Ivo Hergešić

teatrolog, utemeljitelj studija komparativne književnosti; 1904-1977

Ivo pl. Hergešić (Zagreb, 23. srpnja 1904. – Zagreb, 29. prosinca 1977.), bio je hrvatski povjesničar književnosti, književni kritičar, filmski kritičar, kazališni kritičar, teoretičar, teatrolog, prevoditelj, novinar, esejist i diplomat. Pisao je o filmskoj poetici, studije, oglede, radijska izvješća, likovne kronike i feljtone.
== Životopis ==
Rođen je 1904. godine u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao na gimnaziji 1923. godine. Studirao je pravo, medicinu, romanistiku i germanistiku te 1927. godine položio rigoroz. Doktorat je stekao tezom o biografskoj pozadini Maupassantova "Le sentiment et la pensée dans l’oeuvre de Guy de Maupassant". Dvije se godine usavršavao na pariškoj Sorbonni, kod slavnog Ferdinanda Baldenspergera, najpoznatijeg onovremenog svjetskog komparatista. Dvogodišnje školovanje u Parizu oformilo je njegovu viziju komparativne književnosti, koju je otad temeljio na »francuskoj školi« ove grane literarne historiografije. Hergešić je i teorijski i metodologijski ostao pristašom te škole. Snažne sveze ova su dvojica komparatista zadržala i poslije, pa je na Hergešićev poticaj, profesor sa Sorbonne gostovao u Zagrebu i održao
dva predavanja.
Gotovo cijelo međuraće bio je novinar, urednik i zamjenik glavnog urednika Obzora. 1936. godine dobio je mjesto naslovnog docenta komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali ta je epizoda u karijeri trajala kratko te se ubrzo vratio novinstvu. Tijekom druge polovice 1930-ih tajnik je Francuskog instituta. 1939. godine bio je član ravnateljstva zastupništva američke filmske kompanije Twentieth Century Fox. Poslije rata bio je zastupnik iste kompanije 1945–47. Tijekom rata bio je u diplomaciji. 1941–45. bio je kancelar portugalskoga konzula u Zagrebu. Studirao je medicinu. 1950-ih radi na Radio-Zagrebu. Urednik je od 1950. do 1953. Slijedi rad u kazalištu. U razdoblju 1953–56. direktor je Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«.
Utemeljio je, 1956. godine, studij odsjeka komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Isprva je bio izvanredni, a od 1962. godine redoviti profesor i pročelnik do umirovljenja, 1971. godine. Hergešićev je rad u komparatistici napravio veliki odmak od dotadašnje prakse. U međuraću je hrvatsko književnoslovlje u istraživanju i tumačenju tradicije velikim dijelom bilo konzervativno, a Hergešić je primio jednu suvremenu tendenciju u pristupu njezinim fenomenima, dok je u ovoj znanstvenoj grani još uvijek postojao zazor prema »stranim utjecajima« u djelima hrvatskih pisaca "zbog tobožnje ugroze nacionalnog identiteta ili devalvacije estetskog digniteta preko tih utjecaja, digniteta koji se odmjeravao parametrima romantičarskoga pogleda na originalnost književnih tekstova".
Zaslužan je za to što se hrvatska hispanistika znanstveno osamostalila. Začetnik je i teorijskog razmišljanja o filmu u hrvatskoj znanosti.
Hrvatsku književnost Hergešić je promatrao u kontekstu europske, odn. svjetske književnosti. Sustavno je naglašavao stvaralačku recepciju stranih uzora u hrvatskoj književnosti, ali sustavno naglašava nacionalnu autohtonost hrvatske književnosti.
Pisao je o romantizmu, Baudelaireu, književnoj situaciji u Francuskoj, o prijevodima i prevođenju, Pirandellu, hrvatskim tiskovinama, Shakespeareu, Moliereu, Goetheu i inima.
Sastavio je antologiju francuske lirike i njemačkih pripovjedaka. Priredio je zbirku kulturno-političkih eseja francuskih pisaca. Bavio se hrvatskom modernom. Bavio se i trivijalnom književnošću, malo znanim ili posve neznanim inozemnim piscima. Tumačio je sociološke i književne aspekte tzv. trivijalne književnosti, vrsno opisavši Mariju Jurić Zagorku.
Javlja se u: Obzoru, Savremeniku, Književniku, Hrvatskoj reviji, Jutarnjem listu, Hrvatskom kolu, Komediji, Annales de l’Institut français de Zagreb, Vjesniku, Borbi.
=== Prevoditelj ===
Na hrvatski je preveo, priredio za tisak i popratio pogovorima djela pedesetak stranih pisaca: Charles Baudelaire, Albert Camus, Miguel de Cervantes, Dante Alighieri, Gustave Flaubert, James Joyce, Thomas Mann, Laurence Sterne i dr.
Prevodi je djela iz francuske, njemačke, talijanske, španjolske, engleske i nizozemske književnosti.
== Djela ==
Nepotpun popis:
Europski romantizam, Zagreb, 1931.
Poredbena ili komparativna književnost, Zagreb, 1932.
Zola i naše doba, Zagreb, 1933.
Francuski pisci na hrvatskoj pozornici u Zagrebu (1840–1934), Zagreb, 1934.
O prijevodima i prevođenju, Zagreb, 1934.
Pirandellov humorizam, Zagreb, 1935.
Strani i domaći, Zagreb, 1935.
Zapadnjački pogledi na književnost, Zagreb, 1935.
Hrvatske novine i časopisi do 1848., Zagreb, 1936.
Uvod u predavanja iz poredbene književnosti, Zagreb, 1937.
Književni portreti, 1–3, Novinarsko izdavačko poduzeće, Zagreb, 1955., Zagreb 1957., Narodna knjiga, Cetinje 1959.
Shakespeare–Molière–Goethe, Zagreb, 1957, (2. izd. 1978., 3. izd. 1982.)
Književne kronike 1948–1957, Zagreb, 1958.
Književni portreti: novi izbor, Zagreb, 1967.
Književnici-nobelovci, Zagreb, 1969.
Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 122., Zagreb 1983., 323–402.
Zapisi o teatru, Zagreb, 1985.
Likovne kronike. Feljtoni. Zapisi., Zagreb, 1994.
Izabrana književna djela, 1-6, Ex libris, Zagreb, 2005. (knj. 1., Komparativna književnost; knj. 2, Hrvatske novine i časopisi do 1848. - Hrvatske sudbine; knj. 3., Književni portreti; knj. 4., Hrvatska moderna; knj. 5. Domaći i strani; knj. 6., Iz korespodencije)
== Nagrade ==
1977.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
== Spomen ==
2013. godine Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa ustanovilo je Nagradu Ivo Hergešić za najbolju kazališnu predstavu sezone.
== Literatura ==
Helena Peričić, “Ivo Hergešić - posrednik engleske književnosti u hrvatskoj kritici u razdoblju između dva svjetska rata”, Glasje, Zadar, 4, 1997., 7-8, 132-153.
Helena Peričić, “Ivo Hergešić”, u: Helena Peričić, Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici u razdoblju od 1914. do 1940. godine, Zagreb, Hrvatsko filološko društvo, 2003., 193-213.
Helena Peričić, “Profesore Hergešiću, gdje ste?”, (Predgovor i Pogovor), u: Helena Peričić, U potrazi za Weimarom, (književnokomparatistički ogledi), Zagreb, Meandar, 2006., 9-12 (Predgovor) i 197-203 (Pogovor).
Viktorija Franić Tomić, “O komparativnoj književnosti danas”, Croatica et Slavica Iadertina, sv. 5, (2009), 281-290.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Dunja Detoni-Dujmić: Hrvatski biografski leksikon Ivo Hergešić
Mirko Tomasović: Prinosi Ive Hergešića Poredbenoj povijesti hrvatske književnosti  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. listopada 2013. (Wayback Machine)

HERGEŠIĆ, Ivo, književni kritičar, teoretičar, teatrolog, prevoditelj i novinar (Zagreb, 23. VII. 1904 — Zagreb, 29. XII. 1977). U Zagrebu završio gimnaziju 1923, studirao pravo, zatim romanistiku i germanistiku te 1927. položio rigoroz i stekao doktorat tezom Le sentiment et la pensée dans l’oeuvre de Guy de Maupassant, o biografskoj pozadini Maupassantova djela. Na Sorbonni 1929–30. slušao je predavanja francuskoga komparatista F. Baldenspergera. Novinar, urednik i zamjenik glavnog urednika Obzora 1923–41; 1936. naslovni docent komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali se ubrzo vratio novinstvu. U drugoj pol. 1930-ih tajnik je Francuskog instituta te član ravnateljstva zastupništva američke filmske kompanije Twentieth Century Fox (1939), kojoj je zastupnik 1945–47. Za rata 1941–45. bio je kancelar portugalskoga konzula u Zagrebu i studirao medicinu. Urednik je Radio-Zagreba 1950–53, 1953–56. direktor Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«, a 1956. utemeljitelj Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, gdje je isprva izvanredni, potom od 1962. redoviti profesor i pročelnik do umirovljenja 1971. Bio je član Association internationale de littérature comparée i Federation internationale des traducteurs. God. 1977. dobio je Nazorovu nagradu za životno djelo. — Raspon Hergešićeva književnokritičarskog zanimanja bio je izniman. Od 1923. javljao se u Obzoru (1923–41), zatim Savremeniku (1927–29, 1931), Književniku (1928–29), Hrvatskoj reviji (1930–35), Jutarnjem listu (1930–33, 1935–38), Hrvatskom kolu (1932–35, 1948–49, 1963), Komediji (1934–35, 1939, 1954–55), Annales de l’Institut français de Zagreb (1937) kritikama, književnim portretima, feljtonima, estetskim i sociološkim analizama književnih, likovnih, filmskih pojava, teorijskim studijama, ali i književnopovijesnim anegdotama i esejističkim crticama. Sklon ironiji i paradoksu u tim je radovima komunikativnim stilom povezivao znanost i publicistiku. Otvoren različnim medijima i književnokritičkim metodama H. se isprva priklonio vještoj primjeni kritičkog pozitivizma, da bi postupno prihvaćao nove poglede. Razvio je kritičarski eklekticizam temeljen na biografskoj metodi, a s natruhama psihoanalitičke kritike, lingvističkih procjena te, u manjoj mjeri, fenomenološkog proučavanja književna djela. Slijedeći nacrt P. van Tieghema i Baldenspergera, ali blizak i Goetheovu idealu svjetske književnosti (Weltliteratur), prvi je u nas izradio teoriju i metodologiju komparativnog proučavanja književnosti. Postupke i načela definirao je već 1932. u knjižici Poredbena ili komparativna književnost, a utemeljenjem katedre za tu disciplinu omogućio je njezin ubrzani razvitak. Iznimnom akribijom pisao je o pojedinostima koje pospješuju književne razmjene, napose o medijima komunikacije. Stoga se već 1934. zanima za teoriju prevođenja (knjiga: O prijevodima i prevođenju), u tu svrhu prevodi djela iz francuske, njemačke, talijanske, španjolske, engleske i nizozemske književnosti, tumači značaj književnih društava i nagrada (tema: književni nobelovci), piše o kazalištu, povijesti hrvatskog novinstva. Posebno se zanimao za romanske književnosti, razdoblje romantizma, Goethea kao jedinstvenu književnu pojavu. Zaslužan je za znanstveno osamostaljenje hrvatske hispanistike, a bio je otvoren i književnim novostima (Joyceov i Faulknerov roman toka svijesti, Camusov egzistencijalizam). No, uvjerljivije i sustavnije tumači primjerice roman, srednjovjekovne legende i epistolarnu književnost, nego što ocjenjuje suvremenu liriku. Objavljivao je portrete malo znanih ili posve nepoznatih stranih pisaca, pružajući velik broj naoko nevažnih podataka isključivo u svrhu boljeg razumijevanja književnog djela. Priredio je za tisak, popratio pogovorima, često i preveo djela pedesetak stranih pisaca (C. Baudelaire, A. Camus, M. de Cervantes, Dante Alighieri, G. Flaubert, J. Joyce, T. Mann, L. Sterne). Priredio je također zbirku kulturno-političkih eseja francuskih pisaca Razgovor o Europi (Zagreb 1944) te sastavio antologije Francuska lirika od godine 1800. do danas (Zagreb 1931) i Njemački pripovjedači XIX stoljeća (Zagreb 1965). Veliku pozornost posvetio je i hrvatskim književnicima (M. Držić, A. G. Matoš, T. Ujević, M. Begović), a na osobit je način prikazao književnost hrvatske moderne (Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća. Zagreb 1965). Tumačeći sociološke i književne aspekte trivijalne književnosti prvi je izradio vrstan portret novinarke i književnice M. Jurić-Zagorke. Hrvatsku književnost promatra u kontekstu europske, odn. svjetske književnosti, ali sustavno naglašava njezinu stvaralačku recepciju stranih uzora te nacionalnu autohtonost. Kazališnu djelatnost počeo je radijskim izvješćima i britkim prosudbama zagrebačkih kazališnih predstava u Obzoru, nastavio kritikama u Vjesniku (1950–57) i Borbi (1957–59), a kao kazališni praktičar obogatio je »Komedijin« repertoar mnogim novinama (od anonimnih kajkavskih autora XVIII. st. do Ionescove Ćelave pjevačice). U kazališnim kritikama posebno su ga zanimale tematske transmisije u različne nacionalne i kulturne sfere, ali i književni te redateljsko-glumački aspekti scenskog djela. Držeći kazalište važnim posrednikom između raznih književnosti i kultura H. je teatrološkim istraživanjima pridodao komparatistička iskustva. Potvrdila je to studija Francuski pisci na hrvatskoj pozornici u Zagrebu (1840–1934) te analiza repertoara zagrebačkoga kazališta (La part de l’étranger dans le répertoire du Théâtre national de Zagreb 1934). Zbirka književno-kazališnih studija Shakespeare–Molière–Goethe sadržava književne i dramaturgijske analize te komparativne opaske o sudbini temeljnih djela europske drame u hrvatskim obradbama, prijevodima i na pozornicama. Osobito se bavio molijerskim frančezarijama u dubrovačkom glumištu XVIII. st.; prinos hrvatskoj »molijeristici« bio je i Hergešićev autorski pristup izdanju Molièreovih Izabranih djela (Zagreb 1951). Pisao je i zapažene filmske kritike i oglede (rubrika Kinematografija u Obzoru 1929–31), a poticajnim napisom O filmskoj poetici (Obzor, 1929) začetnik je teorijskog razmišljanja o filmu u nas, pri čemu njegove postavke o »stilizacijskim« svojstvima filma korespondiraju s tezama utjecajnog teoretičara R. Arnheima. Likovnim kronikama, feljtonima i zapisima svjedočio je o hrvatskim likovnim zbivanjima na početku tridesetih godina. U temeljima njegova zanimanja za različite medije te njihova povezivanja s književnošću bila je komparatistička vokacija. Uz njezinu pomoć pridonio je oblikovanju hrvatskoga kulturnog identiteta te boljem poznavanju duha epohe. DJELA: Evropski romantizam. Zagreb 1931. — Boudelaierov [!] slučaj. Zagreb 1932. — Književna situacija u Francuskoj. Zagreb 1932. — Poredbena ili komparativna književnost. Zagreb 1932. — Zola i naše doba. Zagreb 1933. — Francuski pisci na hrvatskoj pozornici u Zagrebu (1840–1934). Zagreb 1934. — O prijevodima i prevođenju. Zagreb 1934. — Pirandellov humorizam. Zagreb 1935. — Strani i domaći. Zagreb 1935. — Zapadnjački pogledi na književnost. Zagreb 1935. — Hrvatske novine i časopisi do 1848. Zagreb 1936. — Uvod u predavanja iz poredbene književnosti. Zagreb 1937. — Književni portreti, 3. Zagreb 1955–1959, Cetinje 19592 (novi izbor: Zagreb 1967). — Shakespeare–Molière–Goethe. Zagreb 1957, 1978², 1982³. — Književne kronike 1948–1957. Zagreb 1958. — Književnici-nobelovci. Zagreb 1969. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 122. Zagreb 1983, 323–402. — Zapisi o teatru. Zagreb 1985. — Likovne kronike. Feljtoni. Zapisi. Zagreb 1994.

Hergešić, Ivo, hrvatski teatrolog, književni povjesničar, prevoditelj i novinar (Zagreb, 23. VII. 1904 – Zagreb, 29. XII. 1977). Pravo, romanistiku, germanistiku i medicinu studirao u Zagrebu, gdje je 1927. i doktorirao temom o G. de Maupassantu. Tijekom plodne intelektualne karijere obavljao je više različitih djelatnosti: novinar i urednik Obzora (1923–41), novinar agencije Havas, suradnik u nakladničkim i filmskim poduzećima (Twentieth Century Fox), urednik na Radio Zagrebu (1950–53), ravnatelj kazališta Komedija (1953–56). Već je 1936. bio izabran za docenta iz komparativne književnosti na Zagrebačkome sveučilištu, ali je zbog političkih prosvjeda spriječen u preuzimanju dužnosti. Njegova namjera utemeljenja studija komparativne književnosti ostvarena je napokon 1956. osnutkom Odsjeka za komparativnu književnost na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, gdje je i bio profesor do umirovljenja 1971. Hergešićeva se komparatistička metodologija, formulirana u raspravi Poredbena ili komparativna književnost (1932), temelji na načelima poredbenoga studija književnosti F. Baldenspergera i P. van Tieghema (opća povijest, poredbena povijest, komparativni studij nacionalne književnosti, recepcija, posredovanje, prevođenje), uz dodatne programe iz teorije književnosti te teatrologije i filmologije, pa je tako Hergešić začetnik sveučilišne nastave iz disciplina teatrologije i filmologije. Pisao je književne, kazališne, filmske i likovne kritike, komparatističke, književnopovijesne i teatrološke rasprave, često portretistički oblikovane i utemeljene na pozitivističkoj metodologiji (biografija, psihologija). Osnovna je značajka njegova djelovanja upoznavanje hrvatske kulturne sredine sa svjetskom književnom baštinom i proučavanje njezinih odjeka u nacionalnoj književnosti. Prevodio je značajna djela svjetske književnosti s francuskoga, njemačkoga, engleskoga, španjolskoga, nizozemskoga i ruskoga. Djela: O prijevodima i prevođenju (1934), Književni portreti (I, 1955; II, 1957; III, 1959; novi izbor, 1967), Shakespeare, Molière, Goethe (1957), Književnici-nobelovci (1969), Zapisi o teatru (1985), Likovne kronike – feljtoni – zapisi (1994) i dr. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1976. Citiranje: Hergešić, Ivo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na književnika Ivu Hergešića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na književnika Ivu Herge- šića i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata