Josip Franjo Domin
Zagreb 28. 1. 1754. – Zagreb 19. 1. 1819.
isusovac, fizičar; 1754 - 1819
Josip Franjo Domin (Zagreb, 28. siječnja 1754. – Zagreb, 19. siječnja 1819.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, fizičar.
== Životopis ==
Školovao se u Zagrebu, Beču, Leobenu i Grazu. Velikan hrvatske znanosti. Isusovcima pristupio 1769. godine. U Zagrebu diplomirao filozofiju na Kraljevskoj akademiji znanosti filozofiju (1774.) i teologiju (1776.). Doktorirao iz matematike i fizike (1777.) u Trnavi. Postao je redovitim profesorom teorijske i eksperimentalne fizike, mehanike i gospodarstva. Predavao u Ugarskoj, u kojoj je ostao 21 godinu. Predavao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Juri i u Pečuhu. U Peštu odlazi 1792. gdje predaje fiziku na Filozofskom fakultetu, naslijedivši na tom mjestu I. B. Horvatha. Već nakon dvije godine dekan je na tom fakultetu i dužnost obnaša dvije godne. Već 1798. je rektor Sveučilišta u Pešti. 1799. godine Arkadijska akademija u Napulju primila ga je u članstvo čiji je počasni doktor. Od 1800. djeluje u Hrvatskoj. Zagrebački je kanonik, a od 1801. rektor biskupskoga sjemeništa u Zagrebu. Etrurska akademija u Cortoni primila ga je u članstvu 1802. godine.
Posve je prihvatio nove ideje u duhu Newtonove i Boškovićeve fizike. Bavio se kemijom, s naglaskom na različite vrste umjetnoga zraka, a napose “zapaljivoga zraka” (vodika).
Bavio se kemijom plinova, pokusim sa zračnim balonima, naravi i širenjem zvuka, statičkim elektricitetom i njegovom primjenom u medicini.
Razradio Franklinovo učenje o elektricitetu.
U jednoj je raspravi pobio ustaljeno mišljenje o koristi zvuka za otklanjanje elektriciteta (munje). Četiri Dominove rasprave iz elektroterapije pionirski su rad u primjeni elektriciteta u liječenju i prvi se u Hrvata bavio elektroterapijom. Razne je bolesti liječio statičkim elektricitetom i među prvima je spoznao učinke električnih izbijanja na cijeljenje ognojenih rana.
Usavršio je električni upaljač na vodik. Opisao način njegova rada i primjene u raspravi Opis najbolje poznate električne svjetiljke i način (njezine) primjene. U Ugarskoj je bio prvi vršio pokuse s balonima za letenje (od 1784). Sudjelovao u izradi planova za regulaciju rijeke Save.
Jedna epizoda serije Velikani hrvatske znanosti posvećena je Josipu Franji Dominu.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Vol.15 listopad 1988. Snježana Paušek-Baždar: Prilog životopisu Josipa franje Domina (1754-1819) na temelju istraživanja prepiske i arhivskih izvora
Hrvatski radio - Radio Sljeme Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. studenoga 2016. (Wayback Machine) Zagrebački vremeplov: Josip Franjo Domin, emitirano 1. ožujka 2014.
DOMIN, Josip Franjo, fizičar (Zagreb, 28. I. 1754 — Zagreb, 19. I. 1819). Izobrazbu započinje u Zagrebu, a 1769. stupa u Isusovački red te dvije godine provodi u novicijatu u Beču. God. 1771. nastavlja školovanje – ad condiscendum magisterium – u Leobenu u Štajerskoj, a šk. god. 1772/73, kao istaknuti član Reda, ponavlja jednu godinu humaniora u Grazu. Po ukinuću Isusovačkoga reda (1773), vraća se u Zagreb, a zatim tri semestra studira u Beču u Hrvatskom kolegiju. Studij nastavlja na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, gdje 1774. postiže diplomu gimnazijskog profesora filozofije. Kao pripadnik zagrebačkoga klera 1776. završava i teološki studij u tzv. malom stupnju (parvo actu). Potkraj 1775. izabran je za pripravnika iz fizike na Sveučilištu u Trnavi, gdje 1777. postiže i doktorat iz filozofije, predmetno iz matematike i fizike. Iste godine izabran je za redovitog profesora teorijske i eksperimentalne fizike, mehanike i gospodarstva na Kraljevskoj akademiji znanosti u Győru (šk. god. 1785/ /86. preselila se u Pečuh). God. 1792. profesor je fizike i mehanike na Filozofskom fakultetu u Pešti, gdje nasljeđuje katedru poznatog fizičara I. Horvátha. Od 1794. do 1796. dekan je Filozofskog fakulteta, a tijekom 1798. i rektor peštanskog Sveučilišta. God. 1800. imenovan je zagrebačkim kanonikom i pozvan da obavlja dužnost rektora Zagrebačkoga biskupskog sjemeništa te 1801. seli u Zagreb, gdje ostaje do kraja života. — Isprva se bavi kemijskim istraživanjima i 1784. objavljuje svoje najopsežnije djelo Dissertatio physica de aeris factitii genesi, natura et utilitatibus, kratki udžbenik kemije plinova, prvi takve vrste u Ugarskoj, u kojem s gledišta kasne flogistonske teorije iznosi sva poznata otkrića, istraživanja, spoznaje i osobna zapažanja o različnim vrstama umjetnog zraka. U Zagrebu 1987. objavljen je pretisak toga djela s hrvatskim prijevodom T. Ladana Fizikalna rasprava o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka. Po dolasku u Pečuh, Dominov se interes usmjerava na područje elektriciteta te 1786. izdaje knjižicu Sono campanarum fulmina promoveri potius, quam prohiberi, u kojoj se predstavlja kao izvrstan poznavatelj naravi zvuka i elektriciteta te zagovornik prosvjetiteljske uloge znanosti. Na poticaj pečujskog liječnika B. Patkovića počinje se baviti primjenom statičkog elektriciteta u medicini. Rezultate tih istraživanja objelodanio je u četiri knjižice, od kojih je prva Commentatio in electricitatem medicam regii musei physici Quinque-Ecclesiensis izišla 1789. u Zagrebu. To je prva originalna rasprava iz područja elektroterapije tiskana u Zagrebu, ali je bila i povodom napisima koji osporavaju Dominovu liječničku praksu. D. je na prigovore odgovorio knjižicom Reflexiones ..., a potom je u Pešti objavio još dva djela s istom tematikom, od kojih je drugo Ars electricitatem aegris tuto adhibendi, cum propriis, tum aliorum virorum celebrissimorum experimentis innixa sinteza cjelokupnoga dotadašnjeg znanja o elektroterapiji. God. 1799. objelodanio je u Pešti svoje posljednje djelo, u kojem je opisao električni upaljač na vodik i objasnio princip njegova rada. Zbog praktičnosti i primjenljivosti opisanoga tehničkog rješenja rad je 1800. ponovno u Pešti tiskan na njemačkom jeziku u prijevodu Ludwiga von Schediusa. Djelujući više od dvadeset godina na akademijama u Győru i Pečuhu te na Sveučilištu u Pešti, D. je stekao velik ugled kao profesor i znanstvenik. Njegovi znanstveni pogledi bili su na visini naprednih znanstvenih gledišta druge pol. XVIII. st., u duhu Boškovićeve i Newtonove filozofije i fizike, a njegov rad na primjeni elektriciteta u liječenju pionirski je na prostoru Hrvatske i Ugarske. God. 1799. imenovan je članom Arkadijske akademije (Arcadia Reale) u Napulju, a iste godine dobiva i počasni doktorat te akademije. Od 1802. član je i Etruščanske akademije (Academia Etruscorum) u Cortoni. Djelovao je i kao član mnogih znanstvenih komisija u Ugarskoj. DJELA: Dissertatio physica de aeris factitii genesi, natura et utilitatibus. Iaurini, Typis Iosephi Streibig, 1784. — Sono campanarum fulmina promoveri potius, quam prohiberi. Quinque Ecclesiis, Typis Ioannis Iosephi Engel, 1786. — Commentatio in electricitatem medicam regii musei physici Quinque-Ecclesiensis. Zagrabiae, Typis Joan. Th. de Trattner, 1789. — Reflexiones, quibus auctor Commentationis de electricitate medica in museo physico Quinque-Ecclesiensi experimentis comprobata Julii Tranquilli Animadversioni in eandem Zagrabiae anno 1789 editae respondet. Budae, Typis Regiae Universitatis, 1790. — Commentatio altera de electricitate medica, in museo physico Quinque-Ecclesiensi experimentis comprobata. Pestini, Litteris Matthiae Trattner, 1793. — Ars electricitatem aegris tuto adhibendi, cum propriis, tum aliorum virorum celebrissimorum experimentis innixa. Pestini, Typis Matthiae Trattner, 1795, 1796². — Lampadis electricae optimae notae descriptio, eaque utendi ratio. Pestini, Typis Matthiae Trattner, 1799.
Domin, Franjo Josip, hrvatski fizičar, isusovac (Zagreb, 28. I. 1754 – Zagreb, 19. I. 1819). Školovao se u Zagrebu, Beču (1769–71., 1773–74), Leobenu (1771), Grazu (1772/73), diplomirao filozofiju na Kraljevskoj akademiji znanosti (1774) i teologiju (1776) u Zagrebu. U Trnavi doktorirao iz matematike i fizike (1777) i postao redovitim profesorom teorijske i eksperimentalne fizike, mehanike i gospodarstva na Kraljevskoj akademiji znanosti u Győru (1777–85) i u Pečuhu (1785–92). Na Filozofskom fakultetu u Pešti naslijedio je I. B. Horvatha kao profesor fizike (od 1792). Bio je dekan toga fakulteta (1794–96) i rektor Sveučilišta u Pešti (1798). Od 1800. zagrebački kanonik i rektor biskupskoga sjemeništa u Zagrebu (od 1801). Bio je član Arkadijske akademije u Napulju (od 1799) i počasni doktor te akademije te član Etrurske akademije u Cortoni (od 1802). Bavio se kemijom plinova i objavio udžbenik, prvi takve vrste u Ugarskoj, Fizikalna rasprava o postanku, naravi i koristi umjetnog zraka (Dissertatio physica de aeris factitii genesi, natura, et utilitatibus, 1784., hrvatski prijevod 1987). Prvi u Ugarskoj i Hrvatskoj izvodio pokuse sa zračnim balonima. Istraživao je narav i širenje zvuka. U raspravi Zvonjavom zvona prije se privlače munje, nego otklanjaju (Sono campanarum fulmina promoveri potius, quam prohiberi, 1786), pobio je tada ustaljeno mišljenje o koristi zvuka za otklanjanje elektriciteta (munje). Bavio se i istraživanjem statičkog elektriciteta i njegovom primjenom u medicini. Napisao je četiri rasprave iz elektroterapije pa se njegov rad može smatrati pionirskim u primjeni elektriciteta u liječenju. Usavršio je električni upaljač na vodik i u raspravi Opis najbolje poznate električne svjetiljke i način (njezine) primjene (Lampadis electricae optimae notae descriptio atque utendi ratio…, 1799) opisao načelo njegova rada i primjene. Djelo je prevedeno na njemački (1800). Domin je posve prihvatio nove ideje u duhu Newtonove i Boškovićeve fizike. Citiranje: Domin, Franjo Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na botaničara Franju Josipa Domina
(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na botaničara Franju Josipa Domina i“)