Josip Andrić

muzikolog, književnik i prevoditelj; 1894-1967

Josip Andrić (Bukin, 14. ožujka 1894. – Zagreb, 7. prosinca 1967.) (neki izvori navode 11. ožujka kao nadnevak rođenja) bio je bački hrvatski skladatelj, folklorist, sakupljač narodnog blaga i muzikolog. U hrvatskoj književnosti je ostavio trag kao putopisac, publicist, romanopisac, pjesnik i novelist. Autor je nekoliko biografija.
Uređivao, odnosno, bio je suradnikom u većem broju časopisa i listova. Rodom je bio šokački Hrvat.
Prevodio je s češkog jezika. Jedan je od hrvatskih prevoditelja koji su uvelike pridonijeli približavanju čeških tekstova hrvatskom čitateljstvu.
== Životopis ==
Rodio se u bačkom selu Bukinu. Mati mu je bila iz sela Plavne, a jer je bio dosta vezan za to selo, posvetio mu je brojna djela.
Kasnije je živio u Požegi, koja mu je bila čestim motivom u njegovim djelima (bilo samo grad Požega, bilo požeška okolica).
U svom skladateljskom opusu ima 70 skladba za tambure, klavir i orkestar. Posebno je vrijedno spomenuti njegov rad s tamburaškim sastavima i općenito u svezi tamburaške glazbe, o kojoj je napisao nekoliko knjiga.
Autor je prve bunjevačke opere, "Dužijance", premijerno izvedene 1953. u subotičkom Narodnom kazalištu.
Kao folklorist je doprinio zapisivanju melodija iz požeškog kraja.
Uređivao je tjednik Obitelj.
Na sakupljanje narodnih pjesama bačkih Hrvata ga je potaklo to što je primijetio da je Franjo Kuhač u svojoj zbirci južnoslavenskih popijevaka zapisao 47 pjesama s područja Bačke, od čega samo 10 pjesama tamošnjih Hrvata. Dodatno je stvar pogoršala činjenica da nakon Kuhača nitko nije sustavno popisivao narodne melodije bačkih Hrvata, dok su za razliku od bačkih Hrvata, bački Srbi iznjedrili osobu koja je dokumentirala njihovu glazbu.
Melografski je obrađivao i dokumentirao bačke Šokce, a nakon što ga je Blaško Rajić upozorio u pismu da lijepih pjesama ima i kod bunjevačkih Hrvata, Andrić je svoj melografski program proširio na sve Hrvate u Bačkoj.
U političkom radu, mnogo je pridonio u jačanju prijateljskih sveza Hrvata sa Slovacima, o čemu su i drugi autori pisali radove (Gjuro Deželić).. Pored Slovaka, zalagao se za Irce, gradišćanske Hrvate i Lužičke Srbe.
Na svim područjima crkvenog života je promicao je katolički preporod.
Pokretačem je akcije za proglašenje Nikole Tavelića za sveca, kojem je i podigao oltar u Jeruzalemu.
Umro je u Zagrebu 1967.
== Djela ==
(popis nepotpun)
skladateljski rad
Šijakinja, opera (libreto: Franjo Ciraki) (posvećeno Požegi)
Na vrbi svirala, opereta (prva šokačka opereta) (posvećeno Plavni)
Dužijanca, opera (prva bunjevačka opera)
stručni rad
Tamburaška glazba: historijski pregled, 1962.
Slovačka slovnica
Što je Papa Hrvatima
književnički rad
== Priznanja ==
Par godina nakon njegove smrti, održan je simpozij u spomen Josipu Andriću. Nakon simpozija, idućeg dana, 1. rujna 1969. je podignuta u Plavni ispred crkve spomen-bista Josipa Andrića.
26. travnja 1972., nepisanom odlukom Općinskog komiteta Saveza komunista Bača, bista je srušena, i to na urotničko-provalnički način (provalom u crkvene prostore). Posljedica je to bila trovačkog članka u NIN-u od 23. travnja 1972. i zlonamjernih Tanjug-ovih vijesti koje su zaredale.
2007., bista je ponovno postavljena.
Njemu u čast, nagrada (plaketa) koju se dodjeljiva na Festivalu hrvatske tamburaške glazbe se zove po njemu, plaketa "Dr Josip Andrić".
== Vidi još ==
Hrvatsko književno društvo Svetoga Jeronima (Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda)
== Izvori ==
Hrvatska riječ: Vraćena spomen-bista Josipa Andrića
Radio Subotica[neaktivna poveznica] „Impresije iz zavičaja“: Koncert umjetničke glazbe nastale na našoj bogatoj narodnoj tradiciji, 6. prosinca 2010.
== Vanjske poveznice ==
Vraćena spomen-bista Josipa Andrića, Hrvatska riječ
HKD sv. Jeronima  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. veljače 2008. (Wayback Machine)
Josip Andrić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. lipnja 2018. (Wayback Machine), Serbski institut

ANDRIĆ, Josip, pripovjedač, pjesnik, glazbenik i jezikoslovac (Bukin, kod Bačke Palanke, 14. III 1894 — Zagreb, 7. XII 1967). Otac mu je bio Josip, bravar i mlinar, a majka Eva, rođ. Fabry. Mađarsku pučku školu polazio je u Bukinu (1900–1901), a hrvatsku u Moroviću (1901–1905). Gimnaziju je pohađao u Slavonskoj Požegi gdje je 1913, maturirao. Studirao je na više fakulteta: od 1913. do 1917. pravo u Zagrebu, trgovačke nauke u Pragu (1914–1916), skolastičku filozofiju u Innsbrucku (1917–1918), a slavistiku u Zagrebu (1943–1945), Glazbu je učio privatno u Slavonskoj Požegi i Pragu. Pravo je završio doktoratom 1920. u Zagrebu. Od 1919. do 1927. bio je urednik Seljačkih novina u Zagrebu i muzički kritičar Narodne politike, od 1921. do 1946. glavni urednik katoličke izdavačke kuće »Društvo Sv. Jeronima«, a od 1946. do umirovljenja 1954. radio je u uredništvu Hrvatskoga književnog društva Sv. Ćirila i Metoda. A. je bio član mnogih kulturnih društava i ustanova i primio mnoga priznanja. God. 1964. odlikovao ga je papa Pavao VI za književni i organizacijski rad. — Prvi objavljeni Andrićev rad je pjesma Zavičajnoj rijeci (Slavonac, 1909, 2). U srednjoj školi počeo je pisati za kazališta (dramoleti o V. Lisinskom, J. Haydnu i P. Preradoviću). Autor je pjesama, pripovijedaka i romana tematikom vezanih uz folklornu građu Bačke i Srijema. Književne radove, feljtone, kritike, rasprave i članke o povijesnim, političkim, vjerskim, kulturološkim i gospodarskim temama objavio je u publikacijama: Luč (1906/ 1907, 1913–1918, 1921/1922, 1926–1930, 1937), Krijes (1910/1911, 1917), Mitrovački glasnik (1913), Hrvatska prosvjeta (1915, 1938), Seljački kalendar (1915, 1920–1925, 1927), Seljačke novine (1919–1926), Danica (1920, 1922, 1923–1929, 1933, 1937, 1940, 1944, 1945), Težačke novine (1921–1923), Mladost (1922, 1924), Narodna sloboda (1922, 1926, 1928), Katolički list (1923–1924, 1935–1936, 1941, 1944), Zadrugar (Zagreb 1923, 1925, 1932), Nedjelja (Zagreb 1924), Kalendar sv. Ante (1925), Kalendar sv. Franje (1926), Selo i grad (1928/1929), Obitelj (1929–1944), Razgovor ugodni (1929), Svijet (1929), Hrvatska straža (1931–1933, 1935, 1936, 1938 do 1941), Klasje naših ravni (1938, 1942–1943), Hrvatski orač (1940), Naša domovina (1940), Subotičke novine (1940, 1941), Subotička Danica (1941), Nova Hrvatska (1941–1945), Zabavnik (Zagreb 1945). Služio se pseudonimima i šiframa: Pišta, Stevan, Stevan iz Srijema, Stipa, Slavko, Levinac Poljički, Pavao Ljubić Sinjski, Ljuboslav Jadranić, Stipa Bukinac, Čika Dobrijan, J. A., Dr. J. A., — dr-, Dr. A., A., -n-, P. Ć. Uredničkim se radom počeo baviti u srednjoj školi i kao student (đački listovi Slavonac i Jeka 1909–1913, Luč 1914–1917). U katoličkim bibliotekama (Jeronimska pučka knjižnica 1923–1929, Knjižnica pučke pozornice 1926–1941, Knjižnica dobrih romana 1926–1945, Knjižnica dobre djece 1929, Knjižnica katoličkih pjesnika 1939–1941) uredio je preko petsto knjiga. Bio je pokretač i urednik više katoličkih listova, časopisa, tjednika, zbornika i kalendara (Mladost 1924, 1929–1931; Naša Gospa Lurdska 1928; Obitelj 1929–1944; Jeronimsko svjetlo 1934; Tatre i Velebit 1942–1943; Sunčani vinograd 1943; Katolički kalendar 1965. i Danica 1966). Uredio je i prvo izdanje Florentinskih elegija F. Cirakija (1956). Organizirao je više vjerskih i kulturnih manifestacija. Pisao je biografije (N. Tavelić) i putopise (Irska, Palestina, Sicilija). Zajedno sa slikarom V. Kirinom priredio je na svjetskoj izložbi katoličke štampe u Vatikanu (1936) izložbu hrvatskoga katoličkog tiska. A. je prevodio sa češkog (J. Š. Baar, J. Zeyer, J. Durych), francuskog (M. Delly), njemačkog (H. K. Strachwitz), napisao je Slovnicu slovačkog jezika (1942) i manje rječnike slovačkog i lužičko-srpskog jezika. Na slovački je prevedeno više Andrićevih pripovijedaka, glazbenih i jezikoslovnih rasprava te putopis Na zelenam otoku (1943), a jedna novela i rasprava na češki. — A. se čitav život bavio glazbom, djelovao je na melografskom, kritičarskom, glazbeno-publicističkom i skladateljskom području. Proučavao je narodnu glazbu i melografski skupio oko 2000 narodnih melodija po Bačkoj, Srijemu, Slavoniji i otoku Hvaru. Bavio se i proučavanjem glazbe Slovaka i Lužičkih Srba. Glazbene kritike i napise o glazbi objavljivao je u listovima i časopisima: Tamburica (1909/10, 1912/13–1913/14), Novine (1916–1918), Sv. Cecilija (1917, 1922 do 1924, 1927, 1936, 1942, 1944), Narodna politika (1919–1926, 1928), Požeške novine (1924), Jugoslavenski muzičar (1925–1926), Mladost (1930/31), Almanah Gospe Lurdske (1931), Hrvatska tamburica (1936–1941), Novi list (Zagreb, 1941), Radio-Zagreb (1941), Tamburaška glazba (1955–1958). Napisao je i nekoliko knjiga s područja glazbe; njegova Slovačka glasba (1944) prva je povijest slovačke muzike uopće, a Škola za tambure (1953) prva škola za sve sisteme. Skladao je mnogo, već od gimnazijskih dana, najviše za tambure, oko 180 kompozicija za tamburaški orkestar (Bačka simfonijeta, Šokački svatovi i dr.). Komponirao je i za različite komorne i orkestralne sastave (gudački kvartet Bački, Klavirski trio, skladbe za violinu i klavir, Požeška suita, Plitvička suita i dr.). Uglazbio je više od četrdeset pjesama hrvatskih pjesnika (ciklusi: Večernje pjesme, Lirske impresije, Svjetlo u mraku i dr.). Skladao je i scenska djela: opera Dužijanca (vlastiti libreto), prva bunjevačka opera izvedena 1953. u Subotici, Otmica Šijakinje (libreto F. Ciraki) nastala je 1954, a Raspršeno kolo (libreto V. Marinović) 1955. Muzička komedija Na vrbi svirala izvedena je u Somboru 1956. Izvođenju svog baleta Jurjaši (1953) prisustovao je 1960. u Nürnbergu. — Andrićev je književni rad na granici nabačenih lirskih dojmova i publicistike (A. Sekulić). Kao jezikoslovac pridonio je zbližavanju Slovaka i Hrvata (Z. Milković). Kompozicije su mu rađene jednostavnijlm izražajnim sredstvima i imaju pretežno popularan karakter (A. Vidaković). DJELA: Dunje ranke. Zagreb 1923. — Gospodarska politika. Zagreb 1923. — Ruska opera. Zagreb 1923. — Hrvatsko uzor-selo. Zagreb 1924. — Nove brazde. Zagreb 1924; isto pod naslovom Tri pripovjetke (pseud. Stevan iz Srijema). Zagreb 1924. — Politika kao nauka. Zagreb 1926. — Svega svijeta dika. Zagreb 1926. — Žito u svjetskom gospodarstvu. Zagreb 1927. — U Kristovoj domovini. Zagreb 1931, 1932 (4 izdanja). — Hrvati u Irskoj. Zagreb 1932. — Na zelenom otoku. Zagreb 1932, 1934². — Crna velevlast. Zagreb 1934. — Vuk u ovčjoj koži. Zagreb 1934. — Najljepši među otocima. Lutanja po Siciliji. Slavonska Požega 1938. — Sveta pastirica. Zagreb 1938. — Kako ćemo razumjeti glazbu. Zagreb 1939. — Srijemske elegije. Zagreb 1939. — Ustav Slovačke republike i ustavna borba slovačkog naroda. Slavonska Požega 1940. — Apostol Hrvatske. Mali životopis bl. Nikole Tavelića. Zagreb 1941. — Irska. Zagreb 1942. — Slovnica slovačkog jezika. Zagreb 1942. — Velika ljubav. Zagreb 1942. — Slovačka glasba. Zagreb 1944. — Škola za tambure. Zagreb 1953. — Tamburaška glazba. Slavonska Požega 1962. — Slavonske narodne pjesme Požeške dotine. Slavonska Požega 1969.

Andrić, Josip, hrvatski književnik, prevoditelj i skladatelj (Bukin, danas Mladenovo, Bačka, 14. III. 1894 – Zagreb, 7. XII. 1967). Studirao pravo (Zagreb), trgovačke nauke (Prag), filozofiju (Innsbruck) i slavistiku (Zagreb). Pravo s doktoratom završio u Zagrebu. Privatno učio glazbu u Požegi i Pragu. God. 1921–46. bio je glavni urednik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, u uredništvu kojega je (tada Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda) radio do umirovljenja 1954. Pisao je romane (Svega svijeta dika, 1926; Velika ljubav, 1942), novele (Nove brazde, 1924), biografije (Apostol Hrvatske: mali životopis bl. Nikole Tavelića, 1941), pjesme i putopise. Njegov književni rad nema veće umjetničke vrijednosti. Posebno se istaknuo kao muzikolog i glazbenik. Skupljao je i proučavao narodnu glazbu, napisao prvu povijest slovačke glazbe (Slovačka glasba, 1944), uglazbio četrdesetak pjesama hrvatskih pjesnika, skladao za komorne i orkestralne sastave, a autor je i prve bunjevačke opere (Dužijanca, 1953). Prevodio s češkoga, njemačkoga i francuskoga, a ostavio je i vrijedne priloge s područja jezikoslovlja (Slovnica slovačkog jezika, 1942). Citiranje: Andrić, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na pjesnika Josipa Andrića

(doslovno iz odluke: „Rakitnička ulica, imenovana 1935. godine, preimenuje se u spomen na pjesnika Josipa Andrića i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata