Josip Galjuf

zagrebački biskup i dobrotvor; 1722-1786

GALJUF, Josip (Galliuf, Gallyuff), biskup (Varaždin, 20. XI. 1722 — Zagreb, 5. III. 1786). Školovao se u Beču, a u Rimu s doktoratom završio studij bogoslovlja 1744. Te je godine za svećenika zaređen u Zagrebu i bio župnik u Dubravi. God. 1745. imenovan je zagrebačkim kanonikom, 1746. postaje rektorom Hrvatskoga kolegija u Bologni, 1751. vaškanskim, 1755. kalničkim i 1764. goričkim i bekšinskim arhiđakonom te 1763. kanonikom lektorom i 1771. zagrebačkim prepozitom. Uz to je bio opat Svete Jelene od Podborja (Daruvar), prisjednik i prelat Banskog stola te imao naslov kraljevskog savjetnika i povjerenika. Zagrebačkim biskupom imenovan je 1772. God. 1774. uspio je u nastojanju da se ne ukinu hodočašća u Mariju Bistricu. Kao tradicionalist i dijeleći neraspoloženje zagrebačke Crkve prema jozefinizmu, G. je u dopisu Hrvatskom kraljevinskom vijeću 1775. priopćio negativno mišljenje o Felbigerovu djelu Erläuterter Kattechismus, 1781. s kanonicima se protivio odluci kralja Josipa II. u svezi crkvenoga ženidbenog prava pa je podupro polemiku V. Kalafatića (Theodosii Trasibuli ad Anianum Eliphium epistolae. Beč [Zagreb!] 1782) s Josipom Taispergerom (Aniani Eliphii concordia juris canonici cum edictis caesareo-regiis recentius emanatis super impedimentis matrimonii ad v. Hungariae clerum. Beč [Zagreb!] 1781), koji je odobravao vladarevu odluku. God. 1785. prosvjedovao je u gradskog magistrata što je bez sporazuma s njim dopustio pravoslavnoj općini privatno bogoslužje i dolazak pravoslavnog svećenika u Zagreb, a 1780. sudjelovao je u razgraničenju Zagrebačke, Pečujske i Bosansko-srijemske biskupije. Stanovitog udjela imao je u urbanističkom rješenju Vlaške ulice, izgradnji bolnice te novčanom pomaganju Plemićkoga konvikta. U Novoj Vesi je podignuo dom za nemoćne svećenike koji nikad nije služio zadanoj svrsi. U NSK u Zagrebu sačuvale su se dvije njegove okružnice Epistola paroenetica ad clerum Zagrabiensem (Varaždin 1776) i Utrique dioecesis nostrae clero salutem (Zagreb 1782). Za njegova biskupovanja objavljeni su Canon horarum ecclesiasticarum pro usu ... dioecesis Zagrabiensis (Beč 1774), Compendium ritualis, quo sacramentorum administratio continetur una et additamentum pro infirmis et moribundis (latine et croatice) (Zagreb 1772, 1785) i Officia varia sanctorum, quae diversis in locis vel de praecepto vel speciali indulto Sedis Apostolicae recitari debent (Zagreb 1785). LIT.: A. Ruspini: Kanonička vizita b.m. Vrhovca iz god. 1792.–1794. Bogoslovska smotra, 7(1916) str. 221, 222. — V. Klaić: Dvije čudne knjige (1781.–1782.). Vijenac, 1(1923) 17, str. 333–387. — E. Laszowski: Začetak Pravoslavne crkvene općine u Zagrebu. Narodna starina, 2(1923) VI/3, str. 71–73. — V. Dukat: Sličice iz zagrebačkog »High life« u XVIII. stoljeću. Ibid., 4(1925) 10, str. 183–185. — F. Herman: Sjedinjenje biskupija Bosansko-đakovačke i Srijemske. Bogoslovska smotra, 17(1929) str. 102–104. — K. Šegvić: Kratka povijest crkve ranjenog Isusa na Jelačićevom trgu 1749–1919. Hrvatska straža, 1938, br. 6, 8, 9, 10, 12. — J. Buturac: Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094–1944 (u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije. Zagreb 1944, 61). — B. Zmajić: Grbovi zagrebačkih biskupa (u: Ibid., str. 487). — A. Djamić: Dva priloga za povijest starije hrvatske književnosti. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 31(1965) 3/4, str. 248–252. — V. Bazala: Uloga zagrebačkih kanonika i biskupa u izgradnji i razvoju zagrebačkih bolnica. Bogoslovska smotra, 39(1969) 4, str. 470–471. — A. Horvat: Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj (u: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982, 114–115, 357–358). — M. Srakić: Antun Mandić, biskup, realizator školskih reforma u Hrvatskoj. Zbornik o Marijanu Lanosoviću. Zagreb 1983, 90–91. — A. Sekulić: Zagrebački biskupi i bistrički župnici u prošteničkoj obnovi Marije Bistrice. Bogoslovska smotra, 54(1984) 4, str. 616–619. — F. E. Hoško: Negdašnji hrvatski katekizmi. Zagreb 1985, 123–126. — A. Lukinović: Antun Zdenčaj (1721–1791), nepoznati historiograf Zagrebačke biskupije. Croatica Christiana periodica, 13(1989) 23, str. 61–65. — L. Dobronić: Biskupski i kaptolski Zagreb. Zagreb 1991, 96–99, 264–269. — Hrvatske kraljevinske konferencije, 4. Zagreb 1992, 159, 162. — A. Lukinović: Zagreb – devetstoljetna biskupija. Zagreb 1995, 258–265. — A. Sekulić: Josip Galjuf, 1772–1786. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb 1995, 419–425.

Josip Galjuf (Varaždin, 20. studenog 1722. – Zagreb, 1786.), zagrebački biskup, nasljednik mu je bio Maksimilijan Vrhovac.
== Životopis ==
Josip Galjuf ubilježen je kao 65. biskup zagrebačke Crkve, kojom je upravljao od 1772. do 1786. Rođen je 20. studenog 1722. u Varaždinu, u hrvatskoj plemićkoj obitelji. U Zagrebu je pohađao gimnaziju kod isusovaca. Odlazi u Beč, gdje je stekao stupanj magistra, a zatim je u Rimskom kolegiju nastavio studij bogoslovlja.
U Rimu je stekao akademski stupanj doktora bogoslovlja i zaređen je za svećenika u Zagrebu 16. kolovoza 1744. Iste godine prisegnuo je za župu Dubrava, a krajem 1745. imenovan je zagrebačkim kanonikom. Dana 22. ožujka 1772. imenovan je zagrebačkim biskupom, a biskupsku posvetu je obavio đakovački biskup Josip Antun Ćolnić. Za Galjufova biskupovanja objelodanjene su dvije naklade priručnog obrednika o obsluživanju sakramenata. Josip Galjuf je za svoje biskupovanja bio sudionik razgraničenja Pečuške i Zagrebačke biskupije i Bosansko-đakovačke i Srijemske.
U vjerskom životu svoje biskupije doživio je Josip Galjuf osnutak i ustrojstvo pravoslavne crkvene općine u Zagrebu. Biskup Galjuf je bio zagovornik hodočašća i prošteništa. Također, brinuo se za siromašne i nemoćne, pa se tako u njegovu životopisu spominje kuća namijenjena za dom nemoćnih svećenika.
== Literatura ==
Pandurić, Juraj (1786). Zpomenek chinov, y sivlenya preizvissenoga, preszvetloga, y prepostuvanoga gozpodina Josefa Gallyuffa […] na pervo poztavlyen od Juraja Panduricha rechene czirkve kanonika. Vu Zagrebu: pritiskan po Jožefu Karolu Kotche.

Wikipedia Wikidata