Josip Kosor

književnik; 1879-1961

Josip Kosor (Tribounj, kraj Drniša, danas Trbounje, 27. siječnja 1879. – Dubrovnik, 23. siječnja 1961.), hrvatski je dramatičar, novelist i romanopisac.
== Životopis ==
Kao četverogodišnjak se s obitelji seli u Otok kraj Vinkovaca, a kasnije radi kao pisar u Privlaci, Vukovaru, Tuzli, Đakovu i Mostaru. S 23 godine stiže u Zagreb, radi u odvjetničkoj pisarnici, postaje članom Društva hrvatskih književnika i ubrzo se afirmira kao pisac. U prvomu razdoblju svoga stvaralaštva opisuje težak život dalmatinskih, bosanskih i slavonskih seljaka (romani Rasap, Radnici i Cupalo; zbirke pripovjedaka Optužba i Crni glasovi), zbog čega je prozvan hrvatskim Maksimom Gorkim. Od 1905. putuje Europom (Beč, München, Berlin, Pariz) i sklapa prijateljstva s mnogobrojnim hrvatskim (Ivan Meštrović, Vladimir Becić, Mirko Rački) i stranim umjetnicima (Hermann Bahr, Stefan Zweig, Stanisław Przybyszewski, Maksim Gorki, Konstantin Stanislavski i dr.). Upravo u Beču 1910. piše svoje ponajbolje djelo, dramu Požar strasti (objavljena 1912.), koja je naišla na dobar odjek i u inozemstvu. U međuratnom razdoblju putuje Švicarskom, Skandinavijom, Rusijom, Engleskom i Francuskom, a nakon Drugoga svjetskog rata seli se u Dubrovnik.
== Zanimljivosti ==
Zbog dobre recepcije njegovih djela u inozemstvu jedno je vrijeme slovio za kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Josip Kosor je u rodbinskoj svezi s bivšom predsjednicom Vlade Republike Hrvatske Jadrankom Kosor (stric njezinog oca).
== Djela ==
"Rasap", 1906.
"Radnici", 1906.
"Cupalo", 1907.
"Požar strasti", 1912.
"Mirne", 1916.
"People of the Universe", 1917.
"Razvrat", 1923.
"Rotonda", 1925.
"Miris zemlje i mora", 1925.
"Pomirenje", 1926.
"Atlantikom i Pacifikom", 1927.
"White flames", 1929.
U "Café du dôme": drama u dva čina, 1926.
== Literatura ==
Jelčić, Dubravko; Pavlović, Goran (ur.) Josip Kosor : prilozi sa znanstvenoga kolokvija, Otok, 5. listopada 2002., održanoga u sklopu 13. pjesničkih susreta u Drenovcima, 8. lipnja 2002., "Hrašće", Drenovci, 2002., ISBN 953-6538-18-0
Jelčić, Dubravko. Strast avanture ili Avantura strasti : Josip Kosor : prilog tezi o autohtonosti ekspresionizma u Hrvatskoj književnosti, "August Cesarec", Zagreb, 1988., ISBN 86-393-0052-26
Djela Josipa Kosora, I-XII, priredio Ivica Matičević, Ex libris, Zagreb, 2011-2017.
Ivica Matičević, Trijumf duše. Knjiga o Josipu Kosoru, Ex libris, Zagreb, 2018.
Ivica Matičević, Figura promjene u dramama Josipa Kosora, Crkva u svijetu⁵
Josip Kosor, Moj prijatelj Stefan Zweig. Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu/ Mein Freund Stefan Zweig. Unbekannte Briefe Josip Kosors an Stefan Zweig. Priredio Ivica Matičević. Prijevod Tihomir Glowatzky i Marta Glowatzky Novosel. Matica hrvatska, Zagreb 2022.
== Izvori ==

KOSOR, Josip, književnik (Trbounje kraj Drniša, 27. I. 1879 — Dubrovnik, 23. I. 1961). U Otoku završio pučku školu 1890. Od 1891. do 1902. radio uglavnom kao općinski, sudski i odvjetnički pisar u Otoku, Privlaci, Vukovaru, Đakovu i Tuzli, potom u Zagrebu bio pisar u gradskom poglavarstvu i solicitator u odvjetničkom uredu 1902–06. te u Beču pisar u Ministarstvu javnih radova 1907–11. Nakon uspjeha drame Požar strasti, 1911. dobio stalnu državnu potporu austrijske vlade te je od tada živio uglavnom u Beču i Münchenu. Potporu je dobivao do jeseni 1915, kad mu je oduzeta nakon što je, prebjegavši u Švicarsku, uzeo srbijansko državljanstvo. Od siječnja do rujna 1916. bio u Rusiji, uz financijsku potporu srbijanske vlade, koju je dobivao i za boravaka u Londonu 1916–18. i Parizu 1918–19. Od 1919. u Beogradu pisar u Ministarstvu prosvjete, 1921. vratio se u Zagreb i do 1923. radio pri Povjerenstvu za prosvjetu i vjere. Potom je financijski osiguran brakom s Ivankom Mitrović živio u Londonu i Dubrovniku, a od 1938. isključivo u Dubrovniku. Pjesme, novele, dijelove romana i drama, putopisnu i memoarsku prozu, feljtone, prikaze i društveno-političke članke objavljivao je u novinama i časopisima Naša sloga (1901–02), Narodna obrana (1903–04), Narodne novine (1903–04, 1907–09, 1911), Obzor (1903–08, 1920, 1922, 1925, 1928), Novi list (1904), Pokret (1904–06, 1923), Sijelo (Prag 1904–06), Lovor (1905), Hrvatsko kolo (1906, 1909–10), Savremenik (1906–09, 1911, 1915–16, 1919–20, 1923, 1940), Srpski književni glasnik (Beograd 1908–10, 1912–14, 1921, 1924, 1927–28, 1931–32, 1936), Agramer Tagblatt (1909–10), Bosanska vila (1909–10), Vienac (1910–11), Zora (Beč—Prag 1912), Delo (Beograd 1913–14), Slovenski jug (Odesa 1916), Zabavnik (Krf 1918), Misao (Beograd 1919, 1922–23), Dom i svijet (1920–21, 1923), Nova Evropa (1920), Novosti (1920, 1939), Beogradski dnevnik (1921), Kritika (1921–22), Narodna zaštita (1921), Hipnos (Beograd 1922), Jugoslavenska njiva (1923, 1926), Orkan (1923–25), Vijenac (1923, 1928), Comoedia (Beograd 1925), Jutarnji list (1925, 1927, 1932), Progres (1927), Hrvatska revija (1928, 1936), Književnik (1928), Pravda (Beograd 1932–33, 1935), Jadranski dnevnik (1934, 1938), Komedija (1934), Novo doba (1934, 1936), Vreme (Beograd 1934), Politika (Beograd 1935), Hrvatska Dubrava (1936), Književni horizonti (1936), Danica (1937), XX vek (Beograd 1938–39), Hrvatski dnevnik (1938), Hrvatski glasnik (1938–39), Književni Jadran (1952), Zadarska revija (1953–54), Književne novine (Beograd 1954), Slavonija danas (1954), Dubrovački vjesnik (1955). U rukopisu mu je ostalo više radova (i inačica objavljenih tekstova) koji se čuvaju u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu. — Njegov književni rad obuhvaća fikcijsku pripovjednu prozu (romane i pripovijesti), nefikcijsku prozu, poeziju i drame. Napisao je sedamdesetak novela te većinu objavio u periodicima (gotovo sve 1903–14); njih 36 skupio je u zbirkama Optužba, Crni glasovi (obje 1905), Mime (1916) i Miris zemlje i mora (1925). Rane su mu novele donijele epitet »hrvatskoga Maksima Gorkoga« s obzirom na socijalnokritičku tematiku i likove s ruba društva, često izopćenika i buntovnika kojima, u skladu s naturalističkim impulsima što prožimaju njihovu temeljno realističku fakturu, upravljaju podsvijest, strasti i nagoni. Dijele se na one pretežno socijalne tematike (često smještene u slavonske seoske ambijente) i one pretežno psihološke. Već u njima, napose drugima, K. često zanemaruje realističku pripovjednu tehniku, a simbolističkim sastavnicama najavljuje kasnije novele koje u potpunosti nastaju u dijalogu s idejama F. Nietzschea i F. M. Dostojevskoga. U njima prevladavaju iracionalni motivi, subjektivne vizije likova te egzaltiran izraz, čime se uklapaju u ekspresionističku poetiku. Poput ranih novela, i Kosorov prvi roman Rasap (1906, prvotno objavljen u nastavcima u Pokretu, 1906, 5–43) okvirno je socijalne tematike (propadanje velikih seoskih zadruga u Slavoniji, siromašenje seljaka i raspad patrijarhalnoga sustava vrijednosti), ali je ta tematika ispripovijedana uglavnom kroz protagonista, glavara zadruge, pa interesom romana postaje rasap protagonistove svijesti, napose u poglavljima njegovih predsmrtnih halucinacija. Takve je tematike i drugi roman, Radnici, »roman kolektiva«, o najamnim šumskim radnicima, kojim je otvorenom, labavom kompozicijom i razbijanjem narativne cjeline nastavio raslojavanje realističkih obrazaca iz prethodnoga. Taj je roman objavljen samo u nastavcima (Obzor, 1906, 241–292), kao i treći, Cupalo, s radnjom u dalmatinskom gradiću (Savremenik, 1907, 1–12). U romanu Razvrat (1923) do vrhunca je doveo idejne i stilske težnje svoje pripovjedne proze. Sva se zbivanja u romanu odražavaju kroza svijest i senzibilitet protagonista – pisca koji s gnušanjem promatra onodobnu jugoslavensku društvenu zbilju, čemu odgovara stil dugih rečenica, s mnoštvom epiteta, metafora, gomilanja i gradacija. U rukopisu mu je ostao roman Naranha, o životu njegove supruge i njezinih predaka. Kosorovu nefikcijsku prozu čine putopisi, feljtoni, memoarski zapisci, članci o društvenim i političkim temama, prikazi i polemike (oko 60 tekstova, od kojih je desetak u rukopisu). U putopisima – Atlantikom i Pacifikom (1927) te neobjavljenom Simfonije Jadrana, Italije, Pariza, Londona – opise ambijenata uklapa u subjektivne dojmove, refleksije o društvu i umjetnosti sve do retorički bujnih zamišljaja. Među feljtonima izdvajaju se tri o Londonu (objavljeni u Pravdi, 1933), a od memoarskih zapisaka opširniji su Kratka autobiografija (Rad JAZU, 1954, 301), Velika autobiografija (1990) te neobjavljeni Polazak u München. K. je napisao i nekoliko stotina pjesama i pjesničkih proza. U periodicima ih je objavio osamdesetak, a 40 skupio u zbirci Beli plamenovi (1920), koja je prevedena na francuski (Flammes blanches. Pariz 1923) i engleski (White Flames. London 1929). Većinu njih odlikuju patetičan izraz, simbolizam i asocijativnost. U cjelini, njegova se poezija uklapa u obrasce ekspresionističke lirike, i to njezine tzv. kozmičke struje (s potragom smisla u svemiru kao glavnom temom), iako su mu pojedine pjesme socijalno angažirane, s motivima bijede, pacifizma i duhovnoga kaosa. Središnje mjesto u njegovu stvaralaštvu pripada dramama. Od njih 22 u cijelosti ih je objavljeno deset, jednoj je tiskan samo prvi čin (Pravednost), jedna je izvedena, ali nije tiskana (Nema Boga – ima Boga), a sedam ih je u rukopisu: Vječnost i šest drama koje je D. Jelčić označio kao drame bez naslova po rednim brojevima počevši od Prve drame bez naslova. Njegova prva drama Požar strasti, na pisanje koje ga je potaknuo S. Zweig, objavljena je prvo na njemačkome (Brand der Leidenschaften, 1911), u prijevodu samoga Kosora, a nakon praizvedbe (zagrebačko HNK 1911) tiskana je i u Hrvatskoj 1912. S radnjom u slavonskom seoskom ambijentu i općom temom nagonske želje za posjedovanjem zemlje, razvijenom antagonizmom dvaju likova s dvama oprječnim svjetonazorima (tolstojevskom doktrinom nenasilja i nietzscheanskim kultom snage), drama nadrasta verističku paradigmu prikaza seoskoga života, korespondira sa simbolizmom i najavljuje ekspresionizam, ponajprije naglašivanjem apokaliptičnih vizija i izravnim izražavanjem duševnih stanja. Već je tim djelom K. započeo s depersonalizacijom likova i s isticanjem primarne važnosti ideja, značajkama cjelokupnoga dramskoga stvaralaštva, koje odlikuje stalno kretanje do potpunoga priklanjanja apstraktnoj ekspresionističkoj drami koja bujnom metaforikom i patetičnim diskursom punim eksklamacija destruira obrasce realističke i naturalističke dramatike. To očituju Pomirenje (HNK u Zagrebu 1914; objavljeno 1926), podnaslovljeno kao tragedija proroka, također s radnjom u slavonskom seoskom ambijentu (propast obiteljske zadruge), i opet s bitnim intertekstom L. N. Tolstoja, ali i Biblije, Nepobjediva lađa (zagrebačko HNK 1920; objavljeno 1921), s protagonistom kao nietzscheanskim nadčovjekom i izrazom podređenim ideji superiorne duše koja teži vječnosti i slobodi (u smislu vizionarskih tendencija slična joj je i Druga drama bez naslova, s adoracijom mora), Čovječanstvo (1925), izrazito politička drama (s radnjom u Londonu) lijeve orijentacije (završne scene apoteoze Lenjina), vrhunac Kosorove tendencije prikaza protagonista kao simbola vrhovne pravde, a i njegove recepcije ideja Dostojevskoga, Nijemak (1926), ponovo s glavnim likom kao simboličkom inkarnacijom pravde, te Vječnost, s mnogobrojnim fantazmagoričkim scenama. K. je inklinirao i prikazu žene kao simbola vječnoga i idealnoga, tako u drami Žena (Národni divadlo u Pragu 1913; objavljeno 1920), opet s karakterističnim grupnim scenama, jednočinki Pod lanternom (Jugoslavenska njiva, 1923, 5), sa središnjim likom prostitutke, drami Smiljka vječna (ulomak objavljen u Književnim horizontima, 1936, 8–9, u cijelosti u Dubrovniku, 1974, 2–4), u kojoj je dosegnuo do krajnjega subjektivizma likova, te neobjavljenoj Trećoj drami bez naslova, u kojoj se izravno zagovara oslobođenje žene i kritizira patrijarhalni moral. Žene su simbol slobode i u drami Donovi (Dubrovnik, 2004, 1) koja se kritikom krupnoga kapitala (čileanskih industrijalaca i bankara) uklapa u kompleks Kosorovih društvenokritičkih drama (tzv. socijalnoga ekspresionizma), kojemu pripadaju Pravednost (ulomak objavljen u Novostima, 1920, 156–160), s radnjom u seoskoj slavonskoj okolini i konkretnom društvenom kritikom nadograđenom simboličkim političkim vizijama, Maske na paragrafima (Narodno pozorište u Zenici 1976; Prolog, 1978, 38), drama potaknuta političkim i društvenim stanjem u Kraljevini SHS nakon ubojstva S. Radića (o čem svjedoče mnogobrojne aluzije), s masom kao dramskim junakom i temom društvenoklasne pobune (sukob osiromašenih žitelja neimenovanoga dalmatinskoga otoka i bankara) te karakterističnim nadilaženjem realističkih temelja zapleta iracionalnim slikama i grotesknim postupcima, te Nema Boga – ima Boga (HNK u Osijeku 1935), s općom slikom društvene korupcije gotovo posve identičnoj onoj u Maskama na paragrafima. Kosorove inklinacije političkomu kazalištu došle su do osobita izražaja i u trima neobjavljenim dramama bez naslova iz kasnoga razdoblja stvaralaštva; dvije tematiziraju II. svjetski rat (Četvrta drama bez naslova ekspresionističkim slikama izražava doživljaj rata te idealističku viziju njegova završetka, Šesta drama bez naslova zamišlja susret Hitlera i Staljina), a Peta drama bez naslova miri Staljina i Tita nakon njihova sukoba 1948. Zasebno mjesto pripada trima dramama s radnjom u kozmopolitskim i boemskim ambijentima i s pesimističkim slutnjama u prikazu zapadne civilizacije. To su U »Café du Dôme« (Narodno kazalište za Dalmaciju u Splitu 1922; objavljeno 1922) i Rotonda (1925), obje s radnjom u pariškim kavanama i simbolički predočenim sukobom idealizma i materijalizma (likova boema i kapitalista), te Prva drama bez naslova, s radnjom u Münchenu. Hadži Ibrahim aga (Rad JAZU, 1981, 389) od svih je Kosorovih drama najviše obilježena lokalnim koloritom i nema simboličkih aspiracija, iako pokazuje njegovu trajnu sklonost temi duhovne obnove. K. je svojim ranim dramama privukao pozornost europskih kritičara i intelektualaca (napose Zweiga, H. Bahra i S. Przybyszewskoga) koji su u njima vidjeli iskaz privlačne egzotike pa i specifičnoga barbarogenija. Nasuprot tomu, hrvatska ga je kritika, nakon početnoga prihvaćanja ranih novela, mahom negirala zamjerajući mu socijalnu neuvjerljivost. Uz povremena prevrjednovanja, do veće revalorizacije Kosorova opusa došlo je nakon arhivskih istraživanja i analiza Jelčića, koji ga je protumačio i kao iskaz autohtonoga hrvatskoga ekspresionizma, pa od 1990-ih Kosorova djela, ponajprije drame, postaju predmetom više studija. Njegovu pripovijest Kako narod propada dramatizirao je M. Fotez pod naslovom Kako je narod propadao (Beograd 1951), a prema Požaru strasti A. Dobronić skladao je 1933. istoimenu glazbeno-scensku dramatiku. Drame Žene, Požar strasti, Pomirenje i Nepobjediva lađa objavljene su na engleskome u knjizi People of the Universe (London 1917). Osim na njemački, engleski i francuski, djela su mu prevođena na češki, mađarski, poljski, slovački i talijanski jezik. Tekstovi su mu uvršteni u antologije Anthology of Modern Slavonic Literature in Prose and Verse (New York—London 1919), Le più belle pagine della letteratura serbo-croata (Milano 1963), Antologija hrvatske drame, 2 (Zagreb 1988), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Put kroz noć: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma (Zagreb 2001), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (Zagreb 2002), Tijelo tvoje duše: antologija proze hrvatske secesije (Zagreb 2004), Drame hrvatske moderne (Zagreb 2007). Služio se pseudonimima Boleslav Nikolin (1901–02) i Kvačuga (1925). Od 1951. bio je redoviti član JAZU. DJELA: Crni glasovi. Zagreb 1905. — Optužba. Zagreb 1905. — Rasap. Zagreb 1906, Privlaka 1987. — Brand der Leidenschaften. München 1911; Požar strasti. Zagreb 1912, 1921, 2008, Privlaka 1987. — Mime. Zagreb 1916. — Beli plamenovi. Beograd 1920. — Žena. Zagreb 1920. — Nepobjediva lađa. Zagreb 1921. — U »Café du Dôme«. Zagreb (1922). — Razvrat. Zagreb 1923. — Čovječanstvo. Zagreb 1925. — Miris zemlje i mora. Zagreb 1925. — Rotonda. Zagreb 1925. — Pomirenje. Nijemak. Zagreb 1926. — Atlantikom i Pacifikom. Zagreb 1927. — Izabrane pripovijesti. Zagreb 1950. — Život u ravnici. Beograd 1952. — Pripovijesti. Požar strasti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 79. Zagreb 1964. — Velika autobiografija. Vinkovci 1990. — Požar strasti. Pripovijesti. Vinkovci 1994, 1997. — U »Café du Dôme«. Rotonda. Zagreb 2002.

Kosor, Josip, hrvatski književnik (Trbounje kraj Drniša, 27. I. 1879 – Dubrovnik, 23. I. 1961). Radio je kao tipograf i pisar. Puno je putovao, živio i radio u mnogim gradovima i zemljama (Zagreb, Beograd, Berlin, Pariz, London, Moskva, Južna Amerika). U književnosti se javio pripovijetkama 1903., a 1905. objavljene su mu zbirke pripovijedaka Optužba i Crni glasovi, u kojima prevladava socijalna tematika i zanimanje za malog, običnog čovjeka, zbog čega su ga i prozvali »hrvatski Gorki«. U pripovijestima se iskazao kao pripovjedač sklon ekspresionističkom izričaju i širokomu tematskom rasponu, a likove mu odlikuju jake emocije, iznimna ljubav prema prirodi, snaga i sirovost. No već se u tim pripovijestima primjećuje kako Kosor često zanemaruje stilsku dotjeranost, što vrijedi i za njegov prvi roman Rasap (1906), »socijalni roman iz savremenoga života«, kojega je fabula smještena na slavonsko selo i usredotočena na tada aktualnu temu propadanja seoskih zadruga, ali i raspadanja patrijarhalne zajednice. Roman je pobudio veliku čitateljsku pozornost, unatoč izrazitim kompozicijskim i stilskim nedostatcima. Poslije je pisao i romane koji su izlazili u nastavcima u novinama (Radnici, Obzor, 1906; Cupalo, Savremenik, 1907), te političko-satirički roman s glavnim likom književnika, Razvrat (1923). Cijeli njegov romaneskni opus odlikuje plošnost likova, narativna i stilska nedotjeranost, sirov izraz, odn. raskorak između često provokativne teme i njezine slabije realizacije. Pisao je i pjesme manje umjetničke vrijednosti (zbirka Beli plamenovi, 1919), a zanimljivo je da su mu pjesme prevođene na engleski i francuski. Najveći doprinos književnosti hrvatske moderne dao je kao dramatičar. Napisao je dvadeset i dvije drame. Najpoznatija je Požar strasti (izvorno napisana na njemačkome, objavljena 1911. u Münchenu, 1912. u Zagrebu, praizvedena 1911. u zagrebačkome HNK-u, a potkraj iste godine u Münchenu i Mannheimu), tipična ekspresionistička drama s temom odnosa seljaka prema zemlji, u kojoj borba dobra i zla završava pobjedom zla. Značajne su i drame Pomirenje (1923), o sudbini slavonske seoske obitelji, Žena (1920), Nepobjediva lađa (1921), s elementima egzotike, te drame kozmopolitske tematike, napisane za autorova boravka u Londonu i Parizu, Rotonda (1925) i U »Café du Dôme« (1922). Drama Maske na paragrafima, pronađena u piščevoj ostavštini, zbog provokativne teme o događajima nakon beogradskog atentata 1928. bila je zabranjena za tiskanje i izvođenje. Nakon uspjeha Požara strasti Kosorove su drame bile prevođene na njemački, engleski, češki, poljski i ruski, a 1917. u Londonu su mu tiskane i četiri drame. Pisao je i putopisnu (Atlantikom i Pacifikom, 1927) te autobiografsku prozu (Kratka autobiografija, 1954). Bez obzira na kvalitativnu neujednačenost svojega opusa, Kosor je značajan dramatičar hrvatske moderne te jedan od rijetkih pisaca svojega doba koji je dospio do stranih pozornica i čitatelja. Citiranje: Kosor, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata