačke kronike. Svi su Andrićevi likovi zadani usudnošću koja izlazi iz okvira pripovjednoga vremena; bili unutar priče nasilnici ili žrtve, protagonisti ili marginalci, suočeni su s ograničenjem u sebi. Nije mu svojstvena fabula realističkoga tipa, sa sukobljenim karakterima i vremenskom kauzalnošću, nego priču karakterizira stilsko i psihološko nijansiranje, pri čemu je uloga autorskoga pripovjedača znatna. Mozaična kompozicija ranih pripovjedaka s mnoštvom epizoda i stvaranjem lirskog ugođaja poslije, pogotovo u romanima, prelazi u zgusnut, ekonomičniji iskaz, ali uz unutarnju logiku priču uvijek određuje dodatno regulativno načelo. U dvama središnjim romanima njegova opusa, Na Drini ćuprija i Travnička hronika (1945), takav se usporedni kontinuitet posebice očituje u simboličnoj tenziji mosta oko kojeg se lome sudbine, odnosno u instituciji konzulstva koja od male bosanske kasabe čini poprište opće drame tadašnjega svijeta. Kratki povijesni roman Prokleta avlija (1954) odlikuje se slojevitošću značenja, u njemu se presijeca nekoliko narativnih perspektiva. Motiv turskog zatvora predočen je kao metonimijski simbol ljudske egzistencije, a ljudsku potrebu za pripovijedanjem i općenito umjetničkim djelovanjem pisac tumači kao izraz potrebe za prevladavanjem ljudske prolaznosti. Osim Gospođice (1945), suvremene adaptacije klasičnog motiva škrtosti, tematski se Andrićev pripovjedni prostor gotovo posve svodi na bosansku sredinu u civilizacijskom okružju turske uprave. Bosanska ambijentalnost te proze ipak nije dokumentarna, socijalni uvjeti i etički kodeksi različitih zajednica prepoznatljivi su i ostvaruju dramatsku napetost, ali Andrić nije zaokupljen sukobom nego sintezom, čovjekom prožetim smislom. Rastvaranje njegove priče s obzirom na način selektiranja građe bitno je ograničavanje njezina psihološkog potencijala i idejne podloge. I u nefikcionalnim tekstovima (Znakovi pored puta, eseji o Goyi, Franji Asiškome, Simónu Bolivaru i dr.) dominira problem povijesti, mita i sudbine. Bosanski fratri, turski silnici i kršćanska raja fragmenti su velikoga povijesnog mozaika, skicirana autoritativnom gestom skrupuloznoga svjedoka, u koji su ugrađene mnoge krhotine hrvatske duhovne baštine. Ako je svojim životom poticao kontroverze, u Andrićevu djelu, opusu neobične snage i estetske čistoće, one su jedva vidljive. Svojim književnim početcima, tematikom djela, utjecajem na hrvatske prozaike, odjekom opusa u hrvatskoj kulturnoj javnosti, Andrić je nesumnjivo pisac iznimno važan i za suvremenu hrvatsku književnost i kulturu.Ostala djela: Priča o vezirovom slonu (1947), Rzavski bregovi (1947), Nove pripovetke (1948), Lica (1960), Podnebesje (1974), Omer-paša Latas (1976), Kuća na osami (1976), Znakovi pored puta (1976). Citiranje: Andrić, Ivo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata