Josip Hatze

skladatelj i dirigent; 1879-1959

Josip Hatze (Split, 21. ožujka 1879. – Split, 30. siječnja 1959.), hrvatski skladatelj i dirigent.
== Životopis ==
Josip Hatze rođen je u Splitu, na prvi dan proljeća 1879. godine u obitelji uglednog splitskog obrtnika. Tijekom školovanja upijao je tadašnja glazbena zbivanja, posebno crkvenu glazbu i napjeve na narodnome jeziku. Slučajno je otkrivena njegova iznimna muzikalnost, koju su u obitelji podržali, i omogućili mu prisustvovanje svim predstavama, onda tek otvorenog Općinskog kazališta u Splitu. Snažan doživljaj orkestralnih i zborskih nastupa u splitskom teatru, potaknuo je 16-godišnjeg Hatzea napisati Misu a Kapela na hrvatski tekst, koju je s velikim uspjehom izveo školski zbor, a preuzeli su je i zborovi drugih dalmatinskih škola.
Velik uspjeh koji je doživio 1898.g. kao devetnaestogodišnji maturanti sa svojom skladbom "Kad mladijah umrijeti" na tekst Branka Radičevića odredio je njegov životni put. Otišao je studij kompozicije 1902. godine na Konzervatoriju u Pesaru kod velikog skladatelja Pietra Mascagnia, koji ga je smatrao jednim od najboljih đaka.
Nakon završetka studija 1902.g. otišao je u Beč upoznati se sa njemačkom glazbom. Odnio je ponudu da tamo ostane i vratio se u rodni Split gdje je skladao te radio kao pedagog i zborovođa: bio je nastavnik glazbe u Srednjoj tehničkoj školi u Splitu i zborovođa tada najvećeg dalmatinskog pjevačkog zbora Hrvatskog pjevačkog društva Zvonimir 1905. – 1914. i Glazbenog pjevačkog društva Guslar 1919. – 1929.
Tijekom Prvog svjetskog rata bio je na albanskom bojištu, daleko od doma i nije znao da mu je od španjolske gripe umrla voljena supruga Gilda, inače podrijetlom iz patricijske obitelji Marka Marulića, začetnika hrvatske književnosti.
Nakon raspada Jugoslavije 1941. godine Hatze se odmah, iako u poodmaklim godinama, opredijelio za NOP. Radio je u Pododboru intelektualaca unutar posebne sekcije glazbenika. Poslije kapitulacije Italije pristupa partizanima. Hatze je bio jedan od sudionika Konferencije kulturnih i javnih radnika Dalmacije koja je održana u Hvaru u prosincu 1943. godine. Nakon evakuacije srednjodalmatinskih otoka Hatze odlazi sa zbjegom u El Shatt (Egipat). Tu je pod teškim uvjetima uvježbao i vodio reprezentativni mješoviti Centralni zbor jugoslavenskog zbjega. Poslije nekoliko mjeseci Zbor je imao vrlo raznolik i bogat repertoar, od stotinjak pjesama i sastava. Za vrlo kratko vrijeme zbor je postigao i zavidnu umjetničku razinu. U toku svoga djelovanja zbor je imao više 150 nastupa. Koncerte je održavao po logorima, vojnim bolnicama, u kazalištima, koncertnim dvoranama i na radiostanicama, naročito u Kairu i Aleksandriji te u ostalim većim mjestima Egipta i Srednjeg istoka. Zbor je priredio i specijalno pripremljene programe, koje su snimale savezničke informativne službe i prenosile ih preko radiostanica Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Među kompozicijama naročito su se isticale partizanske i rodoljubne pjesme. Za vrijeme NOB-a skladao je četrdesetak partizanskih pjesama. U lipnju 1945. godine Zbor se vratio u domovinu. Odmah po povratku organizirao je turneju po dalmatinskim gradovima, a prije rasformiranja nastupio je i u Zagrebu, prigodom zasjedanja ZAVNOH-a.
U poslijeratnom periodu u Splitu maestro Hatze vodio je zborove KUD-a Jedinstvo nukleusa amaterskog stvaralaštva u gradu i Dalmaciji, a bio je i njegov počasni doživotni predsjednik.
Stvaralački opus Josipa Hatzea posvećen je vokalnoj i scenskoj glazbi. Lirsko obilježje Hatzeove glazbe vidljivo je u šezdesetak popjevaka. No već njegove kantate Noć na uni (na stihove Huge Badalića) i Exodus (1912.) i Golemi Pan (1917.) na poeziju Vladimira Nazora otkrivaju Hatzeov smisao za dramatiku.
Na ovaj smisao za dramatiku, posebno ukazuje Hatzeova veristička primjena orkestra u obje opere: Povratak (1910.) i Adel i Mara (1932.).
Povratak je priča o hrvatskom seljaku koji je morao otići u tuđinu da bi kod kuće prehranio obitelj. Hatze je dojmljivo dočarao ugođaj skromnoga Badnjaka na slavonskome selu te dramatski uobličio tragičnu ljubavnu priču prosjaka Dake, koja simbolički nagovješćuje dramu što će se za sat odviti u Jelinu domu. Skladatelj je blagom nostalgijom ovio ljubavne prizore, reljefno ocrtao pojedine likove i snažno naglasio dramatiku finala, kada se lome sve sudbine glavnih likova.
Adel i Mara opera je prema spjevu Bijedna Mara Luke Botića, epske pripovijesti iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici šesnaestoga stoljeća. Ovo je opera nacionalnog smjera, s glazbeničkom polarizacijom dviju društvenih i etničkih cjelina: dalmatinskom i turskom, mediteranski raspjevana muzička drama, sjajne glazbeno scenske dramaturgije.
Nakon rata Hatze se vratio u Split, gdje je i dalje nastavio umjetničkim radom i stvaralaštvom.
Umro je u rodnom gradu 30. siječnja 1959. godine.
Josip Hatze je prvi i najizrazitiji Mediteranac u hrvatskoj glazbi prve polovine prošloga stoljeća koji je u vokalnoj lirici dostigao vrhunac hrvatskog stvaralaštva na tom području.
U Splitu u čast ovom velikom hrvatskom skladatelju postoji srednja glazbena škola "Josip Hatze".
Hrvatski skladatelj i akademik HAZU Ruben Radica njegov je unuk.
== Izvori ==

HATZE, Josip, skladatelj, dirigent i pedagog (Split, 21. III. 1879 — Split, 29. I. 1959). U Splitu je 1897. završio Veliku realku. Glazbu je počeo učiti 1894. u talijanskog skladatelja L. Perigozza, koji ga poučava najprije privatno violinu i gitaru, a od 1897. glasovir i harmoniju u splitskoj glazbenoj školi Muzikalnog društva »Zvonimir«. Usporedo je počeo skladati, 1895. dvije mise, jednu hrvatsku i drugu latinsku, potom nekoliko popijevaka. God. 1897. sklada solo-popijevku Kad mlidija’ umreti (na stihove B. Radičevića), koja je izvedena 1898. na koncertu »Zvonimira« uz glasovirsku pratnju samog Hatzea i koja se smatra prvim njegovim ozbiljnijim djelom. God. 1898. upisuje se na Konzervatorij u Pesaru, gdje mu kompoziciju predaje P. Mascagni. Tijekom studija skladao je desetak solo-popijevaka, dijelom objavljenih u Zagrebu 1900. pod naslovom Romance i melodije za album. Zbirka odmah pobuđuje pozornost F. Kuhača, koji u Hatzeu prepoznaje izvorni glazbeni talent i, hoteći ga poduprijeti svojim autoritetom, s njim se dopisuje, s prekidima, od 1901. do 1910. Prva veća priznanja talijanskih i domaćih glazbenih izvjestitelja stječe H. praizvedbom Kola za mješoviti zbor i orkestar i Legende za bariton i orkestar 1901. u Pesaru. Po završetku studija 1902, odlazi u Trst na odsluženje vojnog roka, potom 1904. boravi u Beču, gdje upoznaje aktualan glazbeni repertoar. Vrativši se u Split, započinje višestruko djelovanje dirigenta, pijanista, pedagoga i skladatelja; 1905–14. vodi Muzikalno društvo »Zvonimir« i biva hvaljen već prvim nastupom s njim 1906. Uz dirigiranje društvenim orkestrom i zborom i organiziranje koncerata sa zahtjevnim programima (prva splitska izvedba Beethovenove I. simfonije), poučava u društvenoj glazbenoj školi, a od 1908. pedagoški rad proširuje na vlastitu privatnu školu i ubrzo stječe ugled vrsnoga pjevačkog pedagoga. Uz to je od 1910. učitelj glazbe u Zanatlijsko-umjetničkoj školi. God. 1911. praizvedbom opernog prvijenca Povratak u zagrebačkom HNK, potom na turneji u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Sarajevu i Beogradu, dobiva hvalospjeve i postaje općepoznatim skladateljem. Za I. svjetskog rata na albanskoj je fronti. Po povratku u Split vodi 1919–30. novoosnovano glazbeno društvo »Guslar«, s kojim je samo u prvih pet godina priredio četrdesetak koncerata s programom od dvije stotine skladba, među kojima i složenijih poput oratorija Stvaranje svijeta J. Haydna. Usporedo nastavlja s pedagoškim radom privatno i u Srednjoj tehničkoj i zanatskoj školi gdje poučava glazbu sve do 1947 (uz prekid za rata). Tridesetih godina postiže velike uspjehe ravnajući omladinskim zborom Jadranske straže. God. 1940. dirigira prvim koncertom novoosnovane Hrvatske filharmonije u Splitu. Uz to nastupa na koncertima i kao pijanist, najčešće pratilac pjevača. U jesen 1943. odlazi na Vis, potom u južnu Italiju pa u logor El Shatt u Egiptu, gdje je organizirao i vodio veliki pjevački zbor Centralnog odbora zbjega. U Egiptu je s tim zborom održao oko 150 koncerata u vojnim logorima, bolnicama, kazalištima, koncertnim dvoranama i na radijskim postajama, češće u Kairu i Aleksandriji, a po povratku u Splitu, u ljeto 1945. poduzeo je s njim turneju koncertirajući po dalmatinskim gradovima i u Zagrebu. Radeći sa zborom u zbjegu, bio je primoran sastavljati repertoar pa je, osim raznovrsnih aranžmana, skladao niz borbenih pjesama. U poratnim je godinama u Splitu, usprkos poodmakloj dobi, i dalje aktivan kao pedagog i stvaralac. Tada je napisao i većinu teoretskih spisa. God. 1950. postao je dopisni član JAZU. — H. pripada skupini skladatelja (B. Bersa, F. Dugan, D. Pejačević) koji su na razmeđu stoljeća (o. 1890–1920) obilježili razdoblje tzv. moderne u hrvatskoj glazbi i pripravili nastup sljedećeg naraštaja. U tom se prijelaznom razdoblju skladateljski razvio i stilski učvrstio pa je tijekom svog stvaralaštva ostao vezan na kasnoromantičku tonalnost i tradicionalan način oblikovanja. U biti lirik i skladatelj primarno melodijskog nadahnuća, posvetio se pretežito vokalnim oblicima pa je najvrjednije prinose hrvatskoj glazbi dao solo-popijevkama i zbornim skladbama te operama. Solo-popijevke (njih 57) skladao je na stihove pjesnika romantičara i svojih suvremenika (H. Badalić, M. Begović, A. Harambašić, R. Katalinić-Jeretov, R. Nikolić, A. Šantić i dr.), odabirući ponajviše ljubavnu i meditativnu liriku, zatim motive fantastike, legende, doživljaje prirode, obojene elegičnim tonovima, rezignacijom, melankolijom, karakterističnima za doba secesije. Urođenim smislom za pjevnu izražajnost melodike dao je svakoj popijevci posebno glazbeno ozračje već prema sadržaju teksta. Pri tome je sačuvao spontanost i jednostavnost glazbenog izraza pa su mnoge njegove popijevke stekle trajnu popularnost u najširim slojevima naroda, posebice Majka (prerađivali su je za različite sastave, čak i za tamburaški zbor), Ti, Mila si mi, Moja sudba, Molitva, Rob, Serenada, Emina, Tiho noći, Veče na školju, Cvati, cvati ružice. Zborne je skladbe skladao tijekom rada s pjevačkim sastavima proširujući i obogaćujući njihov repertoar. Sadržajem i glazbenim izričajem one se dopunjuju sa solo-popijevkama. Glavne su im značajke homofoni slog i jednostavnost glazbene građe, kojom dominira pjevna, izražajna melodijska linija čime se H. ponovno potvrđuje kao romantik južnjačke osjećajnosti. Pojedine je zborne skladbe napisao i u verzijama za solo-glas i glasovir ili za tercet uz glasovir pa je katkad teško odrediti prvotni, izvorni oblik. Većinom su to najizvođenije zborne pjesme, primjerice iz ciklusa Pjesni ljuvene za ženski zbor (Ljuven sanak, Ruže i lahor, Nevin sanak, Proljetna pjesma, Smilje i bosilje), zatim balade Selim beg i Večernje zvono, obje i u verziji solo-popijevke. Svojim kantatama Noć na Uni (1902), Exodus (1912) i Golemi Pan (1917), također obilježenima melodijskom ekspresivnošću, H. uvodi modernu kantatu u hrvatsku glazbu. Davorija Padaj silo i nepravdo za zbor (J. Smodlaka) iz 1907. imala je znatnu ulogu u borbi Napredne stranke, a poslije se ponovno popularizirala kao prva hrvatska borbena (»masovna«) pjesma. U operama su jače izraženi utjecaji Hatzeova školovanja u tradiciji talijanske operne glazbe i nadasve Mascagnijeva stila. U prvoj, »glazbenoj drami« Povratak, skladanoj u jednom dahu u zanosu spontanog nadahnuća naturalističkom dramom S. Tucića, H. presađuje u naše podneblje stilske odrednice verizma te stvara prvu hrvatsku verističku operu. Pjevačke partije oblikuje u rasponu od lirski pročućenih do scena prožetih dramskom žestinom u skladu s dramskim tekstom. Druga, »narodna opera« Adel i Mara, zapravo je romantično, lirski obojeno djelo u kojemu nastoji pri karakterizaciji likova i ambijenta, oblikovati melodiku u duhu narodnog melosa, poglavito dalmatinskoga i istočnjačkoga, bosanskoga. Zapravo je H., prema analitičkoj prosudbi (A. Dobronić), nastojao povezati dvije na oko suprotne glazbene tradicije: vokalnost našega pučkog melosa i pjevačku emfatičnost verizma, dajući svemu pečat svog osobnog izričaja. Za repertoarne potrebe zborova H. je harmonizirao velik broj narodnih napjeva dijelom objavljenih u ciklusu od devet rapsodija Od Triglava do Vardara (1949) za mješoviti zbor. Hatzeov dugogodišnji pedagoški rad urodio je s desetak teoretskih spisa (sve u rkp.) koje je, prema vlastitim riječima, napisao da bi nadoknadio nedostatak takvih priručnika na hrvatskom jeziku. Tri su od tih prijevodi, a od ostalih najvrjedniji su Nauka o kontrapunktu i fugi u 4 sveska (1932), prvo iscrpno djelo te vrste na hrvatskome, koje dosad nije nadmašeno, te Nauka o instrumentima i njihova primjena u modernom orkestru (1951), koja ide među prve sustavne teoretsko-didaktičke radove toga sadržaja u nas. — Dvadeset Hatzeovih solo-popijevaka snimljeno je na LP ploči u interpretaciji V. Ruždjaka, Nade Puttar-Gold, K. Cigoja i dr. (Jugoton, 1970) te opera Adel i Mara u izvedbi splitskog HNK (Jugoton, 1979). Muzička škola u Splitu nosi ime »Josip Hatze«. Prvu opširnu Hatzeovu biografiju za razdoblje 1879–1918. napisali su njegova kći Siglinda i zet B. Radica (rkp. u Muzeju grada Splita). DJELA (izbor; praizvedbe i tisak): Nevenke, 4 solo-popijevke. Split 1900. — Romance i melodije za album, 6 solo-popijevaka. Tiskano Zagreb 1900. — Vokalna suita (R. Nikolić), Kolo za mješoviti zbor i orkestar, Legenda za bariton i orkestar i Napitnica za tenor, mješoviti zbor i orkestar. Pesaro 1901. — Himna hrvatskom domu za zbor. Split 1902. — Noć na Uni (H. Badalić), kantata. Zagreb 1903. — Proljetni lahori, 10 solo-popijevaka. Tiskano Zadar 1903. — Novo cvijeće, 6 solo-popijevaka. Tiskano Beč 1907. — Povratak (libreto S. Tucić), opera. Zagreb 1911. Tiskano Beč 1922 (glasovirski izvod). — Notturno, Ruža i leptir i Tiha noć za muški zbor. Split 1912. — Exodus (V. Nazor), kantata. Zagreb 1914. — Lem Edim, balada za bariton i mješoviti zbor. Zagreb 1914. — Pjesni ljuvene, 5 pjesama za ženski zbor. Tiskano Beč 1921. — Selim beg, balada za mješoviti zbor. Tiskano Beč 1921. — Večernje zvono za mješoviti zbor. Tiskano Beč 1921. — Grguru Ninskome za muški zbor. Split 1929. — Adel i Mara (libreto B. Radica prema epu L. Botića), opera. Ljubljana 1932. — Himna Splitu (V. Rabadan) za mješoviti zbor i orkestar. Split 1940. — Sabrane pjesme, 55 solo-popijevaka dijelom ranije objavljenih, dijelom objavljenih prvi put. Tiskano Zagreb 1948. — Marku Maruliću (P. Hektorović), za mješoviti zbor. Split 1950.

Hatze [ha'ce], Josip, hrvatski skladatelj (Split, 21. III. 1879 – Split, 30. I. 1959). Privatna glazbena poduka u Splitu i rano izražena velika nadarenost omogućili su mu da u svega četiri godine s odličnim uspjehom završi (1902) studij kompozicije u klasi P. Mascagnija na Konzervatoriju »Gioachino Rossini« u Pesaru. Nakon jednogodišnjega boravka u Beču (1903/04) djelovao u Splitu kao zborovođa pjevačkih društava Zvonimir (1906–14) i Guslar (1919–29) te nastavnik Srednje tehničke škole (uz prekide 1910–47). U jesen 1943. otišao u zbjeg na Šoltu, Hvar, Vis, južnu Italiju i egipatski El Shatt, gdje je osnovao i vodio veliki mješoviti zbor s kojim je u 17 mjeseci izbjeglištva održao više od 150 koncerata. U Split se vratio početkom ljeta 1945.Hatzeov ukupni glazbeni opus, u kojem potpuno prevladavaju šezdesetak solo pjesama, dvije opere i zborska djela, sav je u znaku vokalne izražajnosti s težištem na melodiji. Ta vokalnost počiva ponajprije na tradiciji talijanskog belcanta s kraja XIX. stoljeća, ali povremeno očituje i utjecaje njemačkog i slavenskog glazbenog romantizma te impresionističkoga zvukovnoga kolorizma. Tvorac nekih od najljepših i najpopularnijih stranica hrvatske vokalne lirike (Kad mlidija umreti, Majka, Ti, Moja sudba, Suzi, Rob, Večernje zvono, Jesen) te prve i jedine hrvatske verističke opere (Povratak, 1911), nesklon inovacijama ekspresionizma i radikalnoga folklorizma, Hatze je autentičnost izraza unutar najstrože tradicije temeljio isključivo na snazi vlastite glazbeničke intuicije i velike zanatske vještine najviših profesionalnih kriterija. Djelovao je i kao reproduktivni umjetnik i glazbeni pedagog. Citiranje: Hatze, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

novosagrađena ulica se imenovanjem pripaja već imenovanoj ulici, ne novo ime

(doslovno iz odluke: „Novosagrađena ulica nastavno na Ulicu Josipa Hatzea do Novosadske ulice imenovanjem se pripaja već imenovanoj ULICI JOSIPA HATZEA“)

Wikipedia Wikidata