Ivo Kozarčanin

književnik; 1911-1941

Ivo Kozarčanin (Hrvatska Dubica, 14. listopada 1911. – Zagreb 4. veljače 1941.), bio je hrvatski pjesnik, prozaik, književni kritičar. Djelovao i kao novinar, a pisao je liriku, romane, novele, eseje i književne kritike. Bavio se i prevođenjem sa slovenskog jezika.
== Životopis ==
Ivo Kozarčanin rođen je u Hrvatskoj Dubici 1911. godine u obitelji Stjepana i Marije Kozarčanin. Ubrzo nakon rođenja seli u mađarsko mjesto Öreglak, gdje je njegov otac Stjepan od 1913. godine službovao kao željezničar. Nakon sloma Austro-Ugarske obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu u kojoj je Kozarčanin polazio Nižu pučku školu (1918. – 1922.). Potom je iste godine u Bosanskoj Dubici upisao trgovačku školu. Godine 1923. dolazi u Zagreb i nastavlja školovanje na Građanskoj školi a od 1926. godine u Državnoj muškoj učiteljskoj školi koju je završio 1932. godine. 1932. godine upisao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Sljedeće godine, 25. lipnja, vjenčao se je s Marijom Bengez, učiteljicom iz Mihovljana. Bračni par živio je u Zaprešiću od 14. rujna 1935. do 8. rujna 1938. godine kada su se preselili u Stenjevec. Od 1938. godine urednik je kulturne rubrike Hrvatskog dnevnika. Poginuo je nesretnim slučajem tako što ga je, dok je u dva sata ujutro na povratku kući prolazio pokraj Topničke vojarne u Ilici, ustrijelio stražar.
Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju.
== Književno stvaralaštvo ==
Objavljivati je počeo vrlo rano, od 1928. godine, kada je u časopisu Mladost objavio prvu pjesmu "Umiranje". Tiskao je pjesme, kritike i kratku prozu u brojnim časopisima. U ranom razdoblju njegovi su radovi uglavnom namijenjeni djeci i mladeži, pa tom žanru pripadaju i dvije njegove prve knjige, zbirke novela (Mati čeka, 1934.) i pjesama (Sviram u sviralu, 1935.). Nakon izlaska tih knjiga uglavnom se posvećuje književnosti za odrasle; suradnik je uglednih književnih časopisa Hrvatske revije i Savremenika. Prevodi sa slovenskoga jezika. U knjizi Lirika (1935.), kojoj je suautor s Ivanom Dončevićem, Antonom Nizeteom i Radovanom Žilićem, objavljuje ciklus pjesama Tuga ljeta. Tada počinje u časopisima objavljivati i pjesme koje će se 1938. godine pojaviti u samostalnoj zbirci Mrtve oči. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, vrlo je čest motiv neuslišane ljubavi, samoće, erotske harmonije prekinute smrću. Slike pejsaža korelativne su emocionalnim stanjima lirskog subjekta. Kozarčaninova je poezija svojom erotičkom energijom, rezignacijom, ekspresivnom slikovnošću vezanom za prirodu, utjecala na pjesništvo krugovaškog naraštaja pedesetih godina.
Roman Tuđa žena (1937.) pisan je pod intenzivnim dojmom Krležina Povratka Filipa Latinovicza: fabula romana zasniva se na temi povratka u provinciju umjetnika koji se nada da će slikanjem i kontempliranjem pronaći izgubljenu unutarnju ravnotežu. Međutim, nesretna veza s nekadašnjom ljubavnicom, suočenje s provincijskom malograđanštinom i općom moralnom iskvarenošću - preosjetljivoga glavnog junaka vode u osamljivanje praćeno rezignacijom i depresijom. Život u provinciji postaje mu nepodnošljiv i on se vraća u grad. Premda je roman zasnovan na analizi psihe glavnog lika, njegova osjećaja neprilagođenosti i iskorijenjenosti, važnu ulogu imaju i socijalno-kritički komentari u kojima se analizira opće stanje hrvatskog društva te otkrivaju politički stavovi pisca.
Spoj socijalno-kritičkih i psihološko-analitičkih elemenata mnogo je uspješnije izveden u romanu Sam čovjek (1937.), jednom od najboljih djela međuratne hrvatske književnosti. Po žanrovskim oznakama taj roman nasljeduje posebnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. st.: bavi se odrastanjem i sazrijevanjem nadarenoga mladog junaka koji potječe iz provincije i nastoji se integrirati u više građanske slojeve, ali ne uspijeva i završava u rastrojstvu kao ubojica (kao što osobnim slomom završavaju i junaci Kovačića, Novaka, Gjalskoga, Nehajeva i dr.). Roman je podijeljen u dvije cjeline: prva, “Mračna mladost”, tematizira dječaštvo glavnog junaka Valentina, njegove rane godine provedene u zavičajnome mjestu negdje u Posavini, prilike u njegovoj obitelji, te gimnazijsko školovanje u velikom gradu; drugi dio, “Buga plače”, vezan je za potonje razdoblje, kad Valentin završivši gimnaziju nalazi posao, te za nesretnu ljubav i brak s Bugom. Svi dogadaji ispripovijedani su iz Valentinove vizure, on je središte svijesti u romanu tako da je njegova hipertrofirana emotivnost i neurotičnost utkana u stilsku strukturu pripovjednog teksta. Središnja dva dijela romana predočena su u analeptičkoj perspektivi, kao svojevrsna Valentinova retrospekcija: središnji narativni korpus romana uokviren je dvama monološkim fragmentima iz kojih naziremo da se glavni junak obraća nekom sugovorniku za vlastitim stolom (možda i hipotetičnom dvojniku), želeći mu ispripovjediti svoju životnu priču. Provodeći svojeg junaka kroz različite društvene sredine u međuratnoj Hrvatskoj, Kozarčanin kritički komentira aktualne političke i ekonomske prilike te eroziju moralnosti. No osnovnu vrijednost romana čine njegove lirske i psihološko-analitičke dionice u kojima je dojmljivo iscrtano nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih, tragički determiniranih literarnih karaktera. Najbolji su dijelovi romana u kojima se analizira ljudska osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostave harmoničnih i konstruktivnih odnosa s drugim osobama, nemogućnost realizacije intenzivna i skladna ljubavnog odnosa. Tim osobinama Kozarčanin anticipira potonju hrvatsku književnost egzistencijalističke inspiracije.
Kozarčaninove novele (zbirka Tihi putovi, 1939.) također se bave sudbinama hipersenzibilnih junaka, rastrzanih erotičkim žudnjama, neprilagođenih malograđanskoj sredini, progonjenih osjećajem osamljenosti i iskorijenjenosti.
== Djela ==
Mati čeka, Slovo, Zagreb, 1934.
Lirika, uredio Blaž Jurišić, (ostali autori: Ivan Dončević, Anton Nizeteo, Radovan Žilić), Hrvatska revija, Zagreb, 1935.
Sviram u sviralu, Zaklada tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1935.
Sam čovjek, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 2, knj. 9, Matica hrvatska, Zagreb, 1937.
Tuđa žena, Suvremeni hrvatski pisci, knj. 59, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1937.
Mrtve oči, Knjižnica Pododbora Matice hrvatske, knj. 8, Izdanje Pododbora Matice hrvatske, Zagreb, 1938.
Tihi putovi, Suvremena knjižnica Matice hrvatske, kolo 4, knj. 19, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1939.
=== Posmrtno ===
Sam čovjek, Nakladnički niz Jugoslavenski pisci, Zora, Zagreb, 1953.
Mrlje na suncu, Danas: suvremeni pisci Hrvatske, Zora, Zagreb, 1971.
Pjesme. Novele. Sam čovjek. Kritike, prir. Krsto Špoljar, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 131, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1975.
Tuđa žena ; Sam čovjek, Nakladnički niz Hrvatski roman / Mladost, Mladost, Zagreb, 1978.
Sam čovjek, Konzor, Zagreb, 1996.
Sam čovjek, prir. Goran Rem, Biblioteka Croatica : hrvatska književnost u 100 knjiga, kolo 2, knj. 39, Riječ, Vinkovci, 1998.
Izabrana djela, prir. Ante Stamać, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2008.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna sjedišta ===
Kozarčanin, Ivo Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Proleksis enciklopedija: Kozarčanin, Ivo
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Kozarčanin, Ivo (autorica: Nevenka Videk, 2009.)
Matica.hr / Kolo 4 2011. – Ivana Sabljak: »Pjesnik osamljenosti i tuge«  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2015. (Wayback Machine)
Matica.hr – Autori: Ivo Kozarčanin  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. svibnja 2016. (Wayback Machine)

KOZARČANIN, Ivo, pjesnik, prozaik i književni kritičar (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911 — Zagreb, 4. II. 1941). U Zagrebu nakon završene učiteljske škole 1932. počeo studirati na Filozofskom fakultetu. God. 1938–41. bio urednik i suradnik u Hrvatskom dnevniku. Za noćnoga povratka kući ustrijelio ga je stražar pred vojarnom u Ilici. U književnosti se javio pjesmom Umiranje u časopisu Mladost (1927–28), u kojem je nastavio surađivati do 1934, a novele, pjesme, romane i književne kritike objavio je među ostalim u periodicima Omladina (1927–31, 1935–36), Đačka družina (1928–30), Jadranska vila (1928–30), Svijet (1928–29), Vrelo (1928–31, 1936–38), Kulisa (1929–30), Smilje (1929–32, 1935–36, 1940–41), Hrvatska prosvjeta (1931–32), Obitelj (1931–33), Dom i škola (1932–39), Hrvatska revija (1932–40), 15 dana (1932–33, 1935), Srpski književni glasnik (Beograd 1932–37), Hrvatsko kolo (1933, 1935, 1937, 1939), Napredak (1933, 1937), Savremena škola (1933–34, 1936–39), Savremenik (1936–38, 1940–41), Hrvatski list (1938), Jadranski dnevnik (1938), Književnik (1938), Hrvatski radnik (1940), Morgenblatt (1940), Naša sloga (1940) i Pravica (1940); posmrtno su mu prozni prilozi tiskani u periodicima Slavonski narodni kalendar (1993) i Zaprešićki godišnjak (2003), a književnokritički prikazi u zbornicima Književna kritika o Ksaveru Šandoru Đalskom (Zagreb 1997) i Književna kritika o Nikoli Šopu (Zagreb—Sarajevo 2000). Prve književne radove namjenjuje djeci i mladeži. Pripovijetke skupljene u zbirci Mati čeka (1934), uglavnom prigodne (Sveti Nikola, Badnje veče Živka Živkovića), tmurnih tonova i andersenovske intonacije (Male priče o tratinčicama), kojima ne unosi novine u hrvatsku dječju prozu, zbog dramatičnih su motiva ocijenjene preteškima za djecu. U nekoliko pjesama jednostavna jezika i skladna ritma u zbirci Sviram u sviralu (1935) vedrim raspoloženjima i slikama prirode blizak je dječjoj percepciji (Tratinčice, Visibabe), no skloniji motivima prolaznosti i nestajanja te sjetnim tonovima (Umiranje ljeta, Jesenska pjesma) i osebujnoj metaforici, ne uspijeva dublje proniknuti u dječji doživljajni svijet. Svijetu prirode okrenut je i u elegičnom ciklusu Tuga ljeta, objavljenom u suautorstvu u zbirci Lirika (Zagreb 1935), a najbolje pjesničke ostvaraje skupio je u zbirci Mrtve oči (1938). Varirajući ljubavno-erotske te motive samoće i smrti, ponajviše ispovijeda izgubljenost i pesimizam; u njegovim ritmički zgusnutim stihovima kao korelacije duševnih stanja prevladavaju slike jeseni, kiše i magle, a u pjesničkoj paleti boja ističe se siva. Od stilskih figura često se služi personifikacijom i epitetima, kojima sugerira tjeskobna raspoloženja. Zaokupljen boli postojanja, K. je pjesnik iskonske tuge; osrednji elegičar čim se počinje ponavljati, ali autentičan pjesnik u nekoliko najrigoroznijih struktura u kojima njegov maniristički verbalizam nije poništio prvotni doživljaj (V. Pavletić). I u prozni izraz unosi emocionalno doživljavanje svijeta. Služeći se više pjesničkim nego proznim sredstvima, teži lirizaciji proze, te u novelističkom i romanesknom opusu pretežu lirski dijelovi i poetizacija stvarnosti. Varirajući temu ljudske otuđenosti i samoće, beznađa i očaja, ocrtava život osamljena, preosjetljiva pojedinca, rastrzana snovima, uspomenama i erotskim žudnjama, potonula u borbi s prazninom i učmalosti svakidašnjice te posljedicama opće moralne i materijalne bijede. Izmučeni i izranjavani životom, njegovi se likovi u prokletstvu samoće i nemoći prepuštaju nesmiljenoj sudbini, smrt im je naposljetku izbavljenje, a životna nada nestaje u crnini. K. je tako »u nijansiranju crnog u hrvatskoj prozi nenadmašan« (I. Aralica). U romanu Tuđa žena (1937), prepoznatljivih motivsko-tematskih podudarnosti s Krležinim Povratkom Filipa Latinovicza, melankoličan glavni junak pokušava pobjeći od samoga sebe, a nakon suočenja s provincijskom banalnošću i malograđanskom uskogrudnošću, ne našavši mir, vraća se u samotništvo i jednoličnost života u gradu. Nejednoliko komponiran roman Sam čovjek (1937), opsežnije građe i znatnije prožetosti socijalnokritičkim elementima, afirmira osamljenost kao temeljni životni osjećaj hipersenzibilnoga protagonista, koji, razvijajući tegobnu intimnu ispovijed u trećoj osobi, razotkriva svoju psihičku rascijepljenost. Junaku romana, očajnomu i depresivnomu Valentinu, nakon nemogućnosti dodira s drugim i neuspjela srastanja sa životom, samoća postaje progon i utočište. Posljedak je njegova specifična erotskoga iskustva, opterećena grijehom, pesimizam i sumnja u mogućnost ljudskoga komuniciranja i harmonična ljubavnoga odnosa. Taj primjer urbane romaneskne proze turobna ozračja, protkane lirskim i psihološkoanalitičkim pasažima, asocijativnim nizovima i lajtmotivima, kao »jedna od najvažnijih knjiga međuratne hrvatske književnosti«, svojim egzistencijalnim negativitetom, zajedno s Krležinim romanom Na rubu pameti, anticipira hrvatsku književnost egzistencijalističkoga nadahnuća (V. Visković). Kozarčaninova karakterističnoga ponavljanja motiva ima u pripovjednoj prozi skupljenoj u zbirci Tihi putovi (1939) i posmrtno tiskanoj Mrlje na suncu (1971). Poneke pripovijetke (Stara žena, Ljeto srdžbe i straha, U krugu, Prva krađa) imaju motivsko-tematsko ishodište u prvoj zbirci Mati čeka, te, baveći se emocionalnim stanjima traumatiziranihi psiho-socijalno determiniranih tragičnih likova, sadržavaju skriveni autobiografski sloj, ponajprije na iskustvenoj i spoznajnoj razini. Naglašenom socijalnom motivsko-tematskom okosnicom i klasnim obilježjima bliske su dijelom hrvatskoj međuratnoj socijalnoj literaturi i književnoj orijentaciji humanitarno angažiranih građanskih pisaca, a ponekim tematsko-stilskim elementima te simbolima (romantično ljetovanje, pastoralno ozračje, tajanstvo šume) potvrđuju nadahnuće djelima K. Hamsuna i B. Kellermanna. Iako mu granice između lirskoga i proznoga nisu čvrste, uspjevši svesti liričnost na pravu mjeru, K. je ostvario antologijske primjere lirske proze (Rujan, Tri gavrana i jedan čovjek, Vode rastu), a strukturni postupci i stilsko-gradbene sastavnice njegove proze u novijim se kritičkim raščlambama (Z. Babić, M. Samardžija) drže bitnim odlikama modernoga književnoga stvaralaštva. Zastupljen je u antologijama, tematskim izborima i čitankama Tisuću najljepših novela (1934), Hrvatski pjesnici između dva rata (1959), 100 romana književnosti jugoslavenskih naroda (1982), Ljubavna pisma hrvatskih književnika (1984), Gorki med (1986), Sunčeva livada (1990), Mila si nam ti jedina (1998), Antologija hrvatske novele (1997), Hrvatska božićna lirika (2000), Hrvatska uskrsna lirika (2001), Božićne priče (2001), Međaši (2004) i Antologija hrvatskoga pjesništva (2007), sve objavljeno u Zagrebu. Stihovi su mu uglazbljeni (Moja zemlja, 1944) i uvršteni u glazbeni udžbenik Mi smo sretno pokoljenje (Zagreb 1960). U opsežnom književnokritičkom opusu iznosi stajališta o hrvatskim književnim prilikama i književnom stvaralaštvu. Govoreći o mjestu književnika u društvu, upozorava na egzistencijske probleme hrvatskih pisaca i ugroženost njihova dostojanstva zbog društvenoga nehaja (Za dostojanstvo književnika. Hrvatska revija, 1937, 5; Za ugled književnika. Hrvatski dnevnik, 1939, 1027), u raspravama o vrijednosti i funkciji književnosti raskrinkava književne mediokritete (Vodeni cvjetovi. Hrvatska revija, 1938, 4), a u prikazu lirike slovenskoga pjesnika B. Vodušeka piše o problemu i nužnosti stvaralačkih i ideoloških promjena (Savremenik, 1940, 9–10). Objavio je studije i prikaze djela Krleže (Jadranska vila, 1929; Savremenik, 1936; Hrvatski dnevnik, 1938; Svijet 7 dana, 1938), Đ. Sudete i R. F. Magjera (Jadranska vila, 1930), K. Š. Gjalskoga (Omladina, 1935), D. Tadijanovića (Savremenik, 1937), T. Ujevića (Hrvatska revija, 1938), a u Hrvatskom dnevniku pisao o djelima S. S. Kranjčevića (1938, 1940), J. Polića Kamova (1938), A. G. Matoša (1939), F. Galovića (1939). Pisao i afirmativne članke o slovenskim piscima (I. Cankar, J. Kozak) te prevodio sa slovenskoga (Cankar, Martin Kačur. Zagreb 1934). Prevođen je na češki, slovački, slovenski i talijanski jezik. Rukopisna mu se ostavština čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a korespondencija je objavljena u njegovu časopisu Kronika (2003, 12). Potpisivao se i I. K., K.-n., I. Mirožić, Jov. Kozarčanin i Ninač Razok. DJELA: Mati čeka. Zagreb 1934. — Sviram u sviralu. Zagreb 1935. — Sam čovjek. Zagreb 1937 (4 izd. do 1996), Vinkovci 1998. — Tuđa žena. Zagreb 1937, 1978. — Mrtve oči. Zagreb 1938. — Tihi putovi. Zagreb 1939. — Mrlje na suncu. Zagreb 1971. — Pjesme. Novele. Sam čovjek. Kritike. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 131. Zagreb 1975.

Kozarčanin, Ivo, hrvatski književnik (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911 – Zagreb, 4. II. 1941). Završio je učiteljsku školu u Zagrebu, gdje je od 1932. studirao na Filozofskome fakultetu. Djelovao je kao novinar i slobodni književnik. Bio je urednik kulturne rubrike Hrvatskoga dnevnika (od 1938) te suradnik dnevnih listova i časopisa. Za noćnoga povratka kući ubio ga je stražar ispred vojarne u Ilici.Stvaralaštvo I. Kozarčanina odlikuje specifična isprepletenost proznog i lirskog u svim djelima. Blizak hrvatskoj književnoj tradiciji, posebice međuratnim hrvatskim pjesnicima, isprva je pisao pjesme u kojima su prevladavala melankolična raspoloženja i rezignacija. Objavio je zbirku Sviram u sviralu (1935), ciklus pjesama Tuga ljeta, tiskan u zajedničkoj knjizi Lirika (1935) s I. Dončevićem, A. Nizeteom i R. Žilićem, te Mrtve oči (1938), zbirku zrelijih pjesama s dominantnim motivima ljubavi i smrti, prožetu tragičnim doživljajem života, osjećajem egzistencijalne samoće, straha, nesigurnosti, tjeskobe i mračnim slutnjama. Na izražajnome planu prevladava slobodni stih s proznim elementima. I u prozi je dao naglašeno emocionalan doživljaj svijeta, kompleksnu sliku međuratne hrvatske stvarnosti i ljudskih odnosa te tragičnu viziju hrvatskog intelektualca. Naglašavajući tjeskobnost i osamljenost ljudskoga života, anticipirao je ujedno buduću zaokupljenost hrvatske proze općom egzistencijalnom problematikom. Romane je pisao pod jakim utjecajem Krležina Povratka Filipa Latinovicza. U romanu Tuđa žena (1937), unutar fabule uokvirene klasičnim ljubavnim trokutom, dan je realističko-naturalistički prikaz provincijske malograđanštine u međuratnoj Hrvatskoj, kojemu suprotstavlja duge lirske asocijativne monologe osamljena intelektualca umjetnika. Roman Sam čovjek (1937) urbana je proza kojom prevladava intiman doživljaj stvarnosti. Unutar fabularnoga okvira, koji čini životni put siromašnoga intelektualca ponikla u seoskoj sredini, a koji u gradu doživljava tipičan malograđanski prijezir, prepleću se tri motivska kruga: slike malograđanskoga života, erotski nesporazum i egzistencijalna samoća. Pripovijedanje u prvome licu kao osviješteno praćenje vlastite tragedije glavnoga lika omogućilo je unošenje lirskih segmenata te produbljenu psihološku analizu. I u novelistici se bavio problematikom društvenih odnosa te opće materijalne i moralne bijede, ali tek kao podloge za razmatranje određenih psihičkih stanja. Objavio je zbirke novela Mati čeka (1934), za djecu i mladež, i Tihi putovi (1939). Pisao je kritike i prikaze, uglavnom impresionističke i žurnalističke naravi, a s posebnom je naklonošću pisao o djelima M. Krleže. Prevodio je sa slovenskog jezika. Citiranje: Kozarčanin, Ivo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata