Josip Filipović

general i hrvatski vojskovođa; 1819-1889

Josip barun Filipović Filipsberški (njemački: Joseph Freiherr Philippovich von Philippsberg), (Gospić, 28. travnja 1819. – Prag, 6. kolovoza 1889.), hrvatski plemić i austrijski general, jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa.
Stariji brat hrvatskog generala Franje.
== Životopis ==
Josip Filipović, jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa uopće, podrijetlom je iz ličke plemićke obitelji Filipović. Pridjevak "von Philippsberg" dobio je prema Filipovcu.
Od samog je početka svog vojničkog života sudjelovao u svim ratovima na tadašnjem području hrvatskog i austrijskog teritorija. Tako je kao zamjenik glavara glavnog stožernog odjela hrvatske vojske god. 1848. i 1849. ratovao u bitkama za Beč, kod Schwechata, Parendorfa, Altenburga i Moora. Josip Filipović se je osobito proslavio u bici kod Solferina i u austrijsko-pruskom ratu, u kojem je austrijska vojska izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod njegovim vodstvom razbile talijansku i prusku vojsku na svom dijelu bojišta.
Jedno vrijeme Filipović je bio zapovjednik divizije u carskom Beču, a nedugo zatim promaknut je u general pukovnika austrijske vojske i imenovan vojnim zapovjednikom Češke sa sjedištem u Pragu. God. 1878. kad je na prijedlog Engleske Austro-Ugarska Monarhija dobila međunarodni mandat da riješi "veliku istočnu krizu" tako da za zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, Filipović je kao jedan od najistaknutijih austrijskih vojskovođa preuzeo zapovjedništvo, prvo 13. vojnog zbora, a potom i 2. armije s kojom je uspješno ostvario zadaću. U ratnoj operaciji sudjelovale su i sve hrvatske pješačke pukovnije koje su uspješno obavile najteži dio rata. Vojskovođa Filipović je tako ušao u Bosnu preko Save kod Broda, te je brzom i vještom akcijom zauzeo Sarajevo 19. kolovoza god. 1878. Od 1882. do smrti bio je vojni zapovjednik grada Praga, u kojem je umro i pokopan.
Za svoje zasluge odlikovan je na 170. promociji, održanoj 2. svibnja 1879. godine, Zapovjedničkim križem Vojnog reda Marije Terezije.
Dugo vremena nije bilo poznato gdje se nalazi Filipovićev grob. Tek 2012. udruga Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba pronašla je njegov grob na praškom groblju Olšany i pokrenula akciju za obnovu groba.
== Vidi još ==
Dodatak:Popis nositelja Vojnog reda Marije Terezije rodom iz Hrvatske
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Kratka video-biografija baruna Josipa Filipovića[neaktivna poveznica]
Josip Filipović Filipsberški – član ličke obitelji Filipović  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. veljače 2015. (Wayback Machine)
Odlikovanje Vojnim redom Marije Terezije  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. veljače 2015. (Wayback Machine)

FILIPOVIĆ, Josip (Philippović von Philippsberg), general (Gospić, 28. IV. 1819 — Prag, 6. VIII. 1889). Potječe iz ugledne obitelji hrvatskih graničara, starinom iz Bosne; otac mu je bio graničarski satnik. God. 1834. kao kadet stupio je u 1. ličku krajišku pukovniju, a 1836. premješten je u pionirski zbor, gdje ostaje do 1843. Pionirsku zbornu školu pohađa 1837–39. u Tullnu (Donja Austrija). Nakon školovanja postaje 1839. poručnik, a 1843. natporučnik. Od tada službuje u glavnim stožerima zemaljskih zapovjedništava u Češkoj 1843–44, Italiji 1844–47. i Ugarskoj 1847–48. Kapetanom je postao 1847, a na početku rata u Ugarskoj 1848. imenovan je zamjenikom šefa glavnog stožera 1. zbora. God. 1848–49. služi u stožeru bana J. Jelačića i s njim sudjeluje u slamanju ustanka u Beču i revolucije u Ugarskoj. Istaknuo se 1848–49. u bitkama kraj Schwechata, Parndorfa, Ungarisch-Altenburga (Mosonmagyaróvár), Moóra, Hegyesa, Téténya i u svim bitkama u Bačkoj te osobito u listopadskim borbama oko opsjednutog Beča, gdje je 31. X. 1848. bio ranjen, ali ga to nije spriječilo da i dalje sudjeluje u Jelačićevu pohodu te je 13. XI. kao nagradu stekao čin majora u 5. krajiškoj (Varaždinsko-križevačkoj) pukovniji. God. 1851. imenovan je potpukovnikom i krilnim pobočnikom bana Jelačića, u čijoj je službi ostao do poč. 1853. kada je premješten za zapovjednika u Bjelovar, gdje je u činu pukovnika zapovijedao 5. krajiškom pukovnijom do 1858. U čin general-majora promaknut je 1859. i postavljen za brigadira 8. zbora u Zemunu. Za austrijskog ratovanja u Italiji 1859. osobito se istaknuo 24. VI. u bitki kraj Solferina zbog čega je 17. IX. bio odlikovan i potom, 1860, stekao barunstvo. U toku 1865. zamjenjuje bolesnog bana J. Šokčevića. U austro-pruskom ratu 1866. postavljen je za pobočnika zapovjedniku 2. zbora, grofu R. Thurnu. Sudjelovao je u bitkama kraj Königgrätza (Hradec Králové) i Požuna, nakon čega je 16. VII. 1866. promaknut u čin podmaršala i 6. IX. iste godine postao zapovjednik 1. pješačke divizije u Beču. Na tom je mjestu ostao do 1870. kada je postao zapovjednik 8. divizije i premješten u Innsbruck za vrhovnog zapovjednika zemaljske obrane u Tirolu i Vorarlbergu. U međuvremenu je 1867. bio imenovan vlasnikom 35. pješačke pukovnije i 1871. prvim tajnim savjetnikom. Pošto je potkraj siječnja 1874. postao general topništva, određen je za zapovijedajućega generala vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu i potom iste godine za zemaljskog zapovjednika Češke sa sjedištem u Pragu. Kada je odlukom Berlinskog kongresa (1878) Austro-Ugarska dobila mandat da zaposjedne BiH, taj je zadatak povjeren Filipoviću. Iz Praga je premješten u Hrvatsku za glavnog zapovjednika okupacijske vojske. Već 6. VII. F. je okupio 13. vojni zbor (82 000 vojnika) i za sjedište svog stožera izabrao Brod. S vojskom je prešao Savu 29. VII. te se – slamajući otpor – preko Dervente, Doboja, Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja, Visokog, Kiseljaka približavao Sarajevu. U Sarajevo je ušao 19. VIII. 1878. U zaposjednutoj BiH F. je 1878–80. bio vojni i civilni upravitelj. Kako su tada u BiH stizali brojni činovnici, poglavito Hrvati, Filipovića su optuživali za panslavizam, pa je premješten u Beč. Tamo je 1881. bio imenovan vrhovnim zapovjednikom 2. zbora, a na vlastiti zahtjev premješten je 1882. na mjesto zemaljskog zapovjednika u Prag, gdje je službovao do kraja života. F. je bio hrabar i sposoban vojnik, odan caru i Monarhiji. Osim austrijskih, odlikovan je i s više inozemnih odličja. LIT.: Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthums. Wien 1834–1848, 1855–1856, 1863. — Kais. Königliche Militär Schematismus für 1869–1870. Wien 1870–1872, 1874–1876. — (La situazione diplomatica). Narodni list (Il Nazionale), 16(1877) 35, str. 2–3. — Der Kommandant der Okkupations Armee. Banater Post (Pančevo), 9(1878) 55, str. 3. — J. S.: Slavlje osloboditelju Bosne u Dalmaciji. Narodni list (Il Nazionale), 17(1878) 97, str. 3; 98, str. 1; 99, str. 1; 100, str. 1; 101, str. 2. — Osloboditelj Bosne u Dalmaciji. Ibid., 96, str. 1–2. — (Vijesti iz Mostara i Livna). Ibid., 99, str. 1. — (Ostavka baruna Filipovića). Narodni glasnik (Timişoara), 1(1878) 94, str. 37; 103, str. 4–5. — Z.: Josip barun Filipović. Pučke novine, 2(1878) 39, str. 308–309. — Josip barun Filipović. Danica, Koledar i ljetopis društva svetojeronimskoga za prestupnu godinu 1880. Zagreb 1879, str. 78–79. — P. Kamenarović: Preuzvišenom gospodinu barunu Josipu Filipoviću vrhovnom zapovjedniku c. k. vojske u Bosni i Hercegovini pohodećemu Boku Kotorsku. Slovinac, 2(1879) 1, str. 15. — Kroaten in der Armee. Kroatische Post, 2(1879) 70, str. 1–2; 71, str. 1. — M. St.: Dva junačka brata. Smilje, 9(1881) 4, str. 50–52. — (Nekrolozi): Agramer Tagblatt, 4(1889) 181, str. 3–4; Die Drau, 22(1889) 64, str. 1–2; Dom i sviet, 2(1889) 19, str. 311; Hrvatska, 4(1889) 158, str. 1–2; 159, str. 1–2; Narodne novine, 55(1889) 180, str. 2–3; Naša sloga (Trst—Pula), 20(1889) 32, str. 2; Obzor, 19(1889) 181, str. 1; Slavonische Presse, 5(1889) 93, str. 2. — A. Vidaković: Josip Filipović. Napredak, 33(1892) 9, str. 142–143. — I. Tomičić: Rod Filipovića. Prosvjeta, 7(1899) 10, str. 321, 323. — J. N.: Die Einnahme von Sarajevo (19. August 1878). Slavonische Presse, 19(1903) 186, str. 2–4. — Ein Gedenktag (1878–1903). Ibid., str. 1–2. — D. Ruvarac (D. R.): Administrator Samuilo Maširević i general baron Josif Filipović. Srpski Sion (Novi Sad), 15(1905) 15, str. 432–435. — G. Martić: Zapamćenja (1829–1878). Zagreb 1906, 95–116. — A. Makanec: Dva proglasa iz vremena okupacije. Večernja pošta, 7(1927) 1761, str. 3. — R. Horvat: Barun Josip Filipović. Jutarnji list, 17(1928) 5919, str. 22. — A. Makanec: Okupacija Bosne i Hercegovine. Novosti, 22(1928) 222, str. 18; 243, str. 22; 264, str. 7; 292, str. 21; 323, str. 10. — A. Simčik: Pilipova kola. Obitelj, 5(1933) 13, str. 275. — R. Kadić: 60 god. od Švabinog ulaska u krvlju natopljeno Sarajevo: uspomeni boraca protiv austrijske najezde. Jugoslavenski list, 21(1938) 190, str. 9. — H. Kapidžić: Dva priloga istoriji Bosne i Hercegovine. Gajret, 19(1938) 1, str. 6–7. — R. Kadić: Sarajevo u doba austrijske okupacije. Legenda o sablasnoj ljudskoj sjeni iznad derviškog turbeta na Gorici. Jugoslavenski list, 22(1939) 67, str. 4. — S. Pavičić (S. P.): Kroz našu slavnu vojničku prošlost. Hrvati kao vojskovođe i ratnici tokom vjekova. Hrvatski narod, 3(1941) 119, str. 6–7. — (Rek): Jedan zanimljivi dokument iz starog Sarajeva. Borba protiv skupoće 1878. g. Proglas baruna Filipovića. Novi list, 2(1942) 227, str. 5. — Isti: Tajinstvena legenda o porušenom goričkom turbetu. Ibid., 479, str. 9. — S. Juzbašić: Slavni hrvatski vojskovođa Josip barun Filipović u operacijama zaposjedanja Bosne i Hercegovine. Pripremni raspored austro-ugarske vojske za te operacije. Nova Hrvatska, 3(1943) 301, Pr., str. XIII–XIV. — M. Valentić: Dvije predstavke generala Franje Filipovića o prilikama u Dalmaciji (1866). Časopis za suvremenu povijest, 8(1976) 1, str. 82. — M. Imamović: Banja Luka u doba okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine (u: Banja Luka u novijoj istoriji 1878–1945, zbornik. Sarajevo 1978, 27). — D. Pavličević: Hrvatsko novinstvo o Bosni s posebnim osvrtom na Bosansku krajinu i Banju Luku u doba okupacije 1878. godine (u: Ibid., str. 40–43, 48, 51, 54–55). — M. Valentić: Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849–1881. Zagreb 1981, 62, 109, 310, 346. — L. Đaković: Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, 1. Zagreb 1985, 147–148. — P. Živković: Hrvati Bosanske Posavine u prošlosti. Radovi. Filozofski fakultet u Zadru, 32(1993) 32(19) str. 296. — J. Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848, 1. Zagreb 1994, 328.

Filipović, Josip, austrijski general hrvatskog podrijetla (Gospić, 28. IV. 1819 – Prag, 6. VIII. 1889). Vojnu školu pohađao u Tullnu 1837–39., poručnikom postao 1839., a natporučnikom 1843., potom službovao u Češkoj 1843–44., Italiji 1844–47. i Ugarskoj 1847–48. Kapetanom postao 1847., a 1848–49. sudjelovao u gušenju ustanka u Beču i revolucije u Ugarskoj. God. 1851. imenovan je potpukovnikom i krilnim pobočnikom bana Jelačića, a 1853. premješten za zapovjednika u Bjelovar. U čin general majora promaknut je 1859. i potom je sudjelovao u bitki kraj Solferina 1859. Barunstvo stekao 1860. Kao pobočnik zapovjednika R. Thurna sudjelovao je u više bitaka u Austro-pruskome ratu 1866. U čin podmaršala promaknut je 1866., a za vrhovnoga zapovjednika zemaljske obrane u Tirolu i Vorarlbergu postavljen 1870. God. 1874. postao generalom topništva i zapovijedajućim generalom vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu te uskoro u Češkoj sa sjedištem u Pragu. Potom je premješten u Hrvatsku za glavnog zapovjednika austrijske vojske, koja je 1878. okupirala BiH. Od 1878. do 1880. bio je civilni upravitelj u BiH, a 1882. na vlastiti zahtjev premješten je za zemaljskoga zapovjednika u Prag, gdje je u službi proveo ostatak života. Citiranje: Filipović, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata