Jakov Gotovac

skladatelj; 1895-1982

Gotovac, Jakov, hrvatski skladatelj (Split, 11. X. 1895 – Zagreb, 16. X. 1982). Unatoč tomu što je glazbenička znanja stjecao donekle nesistematično i izvan konvencionalnih institucija – kao privatni učenik A. Meneghello-Dinčića, A. Dobronića, Ć. M. Hrazdire i J. Hatzea u Splitu, povremeno V. Rosenberga Ružića u Zagrebu, te kroz jednogodišnje (1920–21) pribivanje predavanjima J. Marxa na Muzičkoj akademiji u Beču – Gotovac se rano uključio u glazbenu praksu te jednako tako rano i uspješno počeo skladati, što je potom odredilo njegov konačni izbor profesije. Na početku I. svjetskog rata uključio se u rad pjevačkih društava »Zvonimir« i »Lisinski«, sudjelovao je pri organizaciji amaterskoga Hrvatskoga kazališnog društva za Dalmaciju, te od 1919. Splitske filharmonije, a 1922. i Filharmonijskoga društva u Šibeniku. Od 1923. djelovao je u Zagrebu, kao korepetitor te operetni i operni dirigent Hrvatskoga narodnoga kazališta (do 1957) i kao zborovođa Akademskoga pjevačkog društva Mladost (poslije Mladost-Balkan), koje je vodio sve do početka II. svjetskog rata, razvijajući i intenzivnu inozemnu koncertnu djelatnost (Engleska, Njemačka, Čehoslovačka, Grčka itd.). Godine 1943. nekoliko mjeseci obavljao je dužnost direktora i člana uprave Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta, da bi nakon rata preuzeo umjetničko vodstvo pjevačkoga društva »Vladimir Nazor«. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1964).Gotovac je uz vršnjaka K. Baranovića i nešto starijega F. Lhotku najizrazitiji predstavnik tzv. glavne struje nacionalnog glazbenoga smjera u Hrvatskoj, osobito aktualna između dvaju svjetskih ratova. Osnovne značajke te struje – oslanjanje na folklor u okvirima kasnoromantične i neoklasicističke estetike – Gotovac je najuspjelije ostvario u domeni glazbenog kazališta, orkestralnog i zborskog žanra. Nepogrješiv osjećaj za prirodni melodijski i ritamski dinamizam folklorne fraze (geografski i etnički vrlo raznolika podrijetla), gdjekad citirane, a češće imitirane ili simulirane, u njegovim najboljim ostvarenjima (zborskoj Koledi, orkestralnom Simfonijskom kolu i operi Ero s onoga svijeta) pribavio mu je priznanja i popularnost daleko izvan granica vlastite zemlje. Pritom Gotovac gdjekad, kao u Koledi, dodiruje slojeve arhaičnog, ili pak, kao u Simfonijskom kolu, primarnu pučku energiju glazbenosti prevodi u internacionalno razumljiv jezik, koji unutar europske glazbe sredinom XX. st. ispunjava potrebu za osvježenom tradicijom. Obje su osobine idealni spoj pronašle u komičnoj operi Ero s onoga svijeta, u kojoj Gotovac otkriva sve bogatstvo svojega scenskog instinkta i dara za glazbenu ironiju, uspješno ugrađenih i u vokalnim skladbama Jadovanka za teletom ili rugalici Rizvan-aga. Citiranje: Gotovac, Jakov. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Jakov Gotovac (Split, 11. listopada 1895. – Zagreb, 16. listopada 1982.) bio je hrvatski operni dirigent i skladatelj.
== Životopis ==
Jakov Gotovac rođen je u Splitu 1895. godine. U rodnome gradu polazio je i završio, 1913. godine, Klasičnu gimnaziju i stekao prve glazbene spoznaje u Armanda Meneghella-Dinčića, violončelo, potom u Antuna Dobronića harmoniju te u Cyrila Metoděja Hrazdire instrumentaciju i dirigiranje. Nakon mature studirao je pravo na Pravnome fakultetu u Zagrebu, te nakon početka Prvoga svjetskog rata u Splitu. Zbog zdravstvenih poteškoća (hiposkolioza) bio je pošteđen vojne obveze.
Prvi njegov opus Dva skerca za mješoviti zbor na narodne tekstove (1916.) pokazao je pravac kojim će njegovo stvaralaštvo ići. Bio je to put nacionalnog glazbenog realizma, kojem će gotovo bez izuzetka ostati vjeran u svojim daljnjim ostvarenjima. Za svoja vokalna djela, Gotovac je često uzimao narodne tekstove. Stihovi iz narodne lirike i epike našli su u njemu izvanrednog tumača, umjetnika koji je znao ne samo tonovima ocrtati njihov sadržaj, nego i glazbenim sredstvima podati potrebno raspoloženje i dočarati sredinu. Uz folklorna obilježja, Gotovac je u svoja djela unio i mediteransku raspjevanost, prožetu senzibilnošću, što se najviše odrazilo u operama. Vrhunci njegovog prvog stvaralačkog razdoblja su narodni obred Koleda (1925.) i Simfonijsko kolo (1926.), uz koje treba još spomenuti scensku glazbu za Gundulićevu Dubravku (1926.) i romantičnu narodnu operu Morana (1930.). Iduća etapa u Gotovčevom opernom stvaralaštvu je njegova komična narodna opera Ero s onoga svijeta (1935.) koja je obišla više od 80 europskih glazbenih pozornica i izvođena je na devet jezika. U književno vrijednom libretu Milana Begovića, Gotovac je našao izvrsnu podlogu na kojoj se u okviru arhitektonski izrađene cjeline mogao slobodno prepustiti svim svojim sklonostima za komiku i humor. Praizvedba opere Ero s onoga svijeta bila je 2. studenoga 1935. godine u zagrebačkome HNK, a 10. siječnja 2018. godine bila je 700. izvedba te opere.
Vodio je pjevačka društva Mladost (poslije Mladost-Balkan) i Jug. Godine 1943. nekoliko mjeseci obavljao je dužnost direktora i člana uprave Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta, a nakon Drugoga svjetskog rata vodio je pjevačka društva Pavao Markovac i Vladimir Nazor.
Opus Jakova Gotovca još sadrži opere Mila Gojsalića (1951.), Dalmaro (1958.) i Stanac (1959.), više orkestarskih djela, zborskih kompozicija i solo pjesama.
Bio je redoviti član JAZU od 1977. godine, te počasni član Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu.
Umro je u Zagrebu 1982. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Opus ==
=== Orkestralna djela ===
Simfonijsko kolo op. 12 (1926.)
Pjesma i ples s Balkana op. 16 (1939.)
Orači op. 18 (1937.)
Guslar op. 22 (1940.)
Dinarka (1945.)
Bunjevačke igre (1960.)
== Zborska djela ==
2 Scherza (1916.), u siječnju 1918. Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir praizvelo je Aj moj Mijo iz Opusa 1 (Dva scherza)
2 Pjesme za muški zbor (1918.)
2 Pjesme čuda i smijeha (1924.)
Koleda (1925.)
Dubravka op. 13 Pastorala za mješoviti zbor i orkestar na tekst Ivana Gundulića (1927. – 1928.)
3 momačka zbora (1932.)
Pjesme vječnog jada (1939.)
Pjesme zanosa (1955.)
=== Solo pjesme ===
Djevojka i mjesec za alt i orkestar (1917.)
Moments érotiques za glas i klavir (1929.)
2 Soneta za bariton i orkestar (1921.)
Djevojačke pjesme za glas i klavir (1923.)
Kroz grad za glas i klavir (1924.)
Rizvan-aga za bariton i orkestar (1938.)
Pjesme čeznuća za glas i orkestar (1939.)
=== Opere ===
Morana op. 14 (1928. – 1930.)
Ero s onoga svijeta op. 17 (1933. – 1935.)
Kamenik op. 23 (1939. – 1944.)
Mila Gojsalića op. 28 (1948. – 1951.)
Đerdan op. 30 (1954. – 1955.)
Dalmaro op. 32 (1958.)
Stanac op. 33 (1959.)
Petar Svačić op. 35 opera-oratorijum (1969., prerađena 1971.)
== Nagrade i priznanja ==
1919.: Prva nagrada na natječaju Srpskoga pjevačkog društva u Zagrebu, za zborne skladbe op. 1. i op. 3
1964.: Nagrada Vladimir Nazor, za životno djelo.
1972.: Nagrada AVNOJ-a, za životno djelo.
== Povezani članci ==
Hrvatski skladatelji klasične i folklorne glazbe
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Jagoda Martinčević, "Otiša mali u mužikante!", Podlistak: Uz 20. obljetnicu smrti – Jakov Gotovac, nepokolebljivi maestro hrvatske nacionalne glazbe, Slobodna Dalmacija, 11. studenoga 2002., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 31. siječnja 2008.)
(engl.) Jakov Gotovac Tracks, bbc.co.uk

GOTOVAC, Jakov, skladatelj i dirigent (Split, 11. X. 1895 — Zagreb, 16. X. 1982). Sin Petra iz Vinova Gornjeg, trgovca u Splitu. G. je 1913. završio splitsku Klasičnu gimnaziju; usporedo je od svoje četrnaeste godine stjecao glazbenu naobrazbu učeći u A. Meneghella-Dinčića violončelo, potom u A. Dobronića harmoniju te u C. M. Hrazdire instrumentaciju i dirigiranje. Nakon mature upisao se po očevoj želji na Pravni fakultet u Zagrebu, ali ga izbijanje I. svjetskog rata vraća u Split, jer je zbog zdravstvenih poteškoća (hiposkolioza) bio pošteđen vojne obveze. U Splitu se uz pravni studij nastavlja baviti glazbom; proučava partiture domaćih i stranih skladatelja, a za boravaka u Zagrebu, radi polaganja ispita na Pravnom fakultetu, dopunjuje svoju glazbenu naobrazbu privatnim studijem kontrapunkta u V. Rosenberga-Ružića. Potkraj rata počinje surađivati s J. Hatzeom koji ga poučava kompoziciju; uza nj upoznaje talijansku opernu tvorbu i zakonitosti kazališne umjetnosti te razvija smisao za glazbeno-scensko oblikovanje. Već od gimnazijskih dana stječe i izvoditeljsko glazbeno znanje, najprije muzicirajući sa školskim tamburaškim ansamblom, potom u Splitskomu muzikalnom društvu »Zvonimir« na čijim priredbama nastupa kao član (tenor) pjevačkog zbora i tamburaškog orkestra te violončelist i timpanist. Pjeva i u novoutemeljenom (1914) muškom pjevačkom zboru »Lisinski«, koji o Božiću 1914. izvodi u splitskoj stolnici njegovu prvu skladbu Tantum ergo za 4 glasa. Mješoviti zbor »Zvonimir« predstavio je na koncertu u siječnju 1918. prvi put Gotovčevu svjetovnu skladbu Aj moj Mijo iz opusa 1 (Dva scherza). G. je tada već višestruko zaokupljen glazbom i glazbenim zbivanjima u svome gradu, postavši splitski izvjestitelj časopisa Sv. Cecilija (1914–15), član odbora i dramaturg amaterskoga Hrvatskoga kazališnog društva za Dalmaciju, splitski povjerenik Hrvatske filharmonije iz Zagreba, član »artističkog odbora« Splitske filharmonije, osnovane 1919. Sklada i nove opuse zborne glazbe i vokalne lirike, među kojima poslije mnogo izvođenu baladu Djevojka i mjesec, op. 2 (1917) i Dva muška zbora, op. 3 (1918). God. 1919. dobiva za zborne skladbe op. 1. i op. 3 prvu nagradu na natječaju Srpskoga pjevačkog društva u Zagrebu, što je značilo prekretnicu u njegovu životu i konačnu odluku da se profesionalno posveti glazbi. God. 1920–21. boravi u Beču uz potporu M. Obuljena, vlasnika nakladničke tvrtke Edition Slave, u kojoj, radeći pomoćne poslove na notnim izdanjima, zarađuje za život te na Muzičkoj akademiji polazi predavanja glasovitog skladatelja i teoretika Josepha Marxa. Uz to u Beču ima prilike pratiti prvorazredne koncertne i operne izvedbe starije i nove europske glazbe čime znatno obogaćuje svoje glazbene vidike. Po povratku u Split ne nalazi pravu priliku za glazbeno djelovanje pa u proljeće 1922. prihvaća u Šibeniku mjesto voditelja glazbene sekcije Sokolskog društva, koja je tada njegovim nastojanjem osamostaljena i reorganizirana u Filharmonijsko društvo s mješovitim zborom i orkestrom. Već iduće godine kao gost dirigira Zagrebačkom filharmonijom, a uspjeh toga koncerta omogućio mu je trajnije angažmane u zagrebačkom glazbenom životu te je nakon nekoliko mjeseci preselio s obitelji u Zagreb, gdje ostaje do kraja života. Najprije je angažiran u HNK od 1923. kao operni korepetitor i ravnatelj scenske glazbe, a od 1924. nastupa kao operetni i baletni dirigent, ubrzo zatim je operni dirigent sve do umirovljenja 1958; ujedno je 1943. i direktor Opere. Istodobno je po dolasku u Zagreb postao zborovođom akademskoga pjevačkog društva »Mladost«, 1930. sjedinjenoga u »Mladost-Balkan«, koje je vodio do 1947. priređujući, uz koncerte u domovini, turneje po europskim zemljama (Belgija, Engleska, Njemačka, Grčka, Čehoslovačka, Španjolska i dr.), promičući zborne skladbe hrvatskih autora. Kada se zbor »Mladost-Balkan« 1947. priključio KUD »Vladimir Nazor«, G. ga je nastavio voditi sve do 1958. Uz to je od 1934. do rata i potom 1946–47. vodio muški zbor Hrvatskoga obrtničkoga glazbenog društva »Jug« i kraće vrijeme pjevački zbor »Pavao Markovac«. Povremeno je dirigirao i koncertima orkestralne glazbe. Uza sve angažmane, u Zagrebu se punim stvaralačkim žarom posvetio skladanju, stječući ubrzo priznanja i popularnost i u inozemstvu. God. 1924. praizvodi Maja Strozzi-Pečić cikluse popijevaka Djevojačke pjesme, op. 8 i Kroz varoš, op. 9, 1927. Zagrebačka filharmonija predstavlja Simfonijsko kolo, op. 12, 1928. praizvedena je scenska glazba za Dubravku, 1930. prva opera Morana u Brnu, a 1935. opera Ero s onoga svijeta u zagrebačkom kazalištu. Slijedi simfonijska meditacija Orači (Zagreb 1937), Pjesme čeznuća, praizvedene u Wiesbadenu (1939) i dr. U tom razdoblju stvaralačkog uzleta skladao je svoja najbolja djela koja i danas žive na kazališnim i koncertnim podijima, a u skladbama koje je stvarao u poslijeratnom razdoblju samo je kadšto dosezao izvornost i maštovitost djela iz prethodnog razdoblja. G. je izrazit i dosljedan pobornik novonacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi. Od gimnazijskih dana, kada mu je odlučujuće poticaje za taj smjer dao njegov učitelj A. Dobronić, G. pronalazi stvaralačke pobude i skladateljsku građu u folkloru. Već u svoja Dva scherza za mješoviti zbor, koja je nakon nekoliko kraćih početničkih radova skladao 1916. i označio kao svoj op. 1, pokazao je i načine na koje će se koristiti folklorom: katkad preuzima folklorne motive doslovce no većinom sklada u duhu narodne glazbe pronalazeći melodijske, ritmičke i kolorističke kombinacije bliske narodnoj glazbenoj tradiciji. Nadahnuće u oba slučaja nalazi poglavito u hrvatskom folkloru ali i u folklornom nasljeđu drugih južnoslavenskih naroda. Težište je Gotovčeva glazbenog izričaja na melodici, bilo da je zasniva na jednostavnoj glazbenoj zamisli poput narodnog napjeva ili je oblikuje prema načelima umjetničke glazbe, ali redovito s izrazitom mediteranskom pjevnošću; mjestimice se u njegovoj melodici naziru i utjecaji talijanskog opernog stila. Bogatu melodijsku invenciju sjedinjuje s izrazitim ritmičkim pulsiranjem. Ritmika njegovih skladba, jasnih i preglednih obličja, protječe, doduše, pretežito u pravilnim obrascima, ali maštovitim kombinacijama, koje podupire odgovarajućim odabirom i mijenama tempa i dinamike, on gradi snažne dramatske lukove razvijajući ih do raspojasanih vrhunaca. Harmonijska sredstva temelji na tradicionalnim tonalnim funkcijama ili na folklornim ljestvičnim sustavima. Prema potrebi služi se vrlo efektno oporošću disonance ali se, osim jednog ekspresionističkog zaleta (u ciklusu Kroz varoš), redovito zadržava u granicama tonalnosti. Dojmljivu živopisnost u ocrtavanju izvanglazbenih sadržaja (poglavito u orkestralnim skladbama) postiže koloristički bogatom orkestracijom koja u najuspjelijim ostvarenjima doseže raskošnu zvučnost novoromantičkog orkestra. Svoj je glazbeni govor G. izgradio otkrivajući sam, urođenim darom i vlastitom praksom, zakonitosti glazbenog oblikovanja. Svjestan zarana svojih sklonosti te mogućnosti i potreba svoje okoline, skladanje je započeo vokalnom glazbom i malim oblicima. Obogaćen znanjem i iskustvom tek je u razvijenijoj zagrebačkoj okolini proširio stvaralačko zanimanje na druge veće i složene oblike orkestralne glazbe i glazbenoga kazališta. Forme simfonijske, koncertantne, komorne, glasovirske i oratorijske glazbe nisu ga privlačile. Primarno vokalni skladatelj, nadahnut riječju, G. je velik dio svog opusa posvetio zbornim skladbama i solo-popijevci. Uglazbljivao je ponajviše tekstove iz narodnog pjesništva ili iz pera domaćih pjesnika među kojima su Đ. Arnold, D. Domjanić, J. Franičević Pločar, R. Katalinić Jeretov, I. Mažuranić, Ruža Lucija Petelinova i dr. Ravnajući pjevačkim zborovima, svoje je iskustvo pretočio u majstorski oblikovan vokalni slog, posve srašten sa sadržajem i ritmom riječi, lirskih (Pod jorgovanom, iz opusa 3), satiričkih ili tugaljivih (Jadovanka za teletom iz opusa 10). Nadasve je značajan ciklus Koleda za muški zbor i mali instrumentalni sastav, oblikovan u nizu od pet stavaka u kojima G. predočuje praslavenski običaj obrednog čestitanja krajnje jednostavnim glazbenim sredstvima, svedenima na kraće obrasce koji se ponavljaju. Izvorne melodijske zamisli skladane su posve u narodnom duhu, a instrumentalna pratnja za puhaća glazbala i udaraljke nalikuje primitivnim seoskim sastavima. Djelo se svrstava među antologijske prinose novijoj hrvatskoj zbornoj glazbi. U solo-popijevkama došao je do izražaja Gotovčev dar za pjevnu melodiku i lirski izraz. Skladao ih je uz pratnju glasovira ili manjeg orkestra, pretežito na ljubavne i erotski obojene stihove (Djevojka i mjesec, Dvije anakreontske, Moments érotique, Pjesme čeznuća), zatim na pošalice i rugalice poput antologijske Rizvan-aga i ciklusa od pet groteska Kroz varoš te na meditativno-refleksivne tekstove (Intima). Iz Gotovčeva ranog razdoblja su njegove, poslije mnogo izvođene, obradbe i harmonizacije narodnih napjeva 14 Narodnih pjesama iz Dalmacije za muški zbor i 6 za glas i glasovir te Primorska suita, prvi njegov pokušaj slobodne obradbe folklornih motiva. Gotovčeve orkestralne skladbe programnoga su karaktera, sadržajno i motivički temeljene na narodnoj baštini. Prva i ujedno najbolja, Simfonijsko kolo (1926), djelo je oštre, živahne plesne ritmike, snažnih kontrasta, bujne orkestracije; doživjelo je i koreografsku postavu te ostalo do danas jedno od najizvođenijih Gotovčevih djela. I ostale su orkestralne skladbe svojom slikovitom sadržajnošću i čvrstom metroritamskom okosnicom dale poticaje koreografskim obradbama (Orači, Dinarka). Svijetu glazbenoga kazališta pristupio je 1928. skladajući scensku glazbu za Gundulićevu pastirsku igru Dubravka, u kojoj već pokazuje smisao za glazbeno ocrtavanje komičnih situacija i za efektnu gradaciju do završnice Himne slobodi. God. 1930. dovršio je prvu od svojih osam opera, romantičnu narodnu operu Morana, kojoj nedostaje glazbeno-dramsko jedinstvo, djelomice zbog scenske nedorađenosti libreta, iako sadržava pojedine uspjele zborne odlomke i glazbeno živo predstavljene likove. God. 1933–35. sklada komičnu operu Ero s onoga svijeta na libreto M. Begovića prema narodnoj priči. Literarno dotjeraniji dramski tekst, nabijen komikom situacija i replika, nadahnuo je Gotovca da živopisno i realistično uobliči suprotstavljene karaktere i komične zaplete, preplećući lirski raspjevane arije zaljubljenih protagonista s humoristički, katkad i groteskno obojenim napjevima komičnih likova. Melodika je pučki jednostavna, pjevna, dopadljiva, mjestimice preuzeta iz folklornog blaga, recitativi se stapaju s ritmikom i akcentuacijom govora, nastupi zbora vješto su utkani u dramsko zbivanje, a čitav glazbeno-dramski tok odvija se u neprekidnoj dinamičnoj gradaciji do velebne završnice – kola, sa solistima, zborom i plesačima. S Erom je G. ostvario djelo u potpunosti prožeto duhom narodnog melosa, a istodobno posve izvorno i po čitavom glazbeno-scenskom izričaju jedinstveno. Doživjevši više od tri tisuće izvedaba na hrvatskim i svjetskim pozornicama (u prijevodima na devet stranih jezika), Ero se potvrdio najboljom hrvatskom komičnom operom i stekao trajnu popularnost. U operi Kamenik (1944) pokušao je, s manje uspjeha, obraditi socijalnu problematiku. Povijesne teme uglazbio je u »muzičkoj drami« Mila Gojsalića (1951) i operi Petar Svačić (1969) hoteći nastaviti tradiciju Lisinskog i Zajca. Prilagođujući se jednoličnom pripovjedačkom načinu epskih tekstova, u tim djelima napušta raspjevanost operne melodike te prelazi na nizanje duljih, statičkih glazbenih scena približivši se tipu oratorijske opere. U opernoj legendi Dalmaro (1961) prevladava suzdržaniji način u glazbenoj dramatici i izražavanju folklornog idioma. U opernoj jednočinki Stanac (1959), prema Držićevoj pokladnoj igri, ponovno oživljava Gotovčev smisao za komiku i oblikovanje južnjački pjevne melodike. Glazbenim igrokazom Đerdan (1955) dao je vrijedan prinos hrvatskom pučkom glazbenom kazalištu. G. je također povremeno objavljivao rasprave i kritičke napise u časopisima i novinama Život (Split 1919), Gluma (1923), Comoedia (Beograd 1924–25), Muzika (Beograd 1928), Novosti (1931, 1940), Pravda (Beograd 1931–32, 1934), Novo doba (Split 1932, 1936–37, 1939), Jutro (Ljubljana 1937), Politika (Beograd 1937), Hrvatski dnevnik (1938), Novi list (1941), Osječka pozornica (1941–42). Tijekom više od 5 desetljeća stvaralaštva G. je uporno slijedio započeti smjer te nije bitno mijenjao stil i način koji je razvio u prvih dvadesetak godina, ostajući vjeran svojim temeljnim umjetničkim načelima: raditi u službi iskrene umjetnosti i u slavu svojega hrvatskog naroda (iz pisma I. Boškoviću, 1965). Skladateljski nadahnutom sintezom narodnog duha i izvornog umjetničkog govora stvorio je djela koja ostaju vrhunski dosezi hrvatske glazbe novonacionalnog izraza. Skladbe su mu većim dijelom tiskali još za života mnogi nakladnici u zemlji i inozemstvu. U Zagrebu su u međuratnom razdoblju prva izdanja objavili, posebice tvrtke Albini (Ero s onoga svijeta i Koleda, 1936, pojedine solo-popijevke i dr.), Rosskamp, Sklad (zbirka Narodne pjesme iz Dalmacije), Šidak i sam autor; u poslijeratnom razdoblju Muzička naklada, Nakladni zavod Hrvatske, Nova pjesma, Kulturni radnik, Savez RKUD »Zborovi« i u novije doba Hrvatsko društvo skladatelja u seriji Ars Croatica (Izabrane popijevke). Od inozemnih izdavača najviše je skladba u prvotisku objavila tvrtka Schott u Mainzu (Simfonijsko kolo, 1935; Koleda, 1936; Guslar, Orači, Pjesma i ples sa Balkana i Rizvan aga, 1940; Dva muška zbora i Tri momačka zbora, 1953. i dr.), zatim Universal Edition u Beču. Opera Ero s onoga svijeta snimljena je u cijelosti kao TV opera na RTV Zagreb u režiji D. Marušića (1982) te na LP ploči (Jugoton). Bio je od 1977. redoviti član JAZU te počasni član HNK u Zagrebu; dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« 1964. i Nagradu AVNOJ-a 1972. za životno djelo. DJELA (praizvedbe): Tantum ergo za 4 glasa a cappella. Split 1914. — Dva scherza. 1. Oklada, 2. Prigovor (tekst narodnih pjesama), za mješoviti zbor, op. 1. Split 1918. — Dva muška zbora. 1. Pod jorgovanom (A. Šantić), 2. Na Vardaru (V. Ilić), za muški zbor, op. 3. Zagreb 1920. — Dvije anakreontske pjesme. 1. Pijem, pijem, 2. Na noćištu (Đ. Jakšić), za muški glas i glasovir, op. 4 (pratnja orkestrirana 1939). Split 1920. — Moments érotiques. 1. Puste želje, 2. Momački jadi, 3. U prkos (narodno pjesništvo), za muški glas i glasovir, op. 6. Split 1922. — Dva soneta. 1. Grozdana, 2. Krčmarica Janja (M. Vidaković), za bas i orkestar, op. 7. Zagreb 1923. — Djevojačke pjesme. 1. Dođi, 2. Tuge moje, 3. Sjaj, Mjeseče, 4. Nisam znala (narodno pjesništvo), za sopran i glasovir, op. 8. Zagreb 1924. — Kroz varoš. Pet groteska prema narodnim napjevima iz Splita. 1. Ljeti pred kućom, 2. Pralja pri poslu, 3. Pod dragine prozore, 4. Mornar u krčmi, 5. Kod stola na slavi, za glas i glasovir, op. 9. Zagreb 1924. — Djevojka i mjesec, balada za alt i mali orkestar (Đ. Arnold), op. 2. Zagreb 1925. — Dvije pjesme čuda i smijeha. 1. Jadovanka za teletom, 2. Smiješno čudo (narodno pjesništvo), za mješoviti zbor, op. 10. Split 1925. — Koleda. Narodni obred u pet dijelova za muški zbor i instrumentalni sastav, op. 11. Split 1925. — Primorska suita. Obradba narodnih napjeva: 1. Brodarska, 2. Podoknica, 3. Tanac, za muški zbor, op. 5. Split 1925. — Barbari mi smo (D. Anđelinović), za mješoviti zbor. Karlovac 1926. — Jeka s Jadrana za muški zbor. Sušak (1927). — Simfonijsko kolo za veliki orkestar, op. 12. Zagreb 1927. — Dubravka, scenska glazba za pastirsku igru I. Gundulića za mješoviti zbor i orkestar, op. 13. Zagreb 1928 (obrađeno i kao koncertna suita. Zagreb 1939). — Naišo Erbez, narodna pjesma iz Bosne za srednji glas i glasovir. Zagreb 1928. — Amerikanska jahta u splitskoj luci, scenska glazba za komediju M. Begovića. Zagreb 1930. — Jadran (R. Katalinić Jeretov), za muški zbor. Zagreb 1930. — Morana, romantična narodna opera u 3 čina (na libreto A. Muradbegovića), op. 14. Brno 1930, Zagreb 1931. — Ave Maria za sopran, violinu i harfu. Zagreb 1931. — Daj ruku (D. Domjanić), za glas i glasovir. Zagreb 1931. — Naš Jadran, vojnička koračnica za puhački orkestar. Zagreb 1931. — O, zašto smo se sreli! (V. Petrović), za glas i glasovir. Zagreb 1931. — Tri momačka zbora. 1. Ponuda dragoga, 2. Kad idu kosci, 3. Momčeto bez gunčeto (narodno pjesništvo), za muški zbor. Zagreb 1932. — Pjesma i ples sa Balkana za gudački kvartet, op. 16. Zagreb 1933 (prerađeno za gudački orkestar, Zagreb 1939). — Ero s onoga svijeta, komična opera (na libreto M. Begovića), op. 17. Zagreb 1935. — Orači, simfonijska meditacija za veliki orkestar, op. 18. Zagreb 1937. — Pjesme čeznuća. 1. Mornareva ljuba, 2. Žalba na zemlju, 3. S dragim u svijet (narodno pjesništvo), za ženski glas i mali orkestar, op. 20. Wiesbaden 1939. — Pjesme vječnoga jada. 1. Pjesma žitonoša (tekst s egipatskog spomenika iz XVI. st. pr. n. e.), 2. O, klasje moje (A. Šantić), za muški zbor, op. 20. Zagreb 1939. — Rizvan-aga, rugalica na jedan odlomak iz epa »Smrt Smail Age Čengića« I. Mažuranića za bariton i orkestar, op. 19. Zagreb 1939. — Selim-beg, balada (J. Jovanović-Zmaj), za bas i glasovir. Zagreb 1939. — Guslar, simfonijski portret za veliki orkestar, op. 22. Zagreb 1940. — Crna priča, balada o Petru Svačiću za bariton i orkestar. Zagreb 1941. — Lijepa naša domovina, hrvatska himna (harmonizacija i instrumentacija). Zagreb 1941. — Iz čitanke kćeri Ranke, 5 dječjih pjesama na tekstove iz čitanke za osnovne škole. 1. Dom, 2. Molimo se, Lado, 3. Majka uz kolijevku, 4. Proljeće, 5. Poštar, za dječji zbor. Zagreb 1942. — Intima. 1. Sve utaman, 2. Siga, 3. Lanac, 4. Gavan, 5. Bor (V. Nazor), za glasovir, op. 26. Zagreb 1946. — Kamenik, opera (na libreto R. Nikolića, prema nacrtu M. Foteza), op. 23. Zagreb 1946. — Pjesme obnove. 1. Na rad!, 2. Novi grad, 3. Slava (R. L. Petelinova), za muški zbor, op. 25. Zagreb 1946. — Dinarka. Ples bola i ponosa za orkestar, op. 24. Praizvedeno kao balet. Split 1947. — Dvije snahe. 1. Snaha bana Milonjića, 2. Snaha Anđelija (iz »Gorskog vijenca« P. P. Njegoša), za bariton i glasovir, op. 27. Beograd 1948. — Nove brazde (J. Franičević Pločar), za mješoviti zbor. Zagreb 1949. — Mila Gojsalića, historijska muzička drama u 3 dijela (na libreto D. Anđelinovića), op. 28. Zagreb 1952. — Mi (V. Nazor), za muški zbor. Zagreb 1953. — Zvonimirova lađa (V. Nazor), za mješoviti zbor, op. 29. Zagreb 1953. — Đerdan, muzički igrokaz (prema motivima D. Šimunovića, libreto napisali C. Jakelić i J. Gotovac), op. 30. Zagreb 1955. — Pjesme zanosa. 1. Naš grad (V. Nazor), 2. Orlov let (R. L. Petelinova), za mješoviti zbor, op. 31. (Zagreb) 1955. — Stanac, komična opera (libreto prema Držiću V. Rabadan), op. 33. Zagreb 1959. — Bijeli kameni grad za mješoviti zbor. Dubrovnik 1964. — Dalmaro, operna legenda (libreto R. L. Petelinova), op. 32. Zagreb 1964. — Terra tremuit za muški zbor. Zagreb 1966. — Petar Zoranić za mješoviti zbor. Zagreb (1969). — Slava Lisinskome za mješoviti zbor. Zagreb 1969. — Petar Svačić, opera oratorij (libreto Z. Tomičić), op. 35. Zagreb 1992.

u spomen kompozitoru Jakovu Gotovcu

(doslovno iz odluke: „Ulica, što se odvaja od Petrove ulice u smjeru juga do Vlaške ulice između Kamaufove ulice i Marohnićeve ulice, imenuje se u spomen kompozitoru Jakovu Gotovcu u ULICA JAKOVA GOTOVCA“)

Wikipedia Wikidata