Josip Račić

slikar; 1885 - 1908

Josip Račić (Horvati, danas dio Zagreba, 22. ožujka 1885. – Pariz, 19. lipnja 1908.), hrvatski slikar.
== Životopis ==
Učio je litografski zanat u Zagrebu, a 1904. godine otišao je u Beč pa u München, gdje upisuje crtačku školu u kojoj s Hermanom, Becićem i Kraljevićem čini zasebnu grupu nazvanu "Die kroatische Schule". Godine 1908. otišao je u Pariz gdje je napravio seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. Nađen je ustrijeljen u svojoj hotelskoj sobi.
Ubraja se među utemeljitelje hrvatske moderne. Tajanstvena smrt pobudila je zanimanje javnosti. Apsurdnost je tim veća što mu je, nakon položena prijemnoga ispita i upisa na Akademiju likovnih umjetnosti, odbijen zahtjev za stipendiju, a cijeli svoj umjetnički opus Račić je stvorio u teškim uvjetima, zapravo kao student. I tako mlad postao je velikanom hrvatske moderne. Posebna značajka njegova slikarstva je posvjetljivanje tamnih prostranstava ljudske duševnosti.
== Ostavština ==
Po Račiću se zvala nagrada Josip Račić, prestižna hrvatska godišnja likovna nagrada koju je dodjeljivao hrvatski dnevni list Vjesnik.
Po Račiću je nazvana i Galerija Josip Račić koja je od 1992. godine u sastavu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Nalazi se u središtu centralne zagrebačke pješačke zone, s programom samostalnih i studijskih izložbi recentnog umjetničkog stvaralaštva, na adresi Margaretska ulica 3.
== Poveznice ==
Minhenski krug
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Mrežna stranica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti - Arhiva izložbi u Galeriji Josip Račić

RAČIĆ, Josip, slikar (Horvati, danas dio Zagreba, 18. III. 1885 — Pariz, 19. VI. 1908). U Zagrebu polazio Veliku realku 1896–1900 (O. Iveković, I. Hochetlinger), izučio litografski zanat u radionici V. Rožankowskoga 1900–03, potom radio kao litografski pomoćnik. Došavši u proljeće 1904. preko Beča u München, polazio privatnu slikarsku školu A. Ažbèa, zbog materijalnih teškoća i darovitosti besplatno. Nekoliko mjeseci 1905. radio kao litografski crtač u nakladnoj kući R. Bonga u Berlinu. Od listopada 1905. studirao na ALU u Münchenu, gdje je upisao crtačku klasu J. C. von Hertericha, koju je u prosincu preuzeo H. Habermann i na početku sljedeće godine pretvorio u slikarsku. S hrvatskim studentima iz Habermannove klase (O. Herman, V. Becić, M. Kraljević) povezuje se u neformalnu skupinu, tijekom studija nazvanu Die kroatische Schule, a na poč. 1950-ih münchenskim krugom. Prijateljevao s piscima B. Lovrićem i J. Kosorom te slikarima Becićem, Hermanom i K. E. Olszewskim. Ljeti 1906. boravio u Zagrebu i u časopisu Koprive (br. 5–7) objavio 18 litografija. Za nastavak školovanja od jeseni te godine dobivao je stipendiju Zemaljske vlade. Sljedeće ljeto doputovao je s Hermanom preko Padove i Venecije u Zagreb. U veljači 1908. prekinuo studij u Münchenu i došao u Pariz, gdje je u Louvreu kopirao djela F. Goye (Dama s lepezom, 1908, ALU u Zagrebu) i D. Velázqueza. Pronađen je mrtav u hotelskoj sobi (policijsko izvješće kao uzrok smrti navodi samoubojstvo pištoljem); pokopan u skupnoj grobnici na pariškom groblju Bagneux. Intrigantan životni put od zagrebačkoga predgrađa do Pariza te tragična sudbina bili su temelji za čestu mitizaciju njegova života i djela. Kao predvodnik naraštaja koji se ugledao na njemačko »čisto slikarstvo« oplemenjeno francuskim uzorima (W. Leibl i njegov krug) i svojim djelom upozoravao na slikarski pristup É. Maneta i vrijednosti španjolske slikarske baštine, pripada glavnim osobnostima rane faze hrvatske moderne umjetnosti. Slikarstvo mu je valorizirano tek 1920. kad je Lj. Babić, uz prvi postav NMMU u MUO, priredio i njegovu prvu samostalnu izložbu, a mlađi mu umjetnici izložili dvije slike na izložbama Proljetnoga salona, prepoznavši ga, uz Kraljevića, kao znak modernosti. Njegov opus postaje »slikarski događaj prvog reda« (M. Krleža, 1928) i jedan od temelja hrvatskoga modernoga slikarstva, osobito stoga što je »orijentacija spram čistog i nenatrunjenog ideala slikarstva bila ujedno i ponajvažnija za cjelokupni razvoj slikarstva u nas« (Babić, 1930). Sačuvano je približno 30 slika u ulju, 25 akvarela i 50 crteža; djela često nije potpisivao ni datirao. Slikarstvo mu obilježavaju usredotočenost »na istinsku pikturalnu interpretaciju motiva« (R. Putar, 1958), sintetičan izraz, tonsko sažimanje volumena, jednostavna paleta bogata sivilima, dominacija crne i bijele boje te melankolija. Stvaralačke vrhunce ostvario je u portretnom slikarstvu: ulja iz razdoblja münchenskoga školovanja (Glava starice, 1906–07; Starac u crvenom prsluku, Muškarac sa šalom, Dama u bijelom i Portret gospođe sa šeširom, 1907, NMMU; Starac i Portret žene/Portret ciganke, 1906–07, Narodni muzej, Beograd; Talijanski model iz Münchena, 1907), pomno komponirani i čvrsto modelirani portreti, jasni u volumenu, svjedoče o osobitom razumijevanju ljudskoga lika predstavljenoga reduciranim slikarskim sredstvima. Gospođica u crnom (1907, NMMU), sužena kolorističkoga raspona i plošne, tamne pozadine, ozbiljnošću pristupa i kompozicijskom ravnotežom upućuje na prihvaćanje Leiblova slikarstva i na utjecaj fundusa münchenske Pinakoteke, od Rembrandta i Halsa do Velázqueza. Portret staroga prijatelja (1907, NMMU) pak nesputanim je i širokim potezima te suzdržanim kolorističkim oslobađanjem najbliži Manetu. Portret sestre Pepice (1907, NMMU) u kompozicijskom je i izražajnom smislu skladna cjelina kojom su u malom formatu postignuti visoki dosezi portretnoga slikarstva. Tri autoportreta u ulju omogućuju sagledavanje slikarskoga sazrijevanja: najraniji (oko 1906) realistički je prikaz lica usred poludovršenih i nedovršenih dijelova platna, onaj maloga formata iz 1907 (NMMU) svjedoči o skicoznom zahvatu slobodnoga kistovnoga poteza, a veliki, tamni Autoportret (1908, NMMU) odmjerenošću sažima višestruke münchenske pouke. Ulje Majka i dijete (1908, NMMU), snažne ekspresije postignute blagim deformacijama te kontrastom bijele plohe stola i tamne, nedefinirane pozadine, jedan je od vrhunaca cjelokupnoga opusa. Antologijska mu je i slika Djevojka pred ogledalom (1908, NMMU). Rijetko je slikao aktove (Akt, 1905–06, Ženski akt, 1907, oba NMMU) i mrtve prirode (Perunike u vrču, 1906, Mrtva priroda s ružom, 1906–07), još rjeđe životinje (Pred stajom, 1907, NMMU). Iz pariškoga razdoblja poznata su mu ulja Portret mladoga čovjeka – Schüleina (1908, Narodni muzej, Beograd), plošnošću i težnjom za sinteznim prikazivanjem srodan münchenskim djelima iz 1907–08, i Pont des Arts (1908, NMMU), paradigmatsko djelo njegova opusa i hrvatske moderne umjetnosti, »malo čudo tradicije« (G. Gamulin, 1995) koje naznačuje mogućnosti slikarskoga razvoja, te akvareli otvorenije palete i majstorski zabilježenoga trenutka (Kavana na boulevardu, U parku/U razgovoru I, U parku/U razgovoru II, S boulevarda, Na boulevardu, U kavani/Pariška kavana noću, svi NMMU; Motiv iz Luksemburškoga parka, Narodna galerija, Ljubljana; Park Luxembourg, MUO; Na Seini i Place d’Etoile, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo; Žena i U Luksemburškom parku, MSU u Beogradu). Akvarele je radio u Zagrebu oko 1902 (Moj otac i Moj djed, NMMU) i 1903–04 (listovi iz spomenara) te Münchenu 1907 (Profil žene naslonjene na ruku i Portret staroga prijatelja, NMMU; Mostić u parku, Narodni muzej, Beograd). Crtao je olovkom, rjeđe ugljenom i kredom, muške (Muški akt na kubusima, 1905–06; Muški akt u koraku na desno i Sjedeći muški akt, oko 1906, Grafička zbirka NSK u Zagrebu, GZNSK; niz aktova iz 1908, Kabinet grafike HAZU, KG) i ženske aktove (Stojeći ženski akt, 1905, KG; Studije akta djevojčice, 1906, NMMU; niz aktova iz 1908, KG i GZNSK) te portrete (Starac i Mladi muškarac sa šeširom, 1904–05, MSU u Zagrebu; Portret, 1905–06, GZNSK; Portret žene, 1906–07). Njegov Crtaći blok (oko 1900–03, 34 lista i 62 crteža, nedostaje 66 listova, KG) sadržava crtarije glave, ruku, nogu, početničke studije portreta i krajolika, ali i pokušaje sažeta stila ilustracije (Fotograf). Ciklusom satiričnih litografija u Koprivama (uglavnom višebojne, socijalno-političke tematike) dao je vrijedan prinos hrvatskoj karikaturi (Barbari na Rijeci, Kako se sada kod nas jeftino živi, Zagrebačke dame, Zdravo sokolovi). Neka su mu djela izgubljena (Dječak, oko 1907; Becićev i Lovrićev portret) ili uništena (Kosorov portret); pripisano mu ih je još desetak (Dječak i Portret žene, oba 1904–05, ulje, NMMU; Ciganka, 1906, ulje, Galerija starih i novih majstora Gradskoga muzeja Varaždin). God. 2012. u stalni postav NMMU uvrštena je 2008. atribuirana mu slika Krajolik s potokom (1908, ulje). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1920, 1935. s Kraljevićem, 1961, 1971, 1973. s Becićem, Hermanom i Kraljevićem, 1985. i 1986. s Kraljevićem, 2008), Ljubljani (1952. s Becićem, Hermanom i Kraljevićem, 1962), Beogradu (1962), Mariboru (1962), Karlovcu (1968), Vinkovcima (1971), Gospiću i Požegi (1986. s Kraljevićem), Rovinju (2004) i Dubrovniku (2009) te djela izlagana na skupnim izložbama: Hrvatsko društvo umjetnosti (Zagreb 1909), Proljetni salon (Osijek, Zagreb 1920), Djela naših slikara rođenih 1885–1895 (Zagreb 1930), Jugoslavensko kiparstvo i slikarstvo (London 1930), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Biennale u Veneciji (1942), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč, Bratislava 1943), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1944), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Moskva, Prag 1946–48), Naše slikarstvo u zbirci Flögel (Zagreb 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953), Akvarel XX. stoljeća u Hrvatskoj (Zagreb 1958), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1977), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Jugoslavenski crtež 1900–1940 (Beograd 1983), Jugoslavenski akvarel 1900–1950 (Beograd 1984), Iz zbirke slika V. Malančeca (Koprivnica 1986), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Umjetnine iz donacije V. Perčića (Zagreb 1989), Zbirka Bauer (Zagreb 1989), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti i Zbirka Kanižaj (Zagreb 1996), Hrvatski crtež iz zbirke I. Rabuzina (Karlovac, Samobor, Đakovo 1997), Secesija u Hrvatskoj (Zagreb 2003), Bienale slovenske grafike (Otočec, Novo Mesto 2006), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (Zagreb 2006), Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850–1950. iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu (Zagreb 2008), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja, Skice i crteži münchenskih đaka iz fundusa Kabineta grafike HAZU te Zagreb—München. Hrvatsko slikarstvo i ALU u Münchenu (Zagreb 2009), Ikonografija grada (Zagreb 2010), Zbirka Faggian (Pula 2011), Zbirka Bali (Koprivnica 2013), Zbirka Bauer (Vukovar 2015). U Zagrebu su mu u povodu obljetnice rođenja 1985. priređeni znanstveni skup i memorijalna izložba s Kraljevićem. Skulpturu mu je izradio V. Radauš (ciklus Panopticum Croaticum, 1959–61, obojena sadra, Gliptoteka HAZU), spomen-obilježje R. Petrić (1980, bronca, Zagreb, ispred Osnovne škole »Josip Račić«, Srednjaci bb), portret J. Vaništa (oko 1985, olovka); njegova slika Pont des Arts na poštanskoj je marki (serija Hrvatsko moderno slikarstvo, 2003). O njem je Z. Milković napisao roman (Buđenje. Zagreb 1939), snimljeni su televizijski (1986, M. Arhanić) i igrani film (Pont neuf, 1997, Ž. Senečić); jedan je od velikana u dokumentarnom filmu Hrvatski slikari u Parizu (2014, Senečić). Njegovim imenom nazvani su godišnja likovna nagrada lista Vjesnik (1969–2010) i Studio NMMU u Zagrebu. — Račić je u nepune četiri godine (1905–08) stvorio jedinstven opus, koji je u kontekstu hrvatskoga slikarstva završna razradba tradicionalnih likovnih polazišta te snažan iskorak prema likovnom modernitetu i afirmaciji autonomije umjetnosti. LIT.: B. Lovrić: Josip Račić. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 84(1908) CCLII/6, str. 126–130. — (Nekrolozi): J. Kosor, Obzor, 49(1908) 177, str. 1. — B. Lovrić, Narodne novine, 74(1908) 152 i 153, str. 2. — M. V. Rieger, Pokret, 5(1908) 148, str. 2–3. — A. G. Matoš: Izložba društva umjetnosti. Narodne novine, 75(1909) 115, str. 2. — K. Strajnić: Mlađa umjetnička generacija. Savremenik, 10(1915) 11/12, str. 426. — V. Lunaček: Izložba jednog tragičnog talenta. Obzor, 61(1920) 94, str. 3. — G. Senečić: Izložba slika Josipa Račića. Jutarnji list, 9(1920) 2959, str. 5–6. — A. B. Šimić: Slikarstvo u nas. Savremenik, 16(1921) 2, str. 73–74. — M. Krleža: O smrti slikara Josipa Račića. Književnik, 1(1928) 8, str. 273–281. — Lj. Babić: Strossmajerova galerija. Obzor, 70(1929) 345, str. 4–5. — M. Krleža: Uz slike Vladimira Becića. Hrvatska revija, 2(1929) 1, str. 26–27. — Lj. Babić: Josip Račić. Ibid., 3(1930) 1, str. 33–37. — Korespondencija J. Račića. Ibid., 4(1931) 9, str. 509–521. — I. Franić (F.): Dvadeset i pet godina od smrti Josipa Račića. Narodne novine, 99(1933) 148, str. 6–7. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću. Zagreb 1934, 142–146. — V. Becić: Sjećanje na Račića i Kraljevića. Hrvatska revija, 8(1935) 8, str. 395–401. — M. Šeper (M. Keglević): Peta retrospektivna izložba. Hrvatska smotra, 3(1935) 7/8, str. 401–402. — Ž. Harambašić (Ž. H-ć): Šegrtovanje hrvatskog slikara Josipa Račića. Jutarnji list, 25(1936) 8696, str. 29. — J. Kosor: O Josipu Račiću. Savremenik, 28(1940) I/7, str. 199–202. — V. Kušan: Josip Račić. Hrvatsko kolo, 21(1940) str. 97–123. — M. Šeper: Novije hrvatsko slikarstvo. Hrvatska smotra, 8(1940) 5, str. 243–244. — I. Šrepel: Hrvatska umjetnost. Zagreb 1943. — N. Smolčić: Životna tragedija slikara J. Račića. Nova Hrvatska, 4(1944) 298, str. 20–21. — Isti: Becić o Račiću. Ibid., 5(1945) 76, str. 7. — Isti: Nova otkrića iz života Josipa Račića. Ibid., 1, str. 12. — M. Krleža: Račić. Zagreb 1947. — B. Vižintin: Josip Račić. Ilustrirani vjesnik, 5(1950) 1. IV, str. 12–13. — M. Gorenc: Račićeva grafika. Zagreb 1951. — Račić – Kraljević – Becić – Herman u Ljubljani. Bulletin JAZU, 1(1953) 1/2, str. 39. — M. Bašičević: U tradiciji Josipa Račića. Narodni list, 9(1953) 2345, str. 9. — O. Herman: Sjećanja na münchensko doba. Vjesnik, 14(1953) 16. VIII, str. 6. — Z. Wyroubal: Tehnička analiza Račićevih ulja. Bulletin JAZU, 4(1956) 9/10, str. 56–59. — M. Peić: Josip Račić. Republika, 14(1958) 7/8, str. 1–5. — R. Putar: Pedeset godina poslije slikareve smrti. Narodni list, 14(1958) 4032, str. 4. — Isti: Pola vijeka akvarela. Ibid., 3929, str. 4. — V. Novak: Josip Račić (katalog izložbe s potpunijim popisom lit.). Zagreb 1961. — Lj. Babić: Tri portreta. Bulletin JAZU, 10(1962) 3, str. 219–230. — V. Becić: Josip Račić pri Ažbètu. U: Ažbè in njegova šola (katalog izložbe). Ljubljana 1962. — J. Depolo: Historijska lekcija. Vjesnik, 23(1962) 21. IV, str. 5. — Ž. Sabol: Dokumenti jednog talenta. Studentski list, 17(1962) 3. IV, str. 6. — Z. Wyroubal: Neki tobožnji raniji Račićevi radovi. Bulletin JAZU, 10(1962) 1/2, str. 113–116. — M. Peić: Hrvatski umjetnici. Zagreb 1968. — M. Gorenc: Zapisi o slikaru Račiću. Život umjetnosti, 1969, 9, str. 9. — K. Križanić: Josip Račić kao učenik osnovne škole u Zagrebu. Marulić, 2(1969) 4, str. 70–73. — Z. Maković: Josip Račić. Umetnost (Beograd), 1971, 25/26, str. 96–97. — V. Novak Oštrić: Josip Račić (katalog izložbe). Zagreb 1971. — B. Gagro: Putevi modernosti u hrvatskom slikarstvu. U: Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva (katalog izložbe). Beograd 1972, 41–42. — Isti: Slikarstvo Münchenskog kruga (katalog izložbe). Zagreb 1973. — Z. Rus: Kako vidjeti cjelinu? Oko, 1(1973) 2, str. 14. — K. Križanić: Josip Račić kao učenik zagrebačke realne gimnazije. Marulić, 8(1975) 3, str. 193–195. — V. Maleković: Slikar tjeskobe. Vjesnik, 35(1975) 30–31. III, str. 9. — Ž. Domljan: Josip Račić. 15 dana, 18(1976) 4/5, str. 14–18. — G. Gamulin: Doprinos »münchenskom krugu«. Život umjetnosti, 1980, 29/30, str. 166–167, 172. — O. Maruševski: Povodom izložbe Minhenske škole 1850–1914. Bulletin JAZU, 1980, 1(49), str. 22, 27. — J. Biffel: Pariški akvareli Josipa Račića. 15 dana, 28(1985) 7, str. 20–23. — R. Gotthardi-Škiljan: Josip Račić – Miroslav Kraljević, crteži i grafike (katalog izložbe). Zagreb 1985. — V. Horvat-Pintarić: Miroslav Kraljević. Zagreb 1985. — M. Peić: Josip Račić. Zagreb 1985. — J. Uskoković: Izvorišta i poticaji. 15 dana, 28(1985) 7, str. 14–19. — Ista: Kratka kronika posthumne sudbine slikarstva J. Račića. U: J. Račić – M. Kraljević 1885–1985 (katalog izložbe). Zagreb 1985, 29–41. — (Znanstveni skup o životu i djelu M. Kraljevića i J. Račića). Bulletin JAZU, 1986, br. 1. — A. Deanović, D. Schneider i dr.: Tajnovite slike Josipa Račića i Miroslava Kraljevića (katalog izložbe). Zagreb 1986. — G. Gamulin: Metodologija za Josipa Račića. Život umjetnosti, 1987, 41/42, str. 49–58. — M. Pelc: Josip Račić. Ibid., str. 43–48. — K. Ambrozić: Wege zur Moderne und die Ažbe-Schule in München (katalog izložbe). Wiesbaden—Ljubljana 1989, 126, 234. — D. Šošić: Pronađen grob Josipa Račića. Nedjeljni vjesnik, 52(1990) 25. XI, str. 11. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 1995. — I. Zidić: Granica i obostrano. Zagreb 1996. — Z. Rus: Sindrom ranih radova Josipa Račića. Kontura, 7(1997) 54, str. 70–73. — R. Putar: Likovne kritike, studije, zapisi 1950–1960. Zagreb 1998. — Z. Rus: Perunike u vrču. Kontura, 10(2000) 64/65, str. 80–82. — J. Vaništa: Knjiga zapisa. Zagreb 2001. — I. Zidić: Josip Račić (katalog izložbe). Rovinj 2004. — J. Uskoković: Prvih osamdeset godina Moderne galerije u Zagrebu. U: Moderna Galerija Zagreb. Povijest palače, ustanove, obnove. Zagreb 2005, 106. — I. Kraševac, P. Prelog i Lj. Kolešnik: Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu i hrvatsko slikarstvo. Zagreb 2008. — Z. Rus: Josip Račić (katalog retrospektivne izložbe s potpunijim popisom lit.). Zagreb 2008. — Josip Račić. Retrospektiva. Vjesnik, 69(2008) 16. XII, Pr., str. 22–28. — Đ. Vanđura: Eros i Pornos. Zagreb 2008. — I. Zidić: Nepoznati Račić. Vijenac, 16(2008) 386, str. 6–7. — N. Albaneže: Zdenko Rus (razgovor). Kontura, 19(2009) 100, str. 26–29. — F. Dulibić: Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine. Zagreb 2009. — I. Mance: Djelo između biografije i stilskog obećanja. Kvartal, 6(2009) 1/2, str. 31–32. — G. Quien: Rodonačelnik hrvatske melankolije. Kontura, 19(2009) 100, str. 21–22. — V. Srhoj: Slikar u umjetničkom limbu. Ibid., str. 23–25. — I. Zidić: Josip Račić. Zagreb 2009. — G. Gamulin: Josip Račić – život i djelo. Zagreb 2010. — P. Prelog: Josip Račić, Majka i dijete. U: Hrvatska umjetnost. Zagreb 2010. — Z. Rus: Portret djevojke s velikom mašnom. Kontura, 20(2010) 109/110, str. 103–107. — Ljubo Babić. Zagreb 2011. — N. Albaneže, D. Vokić i D. Mudronja: Multidisciplinarna provjera autentičnosti slike Josipa Račića Portret žene s kravatom. Godišnjak zaštite spomenica kulture Hrvatske, 35(2011) str. 209–218. — P. Prelog: Tragom afirmacije slikarstva Münchenskog kruga. Zbornik međunarodnog simpozija Zagreb—München. Hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu. Zagreb 2011, 104–117.

Račić, Josip, hrvatski slikar i grafičar (Zagreb, 22. III. 1885 – Pariz, 19. VI. 1908). Jedan od začetnika modernizma u hrvatskom slikarstvu na koje je utjecao stilskom redukcijom te prikazivanjem društvenih, kulturoloških i psiholoških iskustava moderniteta.Školovanje u Zagrebu i Münchenu U Zagrebu su mu u gimnaziji nastavnici crtanja bili Oton Iveković i Italo Hochetlinger. Od 1900. učio je litografski zanat kod Vladimira Rožankovskog, a 1903. zaposlio se kao pomoćnik u litografskoj radionici. U Münchenu je 1904–05. pohađao privatnu školu Antona Ažbèa, poznatu po metodi svođenja predmeta na temeljne geometrijske forme, koja je potaknula njegov sintetičan pristup slikarstvu (Uspravan ženski akt, 1905., Kabinet grafike HAZU; Ženska glava, oko 1905., Grafička zbirka NSK, sve ugljen), a 1905. upisao je münchensku Akademiju (Johann Caspar Herterich, Hugo von Habermann); ondje susreće Oskara Hermana, a poslije im se pridružuju Vladimir Becić i Miroslav Kraljević te zajedno čine neformalnu skupinu tada prozvanu Die Kroatische Schule (poslije münchenski krug).U duhu Wilhelma Leibla i Édouarda Maneta, slikao je izravno komponirajući vidljivim potezima boje, reducirane na gotovo akromatske tonske vrijednosti, jednostavne, gotovo geometrijske, statične forme, težeći plošnosti, pritom stvarajući djela realistične opservacije koja zrače ekonomičnošću izraza, statičnim redukcionizmom, mirnoćom, skladom i odmjerenošću. Slikao je obične ljude, najčešće profesionalne modele, obitelj i poznanike u nereprezentativnim položajima, jednostavnoj odjeći, bez poze i geste, iskazujući shvaćanje umjetnosti kao zasebne realnosti. U portretima, lišenima svake ekspresije, donosi jednostavan i neuljepšan ljudski lik (Muškarac sa šalom, Portret sestre Pepice, Ženski akt, Portret gospođe sa šeširom, Gospođica u crnom i Dama u bijelom, 1907., Pred zrcalom, 1908., NMMU; Portret Schüleina, 1908., Narodni muzej Srbije, Beograd, NMS). Iznimnu objektivnost i analitičnost bez empatije izražava u prikazivanju starosti (Glava starice, 1906–07. i Starac u crvenom prsluku, 1907., NMMU), a u portretima Romkinje naglasak stavlja na rasne oznake (Ciganka u studiju, oko 1906., NMMU; Portret Ciganke, oko 1906., NMS). Mnogobrojni su pak autoportreti iskaz izražene individualnosti, čime u hrvatsku umjetnost unosi modernu koncepciju umjetnika kao pojedinca obuzetog problemima vlastite stvaralačke aktivnosti. Njihov broj upućuje i na razvijenu osobnu samosvijest te osjećaj ekskluzivnosti vlastite profesije, što Račić potencira samouvjerenim izravnim pogledom svojeg lika (Autoportret, 1906; Autoportret, 1907. i Autoportret, 1908., NMMU).Posebno mjesto u hrvatskom slikarstvu zauzima slika Majka i dijete (1908., NMMU) u kojoj minimumom sredstava – krajnje suženom paletom, blagim deformacijama, kontrastom bijele plohe stola i tamne nedefinirane pozadine, težnjom prema sintezi i plošnosti te prigušenom psihologizacijom – postiže iznimnu sugestivnost prizora turobne siromašne svakodnevice. Miroslav Krleža ju je smatrao programatskim djelom modernizma, koje zastupa slobodu modelacije i čiste pikturalne vrijednosti te se suprotstavlja maniri i narativnosti (1928). Povremeno se služio plenerističkom metodom i efektima dnevnoga svjetla (Pred stajom, oko 1906. i Portret starog prijatelja, 1907., NMMU), a njegovi krajolici predstavljaju novu etapu realističnog pristupa u hrvatskom slikarstvu pejzaža (Krajolik s potokom, 1907–08; Mostić u parku, 1907., NMS, akvarel).Djelovanje u Parizu Nezadovoljan münchenskim školovanjem, u veljači 1908. odlazi u Pariz, gdje u Louvreu kopira Francisca Goyu, Camillea Corota, Gustava Courbeta i Diega Velásqueza, ali i otvara nov tematski repertoar. Radi improvizirane bilješke prizora urbanog života i prikaza prozaične svakodnevice iz parkova i bulevara, sugestivnost kojih leži u pokretu tijela, međusobnoj interakciji i neverbalnoj komunikaciji likova, prolaznika. Slikajući u akvarelu na otvorenome, postaje senzibiliziraniji za atmosferu i boju, paleta mu postaje otvorenija i svjetlija, potez dobiva na sugestivnoj ležernosti, a linija se oslobađa na način jugendstila (U Luksemburškom parku, 1908., MUO; Pariška kavana noću, Na bulevaru i Razgovor u parku I, 1908., NMMU). Tada nastaje krajnje pročišćeni iskaz njegova stila, ikonička slika Pont des Artes (1908., NMMU), ostvarena izravnom sintetičnošću vizije, štedljivošću sredstava te uskim i diskretnim registrom boja. Nakon samo nekoliko mjeseci u Parizu, pretpostavlja se da je počinio samoubojstvo u hotelu.Grafički dio opusa Nekoliko je mjeseci 1905. zbog financijske oskudice radio u grafičkom poduzeću Bong und Co. (Deutsches Verlagshaus Richard Bong & Co.) u Berlinu, ilustrirajući njihova izdanja, a 1906., u prvome godištu humorističko-satiričnog časopisa Koprive sudjelovao je s 18 litografiranih karikatura (uglavnom u boji), oštre opservacije i jasne društvene kritike, s mjestimično prisutnom ironijom i vulgarnim aluzijama. U popularnom žanru političke karikature ismijavanjem lihvarstva, svećenstva, vlasti i visokog društva skretao je pozornost na bijedu, nepravdu i protest (Telići na izložbi, Kako se sada kod nas jeftino živi i I »one« se miču, br. 5–6; Barbari na Rijeci, br. 7).Recepcija i nasljeđe Simbolična vrijednost njegova slikarstva uzdignuta je u hrvatskoj povijesti umjetnosti na razinu mita, čemu su osobito pogodovali intrigantni elementi njegove životne sudbine. Već iduća generacija umjetnika odala mu je počast izlaganjem njegovih djela na Proljetnom salonu u Osijeku i Zagrebu 1920., prepoznajući u njima moderne obrasce: poetiku čiste vizualnosti, realističnu opservaciju te sintetičnost i sažetost vizije, što postaju likovni imperativi razdoblja 1920-ih, obilježenoga raznim inačicama realizma. Iste godine retrospektivnu izložbu u MUO priredio mu je Ljubo Babić, koji mu je u svojim sintezama o hrvatskoj modernoj umjetnosti priskrbio kanonski status, postavivši ga zajedno s Kraljevićem na ishodišno mjesto, ali i kao glavni putokaz stvaranju »našega izraza«, pri čemu je posebice isticao njegovu prekretničku ulogu u prebacivanju fokusa sa srednjoeuropskoga kulturnog kruga – Beča i Münchena – na Pariz i francusko slikarstvo.Zlatko Milković je o njegovu životu napisao roman Buđenje (1939), monografije su mu posvetili Marcel Gorenc (1951), Matko Peić (1985), Igor Zidić (2009) i Grgo Gamulin (2010), a retrospektivne izložbe priređene su mu u NMMU-u u Zagrebu 1961. i 2008.Njegovim imenom nazvani su godišnja likovna nagrada lista Vjesnika (1969–2010) i izložbeni prostor NMMU-a u Margaretskoj ulici 3 u Zagrebu. Citiranje: Račić, Josip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata