Janko Leskovar

književnik; 1861-1949

Janko Leskovar (Valentinovo, 12. prosinca 1861. – Valentinovo, 4. veljače 1949.) bio je hrvatski učitelj i književnik.
== Životopis ==
Leskovar je rođen 12. prosinca 1861. u Valentinovu kod Pregrade. Njegov djed je bio kovač. Otac mu se zvao Ivan Leskovar, a supruga mu je bila Terezija Leskovar.
Po završetku učiteljske škole (1880.), službovao je kao učitelj u mnogim mjestima. Nakon što se umirovljuje 1922. vraća se u rodno selo u kojem ostaje sve do svoje smrti 1949. U književnosti se javio kao tridesetogodišnjak svojom novelom Misao na vječnost koja je objavljena u "Vijencu" 1891. godine. Godine 1892. i 1894. objavljuje još dvije pripovijesti u "Vijencu" - Katastrofa i Poslije nesreće. U godinama 1896. i 1898. objavljuje svoja jedina dva romana - Propali dvori i Sjene ljubavi. Posljednje njegovo djelo, Kraljica zemlje, tiskano je 1905. godine.
U svom desetogodišnjem književnom stvaralaštvu Leskovar je bio zaokupljen psihološkom analizom likova naglašeno nezainteresiranih ili nesposobnih za životnu borbu. Njegovi junaci postaju žrtvama vlastitih fikcija, kao ljudi kontemplacije koji život motre sa strane umjesto da u njemu djeluju.
Kroz njegova djela se isprepliću utjecaji Gjalskog, Turgenjeva i Schopenhauera.
Po njemu se naziva tip lika (leskovarac), pasivni junak koji je sklon povratku u prošlost, stalnom razmišljanju i sjećanju na događaje koji završavaju tragično.
== Najpoznatija djela ==
Romani:
Propali dvori
Sjene ljubavi
Pripovijesti:
Katastrofa
Poslije nesreće
Izgubljeni sin
Jesenski cvijeci
Kraljica zemlje
Novela:
Misao na vječnost
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

LESKOVAR, Janko, prozaik (Valentinovo kraj Pregrade, 12. XII. 1861 — Valentinovo, 5. II. 1949). Nakon završetka preparandije 1880. u Zagrebu, službovao kao učitelj 1881–83. u Slavoniji, potom do 1897. u Hrvatskom zagorju (od poč. 1890-ih dulje ravnatelj u Krapinskim Toplicama), od 1900. u Karlovcu i od 1906. u Zagrebu. Bio je županijski školski nadzornik, 1908. kratko u Osijeku te do umirovljenja 1914. u Zagrebu. Reaktiviran 1920, do ponovnoga umirovljenja 1922. učiteljevao u Lovrećim Selima. U književnosti se javio na zalasku realizma kao već formiran pisac novelom Misao na vječnost (Vienac, 1891, 13), u kojoj otklonom od realističke pripovjedne matrice, napose kreacijom tankoćutna, psihički nestabilna lika Đure Martića, unosi novinu u hrvatsku prozu. Opterećen unutrašnjim proživljavanjem, iscrpnim intelektualističkim analizama, sjenama prošlosti te košmarnim snovima, poniranjem u sebe i svoju patnju, učitelj Martić sublimira glavne značajke modernističke proze. Prepoznat kao novelist intimnosti (M. Marjanović), L. u novelističkom ciklusu nastavlja raščlanjivati duševne dvojbe samotnih, labilnih čudaka, idealizmu sklonih individualista, nadahnutih književnom i filozofskom tradicijom (I. S. Turgenjev, P. Bourget, A. Schopenhauer, E. Swedenborg, E. Hartmann), koji u životnim prekretnicama završavaju u samoći, ludilu ili smrti. Nedjelatni i neodlučni Leskovarovi antijunaci tragične su osobe, socijalno i klasno uvjetovani patnici, slomljeni egzistencijalnom zbiljom (F. Ljubić – Katastrofa. Vienac, 1892, 17–19), nemoćnici sputani krutim moralnim obzirima i gubitkom samopouzdanja (I. Ivanović – Poslije nesreće. Vienac, 1894, 37–40; vlastelin Imrović – Jesenski cvijetci. Nada, 1897, 1–4) ili zaneseni preljubnici koji postaju čak i ubojice (M. Tihanović – Priča o ljubavi. Život, 1900, 2). U romanu naoko realistične tematike Propali dvori (1896), junakovo djelovanje ostaje na maglovitoj, nerealiziranoj ideji; nepoduzetan i kolebljiv, Pavao Petrović, sputan strahom od života, u presudnom trenutku odustaje od donošenja odluke. U psihološkom pak romanu Sjene ljubavi (1898), glavni junak, preosjetljivi Marcel Bušinski, u svojoj pasivnosti, malodušju, bezvoljnosti i sebičnoj zatvorenosti ostaje usmjeren isključivo na svoj unutarnji svijet. Autoanalitična misaonost, osjećajnost i podrobno psihološko portretiranje reduciraju akciju, te Leskovarovi junaci, prepušteni prebiranju po vlastitoj prošlosti, zapadaju u tjeskobu i pesimizam. Nemoćni i melankolični dekadenti preosjetljivih živaca, izgubljeni u malim i duhovno skučenim provincijskim okolinama, mazohističkim seciranjem vlastite intime i rezignacijom promiču spoznaju da se razumom ne može sve dokučiti jer »pokraj našega iskustvenog svijeta postoji još jedan metapsihički svijet«. Stoga su jednostavne kompozicije i sažete fabule Leskovarove proze podređene opisu unutarnjega doživljaja; razvijaju se u slikama psihičkih stanja i raspoloženja, ugođajima, osjećajima za nijansu i pojedinost u karakterizaciji likova te opisu krajolika i interijera. Nakon 1900 (s iznimkom novele Kita cvijeća, 1903) L. se okrenuo društvenoj tematici s elementima naglašene socijalne dimenzije (Patnik, 1900; Bez doma, 1901; Izgubljeni sin, 1903). Ostvaren prije početka hrvatske moderne (1897), glavni dio Leskovarova koherentna opusa od devet novela i dvaju romana, likovima kolebljivaca i slabića – leskovarcima (I. Frangeš) – posve se uklopio u prozni model s prototipom modernističkoga antijunaka fin de sièclea, koji pod represivnim režimom K. Khuena Héderváryja zapada u beznađe i pesimizam. Tematskim i stilskim iskorakom iz tradicije realizma L. je zaslužan za uspostavu prozne paradigme hrvatske književne moderne, napose kreiranjem lika intelektualca »nove duhovne i misaone dispozicije« (K. Nemec), pripadnika naraštaja prokušanoga neimaštinom, političkim progonima i nasiljem tuđinske vlasti, koji postaje simbolom nesretne hrvatske inteligencije. Realistički zasnovanom autorskom pričom u trećoj osobi blizak je impresionizmu, nedohvatljivošću junakovih težnja za idealnim neoromantizmu, a metafizičkim i okultnim sadržajima svrstava se među prve hrvatske fantastičare. Novelama, književnokritičkim člancima i polemikama javljao se u periodicima Smilje (1879–82, 1895–96), Agramer Tagblatt (1891, 1905, 1908, 1923), Agramer Zeitung (1891), Vienac (1891–92, 1894, 1903), Narodne novine (1893), Nada (1897, 1903), Die Drau (1900, 1904), Na domaćem ognjištu (1900–01), Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900), Život (1900), Novice gospodarske, ob(e)rtniške in narodne (Ljubljana 1901), Pokret (1905), Sijelo (Prag 1905–06), Strossmayer koledar (1907), Domači prijatelj (Prag 1908), Slovenski jug (Beograd 1912), Hrvatska njiva (1917–18), Murska straža (Radgona 1919), Zagreber Tagblatt (1923–24), Jugoslavija (1930), Hrvatski dnevnik (1940) i Neue Ordnung (1942–43). Autobiografske zapiske Janko Leskovar o sebi i O slučaju Janka Leskovara objavio je u Vijencu (1944, 1, 6–10); odlomci su tiskani i u Hrvatskom zagorju (2004). Uvršten je u izbore Hrvatski pripovjedači (1907) M. Ogrizovića, Hrvatski pripovjedači (1917) B. Vodnika te Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski pripovjedači (2001), Tijelo tvoje duše (2004) i Još uvijek lijepe (2009), sve tiskano u Zagrebu. Djela su mu prevođena na njemački, engleski, francuski, talijanski, češki, mađarski, slovenski i španjolski jezik te esperanto. Promicao odgojno-nastavni rad te bio djelatan u povjerenstvima za hrvatski jezik i kao predavač na tečajevima Saveza učiteljskih društava (1906). Od 1991. u Pregradi se održava kulturna manifestacija Dani Janka Leskovara, a 1992. priređen je znanstveni skup te pokrenuta edicija Zagorski cvijeci, u kojoj su objavljene dvije knjige Sabranih djela. DJELA: Propali dvori. Zagreb 1896 (7 izd. do 2005). — Sjene ljubavi. Zagreb 1898, 1920². — Katastrofa. Zagreb 1901. — Pripovijesti. Zagreb 1917. — Pripoviesti, 1–2. Zagreb 1944. — Djela. Zagreb 1953, 223–450. — Propali dvori. Pripovijesti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 59. Zagreb 1963. — Propali dvori. Sjene ljubavi. Zagreb 1978. — Sabrana djela, 1–2. Pregrada 1993–1996. — Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — Pripovijesti. Vinkovci 1997. — Propali dvori. Misao na vječnost. Zagreb 1997. — Misao na vječnost. Propali dvori. Zagreb 2005.

Leskovar, Janko, hrvatski pripovjedač (Valentinovo kraj Pregrade, 12. XII. 1861 – Valentinovo, 4. II. 1949). Završio je preparandiju u Zagrebu 1880. Od 1881. službovao je kao učitelj u Valpovu, Šljivoševcima, Prišlinu, Krapinskim Toplicama, Krapini, Karlovcu i Zagrebu. Nakon umirovljenja (1922), vratio se u rodno selo. Od svih mjesta službovanja, književni povjesničari posebno ističu Prišlin, gdje je Leskovar upoznao L. Marjanovića, skupljača narodnoga blaga i svojega prvoga kritičara, i baruna Hinka Kavanagha, na čijem su se imanju sastajali mnogi onodobni odličnici. Prema svjedočenju samoga Leskovara, upravo je Misao na vječnost (Vienac, 1891), objavljena u godini kojom se približno označuje početak razdoblja moderne, nastala pod dojmom razgovora s Kavanaghom. Glavni lik te Leskovarove antologijske novele antijunak je opterećen prošlošću, pasivan u društvenom životu, okrenut samo sebi i svojoj savjesti. Đuro Martić tematska je novost u hrvatskoj književnosti, koja je u to doba pokušavala rušiti realističku paradigmu u kojoj su prevladavale fabule s naglašenom nacionalnom i društvenom problematikom. Već se iz te prve novele prepoznaje autorov literarni odgoj. Riječ je o domaćoj (J. Jurković, K. Š. Gjalski) i ruskoj (I. S. Turgenjev) književnoj tradiciji. Pesimizam koji odlikuje ukupno Leskovarovo prozno stvaralaštvo posljedica je prihvaćanja Schopenhauerove filozofije. I u sljedećim dvjema pripovijestima, objavljenima u Viencu (Katastrofa, 1892; Poslije nesreće, 1894), prepoznaju se motivi iscrpljenosti, misticizma, beznađa, lutanja, nerijetko temeljeni na spiritualizmu i snovima. Na duševne doživljaje svojih junaka Leskovar se usredotočuje i u romanima (Propali dvori, 1896; Sjene ljubavi, 1898). Smisao pripovijedanja nije ni u akciji, ni u nizanju događaja, nego u doživljavanju psihičkog stanja junaka dekadenta i njegovu osjećaju života. I junaci ostalih pripovijedaka uklapaju se u istu matricu: Jesenski cvijeci (Nada, 1897), Priča o ljubavi (Život, 1900), Kita cvijeća (Nada, 1903). Posljednja pripovijest Kraljica zemlje tiskana je u Sijelu 1905., na završetku prve faze hrvatske moderne.Stvaralački djelatan nešto više od deset godina, Leskovar je već na početku bio dočekan s oduševljenjem. Mladi su ga prihvatili kao »svojega«, ponajviše zbog izbora specifične tematike i motiva. U svojim je tekstovima varirao uglavnom jednu temu. Njegovi tipovi melankolika, modernih introvertiranih intelektualaca uspijevaju biti istodobno i prikaz karaktera naše provincije i slika vrlo bliskih zapadnoeuropskih modela. Pisac koji se vodio vlastitim instinktom, izvan svih programa i manifesta, svojim je nevelikim opusom posvjedočio o snazi autentičnog umjetnika. U samo jednom desetljeću stvaranja ostvario je jedan od najvrjednijih pripovjedačkih opusa iz doba moderne. Citiranje: Leskovar, Janko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na književnika Janka Leskovara

(doslovno iz odluke: „imenuje se
u spomen na književnika Janka Les-
kovara:“)

Wikipedia Wikidata