Janko Jurković

književnik; 1827-1899

JURKOVIĆ, Janko, pedagog i pisac (Požega, 21. XI. 1827 — Zagreb, 20. III. 1889). Nakon niže gimnazije 1842. u Požegi, završio 1844. dvogodišnji filozofski studij i 1848. bogoslovlje u Zagrebu, gdje je 1848–50. kao privatist studirao na Pravoslovnoj akademiji, a 1854–55. pripremao se za učiteljski ispit iz klasične filologije na bečkom Sveučilištu. Čekajući na ređenje, radio kao pomoćnik urednika Katoličkoga lista te se, oduševljen ilirskim pokretom, počeo baviti književnošću. Istupio 1849. iz sjemeništa i prešao u uredništvo Gajevih Narodnih novina. God. 1851–52. bio je perovođa vukovarske podžupanije, a od 1852. namjesni učitelj u zagrebačkoj i 1855–60. pravi učitelj u osječkoj gimnaziji. Nakon premještaja u Zagreb nastavnik je do 1862, perovođa Hrvatske dvorske kancelarije do 1865. i od 1864. službeni prevoditelj hrvatskih nastavnih spisa na njemački jezik te drugi školski nadzornik za Hrvatsku i Slavoniju, a 1865–68. savjetnik pri Namjesničkom vijeću. God. 1871–74. bio je tajnik za bogoštovlje i nastavu, a 1874–87. nadzornik srednjih pučkih škola u Hrvatskoj i Slavoniji. Djelujući na području školske uprave, istaknuo se kao organizator te autor i provoditelj školskoga zakona. Član je pravopisnoga povjerenstva 1862–64. Prema nalogu bana I. Mažuranića 1873. bio u povjerenstvu za pripremu zakonske osnove o ustroju višega trgovačkoga učilišta u Zagrebu, a 1874. izradio je Zakonsku osnovu ob ustroju pučkih učiona i preparandija za pučko učiteljstvo, koja je odlukom Hrvatskoga sabora postala zakonom. Pisateljski rad započeo kao sjemeništarac objavivši preradbu pripovijesti K. Šmida Janješce (1848). U hrvatsku književnost ulazi u razdoblju protorealizma te, iako se razvija pod utjecajem zapadnoeuropske, u prvom redu njemačke književnosti, oblikuje vlastiti pripovjedni stil s odmjerenošću latinskoga izričaja i elementima narodnoga govora te ga A. Šenoa uz F. Kurelca drži najboljim hrvatskim prozaistom. S naglašenim tematskim pomakom prema aktualnoj društvenoj zbilji, humorom, ponekad i satirom, ocrtava malograđanski i poluintelektualni svijet, a bez idealizma opisuje i selo. U pripovijesti sa značajkama moderne pripovjedačke strukture Ulomci iz lomna i krševita života jednoga starovjerskoga pučkoga učitelja (Neven, 1855), poslije naslovljenoj Pavao Čuturić, napustivši hajdučko-tursku tematiku u hrvatskoj novelistici, opisom poluinteligenta u liku seoskoga učitelja ostvaruje literarni tip simboličkoga značenja. Liku učitelja vraća se u pripovijetkama Timotija Patkov (1872) i Seoski mecenati (1880), a u poučnim pripovijetkama za mladež Tri lipe i Prelja (1858) i Milko i Darinka (1863) prepoznatljivi su elementi nacionalne romantičarske struje. Elemente komike unosi u prozu Izabrana djela (1862) s podnaslovom Šaljivi spisi, od kojih su Tuskulaniade (Neven, 1860) »izvanredno uspjeli počeci našeg literarnog feljtona« i »prethodnici Šenoinih Zagrebulja« (D. Jelčić, M. Šicel). Okušao se u kraćem putopisnom žanru (Mikroskopične crtice putopisne, od Zagreba do Novoga Sada. Pozor, 1862), a pisao i poučne pjesme, basne i dramske tekstove, uzimajući za komedije zaplete iz narodnih pripovijetka (Što žena može, 1872). Najzanimljiviji dio njegova opusa čine rasprave o književnoestetskim i književnoteorijskim pitanjima u kojima se zauzima za više estetske kriterije u književnosti, iako ih ne uspijeva uvijek i dosljedno primijeniti u vlastitim djelima. — Bavio se jezikoslovljem; u raspravi Misli o jeziku (Neven, 1855), zauzima se za njegovanje i zaštitu hrvatskoga jezika, a o njegovim izražajnim obilježjima u pučkim govorima piše u članku O metafori našega jezika (Rad JAZU, 1875, 31). Ozbiljnost pisateljskoga posla, potrebu sustavnoga rada i svestrane izobrazbe pisca promiče u raspravama Pismo nekomu mladom prijatelju o spisateljskom zvanju (uvršteno u Hrvatsku književnu kritiku. Zagreb 1950) i Naši kalendari (Pozor, 1862), a teorijske postavke o kazalištu iznosi u člancima Moja o kazalištu (Neven, 1855) i O narodnom komusu (Rad JAZU, 1869). Dramska djela izvođena su mu na kazališnim scenama u Zagrebu (1871, 1873, 1881, 1886, 1917, 1924), Dubrovniku (1925–26) i Samoboru (1939). Priredio izdanja Relkovićeva Satira (1857) i Kanavelićeva epa Sveti Ivan biskup trogirski (1858), sastavio hrvatsko-latinske vježbenice za hrvatske gimnazije (1863) te prevodio s francuskoga (F. R. de Chateaubriand, J. de La Fontaine). Surađivao u periodicima Neven (1854–56), Narodne novine (1859–60, 1862), Leptir (1861), Naše gore list (1861, urednik), Novi pozor (1869), Rad JAZU (1869–70, 1875), Vienac (1869–70, 1872), Agramer Zeitung (1874, 1881), Die Drau (1874), Agramer Tagblatt (1886), Mali dobrotvor (1896–97), Rodoljub (1897), a radovi su mu objavljeni i u Glasniku Županije požeške (1911), Međimurskim novinama (1920) i Mladosti (1927–28). Uvršten u Antologiju hrvatskoga humora (Zagreb 1999) te u antologijski izbor Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas (Zagreb 2002). Pravi član JAZU od 1867, a nakon Šenoine smrti 1882. preuzeo i mjesto potpredsjednika MH. Djela su mu prevođena na albanski, češki i njemački jezik. Potpisivao se i J. J. DJELA: Tri lipe ili grijeh neokajan, neoprošten i Prelja. Osijek 1858, Zagreb 1861² (Tri lipe i Prelja). — Žiće svetoga Alojzija Gonzage. Zagreb 1861. — Izabrana djela, 1. Zagreb 1862. — Što žena može. Zagreb 1872. — Dramatička djela, 1–2. Zagreb 1878–1879. — Sabrane pripoviesti, 1–2. Zagreb 1880–1881. — Smiljana. Zagreb 1886². — Izabrane komedije. Zagreb 1926. — Izabrane pripovijetke. Zagreb 1930. — Pavao Čuturić. Zagreb 1932, 1941². — Timotija Patkov. Zagreb 1941.

Janko Jurković (Požega, 21. studenog 1827. – Zagreb, 20. ožujka 1889.) hrvatski književnik i novinar. Stilski je pripadao dvama razdobljima, jer je pisao u razdoblju kad je romantizam prelazio u realizam; zapravo ga se računa u protorealizam. Pisao je komedije, novele, pripovijetke, pjesme, feljtone, jednu dramu i tragediju. Značajan je po unosu humorističnih i satiričnih elemenata.
Rodio se u Požegi 1827. godine. Po većini izvora, datum rođenja je 21. studenog, dok neki noviji izvori navode 21. rujna kao datum rođenja. Studirao je bogoslovlje, a nakon revolucionarne 1848. godine se prebacio na pravo u Zagrebu. U isto vrijeme je radio kao novinar u Narodnim novinama. Nakon četiri godine je suplentom u gimnaziji u Zagrebu. Na tom mjestu je godinu dana, nakon čega odlazi u Beč, potom u Osijek i opet u Zagreb. U Zagrebu je predavao u Klasičnoj gimnaziji od 1853. do 1862. godine.
Književna povijest hrvatskog jezika ga svrstava među prve hrvatske komediografe i među autore najboljega stila. U usporedbi s drugim hrvatskim književničkim suvremenicima, bio je među najškolovanijima. Još u prvim stvarateljskim godinama djeluje suprotno ondašnjim kretanjima hrvatske književnosti, dotičući se stilova i tema koje su dotadašnjim hrvatskim piscima bile nevrijedne opisivanja. Sâm je značajan jer predstavlja svojevrsni prevrat u hrvatskome književnom stvarateljstvu, jer se okrenuo tim drugim temama i ujedno se odmaknuo se od tema koje su vladale onovremenom hrvatskom književnošću, tema koje su zapravo ponajviše bile odraz nižerazrednih djela njemačke književnosti. Svojstveno mu je bilo davanje značaja humornim elementima. Majstorski je opisao hrvatsku malograđanštinu u vremenu kad je bila u usponu na društvenoj ljestvici. Prvo uspješnije djelo mu je Pavao Čuturić.
Nakon toga djela je nastavio stvarati na isti način. Napisao je mnoštvo novela u kojima je, na ne baš oštar način, iznio sve grdosti u ondašnjemu hrvatskom društvu. Građu za svoje novele Pavao Čuturić i dr. uzimao je iz svakidašnjeg života. Jurković je bio pristaša (tek nastajućeg) realizma u književnosti, zbog čega ga se svrstava u protorealiste. Likove svojih djela stvarao je prema živim modelima.
Iako ga se pamti po mnoštvu komedija, napisao je i djela ozbiljnijeg sadržaja, dramu Posljednja noć i tragediju Smiljana. Zanimljivost je da je jednu svoju poznatiju komediju Tuskulanijada nazvao prema Ciceronovu spisu Tusculanae disputationes . Osobito je s uspjehom znao opisati neke tipične osobine hrvatskoga malograđanstva iz vremena kad se ono tek počelo društveno izdizati.
== Izvori ==
HRT  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. rujna 2008. (Wayback Machine) Na današnji dan, pristupljeno 28. travnja 2011.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Wikipedia Wikidata