Janko Polić Kamov

književnik; 1886-1910

Janko Polić Kamov (Sušak, danas dio Rijeke, 17. studenoga 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910.), bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, književni kritičar, publicist, prevoditelj i dramatičar. Smatra se jednim od najvažnijih predstavnika moderne u hrvatskoj književnosti.
== Životopis ==
Janko Polić Kamov rođen je na Sušaku, današnjem dijelu Rijeke, 1886. godine. Rođen je kao trinaesto dijete u uglednoj i imućnoj obitelji Ante i Gemme rođ. Grbac (Gerbaz, Rijeka, 1847. – 26. prosinca 1906.) Polić (rodom s Cresa). Ukupno je u obitelji bilo četrnaestero djece. U srodstvu su mu bile dvije bogate riječke obitelji, Gerbaz i Skorup. Otac mu Ante (Stari Grad, Hvar, 1838. – 26. prosinca 1905.) se s Hvara doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Erazmom Barčićem, Marijanom Derenčinom, Antom Starčevićem i Franom Supilom, a dopisivao se s Josipom Jurjem Strossmayerom i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Bio je suvlasnikom najveće trgovačke kuće u Rijeci Polich, Minach et Comp i glavni oslonac Stranke prava. U Zagrebu je 1903. godine s Dinkom Politeom izdavao glasilo Čiste stranke prava Prava hrvatska misao: smotra za politiku i knjigu. Ante Polić vodio je upravu lista a Dinko Politeo bio je glavnim urednikom.
Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. godine u gimnaziju koju je polazio do 1901. godine u Sušaku. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa (Poviest Hrvatska 1879. i 1882.), s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Soko, list za zabavu i pouku, za godinu 1899. te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio je nacionalist, katolički i kulturni tradicionalist. Tih gimnazijskih dana, u listopadu 1900. godine, osniva u podrumu Gimnazije s kolegama Josipom Baričevićem, Mijom Radoševićem, Josipom Morettijem Zajcom i Matom Malinarom revolucionarno-anarhističku skupinu Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku.
Cefas se ubrzo nakon osnivanja raspao. U četvrtom je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u katoličkom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.
Godine 1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb. Izbačen je iz senjske gimnazije 1902. godine "radi nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada". Iste godine odlazi k roditeljima u Zagreb gdje upisuje Klasičnu gimnaziju, ali je napušta već 1903. godine pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. Godine 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. Godine 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, knjižnice i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer "nije kreativno". Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov po biblijskom Kamu (Hamu). Godine 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, a 1909. godine neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. Godine 1910. nekoliko dana prije smrti piše bratu Vladimiru da boluje na gastro-intestinale. Njegov posljednji članak Klin se klinom zabija (Godišnjica Srpanjske revolucije), poslao je 3. kolovoza 1910. godine a objavljen je u Pokretu br. 8 i 9.
Obitelj su mu obilježile i brojne prijevremene smrti od lošeg zdravlja: otac je umro od metastaziranog karcinoma usne, mati od srčane kapi, dvije sestre od tuberkuloze, jedan brat bio je alkoholičar, brat Dušan od tuberkuloze, bratu Milutinu tuberkuloza je maligno alterirala. Rijetki su nadživjeli tragične smrti, poput brata Nikole.
Umro je 8. kolovoza 1910. godine u bolnici Santa Cruz (kat. Hospital de la Santa Creu) u Barceloni. Pokopan je bez imena na javnome groblju Sud-Este u Barceloni.
Njegova ostavština čuva se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i Hrvatskomu državnom arhivu, Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce (ostavština Vinka Antića) te u Državnom arhivu u Rijeci (ostavština J. Božića).
== Djela ==
Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.
Kao mlad napisao je povijesnu raspravu o imenu Hrvat.
Kamov je ispred svog vremena. Roman Isušena kaljuža, po povjesničaru književnosti Jakovu Ivaštinoviću, prethodi Joyceovom Uliksu, Huxleyevu Kontrapunktu života i Sartreovoj Mučnini te Krležinim Na rubu pameti i Gospodi Glembajevima. Miroslav Krleža kao da je bio zavidan. Premda je najbolje poznavao Kamovljev životopis, sve je Krleža učinio da se roman Isušena kaljuža nikad ne pojavi. Svoju najbolju priču Hodorlahomor Veliki posvetio je Kamovu, ali je posvetu uklonio već 1923. godine. Gospodu Glembajeve napisao je nadahnut Kamovljevom dramom Mamino srce (1. činom, o propasti nekad bogate obitelji Polić), a od Kamovljeve Isušene kaljuže preuzeo je pisanje u prvom licu i pristup stvarnim događajima i ljudima za svoj roman Na rubu pameti. Time Krleža svoju najbolju dramu i najbolji roman duguje Kamovu.
=== Poezija ===
Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljem djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka (napisana 1905. godine), zbirci pjesama objavljenoj 1907. godine, progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. godine vraća se uređenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo. Godine 1914. njegova poezija (Preludij, Pjesma nad pjesmama, Ledeni blud, Ridanje jedne bludnice i P.S.) objavljena je u zborniku pjesama hrvatskoga pjesništva Hrvatska mlada lirika.
Psovka, Naklada piščeva, Tiskara i litografija Mile Maravića, Zagreb, (1907.) (prijevodi: tal. La bestemmia-Psovka, Campanotto, Pasian di Prato, 2005.; kat. Blasfemia, Edicions 96, La Pobla Llarga, 2011.; eng. The Curse, Modernist nakladništvo, Varaždin, 2020.).
Ištipana hartija, Naklada piščeva, Tiskara i litografija Mile Maravića. Zagreb, 1907.
=== Novelistika ===
Novelistiku obilježavaju, smatra Snježana Kordić, bogatstvo intelektualnih iskaza, a prema Hrvatskoj enciklopediji i analitički komentari i feljtonski elementi, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene. U njegovim je novelama naglasak na sitnim materijalnim faktima koji su kao psihološka činjenica veliki.
Knjiga lakrdija, zbirka novela, 1908.
Ćaskanja, Izdanje knjižare G. Trbojevića, Rijeka, 1914.
Ecce Homo
Brada
Sloboda
Žalost
Katastrofa
Bitanga
Žena
Odijelo
Stjenica
=== Drame ===
U dramama je Kamov progovorio najotvorenije u tradiciji radikalnoga europskog individualizma (Max Stirner, Friedrich Nietzsche, Henrik Ibsen). On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji, u Hrvatskoj. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Pače se i iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.
Iznakaženi (nastala u dva dana, 17. i 18. prosinca 1904.)
Tragedija mozgova: tri scene, Naklada piščeva, Tiskara i litografija Mile Maravića. Zagreb, 1907.
Na rođenoj grudi: dramatizovana studija, Naklada piščeva, Tiskara i litografija Mile Maravića. Zagreb, 1907.
Samostanske drame, 1908.
Orgije monaha
Djevica
Čovječanstvo, 1908.
Mamino srce, 1910.
=== Roman ===
Roman Isušena kaljuža (pisan 1906. – 1909.) svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegovih "raspršenih" korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti (glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta – iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Céline po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Europi. Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj oprjeci spram ustaljenih estetskih kanona. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda. Ulomak iz romana prvi puta hrvatskoj javnosti obznanjen je 27. travnja 1956. godine u glasilu Globus, u tekstu Nepoznati Kamov, Razgovor s urednikom, književnikom Dragutinom Tadijanovićem.
Roman Isušena kaljuža objavljen je 1957. godine u sklopu Sabranih djela Janka Polića Kamova (sv. 2), koje je uredio Dragutin Tadijanović, a nakladnik je riječki "Otokar Keršovani".
=== Posmrtno izdana djela ===
Ćaskanja, Izdanje Knjižare G. Trbojevića, Rijeka, 1914. (reprint Fortuna, Strmec Samoborski, 2015.)
Novele i eseji, Izdanje Hrvatske književne naklade neovisnih književnika, Zagreb, 1938.
Sabrana djela Janka Polića Kamova, sv. 1-4, (sv. 1: Pjesme, novele i lakrdije, 1956.; sv. 2: Isušena Kaljuža, 1957.; sv. 3: Drame, 1957.; sv. 4: Članci i feljtoni – pisma, 1958.), ur. Dragutin Tadijanović, "Otokar Keršovani", Rijeka, 1956. – 1958. (2. izd. 1984., 3. izd. 2000.)
Pjesme, novele, drame, eseji, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 83, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1968.
Isušena kaljuža, Konzor, Zagreb, 1997.; Hrvatsko kulturno društvo HUM, Mostar, 2000.; Matica hrvatska, Zagreb, 2003.; Večernji list, Zagreb, 2004. (tal. prijevod, La Palude Disseccata, Campanotto, Pasian di Prato, 2009.; njem. prijevod, Austrocknen, Guggolz Verlag, Berlin, 2024.).
Pobunjeni pjesnik, Konzor, Zagreb 1997.
Selected Short Stories and Poems, Centar društvenih djelatnosti mladih - Nakladni zavod Matice hrvatske, Rijeka - Zagreb, 1997.
Pjesme i novele, Croatica, Riječ, Vinkovci, 1997.
Pjesme i novele, prir. Cvjetko Milanja, Privlačica, Vinkovci, 1998.
Pjesme i novele, prir. Dragica Dujmović-Markusi, Divič, Zagreb, 2004.
Izabrana djela, I.: Pjesme, lakrdije i novele, knj. 92, 2007.; II.: [Roman, drame, članci i feljtoni, pisma], knj. 131, 2016.; Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb.
Tragedija mozgova: tri scene, Biblioteka Parnas. Niz književnost, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.
Zwischen Fluch und Toleranz: ausgewählte Kurzgeschichten und Novellen, Udruga građana Rival, Rijeka, 2009.
Ispovijest heroja naših dana, Šareni dućan, Koprivnica, 2010.
Darmošlap, Runa, Prag, 2012. (prijevod djela Pjesme, novele i lakrdije na češki)
Psovka i maštarije, Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.
Ištipana hartija, Što čitaš?, Zagreb, 2014.
Farces & Novellas, CreateSpace, 2018., (prijevod Kamovljevih tekstova Brada, Selo, Žena, Katastrofa, Odijelo, Potres, Stjenica, Ispovijest, Ecce homo!, Žalost, Sloboda i Bitanga na eng.: Martin Mayhew)
Farces & Novellas, Modernist nakladništvo, Varaždin, 2020.
==== E-knjiga ====
Farces & Novellas, 2018., (prijevod Kamovljevih tekstova Brada, Selo, Žena, Katastrofa, Odijelo, Potres, Stjenica, Ispovijest, Ecce homo!, Žalost, Sloboda i Bitanga na eng.: Martin Mayhew)
== Spomen ==
1946.: Ulica u Rijeci dobila je naziv po njemu, Ulica Janka Polića Kamova.
1970.: Pokrenut je u Rijeci časopis nazvan po njemu, Kamov (gl. ur. Nedjeljko Fabrio) koji je izlazio do 1971. godine, a od 2001. do 2011. godine izlazio je časopis Novi Kamov (gl. ur. Ljubomir Stefanović).
2000.: Spomenik Janku Poliću Kamovu postavljen je u Rijeci, na mostu preko Rječine (rad akademskoga kipara Zvonimira Kamenara)
2000.: Dokumentarni film Janko Polić Kamov ili vitez crne psovke (40 min.; treći film serijala Patristika fluminensia), po scenariju Gorana Ježića, režirao je Bernardin Modrić.
2006.: U Puntu na otoku Krku, na adresi Stari klanac 1, gdje je posljednjih godina svoga života u više navrata svake godine boravio, postavljena mu je spomen-ploča.
2007.: U Zagrebu, u Jurišićevoj 18, na kući u kojoj je napisao Isušenu kaljužu, postavljena mu je spomen-ploča.
2010.: U seriji poštanskih maraka Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom.
2010.: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci pokrenulo je kulturnu manifestaciju KamovFest, s programom: razgovor za okruglim stolom, dramska praizvedba, recital, baletna obnova u kombinaciji s premijerom te poetski performans.
2014.: Hrvatsko društvo pisaca utemeljilo je i dodjeljuje Nagradu Janko Polić Kamov, za najbolje književno djelo (proza, poezija, drama) napisano na hrvatskome jeziku.
2016.: Replika riječkoga spomenika postavljena je u Barceloni, u parku bolnice Hospital de la Santa Creu i Sant Pau.
Program Rezidencija Kamov u Rijeci.
== Galerija ==
== Literatura ==
Darko Gašparović, Kamov, Adamić - Filozofski fakultet Rijeka, Rijeka, 2005. ISBN 953-219-251-4
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Kamov.hr
Polić Kamov, Janko Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Proleksis enciklopedija: Polić Kamov, Janko
LZMK / Hrvatski obiteljski leksikon: Polić Kamov, Janko  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. siječnja 2019. (Wayback Machine)
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Polić Kamov, Janko, Martina Kokolari (2015.)
Janko Polić Kamov, Članci i feljtoni — Pisma, eLektire.skole.hr, knjigasvima.com (u međumrežnoj pismohrani archive.org 28. travnja 2019.)
YouTube - Janko Polić Kamov ili Vitez crne psovke, redatelj Bernardin Modrić, Istra film, HRT, 2000.
Ivana Perkovac, Janko Polić Kamov – nikada do kraja shvaćen ni prihvaćen  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. svibnja 2019. (Wayback Machine), Glas Hrvatske, 6. listopada 2017. (hrv.)/(engl.)/(njem.)/(šp.)

POLIĆ KAMOV, Janko, književnik (Pećine, danas dio Rijeke, 17. XI. 1886 — Barcelona, 8. VIII. 1910). Prezimenu 1907. dometnuo Kamov prema starozavjetnom Noinu sinu K(H)amu, poistovjetivši se s njegovim prokletstvom. Gimnaziju polazio 1897–1901. u Sušaku (s J. Baričevićem i M. Radoševićem osnovao revolucionarni klub Cefas), 1902, zbog sukoba s profesorom, u Senju i, nakon preseljenja s obitelji, do 1903. u Zagrebu; zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama proveo tri mjeseca u zatvoru i prekinuo školovanje. God. 1904. s kazališnom družinom putovao po Dalmaciji i Crnoj Gori, potom do 1906. kao trgovački putnik živio u Zagrebu, 1907. u Veneciji i Rimu, odakle je slao tekstove novinama u domovini, a 1908. otišao u Firencu te, provevši ljeto u Puntu u brata Vladimira, boravio u Torinu, Genovi, Marseilleu i Napulju do povratka u Hrvatsku u veljači 1909. God. 1910. opet boravio u Puntu, potom preko Venecije otišao u Bolognu i u srpnju stigao u Barcelonu, gdje se kretao u avangardnim umjetničkim krugovima. Ubrzo iznenada preminuo; pokopan bez imena na groblju za strance. — Javivši se u razdoblju moderne izvan svih književnih gibanja, opusom primarno ostvarenim u prevratu, apsurdu i groteski nametnuo se kao protoavangardni, odn. prvi hrvatski avangardni autor, ali i jedan od najvećih hrvatskih pisaca. Kao anarhistički dekonstrukcijski model, njegovo je književno stvaralaštvo bilo određeno svjesnim preuzimanjem uloge prokletoga pjesnika – odlukom za program izdvojenosti – ali i činjenicom da mu je sve do tiskanja Sabranih djela (1956–1958) glavnina opusa bila u rukopisu. Avangardnost se njegova djela, nasuprot modernističkoj težnji za harmonijom i cjelovitošću oblika, očitovala u sadržajnim i kompozicijskim zahvatima: subverzivnost nije temeljio samo na tabuiziranim temama i šokantnom leksiku nego i na predstavljanju psihološkoga života čovjeka kao tjeskobne lakrdije. Anticipirajući idejom pjesništva ekspresionističku poetiku, u pjesničkoj je zbirci Psovka (1907) otvorenom pobunom protiv tradicionalnih vrjednota razbio estetske i svjetonazorne kanone. Unatoč nerazumijevanju kritike u trenutku njezina objavljivanja – A. G. Matoš etiketirao ju je npr. kao liriku »lizanja« i »pljuckanja« (Hrvatska smotra, 1907, 11) – zbirka se ubraja u glavna pjesnička ostvarenja hrvatskoga modernističkoga pokreta. Odbacivši esteticističku poetiku sublimiranu u Matoševim i pjesmama V. Vidrića, Polić Kamov se predstavio kao pjesnik revolta te se u čvrstoj logičko-semantičkoj uređenosti zbirke, koju određuje glazbena faktura, intertekstualno pozvao na biblijsku tematiku i njezin stih. S erosom kao egzistencijalnim načelom, stvorivši po modelu kontrasta dotad nepoznato razumijevanje kršćanske tradicije, desakralizirao je biblijske figure i motive, propovijedajući preljub i nesputanu ljubav. Prevratnički je odnos očitovao i na planu forme: psalmičnim tonom i slobodnim stihom, katkad s elementima proznoga govora, drastično je preokrenuo biblijski sadržaj. Premda je nerijetko određivana kao antipoezija, u novije doba kritika u zbirci uočava tendenciju dosljednosti pri strukturiranju emotivnih i misaonih nizova. Odredivši uvodnom pjesmom Preludij poziciju lirskoga subjekta, metode pisanja i pogled na svijet, u kanonskoj Pjesmi nad pjesmama autor eksplicira spolnu agresiju i delirij, a nakon središnje Pjesme suncu, s tematikom solarnoga mita i naglašenim vitalističkim svjetonazorom, zaokupljaju ga motivi tjelesnoga propadanja (Dan mrtvih), te je prvi hrvatski pjesnik u kojega tijelo postaje tekstom (C. Milanja, 1996). Premda je temom strastvene ljubavi bliska Psovci, zbirka Ištipana hartija (1907) pod jasnijim je utjecajem S. S. Kranjčevića. S porastom analitičnosti i smanjenjem oštrih polarizacija u njoj se vratio uređenijim oblicima i vezanomu stihu (približivši se donekle poetici onodobnoga pjesništva) te ju obilježio baladesknim raspoloženjem i melankoličnim, gotovo sumornim tonom, potencirajući i dalje antagonizam između samoće čovjeka i besmisla svijeta. Iako je za života objavio samo četiri novele – Ecce homo! (Savremenik, 1907, 10), Ćuška (Riečki novi list, 1908, 141–152, 154–157, 161, 163–164, 166–168), Selo (Pokret, 1909, 294) i Odijelo (Grabancijaš, 1910, 1) – proznim je stvaralaštvom, tiskanim dijelom u knjigama Ćaskanja (1914) i Novele i eseji (1938), a skupljenim u potpunosti u prvom svesku Sabranih djela (1956), postao dijelom književnoga kanona. Započeo ga je novelom, vjerojatno nedovršenim romanom, Historijat jednog članka, političkom satirom Ćuška i pričom Ecce homo!, u kojoj je najavio temu odnosa majke i sina, koju će razraditi u narednim prozama i dramama. Od te prve novelističke cjeline, gdje se tek naziru obrasci budućih proza, prelazi na lakrdije (Žena, Brada, Selo, Katastrofa, Odijelo, Potres, Stjenica, Ispovijest) te se postupkom dezintegracije realističkoga pripovijedanja, asocijativnošću i usmjerenošću na pojedinca u neprestanim analizama i promicanjem estetike ružnoga otklanja od tadašnjih novelističkih praksa. Težeći logici iracionalnosti te polazeći od naizgled običnih detalja, koje prelama kroz refleksiju lika, esejističkim digresijama i analitičkim komentarima novele oblikuje u psihološke skice tvoreći specifičan model groteske. Prijelaz je prema autobiografskim prozama i punoj pripovjedačkoj zrelosti skica iz zagrebačkoga života Bitanga (Savremenik, 1911, 5). U antologijskim pripovijetkama Žalost (Riječka revija, 1952, 4) i Sloboda (Književnik, 1930, 7), koje su uz izgubljene Skepsu i Ironiju trebale biti dijelom obiteljske tetralogije Naše duše u ogledalu smrti, kroza smrt bliskih osoba (sestre i oca) analizira složene obiteljske odnose. Novelistiku obilježenu feljtonističkom ležernošću, depatetiziranom analizom i psihološkim razotkrivanjem sintetizirao je u kanonskom romanu Isušena kaljuža, koji je, pisan 1906–09, a tiskan 1957. kao drugi svezak Sabranih djela, ostao bez konteksta i pravodobne recepcije. U tom prvom hrvatskom modernističkom romanu te jednom od ključnih djela hrvatske književne povijesti uopće na svim razinama raskida sa šenoinskom romanesknom tradicijom, tematski oblikujući apsurdnu sliku svijeta, a stilski očitujući antiestetsku usmjerenost, napose pribjegavajući paradoksima, ironijskim obratima i hiperbolizacijskim efektima. Antiljepotom kao poetičkom dominantom i tematizacijom prešućivanoga i tabuiziranoga (blasfemija, seksualne perverzije, eksplicitne fiziološke manifestacije) u romanu utjelovljuje protugrađanski revolt, promičući ničeansku misao o nužnosti prevrjednovanja zatečenih struktura. U trodijelnoj kompoziciji (Na dnu, U šir, U vis) parodičnim odnosom prema danteovskim etapama čišćenja i spasa duše, kroz raznovrsna devijantna stanja, razotkriva se spoznaja o rascijepljenosti egzistencije u svijetu bez čvrstih vrijednosti. Glavni lik, tuberkulozni Arsen Toplak, s kojim se autor identificira, nameće se kao prijepor norme i slobode, kulture i instinkta, središnje dihotomije njegova cjelokupnoga djela. Nakon legitimiranja Toplakove psihopatologije, bolesti i očaja u prvom dijelu romana, pripovjedač u drugom i trećem dijelu autobiografskim diskursom predstavlja kulturni projekt prevladavanja primitivne patologije, pokazujući kako svaki pokušaj intelektualizma završava u besmislu ironije. Nadilazeći sferu tjelesnosti, Toplak intelektualnim naporima potire iskustvo organskoga te u potrazi za vlastitim identitetom procesom seciranja duše otkriva, paradoksalno, samo spoznaju o apsurdu, pa antologijskim završetkom (»Jer ja – nisam ja!«) osvješćuje da se identitet ostvaruje odricanjem od svake identifikacije. Modernost se Isušene kaljuže, osim u tematskoj provokativnosti, očituje i u tipičnom avangardističkom, disharmoničnom diskursu, u kojem se ideja o kaosu svijeta i potpunom otuđenju čovjeka izražava fragmentarnošću romaneskne strukture i razgradnjom klasičnoga narativnoga kanona (presijecanje narativnoga slijeda esejističkim i feljtonističkim umetcima, dnevničkim zapiscima, tablicama). Metafikcionalnim pak iskazima, kojima se u romanu razvija svijest o izgradnji vlastite narativne strukture, svjestan nedostatnih mogućnosti tradicionalnoga jezičnoga izražavanja, autor anticipira modernističke strategije traženja u jeziku. Svjetonazorni nihilizam i prijenos likova iz žanra u žanr očituje se i u dramskom dijelu opusa, od kojega je, ne uzimajući u obzir prvi književni rad, dramsku crticu Iznakaženi iz 1904 (Forum, 1987, 3–4), sačuvano šest drama (komadi Lakrdija naše dobi i Oh, žene, žene! izgubljeni su, a pisani vjerojatno 1909). Prožete duhom europskoga individualizma (H. Ibsen, A. Strindberg, L. Pirandello), izraz su nelagode pojedinca u sudaru s okolinom, a radnja im se odvija u nutrini likova. Jedini dramski tekstovi tiskani za života (skupljeni s ostalima u trećem svesku Sabranih djela, 1957) – dramatizirane studije Tragedija mozgova (1907; praizvedba Državne glumačke škole u Zagrebu 1928) i Na rođenoj grudi (1907; praizvedba Državne glumačke škole 1927) – načinju tematiku odnosa intelekta i instinkta, otkrivajući zakonitosti društvene okoline. Duologija Samostanske drame (napisana 1907), koju čine Djevica i Orgije monaha (praizvedba u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 1974), prijelaz je s općenitije društvene tematike na individualnu psihologiju. Piščev se tipični protagonist, mladi pobunjeni intelektualac, iscrpljuje u gestama ibsenovskoga rušenja dvostrukoga morala i razotkrivanja istine. U simbolici zatvorenosti obitelji unutar vlastitih granica pokreće se mehanizam razgolićivanja bližnjih, a ideološka i svjetonazorna nepomirljivost vidljiva je napose u drami Orgije monaha u sukobu Vladoja Sabljaka i njegova oca, koji se kao obrazac može nazrijeti i u srazu Leonea i Ignjata Glembaya M. Krleže. Nesmiljena analiza dramskih osoba, predstavljenih kao metafore bolesti tijela i duha, nastavlja se u tragikomičnoj lakrdiji Čovječanstvo (napisano 1908) i petočinskoj tragediji Mamino srce (napisano 1910; praizvedba u Kazalištu Marina Držića 1983). Postavljajući Čovječanstvo kao prototip novoga kazališta, i dalje odstupa od klasičnih dramaturških uzoraka, čime će utjecati na stvaranje disharmoničnoga dramskoga diskursa (Krleža, T. Strozzi, J. Kulundžić), te u tjeskobnoj i napregnutoj atmosferi paradoksalnim obratima do vrhunca dovodi antagonizam kulture i instinkta, s pobjedom nerealizirane, gotovo izopačene seksualnosti. U najzrelijem dramskom djelu Mamino srce, slobodno obrađujući sudbinu vlastite obitelji, tematizira degeneraciju obitelji Bošković, a u ispovijedima likova (napose majke Linde) inzistira na grotesknosti hipertrofiranih osjećaja. Emocionalna egzaltiranost i tragičan ritam koji vodi neizbježnoj katastrofi u kombinaciji s apsurdnim najbolji su primjer njegove aspiracije sintetičkomu kazalištu. U feljtonima, putopisima, ogledima i kritikama, objavljivanima u Hrvatskom đaku (1907, 1909), Pokretu (1907–08, 1910), Obzoru ilustrovanom (1908), Riečkom novom listu (1908–09), Zvonu (1908, 1910), Mladoj Hrvatskoj (1909) i Savremeniku (1910), po stilskoj dotjeranosti i odmjerenosti te lapidarnom iskazu blizak je poetici moderne. U publicističkim zapiscima bavi se uglavnom talijanskim temama, a kritički članci, među kojima se izdvaja onaj o Kranjčeviću (Bosanska vila, 1910, 12–15), primarno su impresionistički. Napisao i libreto za operu brata Milutina (Republika, 1988, 1–2). Posmrtno su mu novele, pjesme i članci tiskani, među ostalima, u periodicima Borba (1911), Jug (1912), Lacerba (Firenca 1913), Kritika (1920), Zagreber Tagblatt (1924), Književnik (1930), Primorske novine (1935), La Suda stelo (1939–40), Riječka revija (1955–56), Razgledi (Skoplje 1961), 15 dana (1980), Grand Street (New York 1996), Most (1997, 2003, 2011–12), Rival (1997, 1999), Partisan Review (Boston 1998–99), La Battana (2001), Dialogi (Maribor 2004), Schreibheft (Essen 2005), Relations (2006) i Akzente (München 2007). Potpisivao se i J. P. Kv., J. Polić Kv. te inicijalima. Od 1960-ih objavljeno mu je 10 knjiga s izborom iz opusa, a prevođen je na engleski, njemački, talijanski, španjolski, katalonski, makedonski, češki i esperanto. Zastupljen je u mnogobrojnim izborima, među ostalima, Hrvatska mlada lirika (1914), Tisuću najljepših novela (1929), Hrvatska moderna lirika (1933), Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća (1955), Antologija svjetske ljubavne poezije (1968), Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatskog humora (1999), Hrestomatija novije hrvatske drame, 1 (2000), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas (2002), Pjesnici hrvatske moderne (2003), Hrvatska književna avangarda (2008) i 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) – sve tiskano u Zagrebu. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i HDA, Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce (ostavština V. Antića) te u DA u Rijeci (ostavština J. Božića). — Portretirali su ga J. Moretti Zajc (1912), M. Uzorinac (1921), M. Stančić (1956), J. Vaništa (1979) i Ljiljana Smodlaka (1980), a skulpture su mu izradili V. Radauš, u ciklusu Panopticum Croaticum (1961, sadra, Gliptoteka HAZU), i Z. Kamenar (1997, patinirana sadra, brončani odljev u Rijeci na mostu preko Rječine). Njegovim su životom i opusom nadahnuta djela Kamov, smrtopis S. Šnajdera (u knj. Kamov, legende oko freske. Zagreb 1978), Primeri vežbanja ludila ili Janko Polić Kamov na putu u Barcelonu M. Stojevića (Zagreb 1981) i Kamov se vraća kući Z. Krušvara (Zagreb—Rijeka 2010) te predstave Salon sa slikama obitelji Polić (V. Vukmirović, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, 1986), Hodač (Magdalena Lupi i dr., riječko Tranzicijsko-fikcijsko kazalište Trafik, 1998), Čitajte Kamova (Katja Šimunić, HNK Ivana pl. Zajca, 2000) i Da je proklet Kam (L. Zappia, HNK Ivana pl. Zajca, 2010), kojom je u Rijeci započelo održavanje godišnje kulturne manifestacije Kamovfest. God. 1970–71. izlazi časopis Kamov, a od 2001. Novi Kamov. U DA u Rijeci 2000. priređena je izložba Kamov u arhivskim zapisima, u Barceloni su 2002. održani Dani Kamova, u Zagrebu 2006. i Splitu 2014. skupovi o njem. U povodu stogodišnjice smrti priređena mu je izložba u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe te u seriji Znameniti Hrvati izdana poštanska marka s njegovim likom. O njem je snimljen dokumentarni film Janko Polić Kamov ili Vitez crne psovke (B. Modrić i G. Ježić, 2000) i filmska freska Kamo? (A. Suk, 2010). Njegovim je imenom 2014. nazvana nagrada Hrvatskoga društva pisaca. DJELA: Ištipana hartija. Zagreb 1907, 2014. — Na rođenoj grudi. Zagreb 1907. — Psovka. Zagreb 1907 (prijevod na tal. Pasian di Prato 2005. i katalonski La Pobla Llarga 2011). — Tragedija mozgova. Zagreb 1907, 2007. — Ćaskanja. Rijeka 1914. — Novele i eseji. Zagreb 1938. — Sabrana djela, 1–4. Rijeka 1956–1958, 1984², 2000³. — Pjesme, novele, drame, eseji. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 83. Zagreb 1968. — Isušena kaljuža. Zagreb 1997, 2003, 2004, Mostar 2000 (tal. prijevod Pasian di Prato 2009). — Pjesme. Novele. Vinkovci 1997. — Pobunjeni pjesnik. Zagreb 1997. — Selected Short Stories and Poems. Rijeka—Zagreb 1997. — Pjesme i novele. Zagreb 2004. — Izabrana djela, 1. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 2007. — Zwischen Fluch und Toleranz. Rijeka 2009. — Ispovijest heroja naših dana. Koprivnica 2010. — Darmošlap. Praha 2012. — Psovka i maštarije. Zagreb 2014.

Polić Kamov, Janko, hrvatski književnik (Sušak, danas dio Rijeke, 17. XI. 1886 – Barcelona, 8. VIII. 1910). Pseudonim Kamov uzeo je prema biblijskomu Kamu. Izbačen zbog verbalnoga sukoba s profesorom iz sušačke gimnazije, školovanje je nastavio u Senju, gdje je također bio izbačen iz gimnazije i konvikta. Obitelj mu se 1902. preselila u Zagreb, gdje je prekinuo gimnazijsko školovanje. Tri je mjeseca 1903. bio u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom. Ubrzo se razočarao u Zagreb i Hrvatsku te težio odlasku iz Hrvatske. God. 1904. putovao je s glumačkom družinom po Dalmaciji, BiH i Crnoj Gori, gdje je nastupio pred knezom Nikolom I. Petrovićem Njegošem kao šaptač u Sablastima H. Ibsena. Od 1907. putovao je po Italiji, 1910. krenuo je preko Italije u Španjolsku, gdje se za kratka boravka prije iznenadne smrti kretao u umjetničkim avangardnim krugovima (kojima su tada pripadali i J. Miró i P. Picasso). Umro je u barcelonskoj bolnici Santa Cruz, pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici bez imena. Djelom toga, kako su ga nazivali, »prvoga pjesničkoga buntovnika«, »osporavatelja tradicije«, »najstrašnijega pjesnika hrvatskoga« i »viteza crne psovke«, ali prije svega rušitelja tabua, inovatora na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, počinje hrvatska književna avangarda. U njegovu su opusu i zametci književnih težnji koje će se u vodećim europskim književnostima oblikovati tek nakon njegove smrti.Kamov je djelovao u razdoblju hrvatske moderne kada su prevladavali artizam i društveno-pragmatično programatsko djelovanje s prosvjetiteljskim značajkama, no on nije pripadao ni jednoj grupaciji, već je kao buntovna osobnost svojim djelom anticipirao potonje književne događaje u Hrvatskoj. Prije nego u književnosti, javio se u novinama: Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljivali su tekstove koje je slao sa svojih putovanja. Nakon više neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, jer su ga odbile sve izdavačke kuće u Zagrebu, u pomoć mu je priskočio stalni mecena, brat Vladimir. God. 1907. objavio je zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U njima je gnjevno progovorio protiv hinjena morala, otvoreno uobličavao erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Psovka i Ištipana hartija već su naslovima najavile svoju temeljnu tematiku i intonaciju; ni jedna tradicionalna svetinja, od religijske do poetičke, nije bila pošteđena žestoka prevrjednovanja, a mjesto dotadašnjega sklada i ljepote nudila se »estetika ružnoga«, vulgarizam, izravnost, grubost, slobodni stih. U Ištipanoj hartiji vratio se »uređenijim« i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanomu stihu i pravilnijoj kompoziciji. Posmrtno su mu bili objavljeni još Ćaskanja (1914) te Novele i eseji (1938). U Sabranim djelima (1956–58) tomu su pridružene Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce, primjeri Kamovljeva dramskoga rukopisa, koji je izazivao slične kontroverzije kao i njegova poezija i proza. Drame su dugo ostale neizvedene, jer su nudile »sumrak, patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, apsurd, anarhiju i grotesku« (D. Gašparović). On blud i alkoholizam nije vidio samo u bordelima i krčmama nego i u obitelji, u cijeloj Hrvatskoj, gdje je sve trulo, lažno i samourušavajuće. Među novelama najzrelije su mu tri sačuvane iz posljednjih dviju godina života: Žalost, Bitanga i Sloboda. Novelistiku odlikuju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u potonjoj fazi uz elemente lakrdije, kako je te novele sam nazivao, prisutna je i hladna analitika, što ga je dovelo gotovo do modela groteske. Kamov govori o tim novelama kao žanru »satire ljudske duše«. Njegovo najcjelovitije djelo, roman Isušena kaljuža, napisan između 1906. i 1909., a prvi put tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka, u sklopu Sabranih djela, svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja, formalno i tematski. Roman u kojem je glavni lik književnik problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegove raspršenosti u svijetu koji se sve više otuđuje, u kojem je uzdrmana stara hijerarhija vrijednosti. Orijentiran je prema subjektivnomu senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku osobnosti. Istraživači Kamovljeve ostavštine, među kojima je najustrajniji Mladen Urem, još tragaju za zagubljenim rukopisima, te za dokumentima koji bi do kraja rasvijetlili još koju biografsku tajnu. Kamovljev posljednji tekst, članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret, bio je objavljen, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.Avangardist prije avangarde, Kamov je provocirao i beskompromisno se suprotstavljao svemu dotadašnjemu. Okrenut novomu, budućem, bio je neprihvaćen i neshvaćen u svoje doba, ali je u potonjim desetljećima stekao status legende. Sklon aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, poricanju postojećih struktura, antiesteticizmu i oprjeci prema estetskim kanonima svojega doba – s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda. Citiranje: Polić Kamov, Janko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata