Julijan Jelenić
Riječani 29. 8. 1877. – Zagreb 5. 8. 1931.
Julijan Jelenić (Riječani, 29. kolovoza 1877. – Zagreb, 5. kolovoza 1931.) bio je hrvatski katolički svećenik iz reda franjevaca i povjesničar.
== Životopis ==
Završio je gimnaziju u Gučoj Gori 1898. te filozofsko teološki studij u Kraljevoj Sutjesci (1899.–1901.) i Budimpešti (1901.–1905.). Godine 1908. je postignuo doktorat iz teologije obranivši tezu „De Patarenis Bosnae”. Za svećenika je zaređen 1903. godine.
Na Franjevačkoj teologiji u Livnu i Sarajevu te Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predavao je dogmatiku, crkvenu povijest i crkveno pravo. Bio je rektor Teologije u Sarajevu od 1910. do 1919. godine. U Zagrebu je bio dekan Bogoslovnoga fakulteta 1921./22. i 1927./28.
U političkom je smislu isprva bio proaustrijski orijentiran, a zatim se priklonio jugoslavenskoj opciji. Kao povjesničar proučavao je uglavnom crkvenu povijest, a posebno prošlost Franjevačkoga reda na širem području nekadašnje Bosanske vikarije.
== Djela ==
== Izvori ==
== Literatura ==
=== Članci ===
JELENIĆ, Julijan (Marko), povjesničar (Riječani kraj Modriče, 29. VIII. 1877 — Zagreb, 5. VIII. 1931). Gimnaziju završio u Gučoj Gori 1898, filozofsko teološki studij pohađao 1899–1901. u Kraljevoj Sutjesci i 1901–05. u Budimpešti, gdje je položio rigoroze iz biblijskih znanosti 1904, bogoslovnih studija 1906, pastoralne i moralne teologije 1907. i svetoga bogoslovlja 1908. čime je postignuo doktorat iz teologije obranivši tezu De Patarenis Bosnae. Za svećenika zaređen 1903. Predavao je dogmatiku, crkvenu povijest i crkveno pravo u Franjevačkoj teologiji u Livnu 1905–09. i Sarajevu 1909–19. te crkvenu povijest na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1919–31. Dužnost rektora Teologije u Sarajevu obnašao je 1910–19, 1910. izabran je za definitora Provincije Bosne Srebrene, a u Zagrebu je bio dekan Bogoslovnoga fakulteta 1921–22. i 1927–28. Bio je i politički aktivan, u početku proaustrijski orijentiran vidio je Habsburšku Monarhiju kao okvir za BiH ujedinjenu s Hrvatskom, a poslije se u promijenjenim političkim okolnostima priklonio jugoslavenskoj opciji. S obzirom na povijesnu ulogu franjevaca u BiH držao je da se svećenstvo treba brinuti za dobro Crkve i države, ali da u politici ne bi smjelo prelaziti određene granice. U strahu od protuvjerskoga djelovanja držao je neprihvatljivim da se svećenstvo isključi iz politike i zagovarao tezu da ono mora »stupiti u aktivne i pasivne izbore, te dostojno zastupati Crkvu i narod«. Kao povjesničar proučavao je uglavnom crkvenu povijest, napose prošlost Franjevačkoga reda na širem području nekadašnje Bosanske vikarije. Objavio je više od 300 studija, članaka, rasprava, prikaza, osvrta, nekrologa i poučnih tekstova. Posebnu pozornost poklanjao je izvornoj građi, napose nastaloj u bosanskim franjevačkim samostanima, te je u Glasniku Zemaljskog muzeja u BiH priredio i tiskao Izvore za povjest kulturnoga rada bosanskih Franjevaca (1912–13), Ljetopis fra Nikole Lašvanina (1914–15), Necrologium Bosnae Argentinae. Prema kodeksu franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci (1916), Ljetopis franjevačkog samostana u Kreševu (1917), Dva ljetopisa Bosne Srebrene (1918), Ljetopis franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci (1923–27), Spomenike kulturnoga rada bosanskih franjevaca 1835–1878 (1941–43) i 1918. u Starinama Spomenike kulturnoga rada bosanskih franjevaca (1437–1878). Ti kao i neki drugi Jelenićevi radovi objavljeni su i kao posebni otisci. Surađivao je u novinama, časopisima i prigodnim zbornicima Franjevački glasnik (1899–1901; Serafinski perivoj, 1903, 1906, 1908–13; Naša misao, 1914–16, 1919; Franjevački vijesnik, 1927–30, 1932), Osvit (1904), Prosvjeta (1906), Hrvatski dnevnik (1908), Školski vjesnik (1909), kalendar Napredak (1911, 1916–17), Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH (1912–18, 1923–27, 1930, 1941–43), Hrvatska (1912), Bullettino di archeologia e storia dalmata (1913), Luč (1913–14), Obzor (1913, 1927–28), Hrvatska narodna zajednica (1915, 1918), Dušobrižnik (1916), Jedro (1916), Nastavni vjesnik (1918–19), Novine (1918), Starine (1918), Katolički list (1920, 1922–24, 1926, 1928), Ljetopis JAZU (1920–21), Vedre hrvatske duše (1922–23; Hrvatska duša, 1923), Bogoslovska smotra (1923, 1926–27), Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu (1924/25–1928/29), Narodna enciklopedija (1925–29), Narodna starina (1925), Znameniti i zaslužni Hrvati (1925), Nova revija (1926), Kršćanska škola (1927), Šišićev zbornik (1929), Croatia sacra (1931). Okušao se i kao prevoditelj s mađarskoga objelodanivši 1913. djelo F. Kajzera Mali vođa hodočasnika. U rukopisu je ostavio više radova; dovršeni su Ljetopis fra Andrije Šipračića, zvanog Dubočanina (iz XVII. stoljeća), Povijest Hristove crkve, 4. sv. i Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke (drugi dio), a nedovršeni Kultura i bosanski franjevci, 3. sv., Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, 2. sv. i Postanak i razvoj franjevačkih bogoslovnih studija. Bio je urednik Serafinskoga perivoja (1908–13) i Naše misli (1914–16) te član odbora pučkoga sveučilišta (od 1921), potpredsjednik Hrvatske bogoslovne akademije i dopisni član JAZU (1931). DJELA: Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole. Sarajevo 1906. — De Patarenis Bosnae. Sarajevii 1908. — Kultura i bosanski franjevci, 1–2. Sarajevo 1912–1915 (pretisak 1990). — Povijest Hristove crkve, 1–3. Zagreb 1921–1928, 1931². — Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, 1. Zagreb 1925. — Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke. Mostar 1927. — Pravopisna rasprava između dra. Tome Košćaka i dra. fra Grge Čevapovića. Prilog povijesti hrvatskoga pravopisa. Zagreb 1930. — Potpunija bibliografija te literatura do 1976. u: B. Ćorić, Bibliografija radova Julijana Jelenića. Godišnjak Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, 8(1979) str. 379–407.
Jelenić, Julijan, hrvatski crkveni povjesničar i teolog (Riječani kraj Gradačca, BiH, 29. VIII. 1877 – Zagreb, 5. VIII. 1931). Za svećenika zaređen 1903; studij teologije i filozofije u Budimpešti završio doktoratom iz bogoslovije 1908. Bio je profesor teologije i ravnatelj bogoslovije u Sarajevu (1909–19) te profesor crkvene povijesti na Bogoslovnome fakultetu u Zagrebu (1919–31). Godine 1931. izabran za dopisnoga člana JAZU. Bavio se poviješću franjevačkoga reda u BiH, posebice u otkrivanju kulturnih prilika i kulturnoga djelovanja franjevaca u doba osmanske vladavine. Značajan za povijest glazbene kulture u BiH, iznio niz podataka o glazbenoj djelatnosti franjevaca Provincije Bosne Srebrene. Glavna djela: Kraljevsko Visoko i samostan Sv. Nikole (1906), Bosanski patareni (De patarenis Bosnae, 1908), Kultura i bosanski franjevci (I–II, 1912–15) i Bibliografija franjevaca Bosne Srebrničke (I, 1925). Citiranje: Jelenić, Julijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na povjesničara Julijana Jelenića
(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na povjes-
ničara Julijana Jelenića i dobiva na-
ziv:“)