Janko Matko

urar i pučki pisac; 1898-1979

Janko Matko (Brlenić, 20. svibnja 1898. – Zagreb, 3. kolovoza 1979.) bio je hrvatski književnik, najznačajniji predstavnik tzv. pučke književnosti.
== Životopis ==
Janko Matko rođen je u Brleniću pokraj Krašića. Polazio je franjevačku gimnaziju u Vukovaru. Zbog slomljene noge i neprilika I. svjetskog rata prekinuo je školovanje, izučio urarski, optičarski i draguljarski obrt u Vukovaru, potom živio u Rijeci, a od 1923. u Zagrebu. Tu počinje obnašati različite dužnosti u kulturnom društvu "Hrvatski radiša" te vodi vlastitu urarsku radionicu. Godine 1932. postao je predsjednik pjevačkog društva "Zvonimir". Prvu pripovjest Doći ću kući, majko, za Božić objavio je još 1917. u vukovarskim "Sriemskim novinama", a 1938. prvi (Žrtva) od dvadesetak romana (tri su izašla posmrtno) kojima je tematikom iz nacionalne povijesti, domoljubljem i duhovnom religioznošću privukao naraštaje hrvatskih čitatelja. Sam je napisao dramatizacije svojih romana Moć zemlje, Tajna i Pokajnik, a Fotezova dramatizacija Žrtve izvodila se na više pozornica.
Matko se ubraja među rijetke pisce koji su znali naći put do široke čitateljske publike. Ponajprije ga je zanimala priča vezana za hrvatski narod i svaki je njegov roman fabulativno zasnovan na istinitom događaju, no oblikovan tipičnim karakteristikama trivijalnoga sentimentalnog ili pustolovnog romana. Teme su njegovih djela klasne razlike među ljubavnicima (Žrtva, 1944.; Moć zemlje, 1944.; Dragulji i strasti, 1970.), neugasiva ljubav spojena s osjećajem dužnosti (Dva života jedne žene, 1971.; Ribar i more, 1971.), povijest hrvatskih plemenitaša (Plač šume, 1971.; Krv nije voda, 1978.), nesretna povijest izrabljivanih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974.), tragična ljubav dvoje mladih rodbinski vezanih (Bez krivnje krivi, 1978.), mlade godine Alojzija Stepinca (Kardinalova ljubav, 1993.) itd. Svi ti romani uključuju snažne osjećaje, zamršene i neočekivane zaplete, mnoštvo zapreka na životnom putu pozitivnih junaka, koje oni svladavaju uz mnoge žrtve, ali uvijek uz pretpostavku da istina i pravda moraju pobijediti. Likovi su karakterizirani crno-bijelom tehnikom, a za pozitivne junake i poantu romana usko veže slavljenje rodoljublja i duboku pobožnost. Kritika je njegova djela najčešće prešućivala jer su bez umjetničke vrijednosti, ali s dubokim pučkim shvaćanjem društvene ravnopravnosti. Ta su djela lako nalazila put do čitatelja postajući nezaobilazan dio masovne kulture našega vremena. Janko Matko umro je u Zagrebu 1979. godine.
== Djela ==
Žrtva (1934.)
Moć zemlje (1944.)
Tajna (1945.)
Tužim (1945.)
Dragulji i strasti (1970.)
Svjetlo ugaslih očiju (1970.)
Plač šume (1971.)
Pokajnik (1971.)
Ribar i more (1971.)
Dva života jedne žene (1971.)
Majka (1974.)
Maćeha (1974.)
Služavka (1974.)
Bez krivnje krvi (1978.)
Krv nije voda (1978.)
Sudbine (1978.)
Kardinalova ljubav (1993.)
Hrvatske priče i legende (1996.)
Izgubljeni biser (1996.)
== Izvori ==
1. I. Mandić, 101 kratka kritika, Zagreb, 1977.
2. HN, broj 33, 24. VIII 1979.
== Vanjske poveznice ==
Matko, Janko Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Proleksis enciklopedija: Matko, Janko

MATKO, Janko (Ivan), romanopisac (Brlenić kraj Krašića, 20. V. 1898 — Zagreb, 2. VIII. 1979). Od 1911. živio u Vukovaru, gdje je završio građansku školu 1915. Ondje izučio urarski, optičarski i draguljarski zanat u J. Peheima te 1916–19. radio u njegovoj radionici. Bio trgovački putnik u Rijeci 1919–21, potom u Zagrebu u Ilici 1921. otvorio urarnicu i draguljarnicu te u njoj radio do kraja života. Cijenjen u svojem zanatu, bio i sudski procjenitelj umjetnina te član utemeljitelj Hrvatskoga numizmatičkoga društva (1928). Aktivan u društvu Hrvatski radiša od 1923 (član Nadzornoga odbora 1930. i Upravnoga odbora 1934–41, voditelj Odsjeka za odgoj privrednog podmlatka 1935–39) te u PD »Zvonimir«, kojega je predsjednik 1932. Suvlasnik lista Hrvatski dnevnik 1936–41, član Uprave Hrvatskoga tiskarskoga zavoda na poč. 1940-ih. Član utemeljitelj Rudarskoga udruženja – Talionice Caprag 1938 (kratko i dioničar); kao član njegova Ravnateljstva osuđen 1945. zbog »suradnje s neprijateljem« na dvogodišnji prisilni rad (dva mjeseca pritvoren), a imovina mu je konfiscirana 1946. Rehabilitiran kao politički zatvorenik odlukom Administrativne komisije Vlade RH 1996. na zahtjev obitelji, koja čuva njegovu ostavštinu i tiska već objavljena i nova djela (Naklada Matko). Nakon prve pripovijetke Doći ću kući, majko, za Božić (Sriemske novine, 1917) u književnosti se javio romanom Žrtva (1942), postavši postupno jednim od najistaknutijih predstavnika popularne književnosti i najčitanijih suvremenih hrvatskih pisaca. Svoj program »pučkoga ruralnog realizma« (K. Nemec) nastavio je za rata i u neposrednom poraću djelima Moć zemlje (1944), Tajna (1945) i Tužim (1946; zabranjeno). Nakon što se dulje nije javljao, u 1970-ima objavio niz ljubavnih i pseudopovijesnih romana kojima je osvojio široku čitateljsku publiku; iako rasprodani u iznimno visokim nakladama, romani su ostali kritički nepopraćeni. Neovisno o tom tematizira li ljubavne veze nedopuštene zbog staleških razlika (Žrtva; Moć zemlje; Dragulji i strasti, 1970) ili drugih društvenih i moralnih zahtjeva (Tužim; Dva života jedne žene, 1971; Bartol Budimgradski, 2015), dogovoreni brak (Sudbine, 1978), tragičnu mladenačku ljubav krvno povezanih (Bez krivnje krivi, 1978), ljubavne tajne i iznenadne susrete (Tajna; Izgubljeni biser, 1995), požrtvovnost i težak život hrvatskoga seljaka (Svjetlo ugaslih očiju, 1970), nepromišljenost dalmatinskoga ribara (Ribar i more, 1971), bezuvjetnu roditeljsku ljubav (Maćeha, 1974; Majka, 1974), tegobe potlačenih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974) ili pak život hrvatskih plemenitaša i odnarođenih Hrvata (Plač šume, 1971; Pokajnik, 1971; Krv nije voda, 1978), u djela transponira zbiljske događaje, pri čem mu autentičnost ljudskih sudbina postaje jamstvom estetske vrijednosti. Reproducirajući pripovjedne obrasce iz romana u roman, priče o »malim ljudima« stilizira postupcima i rekvizitima iz tradicije romanse te viteških i pustolovnih romana, ostvarujući visoku predvidljivost. Strukturne elemente podređuje radnji usmjerenoj na apoteozu dobra i osudu zla te na toj karakterističnoj podlozi, s pomoću ograničenoga broja motiva i stilskih sredstava, ponajviše kumulacija i ponavljanja, oblikuje šablonizirane narativne obrate, temeljene na sukobima zlih i dobrih likova, koji na putu do cilja prolaze nebrojena iskušenja. Inzistirajući na atraktivnosti priče, oslikava jednodimenzionalne likove s točno određenom ulogom, pri čem dobri junaci funkcioniraju kao posrednici kršćansko-domoljubnih vrijednosti. Usmjeren na apstraktno i transcendentno, svoj »pastoralni pogled na svijet« (I. Mandić) obogaćuje angažiranom sviješću, osobito moraliziranjem, te djela prilagođuje pučkomu razumijevanju povijesne i društvene pravde, zauzimajući stranu bespomoćnih i u jasnoći pripovjednoga izričaja nastojeći proizvesti što snažniji dojam na čitatelja. Do izražaja pritom dolazi predimenzioniranost osjećaja i sklonost melodramskim prizorima, poglavito u sentimentalnim romanima, u kojima napetost održava sustavnim suprotstavljanjem snage ljubavi i zadanosti društvenoga položaja. Znatan emotivan naboj zamjetan je i u pseudopovijesnim romanima, u kojima pak glavnu pripovjednu liniju o odabranim odsječcima nacionalne povijesti dopunjuje ljubavnim zapletima. Osobitu pozornost javnosti izazvao je posmrtno objavljeni roman o mladenačkim danima A. Stepinca Kardinalova ljubav (1993). Tiskane su mu i Hrvatske priče i legende (1996) te Izabrana djela (1981). U osječkom kazalištu praizvedena mu je Žrtva (1944, dramatizacija i režija M. Fotez; izvedeno i u Povlašćenom kazalištu Društva hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Varaždinu 1945), a na amaterskim pozornicama izvođene su njegove adaptacije Moći zemlje, Tajne i Pokajnika; sve su dramatizacije skupljene u knjizi Drame i igrokazi (2000). Djelo Moć zemlje postavljeno je i u osječkom HNK (2015) te je prema njemu snimljen film Stolen Path (Zlatica Goldie Smitlener, 2015). Materijalno je podupirao stanovnike rodnoga kraja i Hrvate u dijaspori, napose u Gradišću, te školske i crkvene ustanove (financirao izgradnju škole za žene u Krašiću, kapele Srca Isusova u Brleniću i samostana karmelićanka u Brezovici); financirao otkup rukopisne ostavštine P. Preradovića i M. Dežmana za HDA (1944). U Brleniću je 1921. osnovao amatersku kazališnu družinu koja je izvodila njegove poučno-folklorne igrokaze Ostani na selu i Od konoplje do narodne nošnje. Član utemeljitelj Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (najkasnije od 1938). U literaturi se spominje i kao slobodni zidar. Lik je u romanu D. Jakovca Nikad oprostiti, nikad zaboraviti (1995). — Sin Želimir (Željko; 1929–1977) diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1956. Radio od 1958. u Zagreb-filmu kao voditelj fazerâ te promidžbe, od 1969. direktor izvoza i od 1971. voditelj inozemnih poslova, znatno pridonijevši međunarodnomu uspjehu Zagrebačke škole crtanog filma. U Međunarodnom društvu za animirani film (ASIFA) član IO i rizničar. Sudjelovao u osnivanju Svjetskoga festivala animiranog filma (Animafest) u Zagrebu 1972; direktor Festivala 1972. i 1974. te član Organizacijskoga odbora, zaslužan za njegovo pozicioniranje u svjetskoj animaciji. Njemu u čast nagrade publike za kratkometražni i dugometražni film nazvane su »Mr. M« (2002). Igrao 1946–51. za košarkašku sekciju Fiskulturnoga društva »Sloboda« (KK »Lokomotiva« od 1950) te mu bio tajnik 1946–73. Dio njegove ostavštine čuva se u HDA (fond Svjetski festival animiranog filma). DJELA: Žrtva. Zagreb 1942 (9 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Moć zemlje. Zagreb 1944 (7 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Tajna. Zagreb 1945 (8 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Tužim. Zagreb 1946 (6 izd. do 2014). — Dragulji i strasti, 1–2. Zagreb 1970 (7 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Svjetlo ugaslih očiju. Zagreb 1970 (7 izd. do 2014), Zagreb—Opatija 1986. — Dva života jedne žene. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Plač šume. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Pokajnik. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Ribar i more. Zagreb 1971 (5 izd. do 2014). — Maćeha. Zagreb 1974 (4 izd. do 2015). — Majka. Zagreb 1974 (4 izd. do 2015). — Služavka. Zagreb 1974 (4 izd. do 2015). — Bez krivnje krivi. Zagreb 1978, 1994, (2015). — Krv nije voda. Zagreb 1978, 1994, 2015. — Sudbine. Zagreb 1978, 1994, 2015. — Izabrana djela, 1–12. Zagreb 1981. — Kardinalova ljubav. Zagreb 1993, 1995, (2014). — Izgubljeni biser. Zagreb 1995, 1996, 2016. — Hrvatske priče i legende. Zagreb 1996. — Drame i igrokazi. Zagreb 2000. — Bartol Budimgradski. Zagreb 2015.

Matko, Janko, hrvatski književnik (Brlenić kraj Krašića, 20. V. 1898 – Zagreb, 2. VIII. 1979). Od 1923. živio je u Zagrebu, gdje je obnašao različite dužnosti u kulturnom životu grada. Već prvim romanom Žrtva (1938) čvrsto je postavio glavne odrednice svojih proza. Tematizirajući nacionalnu povijest i ubacujući u nju slojeve natopljene ljubavnim zapletima i duhovnom religioznošću, uspio je osvojiti naraštaje hrvatskih čitatelja. Djela su mu prodana u nakladi od 350 000 primjeraka. U razdoblju 1938–78. objavio je dvadesetak romana. Među čitateljima su najpoznatiji Moć zemlje (1944), Dragulji i strasti (1970) i Bez krivnje krivi (1978). Neke od njih sam je i dramatizirao (Moć zemlje, Tajna i Pokajnik). Posmrtno mu je objavljena Kardinalova ljubav (1993), biografski roman o mladim godinama kardinala A. Stepinca. Mnoštvo zapleta, pobjeda na strani pravde i istine, crno-bijeli likovi u funkciji naracije, glorificiranje domoljublja i duboka religioznost, samo su neki od elemenata zbog kojih je njegova proza nailazila na širok krug običnih čitatelja. Književna kritika u njegovim romanima nije pronalazila umjetničke vrijednosti. Citiranje: Matko, Janko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na Janka Matka

(doslovno iz odluke: „br. 16 od 22. 5. 1969., dobiva novo : ULICA JANKA ime u spomen na Janka Matka: MATKA“)

Wikipedia Wikidata