Josip Kozarac

književnik; 1858-1906

Josip Kozarac (Vinkovci, 18. ožujka 1858. – Koprivnica, 21. kolovoza 1906.) bio je hrvatski prozaist – novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovijetki i polemičar te diplomirani inženjer šumarstva.
== Životopis ==
Bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pjesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva te najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, te je pohađao gimnaziju koju je završio s puno muke, ali se sve promijenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879. godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Prije fakulteta živio je dosta slobodan i neobuzdan život.
Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poeziju, a kasnije je svoj talent pronašao u pisanju proze (pripovijetke i romani). Nakon što mu je otac preminuo, Kozarac je ostao živjeti sa svojom majkom.
Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je u mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i drugim. Od 1896. do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao. Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je učinio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine, tada je posjekao i pomladio tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u čast nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Europe i Rusije. Prvi je objasnio funkcioniranje nizinskih šuma i utemeljio je hrvatski način obnove šuma hrasta lužnjaka.
Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprinio razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio spisateljskom životu. Preminuo je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici.
Praunuk Josipa Kozarca, Velimir Šurina, poklonio je Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci dio ostavštine Kozarca iz razdoblja realizma. Radi se o rukopisnoj zbirci Josipa Kozarca koja se sastoji od pisama, rukopisa, dokumenata i šumarske čuturice. Ukupno ima 32 pisma, službeni dopis, sedam dopisnica, 11 kartica pjesama, ispisanih posjetnica Josipa Kozarca i dvije rukopisne kartice.
== Književno stvaralaštvo ==
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života.
Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.
Njemu se u čast dalo ime književnoj nagradi Josip i Ivan Kozarac.
== Najvažnija izdanja djela ==
Zmija
Priče djeda Nike
Moj djed
Biser-Kata
Slavonska šuma (Zagreb, 1888.)
Mrtvi kapitali (Vienac, 1889.)
Medju svjetlom i tminom (Zagreb, 1891.)
Tena, (Zagreb, 1894.)
Mira Kodolićeva (Zagreb, 1895.)
Oprava, (Zagreb, 1899.)
== Izvori ==

KOZARAC, Josip, književnik i šumarstvenik (Vinkovci, 18. III. 1858 — Koprivnica, 21. VIII. 1906). Završio gimnaziju 1876. u Vinkovcima, studij šumarstva 1879. na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču te bio prvi Hrvat s diplomom te škole. Kao vježbenik službovao u Vinkovcima, Vrbanji, Nijemcima, Županji, Jasenovcu, Mašićima i Novoj Gradiški, 1882. položio državni ispit za samostalno vođenje šumarstva, 1885–95. bio upravitelj šumarije u Lipovljanima, potom nadšumar u Vinkovcima. Za njegove je intelektualne i književne nazore presudan bio studij u Beču, gdje je čitao gospodarsku i prirodoslovnu literaturu vodećih europskih mislilaca XIX. st. te djela književnih klasika. Baveći se gospodarskom kapitalizacijom hrastovine i njezinih proizvoda te lova i ribolova, u stručnim prijevodima i člancima objavljenima u Šumarskom listu (1883–88, 1891–92, 1894–98, 1902, 1905–06), koji je 1896–98. uređivao, obradio je mnoge šumarske teme (O prorjeđivanju šuma, 1886; Važnost prorjeđivanja, 1888) i zacrtao smjer naprednoga šumarstva (D. Klepac). Slovio kao vrstan stručnjak, poglavito za slavonske hrastike. God. 1886. u Zagrebu je organizirao šumarsku skupštinu na kojoj su bile prihvaćene sve njegove ideje o gospodarenju šumama. Njegove su šume kao uzorne posjećivali ugledni europski stručnjaci, a u stogodišnjim hrasticima, uzgojenima metodom prirodnoga pomlađivanja oplodnom sječom ili sadnjom žira »pod motiku«, i danas se obavlja terenska nastava za studente zagrebačkoga Šumarskoga fakulteta. — Započevši književni rad stihovima pod utjecajem »knjiške romantike«, objavio pjesmu Zmija u Hrvatskoj lipi (1875), no pjesničkim opusom, ponajviše ljubavnih motiva i pesimističnih ugođaja, koji je A. Šenoa zbog preidilična tona nepovoljno ocijenio, nije ostavio znatnijega traga u književnosti. Ponesen djelima Molièrea, J. N. Nestroya i A. von Kotzebuea, okušao se i kao dramatičar. U zagrebačkom HNK uprizorene su mu šaljiva igra Turci u Karlovcu (1878) i lakrdija Tunja Bunjavilo (1879), koju je izvodilo i vinkovačko Gradsko kazalište »Joza Ivakić« (1951) te osječko HNK (1969). Komedija karaktera Tartufov unuk (Slavjanskij al’manah’, Beč 1879), preradba Molièreova djela, ocijenjena je samo književnopovijesno zanimljivom, a dramski nacrt Albion i Rozamunda ostao je u rukopisu. Zaokret prema pripovjednoj prozi započinje objavljivanjem sentimentalnih, na uspomenama zasnovanih poučnih crtica za djecu Priče djeda Nike (Pučke novine, 1877–80), s prepoznatljivom tematikom slavonskoga sela. Najviše umjetničke domete postignuo je u novelistici. Prihvativši zahtjeve uznapredovaloga hrvatskoga realizma da se literatura što više približi životu i suoči s problemima društva, usmjeruje se prema »regionalnoj naročitosti« (I. Bogner) zavičajnih tema, opisujući kako miran, idiličan seoski život nepovratno nestaje pod naletima kapitalizma i tuđinskoga režima (Moj djed. Hrvatska omladina, 1887), koji uzrokuju kolonijalnu pljačku zemlje, propadanje seoskih zadruga i rastakanje patrijarhalnoga morala, a sječe slavonskih hrastika ostavljaju dubok trag u krajoliku i ljudima (Biser-Kata. Vienac, 1887; Proletarci. Vienac, 1888; Tena. Dom i sviet, 1894, dramatizacija i izvedba HNK Osijek 1967, 1972). Opisujući složene moralne i psihološke posljedice procesa društvenoga raslojavanja, siromašenja seljaka i nagle birokratizacije te naraslih suprotnosti između sela i grada (Tri dana kod sina. Prosvjeta, 1897; Rodu u pohodu. Vienac, 1899), i u romanesknoj prozi fabularna zbivanja podređuje tezama o potrebi za gospodarskom i moralnom obnovom slavonskoga sela. Nadahnut učenjem A. Smitha o radu kao izvoru bogatstva i poljodjelstvu kao glavnoj gospodarskoj grani te držeći da su darovitost ljudi i plodnost zemlje temelj napretka i boljitka, u romanu Mrtvi kapitali (1890; dramatizacija M. Mađera u HNK Osijek 1976) promiče ideale rada i poštenja, kritizirajući Slavonce zbog prodaje zemlje strancima, malodušnosti i poročnosti. Nacionalno-prosvjetiteljska tendencija prevladava i u radikalno cenzuriranom romanu Među svjetlom i tminom (1891), u kojem, oslikavajući malograđansku okolinu, razotkriva licemjerje građanskoga društva i korumpiranost Khuenovih činovnika, te u nedovršenim Živim kapitalima (1903), gdje rješenje za ozdravljenje društva vidi u povratku na djedovinu. Postavivši čovjeka u središte pozornosti, u djelima posljednje stvaralačke faze, teško bolestan, odmiče se od društvene tematike. Okrenut svijetu intime, pod utjecajem I. S. Turgenjeva i darvinizma, zaokupljen je duševnim životom svojih junaka u potrazi za ljubavlju i istinom, poglavito ženskim likovima jakih osobnosti. Obnovljivost i snaga prirode (Slavonska šuma. Vienac, 1888), ljubav – tjelesna, mladenačka, posesivna, uništavajuća, sućutna – opsesivna strast ljubomore te odnosi u bračnoj zajednici i društvu (Donna Ines. Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894. i Mira Kodolićeva, 1895, obje Prosvjeta), utjecaj represivnoga odgoja na oblikovanje karaktera (Emilijan Lazarević. Nada, 1897), tankoćutni junaci u stanjima promašenosti i duševne boli koja mijenja njihovu bit (Donna Ines i Oprava. Prosvjeta, 1899) te funkcioniranje činovničke psihe (San savjetnika Orlića. Život, 1901) teme su zbog kojih ga se drži najiskrenijim hrvatskim piscem (B. Vodnik, M. Marjanović). Njegove psihološke novele, u kojima zadire u dramatiku unutarnjih zbivanja likova, modernisti su prihvatili kao svoju konceptualnu prethodnicu, a suvremena je kritika zbog snažnih misaonih naboja istaknula novelu Oprava. Pisane u prvoj osobi i s autobiografskim naznakama, novele potvrđuju da je K. kao »pisac pozitivne energije« (K. Nemec) bio vrstan poznavatelj ljudske naravi te suptilni lirik i pjesnik »slobodno izražene ljubavi«, koji je pronio glas o Slavoniji kao sudbinski određenom, jedinstvenom prostoru (I. Frangeš). Vjerom i pouzdanjem u izvornu čestitost, korisnost rada i univerzalnu humanost aktualan je svim naraštajima te ga kao uvjerljiva predstavnika poetike realizma, u kontekstu hrvatskoga realističkoga romana zaslužna za uvođenje novih tematskih područja (Nemec), uz K. Š. Gjalskoga, drže jednim od »najčistijih i stilski najhomogenijih realista hrvatskih« (D. Jelčić). O motivima svojega književnoga rada i poetici stvaralačkoga postupka govori u kratkoj epistolarnoj Autobiografiji (Život, 1900, 1). Književne priloge, članke iz šumarstva i prijevode objavljivao je i u izdanjima Narodnjak (1876), Smilje (1877–79, 1885, 1912–13), Hrvatski dom (1877), Obzor (1878, 1906), Vienac (1878–79, 1882–92, 1899, 1903), Hrvatska vila (1880, 1885), Österreichische Forst und Jagd Zeitung (Beč 1883, 1885–86, 1899), Zentralblatt für das gesammte Forstwesen (Beč 1883), Slava preporoditeljem (Zagreb 1885), Erdészeti Lapok (Ungvár 1886–87, 1894–95, 1897, 1902), Dom i sviet (1888), Agramer Zeitung (1889, 1897, 1901, 1906), Pobratim (1891, 1893), Danica koledar (1892–93), Prosvjeta (1894–97), Agramer Tagblatt (1894, 1903–04), Nada (1895), Přítel domoviny (Prag 1900), Die Drau (1901), Gorenjec (Kranj 1903), Pokret (1905–06), Osječki tjednik (1906) i Narodne novine (1906), a tekstovi su mu posmrtno tiskani, među ostalim, u časopisima Hrvatsko kolo (1910), Savremenik (1912), Slovan (Ljubljana 1913), Krijes (1917–18), Priroda (1917), Agramer Tagblatt (1918–19), Hrvatski list (1918), Hrvatske novine (1922–23), Narodna sloboda (1926), Hrvatski radiša (1931–32), Narodno kolo (1931), Književni horizonti (1936), Hrvatski narod (1941) te 15 dana (1996). Zastupljen je u izdanjima Anthologie des conteurs croates 1880–1930 (Zagreb 1933), Antologia noweli jugosłoviańskiej (Varšava 1964), Slavonske minijature (Osijek 1975), Slava Panonije (Vinkovci 1980), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 1999) i Zavičajna čitanka Istine srca (Novska 2004). Pjesme su mu uglazbljene i tiskane u glazbenom nizu Đulabije, 2 (Zagreb 1998), a pripovijetke snimljene na audiokasetu (Zagreb 1996) i CD (Samobor 2002). Prevođen je na češki, poljski, makedonski, slovenski, mađarski, njemački, talijanski, francuski i engleski jezik te esperanto. Potpisivao se i J. K. i –c–. Rukopisna ostavština (rukopisi djela, bibliografski izvori, obiteljska korespondencija, osobni dokumenti, svjedodžbe, dekreti, fotografije) izgorjela je u četničkom granatiranju Narodne knjižnice i čitaonice u Vinkovcima 1991, a opširna korespondencija s F. Ž. Kesterčanekom u vlasništvu je Šumarskoga fakulteta u Zagrebu. U auli i na istočnom pročelju Hrvatskoga šumarskoga doma u Zagrebu 1936. te u predvorju Šumarskoga fakulteta 1960. postavljena su njegova poprsja (E. Bohutinsky), a 1958. na obali Bosuta u Krnjašu spomenik (V. Radauš); lik mu je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2006). God. 1995. u Vinkovcima su ustanovljeni književni susreti Dani Josipa i Ivana Kozarca. DJELA (izbor): Priče djeda Nike. Zagreb 1880. — Mrtvi kapitali. Zagreb 1890 (više od 15 izd. do 2004), Praha 1900, Brno 1901, Beograd 1910 (više od 10 izd. do 1969), Bukurešt 1976, Vinkovci 1989, 1997, Varaždin 1997, Mostar 2000. — Među svjetlom i tminom. Zagreb 1891 (4 izd. do 1964), Osijek 1975, Vinkovci 1990. — Tena. Zagreb (1894, više od 17 izd. do 2005), Beograd 1907, Osijek 1975, Varaždin 1997, 2005. — Male pripovijesti, 1–2. Zagreb 1909–1911. — Pripovijesti. Zagreb 1918. — Izabrane pripovijetke. Zagreb 1919. — Sabrana djela, 1–10. Zagreb 1934–1941. — Pripovijetke. Beograd 1939. — Pripovijesti. Zagreb 1948. — Djela. Zagreb 1950. — Izabrane pripovijetke. Sarajevo 1954. — Izabrane pripovijesti. Zagreb 1956, 1958², Vinkovci 1994, 1996. — Mrtvi kapitali. Među svjetlom i tminom. Pripovijesti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 53. Zagreb 1964. — Pripovijetke. Zagreb 1973, 1977², 1980³. — Zbogom Slavonijo, 1–2. Privlaka 1983–1987. — Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — Odabrane novele. Zagreb 1999. — Odabrane pripovijetke. Zagreb 1999. — Potpunija bibliografija u: M. Kaminski, Josip Kozarac. Vinkovci 1987, 15–87.

Kozarac, Josip, hrvatski književnik (Vinkovci, 18. III. 1858 – Koprivnica, 21. VIII. 1906). Studij šumarstva završio je 1879. u Beču. Kao šumarski vježbenik radio je po različitim mjestima u Slavoniji, bio je i upravitelj šumarije u Lipovljanima te nadšumar u Vinkovcima. Uređivao je Šumarski list (1896–98). U književnosti se javio 1875. pjesmom Zmija u Hrvatskoj lipi. Njegovih osamdesetak pjesama, u kojima prevladavaju ljubavni motivi i pesimističan ugođaj, nije ostavilo značajniji trag u književnosti. Slično je i s dramskim tekstovima, koje je, kao zaljubljenik u kazalište, napisao još kao bečki student. »Izvorna šaljiva igra u jednom činu« Turci u Karlovcu (1878) i komedija Tuna Bunjavilo (1879) napisane su u duhu pučkoga kazališta. Najboljim dramskim tekstom književni povjesničari drže komediju karaktera Tartufov unuk (Slavjanski almanah, 1879), preradbu Molièreove komedije, napisanu jampskim jedanaestercima i prilagođenu domaćemu karakteru lažnoga pobožnjaka i varalice. Kozarčeve proze uvelike nadilaze njegovo pjesničko i mladenačko dramsko djelo. Roman s tezom Mrtvi kapitali (Vienac, 1889) tematizira ekonomske i socijalne probleme slavonskoga sela. U kontekstu hrvatskog realizma značajan je zbog uvođenja novoga tematskog sustava u pripovjedačke prostore. U njemu se osjeća jak utjecaj tadašnjih suvremenih teorija A. Smitha, Ch. Darwina i J. S. Milla. Jaka nacionalno-prosvjetiteljska tendencija izražena je i u nedovršenome romanu Živi kapitali. U romanu Među svijetlom i tminom (1891), umjetnički mnogo slabijem od autorova romanesknoga prvijenca, pripovjedač je zaokupljen kritikom Khuenova činovničkog aparata u kojem se karijera gradi poslušnošću i denunciranjem. Kozarac je pod društvenim pritiskom bio prisiljen promijeniti svršetak romana i bitno ublažiti kritičnost. Tek je 1950. kraj romana, prema Kozarčevoj koncepciji, rekonstruirao E. Štampar. Dok je u romanima isključivo bio glasnogovornik slavonskoga regionalizma, u kraćim proznim formama došao je do izražaja Kozarčev pripovjedački talent. Kratke proze, pisane pod jakim utjecajem I. S. Turgenjeva, najdotjeraniji su dio autorova književnog rada. U njima se osjeća polagan prijelaz Kozarčeva realizma u nadolazeći modernizam. Novelistički talent prepoznatljiv je već i u početničkim Pričama djeda Nike (Pučke novine, 1877–79). Novele pokrivaju nekoliko tematskih područja. U prozi Proletarci (Vienac, 1888) i Krčelići ne će ljepote (Dom i sviet, 1888) prepoznaju se socijalni problemi, a u pričama Tri dana kod sina (Prosvjeta, 1897) i Rodu u pohodu (Vienac, 1899) problematizira se odnos sela i grada. Istaknuto mjesto u Kozarčevu novelističkome radu pripada temi ljepote rodnoga krajolika (Slavonska šuma, Vienac, 1888), a među najuspjelije stranice ubrajaju se tekstovi vezani uz posljedice raspada patrijarhalnoga morala (Biser-Kata, Vienac, 1887; Tena, 1894) i uz posljedice bračne nevjere (Donna Ines, Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894; Mira Kodolićeva, 1895; Oprava, 1899). Većina njegovih junakinja pripada među najbolje opisane ženske likove u hrvatskoj prozi XIX. stoljeća. Novelu Oprava, a na temelju njezina psihologizma, suvremena kritika stavlja na sam vrh Kozarčeva stvaralaštva. Kozarčevo književno djelo, prihvaćeno i od kritike i od čitatelja, danas svjedoči kako prava književnost, uklopiva u dominantnu stilističku matricu svojega doba, može nastati i izvan velikih književnih središta. Citiranje: Kozarac, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na Josipa Kozarca

(doslovno iz odluke: „preimenuje
se u spomen na Josipa Kozarca:“)

Wikipedia Wikidata