Janko Drašković

preporoditelj, prvi predsjednik Matice ilirske/hrvatske; 1770-1856

Drašković, Janko, hrvatski preporoditelj i političar (Zagreb, 20. X. 1770 – Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856). Nije stekao formalnu naobrazbu; školovao se privatno, no odlično poznavanje prava i tečno znanje latinskoga te nekoliko svjetskih i slavenskih jezika učinili su ga jednim od najobrazovanijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj. U razdoblju od 1787. do 1792. služio je u vojsci kao djelatni časnik. Napustivši zbog bolesti vojnu službu u činu natporučnika, nastanio se na svojem imanju Rečici kraj Karlovca, ali je povremeno živio i u Zagrebu. U sastavu dobrovoljačkih jedinica (1802. kao potpukovnik, a 1805. i 1809–11. kao pukovnik) sudjelovao je u protunapoleonskim ratovima. U političkom životu bio je prisutan od 1792., kada je prvi put sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora. Od 1825., nakon obnove ustavnosti, osim u radu Hrvatskoga sabora, redovito je sudjelovao i u radu zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora. Suočen s nastojanjima mađarskog nacionalizma, koji je u svojoj težnji za stvaranjem velike, jedinstvene mađarske države bio golema prijetnja hrvatskoj municipalnoj autonomiji, Drašković se oko 1830. priključio mladomu naraštaju građanske inteligencije, koja je svojom djelatnošću upravo polagala temelje hrvatskom nacionalnom pokretu. God. 1832. u Karlovcu je iz tiska izašla njegova Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem. Bila je to prva programska politička brošura napisana štokavskim narječjem. Nastala je uoči zasjedanja zajedničkoga sabora, a imala je poslužiti hrvatskim zastupnicima na njemu da pariraju mađarskim nacionalnim aspiracijama. U njoj se Drašković založio za to da Hrvatska dobije samostalnu vladu (»sovjetni dikasterium kraljevski«) s obnovljenom banskom vlašću, da se narodnu jezik (štokavština) uvede kao službeni jezik na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i razvojačene Vojne krajine, trebalo obuhvatiti i dio južnoslavenskog područja, konkretno prostor Bosne te slovenske zemlje. Naziv teritorijalno-političke cjeline koja bi, prema Draškoviću, nastala uz pomoć Bečkoga dvora, s time da njezino konstituiranje ne bi podrazumijevalo i prekid državnopravnih veza s Ugarskom, glasio bi »Ilirija Velika«, odnosno »Kraljevstvo Iliričko«. Uz to, Drašković se u Disertatiji založio i za određene gospodarske i prosvjetne reforme, kojima krajnji cilj nije bio ukinuće, nego poboljšanje efikasnosti feudalnog sustava. Pogledi što ih je izložio u Disertatiji imali su funkciju političkog, socijalnog i kulturnog programa preporodnoga pokreta, a Drašković ih je kao zastupnik u velikaškoj kući zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora odlučno branio u razdoblju između 1832. i 1836. Drašković je dao i književni prinos preporodnomu pokretu. Osim domoljubnih pjesama, što ih je objavio u Danici (Poskočnica, Pěsma domorodska, Napitnica ilirskoj mladeži, 1835; Mladeži ilirskoj, 1836), valja spomenuti i spis Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter (1838), u kojem se suprotstavio prihvaćanju njemačkog jezika i kulturnih obrazaca njemačke kulture među ženama. Drašković je izravno sudjelovao i u izgradnji institucionalne infrastrukture preporodnoga pokreta (Čitaonice ilirske, Narodnoga muzeja, Matice ilirske, Narodnoga kazališta, Gospodarskoga društva). U razdoblju nakon zabrane ilirirskog imena 1843. Drašković se gotovo u potpunosti posvetio političkom djelovanju. Kao istaknuti prvak Narodne stranke, koristeći se svojim vezama s bečkom vladom i dvorom, napose s barunom F. Kulmerom, nastojao je spriječiti gušenje hrvatskog nacionalnog pokreta, nastavljajući se pritom žestoko odupirati mađarskim nacionalnim zahtjevima. God. 1848. povukao se iz vodstva Narodne stranke. Premda je zbog godina odbio prijedlog da prihvati bansku čast, predsjedao je 22. III. 1848. u Zagrebu skupštini na kojoj se pokušalo formulirati program hrvatskog pokreta 1848/49., a sudjelovao je i u radu Hrvatskoga sabora, zastupajući stajalište da Hrvatska mora dobiti samostalnu vladu te zadržati zajedničko zakonodavstvo s Mađarima, ali ga prilagoditi svojim potrebama. Citiranje: Drašković, Janko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Grof Janko Drašković (Zagreb, 20. listopada 1770. – Radgona, 14. siječnja 1856.) bio je hrvatski političar, »najstariji hrvatski preporoditelj«. Bio je prvi predsjednik Matice hrvatske.
Član je velikaške obitelji Drašković, čije rodoslovlje seže u 15. stoljeće.
== Životopis ==
Najpoznatiji član obitelji – grof Janko Drašković rodio se 20. listopada 1770. godine u Zagrebu. Sin je pukovnika, grofa Ivana VIII. i Eleonore Felicite, rođ. Malatinski. Bio je jedan od najobrazovanijih ljudi svog doba u Hrvatskoj. Govorio je i pisao hrvatski, latinski, njemački, francuski, talijanski, mađarski i rumunjski jezik, a poznavao je i sve slavenske jezike. Osnovnu izobrazbu stekao je privatnim poukama na obiteljskim imanjima Brezovica, Rečica kraj Karlovca i u mjestima u kojima je njegov otac kao časnik austrijske vojske bio na službi. Pohađao je zagrebačku Klasičnu gimnaziju. Studij prava i filozofije završio je u Beču. U mladosti se posvetio vojnoj karijeri u austrijskoj vojsci i sudjelovao je (od 1789. do 1792. godine) u ratu protiv Francuza postigavši čin natporučnika. Vojsku je morao prekinuti, vjerojatno zbog bolesti, krajem 1792. godine. No, ipak od 1802. do 1805. godine sudjelovao je u protufrancuskim ratovima u Dalmaciji, kada je prvo imao čin potpukovnika, a potom čin pukovnika. Nakon smrti prve supruge Cecilije vjenčao se 1808. godine s barunicom Franciskom Kulmer von Rosenpichl und Hohenstein (1788. – 1846.). Ponovno je sudjelovao u protunapoleonskim ratovima od 1809. do 1811. godine.
Kao čovjek snažnih domoljubnih osjećaja – ušao je u krug najistaknutijih sudionika hrvatskog narodnog preporoda, premda su mu bile već 62 godine kada se aktivno pridružio narodnom pokretu. Potkraj 1832. godine grof Janko Drašković je u Karlovcu objavio politički spis pisan štokavskim narječjem, naslovljen Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom, koji zapravo predstavlja prvi cjeloviti i zreli nacionalni program u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti. Disertacija je, što ukazuje i puni naslov spisa, zapravo bila politički naputak za buduće zastupnike koje je Hrvatski sabor trebao izabrati za zajednički Ugarsko-hrvatski sabor u Požunu (današnja Bratislava). Grof Drašković savjetuje buduće zastupnike da se založe za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu koju on naziva Velika Ilirija, a koja bi obuhvaćala (tadašnju) Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i Bosnu, i slovenske zemlje Kranjsku, Štajersku i Korušku.
Grof Drašković je i književno sudjelovao u hrvatskom preporodu, te je 1835. godine u Danici objavio tri pjesme („Poskočnica“, „Pĕsma domorodska“ i „Napitnica ilirskoj mladeži“) u kojima slavi domovinu, slobodu i vino i osuđuje narodne izdajice. Godine 1836. godine u istome časopisu objavio je pjesmu „Mladeži ilirskoj“ u kojoj zadužuje mladež za uvođenje „domorodnog jezika“.
Grof Drašković je potaknuo i rad Ilirske čitaonice koja je ponajviše njegovom zaslugom i osnovana 1838. godine i ubrzo postala žarištem hrvatskog preporoda. Do 1848. godine kada se povukao iz vodstva bio je prvak Narodne stranke.
=== Smrt ===
Umro je 14. siječnja 1856. godine u Radgoni (Bad Radkersburg), u Štajerskoj, gdje je bio na liječenju u radgonskoj bolnici. Pokopan je na groblju u Gornjoj Radgoni (Oberradkersburg) zato što Radgona sve do početka 20. stoljeća nije imala vlastito groblje. Od 13. lipnja 1893. godine, kada su njegovi posmrtni ostatci preneseni, počiva u Ilirskoj arkadi na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Kad je umro, osiromašen, u Radgoni, oglasili su se poštovatelji njegova domovinskoga djela: među njima dva najveća hrvatska pjesnika — Ivan Mažuranić i Petar Preradović.
Kad su njegovi posmrtni ostatci bili preneseni u zajedničku grobnicu na Mirogoju 1893. godine, Hrvatsko sveučilišno literarno društvo Zastava objavilo je malu, lijepo opremljenu spomenicu kao zahvalu za sve ono što je napravio za hrvatski narod i za hrvatsku mladež.
== Djela ==
Disertatia iliti Razgovor Darovan Gospodi Poklisárom Zakonskim y buduchjem Zakonotvorzem Kraljevinah nasih Za buduchu Dietu Ungarsku odaslanem, Karlovac 1832.; Leipzig, 1834.; pretisak Karlovac, 1991.
Ein Wort an Iliriens hochherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes, Zagreb, 1838.; Prag, 1845.
Gedrengte(!) historisch-politische Darstellung des Ungari-schen Landtages, 1832–1834., (u rukopisu)
== Rodoslovlje ==
== Spomen ==
2020.: Hrvatska pošta u seriji Znameniti Hrvati izdala je prigodnu marku s njegovim likom i prigodnu omotnicu prvog dana na kojoj su Lelja Dobronić, Ivan Krstitelj Rabljanin i grof Janko Drašković. Autor maraka je Duje Šegvić, splitski dizajner.
2023.: 10. veljače, u Matici hrvatskoj u Zagrebu prigodom obilježavanja Dana Matice hrvatske otkriveno je njegovo poprsje (rad akademskoga kipara Stipe Sikirice).
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna sjedišta ===
Janko Drašković, Kolo, broj 3, 2007.
Drašković, Janko, Hrvatski biografski leksikon, Mladen Švab (1993.)
Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom, dizbi.hazu.hr

DRAŠKOVIĆ, Janko, narodni preporoditelj i političar (Zagreb, 20. X. 1770 — Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856). Sin Ivana VIII, pukovnika, i Eleonore Felicite, rođ. Malatinski. Osnovnu izobrazbu stekao privatnim poukama na obiteljskim imanjima Brezovica, Rečica kraj Karlovca i dr. te u mjestima u kojima je njegov otac kao časnik službovao u austrijskoj vojsci, npr. u Csíkczeredi u Sedmogradskoj (Erdelj). Nisu poznati arhivski spisi koji bi dokazali tvrdnje starijih Draškovićevih životopisaca da je gimnaziju polazio u Zagrebu. U dobi od 15–16 godina studira pravo i filozofiju u Beču. God. 1787. stupa kao zastavnik u 37. ugarsku pješačku pukovniju (J. De Vinsa) sa sjedištem u Nagy Váradu (Oradea u Rumunjskoj). Također je služio u Galiciji, a 1789. sudjeluje u opsadi Beograda pod G. E. Laudonom. Potkraj 1792. kao natporučnik napušta vojsku nakon duljeg boravka na dopustu, koji se objašnjava lomom noge ili bacanjem krvi. Za protunapoleonskih ratova bio je u dobrovoljačkim jedinicama 1802. potpukovnik te 1805. i 1809–11. pukovnik. Nikada nije položio prisegu Napoleonu unatoč tome što je bio blizak s istaknutim vladinim ljudima – francuskim generalima A. F. L. Marmontom i H. G. Bertrandom, s kojima se dopisuje na francuskom jeziku, i što mu se u Napoleonovoj Hrvatskoj nalazio gotovo jedini posjed – Rečica. Banluk u Banatu i Brezovicu prodao je, a kako je od crkve često uzimao veće zajmove, ostali su posjedi postupno prešli u vlasništvo zagrebačkog biskupa. Nakon smrti prve supruge Cecilije, ud. Pogledić, oženio se 1808. Franjicom Kulmer. Imao je široku naobrazbu, pa su ga na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. držali najobrazovanijim u Hrvatskoj. Toj naobrazbi, dopunjivanoj mnogim putovanjima po Europi, vrelo je bilo u velikoj knjižnici povjesničara M. Istvánffyja, koja je dijelom bila u obitelji Drašković. Boravak u Parizu 1808. povezan je s njegovim stupanjem u slobodnozidarsku ložu Philanthropes réunis. D. je govorio i pisao hrvatski, latinski, njemački, francuski, talijanski, mađarski i rumunjski, a poznavao je i sve slavenske jezike. Od 1792. sudjeluje u radu Hrvatskog sabora. Biran je u više odbora: za insurekciju, za korištenje jamničke kiselice i dr. Prigodom drugog vjenčanja objavu je napisao hrvatskom štokavicom, a 1818. za posjeta cara Franje I. Zagrebu predvodio je pred biskupskim dvorom M. Vrhovca prigodno kolo u kojem su se pjevale narodne pjesme. Nakon obnove ustavnog života 1825. djelatno sudjeluje u Hrvatskom i zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. U sedmom desetljeću života započinje svoje najdjelatnije razdoblje. U doba sve jačeg pritiska Mađara na stara hrvatska municipalna prava i njihove težnje za što većim širenjem i primjenom mađarskog jezika u Hrvatskoj, kada se svojim djelima javljaju od starijih F. Kušević (De municipalibus juribus, 1830) te od mlađih Lj. Gaj (Kratka osnova, 1830), P. Štoos (Nut novo leto, 1831) i I. Derkos (Genius patriae, 1832), D. objelodanjuje najcjelovitiji program hrvatskoga narodnog preporoda. God. 1832. u Karlovcu tiska djelo Disertatia iliti razgovor. To je prva izrazito programska politička brošura pisana štokavskim narječjem, u kojoj D. još nije upotrijebio Gajeve pravopisne prijedloge. Time je hrvatski narodni preporod dobio politički, gospodarski i kulturni program. D. u tom spisu traži »savjetni dikasterium kraljevski«, dakle samostalnu vladu, obnovljenu bansku vlast te narodni jezik kao službeni na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i razvojačene Krajine, s vremenom zahvatilo i Bosnu te slovenske zemlje koje graniče s Hrvatskom. Njegov naziv za takav sklop zemalja jest »Ilirija velika« ili »kraljevstvo iliričko«, a za ostvarenje tih težnja pretpostavlja pomoć habsburškog dvora. J. Šidak drži da J. Horvat griješi kada taj program naziva »austro-slavizmom« te sumnja da bi takva politička koncepcija dovela »do trijalističkog uređenja Monarhije«. Draškovićevo stajalište o nekidanju državnopravnih veza s Ugarskom pretpostavlja čak i njezinu novčanu pomoć. To je navelo K. Georgijevića da Draškovićevu političku koncepciju pogrešno ocijeni kao »sasvim feudalsku«, štoviše kao »istorisku i državnopravnu, feudalsku«. D. polazi sa stajališta velikoga zemljišnog posjednika te je potpuno svjestan gospodarske zaostalosti Hrvatske, čak i prema drugim dijelovima Habsburške Monarhije, pa glavnu pozornost posvećuje trgovini, napose izvoznoj, i to preko Rijeke. Također se zauzimlje za razvoj obrta i industrije i u sklopu njezinih potreba za reformu školstva, njegovu demokratizaciju i usmjerenje na stručnu izobrazbu. U svim prijedlozima i u nacrtu najrazličitijih reforma ističe »peljdu Mađarah« (primjer), pa se čini da slijedi liberalnoga grofa I. Széchényija, s kojim dijeli naklonost prema engleskom postupnom političkom razvoju. Istodobno žestoko osuđuje francuski revolucionarni put, tj. nagle promjene. Kao pripadnik visokog plemstva D. se u društvenom pogledu zauzimlje za usporavanje razaranja feudalnih odnosa moralnim savjetima te uvođenjem u plemićki stalež »svakog po pameti izvišenoga i u činih jasnoga čojka«. God. 1832–36. D. je temeljem odjeka Disertacije bio izabran za zastupnika u velikašku kuću zajedničkoga ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu te mu se pružila prilika da svoje ideje, barem djelomično, i praktično zastupa. U zajedničkom saboru beskompromisno se odupro »hegemonističkim težnjama madžarskog plemstva«. God. 1833. ipak je glasovao protiv fakultativnog otkupa kmetova. D. i kao književni stvaralac sudjeluje u preporodnom pokretu. God. 1835. u Danici je objelodanio tri pjesme Poskočnica, Pěsma domorodska i Napitnica ilirskoj mladeži, koje se po svojim obilježjima ne izdvajaju iz hrvatske kajkavske dopreporodne poezije, a slave domovinu, slobodu i vino te osuđuju narodne izdajice. Njegova misaono najvažnija i najdulja pjesma jest Mladeži ilirskoj (Danica, 1836). U njoj naznačuje zadatke mladog naraštaja. Osudio je zavist i neslogu, naglasio važnost narodnog jezika, obrazovanja i sl., u čemu se ne razlikuje od ostalih preporodnih pjesnika. Osim toga, u njoj je upozorio na ulogu trgovine, šuma, mora, pa čak i potrebu strateških granica. D. je zaslužan za širenje preporodnih ideja i štokavštine u višim društvenim slojevima, napose plemstvu, koje je okupljao u svojem domu, učinivši ga jednim od vrela širenja preporodnog pokreta. God. 1838. objelodanjuje u Zagrebu spis Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter, nastao radi suzbijanja jakog prodora njemačkoga jezika i kulture među žene, kojim je za hrvatski narodni pokret pridobio mnoge plemkinje. Iste godine osnovana je uglavnom njegovim trudom i zauzimanjem Čitaonica ilirska, koja ubrzo postaje žarištem preporoda i rasadnikom mnogih kulturnih institucija: Narodnog muzeja, Matice ilirske, hrvatskoga glumišta i dr. God. 1839. Draškovićevim nastojanjem raspisuje se natječaj za objelodanjivanje knjiga gospodarskog sadržaja. Napose se zauzeo za osnivanje Narodnoga kazališta 1840, a 1842. drži programski govor pri osnivanju Matice. Kad je 1843. zabranjena uporaba ilirskog imena, preporod je doživio udarac, pa je D. morao najveću pozornost i svu energiju posvetiti političkom djelovanju i borbi s mađaronima. U tome se oslanjao na svoje veze u bečkoj vladi i na habsburškom dvoru, pri čemu uspješno surađuje s barunom F. Kulmerom, koji je na dvoru imao snažne pozicije. D. je kao vođa bio iskusniji i staloženiji od mladog Lj. Gaja, s kojim se ipak sretno nadopunjivao. U kritičnim situacijama bio je svojevrsnim zaštitnikom i promicateljem preporodnog pokreta i Gaja, napose u višem sloju plemstva. God. 1848. povukao se iz vodstva Narodne stranke. Iako je zbog poodmaklih godina otklonio bansku čast, predsjedao je 25. ožujka Narodnoj skupštini, na kojoj je donesen prvi program prekretne 1848/49. u Hrvatskoj. Također je 1848. sudjelovao u radu Sabora. God. 1851. povukao se s položaja predsjednika Matice. Njegova je Disertatia prevedena na njemački već 1834, a Ein Wort 1845. na češki jezik. God. 1817. postaje carskim i kraljevskim komornikom. Odlikovan je Redom Sv. Stjepana, a 1853. postaje tajnim savjetnikom. Svoj posljednji posjed Rečicu prodao je u doba apsolutizma, a kupac se obvezao na plaćanje godišnje rente, no ubrzo je proglasio bankrot te je D. ostao bez prihoda. Za života su mu pjesme spjevali tada istaknuti prigodničari A. Nagy i Lj. Jelačić, a posmrtno P. Štoos, D. Demeter i I. Mažuranić. U rukopisnoj zbirci NSB pod signaturom R 3017 čuva se njegov rukopis Gedrengte(!) historisch-politische Darstellung des Ungari-schen Landtages (1832–1834). Građa o Draškoviću nalazi se u Arhivu Hrvatske. DJELA: Disertatia iliti Razgovor Darovan Gospodi Poklisárom Zakonskim y buduchjem Zakonotvorzem Kraljevinah nasih Za buduchu Dietu Ungarsku odaslanem. Karlovac 1832; Leipzig 1834; pretisak Karlovac 1991. — Ein Wort an Iliriens hochherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes. Agram 1838, Prag 1845.

Wikipedia Wikidata