Janko Rakuša
Mihalovci 15. 5. 1901. – Zagreb 10. 2. 1945.
glumac; 1901-1945
Janko Rakuša (Mihalovci, Ormož, 15. svibnja 1901. – Zagreb, 10. veljače 1945.) bio je hrvatski glumac. Tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća bio je prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Također je glumio i u igranim filmovima. Vlasti NDH su ga uhitile u prosincu 1944., a prema informacijama prokazao ga je novinar Ive Mihovilović. Obješen je u Remetincu prije sloma NDH.
== Životopis ==
Rakuša je završio dramsku školu Konzervatorija Glazbene matice u Ljubljani. Prvi put je kao glumac i nastupio u Ljubljani, u Narodnom gledališču kao Luka u drami Maksima Gorkoga "Na dnu" – tamo ostaje u angažmanu do 1921. Njegov je opsežni repertoar obuhvaćao jednako uloge u klasičnim i u suvremenim dramskim djelima, dominiraju one psihološko-karakternoga tipa, a pokazivao je i smisao za diskretnu komiku. Igrao je velik broj velikih uloga u svim kazalištima u kojima je nastupao (Sarajevo, Osijek, Split, Skopje, Maribor, Osijek i Beograd): Peer Gynt, Damjan u Vojnovićevoj drame "Smrt majke Jugovića", Križovec u Krležinoj drami "U agoniji", Puba u "Gospodi Glembajevima", Aurel u "Ledi" itd.
U Zagrebu je angažiran 1934. Posljednji put je nastupio u Malom kazalištu u Frankopanskoj (danas GDK Gavella) 17. prosinca 1944. kao Valent Korpar u "Gospodskom djetetu" Kalmana Mesarića.
Kao osvjedočeni antifašist i marksist bio je od prvih dana NDH aktivist NOP-a. Prvi put je bio uhićen 1. travnja 1942., uoči proslave prve godišnjice NDH kada je uhićen i postolarski majstor iz kazališta Tomo Fadljević, a da ne bi provocirali nezgodna događanja na proslavi jubileja uhitio ih je Gestapo i isljeđivao četiri dana i četiri noći. Prema kasnijoj izjavi Fadljevića, Gestapovci nisu uspjeli izmamiti od Rakuše nikakvo priznanje, pa su ga zbog pomanjkanja dokaza pustili. Bilo je to nekoliko dana prije premijere Fausta u kojem je igrao Mefista. Drugo uhićenje bilo je u prosincu 1944. godine, kada je njegovo zdravlje bilo opasno narušeno. Mučio ga je čir na želucu i žuč, tako da mu je na jednoj od posljednjih predstava liječnik u pauzi morao dati injekciju da izdrži do kraja. Pod mučenjem nije spomenuo nikoga iz kazališta, što je i njima davalo snage da izdrže – posvjedočio je Rakušin kolega i suborac Ante Boglić, koji je Rakušu poslije njegova drugog uhićenja potkraj prosinca 1944. sreo u zatvoru na Savskoj cesti.
Njegov posljednji nastup bio je 17. prosinca 1944. u Mesarićevoj komediji Gospodsko dijete. 10. veljače 1945. vlasti NDH su ga objesile gologa na rasvjetni stup u Remetincu. Istoga dana kada je obješen njegov kolega glumac Joso Martinčević došao je u kazalište izbezumljen rekavši kako je na putu vidio kolegu koji visi obješen. Dana 21. prosinca 1945. pokopan je u zajedničku grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj.
== Spomen ==
U spomen na Janka Rakušu imenovana je jedna ulica u zagrebačkoj gradskoj četvrti Peščenica – Žitnjak, u Folnegovićevom naselju.
== Filmografija ==
=== Filmske uloge ===
"Lisinski" (1944.)
== Vanjske poveznice ==
Janko Rakuša u internetskoj bazi filmova IMDb-u (engl.)
== Izvori ==
Snježana Banović, Država i njezino kazalište, Profil, 2012.
HNK, enciklopedijsko izdanje, Zagreb 1969., 585.
Eliza GERNER, „Kazalište mora izmamiti smijeh i suze,“ Vjesnik, Zagreb, 24. 11. 2006.
Vilko IVANUŠA, "Ono što se ne zaboravlja: Janko Rakuša", Kazalište, Zagreb, 31. X.1975., br. 90, 16.Joža RUTIĆ, "Naše žrtve", Kazališni list, Zagreb, 9. II. 1946., br. 22, 4.
Draga UNGARO, “Posljednja uloga Janka Rakuše”, Vjesnik, Zagreb, 25. i 26. V. 1975.
Rakuša, Janko, hrvatski glumac (Mihalovci kraj Ormoža, Slovenija, 15. V. 1901 – Remetinec kraj Zagreba, 10. II. 1945). Nakon glumačke izobrazbe kod R. Pregarca, glumio u Slovenskom ljudskom gledališču u Ljubljani (1919–21), sljedećih petnaestak godina nastupao u Sarajevu, Osijeku, Splitu, Skoplju, Mariboru i Beogradu, a 1934. postao stalnim članom dramskog ansambla zagrebačkoga HNK-a. Zbog antifašističkih je nazora obješen. Važnije uloge: Romeo (W. Shakespeare, Romeo i Julija), Don Mendo (P. Calderón de la Barca, Zalamejski sudac), Narcis (J. Racine, Britanik), Hermann (F. Schiller, Razbojnici), Mefisto (J. W. Goethe, Faust), St. Just (G. Büchner, Dantonova smrt), Belcredi (L. Pirandello, Henrik IV). Najveće domete ostvario je portretirajući karakterne i psihološki složene uloge u djelima H. Ibsena (Tönnessen, Stupovi društva) i dramatizacijama djela F. M. Dostojevskoga (Raskoljnikov, Zločin i kazna; Smerdjakov, Braća Karamazovi) te u djelima iz suvremenoga hrvatskog repertoara, napose M. Krleže (Puba Fabriczy, Gospoda Glembajevi; Križovec, U agoniji; Aurel, Leda). Glumio je u filmu Lisinski O. Miletića (1944). Citiranje: Rakuša, Janko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji