Josip Andreis
Split 19. 3. 1909. – Zagreb 16. 1. 1982.
muzikolog; 1909-1982
Josip Andreis (Split, 19. ožujka 1909. - Zagreb, 16. siječnja 1982.) bio je hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe. Svojim je radom postavio temelje moderne hrvatske muzikologije i glazbene historiografije.
== Obrazovanje i karijera ==
Diplomirao je romanistiku (talijanski i francuski jezik) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te nastavnički smjer na Muzičkoj akademiji. Privatno je studirao kompoziciju kod Ive Paraća. Svoju je profesionalnu karijeru započeo kao srednjoškolski profesor u Šibeniku, Herceg Novom i Splitu, a od 1948. do 1972. godine djelovao je kao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
== Znanstveni doprinos ==
Andreis je ostavio veliki trag u hrvatskoj muzikologiji kroz nekoliko ključnih područja:
=== Muzikološka istraživanja ===
Posebno se istaknuo svojim studijama o značajnim hrvatskim glazbenicima, među kojima se ističu radovi o Ivanu Lukačiću (uključujući kritičko izdanje „Šesnaest moteta” iz 1970.), Ivi Paraću i Jakovu Gotovcu. Značajan je njegov doprinos istraživanju prvih hrvatskih glazbenih časopisa 19. stoljeća („Sv. Cecilija”, „Gusle”, „Muzika”).
=== Glazbena estetika ===
Bio je jedan od začetnika glazbene estetike u Hrvatskoj, što je rezultiralo važnim djelima poput „Uvoda u glazbenu estetiku” (1944.) i „Vječnog Orfeja” (1968.).
=== Povijest glazbe ===
Njegovo najznačajnije dostignuće je serija knjiga o povijesti glazbe, objavljivana u različitim izdanjima od 1942. do 1976. godine. „Povijest hrvatske glazbe”, objavljena u dva hrvatska i dva engleska izdanja između 1962. i 1982. godine, ostaje temeljno djelo hrvatske glazbene historiografije.
=== Metodologija i pristup ===
Andreis je uveo znanstvene standarde u proučavanje glazbene povijesti od srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Njegov pristup karakterizira:
Zalaganje za ravnopravnost stilskih izbora i orijentacija
Objektivnost u pristupu građi
Premijerno predstavljanje izvaneuropskih glazbenih kultura i glazbe manjih europskih naroda hrvatskoj publici
== Priznanja i funkcije ==
Redoviti član JAZU-a (danas HAZU)
Predsjednik Hrvatskog društva skladatelja
Dobitnik Nagrade grada Zagreba (1969.)
Dobitnik Republičke nagrade za životno djelo (1975.)
Glavni urednik prvog izdanja Muzičke enciklopedije (2 sveska, 1958. - 1962.)
Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (posmrtno)
Po njemu se zove nagrada Hrvatskog društva skladatelja
== Izvori ==
ANDREIS, Josip, muzikolog (Split, 19. III 1909 — Zagreb, 16. I 1982). Srednju školu završio je 1926. u Splitu, talijanski i francuski jezik studirao u Zagrebu i Rimu, diplomirao 1931. u Zagrebu. Muziku je učio u Splitu (I. Parać) i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1947. diplomirao na nastavničkom odsjeku. Od 1931. do 1941. srednjoškolski je profesor u Šibeniku, Herceg-Novom i Splitu, a 1941–1945. u Zagrebu; profesor je povijesti glazbe 1945–1972. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te pročelnik Historijskog (1948–1969), odnosno Muzikološkog odjela (1970–1972). Predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Društvo hrvatskih skladatelja) bio je 1952/1953. i 1955/1956, a Muzikološkog zavoda, koji je utemeljio, 1969–1972. Dopisni član JAZU postao je 1954, a redoviti 1975. Za svoj znanstveni rad dobio je više odlikovanja i nagrada, među ostalima i Nagradu grada Zagreba 1969. te Republičku nagradu za životno djelo 1975. — Andreisovo je djelovanje višestrano. Osim djela s područja opće i hrvatske muzičke povijesti, dao je zapažene priloge muzičkoj estetici i publicistici, a istakao se radom na izdavanju spomenika hrvatske muzičke prošlosti, kao i koncipiranjem i uređivanjem enciklopedijskih izdanja. Vrstan muzički historičar, A. je u svojim priručnicima prvi u Hrvatskoj znanstvenom metodom izložio i osvijetlio muzička zbivanja u tijeku stoljećâ. U Historiji muzike, prvoj većoj, općoj povijesti glazbe objavljenoj u Hrvatskoj, A. je iscrpnom analizom svih važnih činilaca, dao sintetičke preglede koji otvaraju nove poglede na složena muzička zbivanja, posebno XIX i XX st. Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj prva je povijest hrvatske muzike u kojoj je sistematski raspoređena i znanstveno obrađena građa. Tu je, iskoristivši iscrpno svu poznatu literaturu, prikazao razvoj muzičke kulture u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas. Toj je tematici posvetio i niz studija i članaka u periodičkim publikacijama. Uz povijest muzike, bavio se i muzičkom estetikom te iz tog područja je napisao i dva djela: Uvod u glazbenu estetiku (prvi takav rad u Hrvatskoj) i Vječni Orfej. U Vječnom Orfeju, uvodu u muzičku umjetnost, sintetizirao je svoje estetske poglede; prikazao je stilska razgraničenja u tijeku povijesnog razvoja glazbene umjetnosti, kao i odnose koji vladaju između stvaraoca i njegova djela te slušatelja i kompozicije; upozorio je na specifičnosti o kojima ovisi život glazbe. Praktična primjena Andreisovih estetskih pogleda izražena je u njegovu kritičarskom djelovanju te posebno u monografiji Hector Berlioz. Andreisov muzikološki rad odrazio se najviše u obradi 16 Lukačićevih moteta iz zbirke Sacrae cantiones, u kojem je uz opsežnu studiju transkribirao te duhovne koncerte u suvremeno notno pismo i priredio ih za suvremeno izvođenje. Važno poglavlje u Andreisovu djelovanju povezano je s Muzičkom akademijom u Zagrebu na kojoj je sve svoje znanstvene i pedagoške sposobnosti posvetio odgoju muzičkih historičara i muzikologa. U tijeku godine odgojio je generacije studenata od kojih su mnogi kao diplomsku radnju obradili poneku od još neistraženih tema iz hrvatske muzičke povijesti, a neki se kasnije razvili kao ugledni znanstvenici. A. je bio urednik Muzičke revije (1950/1951) i časopisa Arti musices (1969–1971), prvog izdanja Muzičke enciklopedije (1958–1963), publikacije Yugoslav Music (1959, sa S. Zlatićem), triju knjiga Rada JAZU (1965, 1969, 1978) i dr. Članke i studije objavljivao je u časopisima i zbornicima: Hrvatska revija (1940–1944), Sv. Cecilija (1942, 1944, 1946, 1970, 1971), Muzička revija (1950), Zvuk (1955, 1960, 1967, 1969), Muzikološki zbornik (1968), Arti musices (1969, 1971, 1974). DJELA: Povijest glazbe. Zagreb 1942. — Tragovi mudrosti. Zagreb 1944. — Uvod u glazbenu estetiku. Zagreb 1944. — Hector Berlioz. Zagreb 1946. — Historija muzike. Zagreb I–III, 1951–1954, I–II, 1966². — Hrvatski glazbeni zavod kroz 125 godina svog postojanja. Zagreb 1952. — Jakov Gotovac (Mogućnosti, 4/1957, 7, str. 550–573; 8, str. 652–661). — Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj (u: Historijski razvoj muzičke kulture u Jugoslaviji). Zagreb 1962. — Rezultati i zadaci muzičke nauke u Hrvatskoj (Rad JAZU, 1965, 337, str. 5–39). — Udruženje kompozitora Hrvatske 1945–1965 (u: Krešimir Kovačević Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945–1965). Zagreb 1966. — 140 godina Hrvatskog glazbenog zavoda. Zagreb 1967. — Vječni Orfej. Uvod u muzičku umjetnost. Zagreb 1968. — Umjetnički put Mila Cipre (Rad JAZU, 1969, 351, str. 325–450). — Ivan Lukačić, Šesnaest moteta iz zbirke »Sacrae cantiones«. Obradio za suvremeno izvođenje J. Andreis (i popratio studijom: Ivan Lukačić i njegova umjetnost). Zagreb 1970. — Prvi muzički časopisi u Hrvatskoj (Arti musices, 1971, 2, str. 53–80). — Povijest glazbe, 1–4. Zagreb 1974–1976. — Ivo Parać. Život i djela (Rad JAZU, 1978, 377, str. 5–127).
Andreis, Josip, hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe (Split, 19. III. 1909 – Zagreb, 16. I. 1982). U Zagrebu završio romanistiku (talijanski, francuski) na Filozofskome fakultetu i nastavnički odsjek Muzičke akademije. Kompoziciju je učio privatno kod I. Paraća. Najprije gimnazijski profesor (Šibenik, Herceg Novi, Split), potom profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1948–72). Redoviti član JAZU (danas HAZU), predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja) te dobitnik nekoliko nagrada, odličja i priznanja; 1975. dobio je Nagradu za životno djelo. Muzikološki rad J. Andreisa sastoji se od niza temeljnih studija o istaknutim glazbenicima hrvatske povijesti, I. Lukačiću (kritičko izdanje Šesnaest moteta, 1970), J. Albertiju, I. Paraću, J. Gotovcu i drugima, o problematici prvih hrvatskih glazbenih časopisa (Sv. Cecilija, Gusle, Glazba) u XIX. st. te rezultatima i zadatcima muzikologije u Hrvatskoj. Među prvima se u Hrvatskoj bavio i glazbenom estetikom (Uvod u glasbenu estetiku, 1944; Vječni Orfej, 1968). Andreis je najzaslužniji kao povjesničar glazbe bez premca u Hrvatskoj u XX. st. Njegova Povijest glazbe izašla je od 1942. do 1976. u četiri izdanja s različitim naslovima, da bi u posljednjoj verziji u tri sveska do danas ostala jedinom općom enciklopedijskom poviješću glazbe hrvatskog autora. Andreisovi historiografski uzori na tome području prije svega su francuske i talijanske povijesti glazbe iz prve polovice XX. st. (J. Combarieu, R. Rolland, A. Della Corte). Andreis je prvi moderni povjesničar hrvatske glazbe, a njegova Povijest hrvatske glazbe (od 1962. do 1982. u 2 hrvatska i 2 engleska izdanja) još je uvijek najstandardnije djelo hrvatske glazbene historiografije. Andreis je prvi u Hrvatskoj uveo znanstvene standarde u cjelovito poimanje povijesti glazbe od srednjeg vijeka do XX. st., zalažući se prije svega za provedbu načela o ravnopravnosti stilskih izbora i usmjerenja i za objektivnost u pristupu građi (djela, pojave, osobe, artefakti). Prvi je u Hrvatsku donio osnovne podatke o izvaneuropskim glazbenim kulturama i glazbi manjih europskih naroda. Danas je Andreisov stil pisanja i neoromantički svjetonazor, osobito u pogledu glazbe XIX. i XX. st., zastario, ali njegovi tekstovi i dalje pokazuju visok stupanj faktografske pouzdanosti i praktičke uporabivosti za ljubitelje glazbe i za profesionalce podjednako. Andreis je i prvi glavni urednik Muzičke enciklopedije u Hrvatskoj (I. izdanje u 2 sveska 1958–62). Citiranje: Andreis, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na muzikologa Josipa Andreisa
(doslovno iz odluke: „Boračka ulica, imenovana 1938. godine, preimenuje se u spomen na muzikologa Josipa Andreisa i dobiva naziv“)