Juraj Baraković

barokni pjesnik; 1548-1628

Juraj Baraković (Plemići, Rtina kraj Zadra, 1548. – Rim, 1. kolovoza 1628.) bio je hrvatski renesansni pjesnik iz Zadra.
== Životopis ==
Barakovićev život oskudno je istražen. Većinu je podataka o sebi iznio sam autor u svojim djelima, a poslije su ih nadopunili njegovi biografi s nekoliko oskudnih podataka. Prema autobiografskim podacima pjesnik je rođen 1548. godine u okolici grada Zadra, u selu Plemići, Rtina, na posjedu svojih roditelja. Iako često spominje svoje plemićko podrijetlo, kritičari njegova života i rada sumnjaju u istinitost tih tvrdnji zbog tendencije naših renesansnih pisaca da traže korijene svojih početaka u dalekoj prošlosti, čak i u antici.
Elementarnu i humanističku školu završio je u Zadru, a visoke škole u Italiji. Baraković se školovao za svećenika, dobro je poznavao klasične pisce i talijansku renesansnu književnost, kao i hrvatske renesansne književnike.
U arhivima se prvi put spominje kao klerik 1564. godine, a zatim kao svećenik 1586. godine. Desetak je godina službovao kao župnik u Novigradu, a kao kanonik je 1602. godine, iz dosad neutvrđenih razloga, protjeran u Šibenik i lišen crkvenih činova. Podaci koji su nam poznati prije njegova izgona u Šibenik govore nam kako je pjesnik 1582. godine tiskao svoju prvu pjesmu uz Budinićeve prijevode psalama, da je 1606. nakanio tiskati Jarulu, a 1613. je An'jelu Justinijanoviću povjerio Vilu Slovinku za tiskanje.
Prvi put se u arhivima spominje kao klerik 1564., a zatim, mnogo kasnije, kao svećenik 1586. Desetak je godina službovao kao župnik u Novigradu, da kao kanonik, negdje na prijelomu stoljeća, iz dosad neutvrđenih razloga, bude protjeran u Šibenik i lišen crkvenih činova. Tu je ostao do 1613, a možda i duže. Životni put završio je u Rimu gdje mu je šibenski prijatelj I. T. Mrnavić podigao ploču u crkvi Sv. Jeronima s nekoliko podataka o životu. Prema njima, pjesnikov daleki predak Bartul istaknuo se na dvoru kralja Bele, sâm Juraj je u ratu protiv Turaka bio ranjen u prsa, njegovao je „ilirske muze” do 80. godine života, a umro je za trećeg hodočašća u Rimu.
Vila Slovinka, dovršena u Šibeniku najkasnije 1613., ostvaruje se na dvije razine, a na objema je u središtu pažnje grad Zadar. Na prvoj (I. – VII.), u susretu pjesnika s Vilom Slovinkom, riječ je o zadarskoj prošlosti, o postanku slovinskog naroda i jezika. Na drugoj razini, u susretu s poklisarom livanjskog bega, govori se o tadašnjem Zadru i posljedicama dugotrajne tuđinske vladavine zbog koje Zadrani „vas nauk od skule” promijeniše u „rimski”. U spjevu se naziru i pjesnikove nesuglasice s određenim porodicama u Zadru, možda s onima koje su imale kakve veze s njegovim izgonom iz grada. U svoje djelo unio je B. i neke metričke i strofičke novine: „zučnopojke” (osmerački soneti u funkciji strofe), „osmoretke” (dvanaesteračke oktave), „poluretke” (osmerački katreni) „i pisni skupne” (niz dvanaesteračkih distiha). U posljednjem djelu, u Dragi, rapskoj pastirici, prikazuju se znamenitosti i ljepote otoka i grada Raba s umetnutom pripoviješću o Kalifrontovoj silnoj ljubavi prema pastirici Dragi, koja završava „prijetvorom” ovidijevskog tipa. Vilu Slovinku stariji su istraživači držali nejedinstvenim djelom. Novija proučavanja pokazuju da je riječ o novom načinu komponiranja (F. Švelec). Po kompoziciji (spajanje fantazijskog s realnim) i stilu (bujna metaforika) djelo pokazuje crte manirizma (N. Kulumbić).
Umro je u Rimu 1628. godine, za vrijeme svog trećeg hodočašća. Pokopan je u crkvi sv. Jeronima, gdje mu je prijatelj Ivan Tomko Mrnavić postavio nadgrobnu ploču s epitafom iz kojeg saznajemo o starini Barakovićeva podrijetla i o njegovu sudjelovanju u borbi protiv Turaka.
== Djela ==
Poznata su mu djela Vila Slovinka, Jarula i Draga, rapska pastirica, a pripisuju mu se još neka djela. U zadarskom kalendaru Il Rammentatore dalmatino (za 1868.) navodi se da je Baraković pisao životopis Cicerona na talijanskom i životopis sv. Jeronima na hrvatskom jeziku, gramatiku „ilirskog” jezika, navodno tiskanu 1614. godine, i povijest „naroda dalmatinskog i hrvatskog” koju je tiskao pjesnikov nećak Marko Baraković. Pridaje mu se i pohvalnica Čestitom Zadru gradu (uz Budinićev prijevod Psalama Davidovih, Rim 1582.). Odnedavna mu se pripisuje i dio rukopisne zbirke propovijedi na hrvatskom (kupljene 1966. u Londonu i pohranjene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu). Barakovićevim se smatra dio rukopisa na kraju: himna Zadru, koja se u osnovi podudara s himnom Zadru u V. „petju” Vile Slovinke.
Napisao je više djela (Jarula, Mleci 1618. – prepričano Sveto pismo Starog i Novog zavjeta; Draga, rapska pastirica), ali ostao je u književnosti zapamćen po jednom djelu: kao pjesnik velikog spjeva u 13 pjevanja Vila Slovinka (1613.).
== Bibliografija ==
Vila Slovinka
Jarula
Draga, rapska pastirica
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

BARAKOVIĆ, Juraj, pjesnik (Plemići kod Zadra, 1548 — Rim, 1. VIII 1628). Otac Ivan i majka Jelena, rođ. Marić ili Satalić, živjeli su na obiteljskom dobru u Plemićima, odakle su se, kad je Jurju bilo pet godina, preselili u Zadar. Imao je dva brata, Grgura i Petra, i sestru Margaritu, koja se 1577. udala za Ivana Lukicu ili Lučicu; s njim je imala sina Ivana koji se zajedno s pjesnikovim bratom Petrom spominje kao lice u poznatoj bugarštici o majci Margariti. Elementarnu i humanističku školu završio je u Zadru, a visoke škole, zacijelo teologiju, negdje u Italiji. Kao mladić doživio je ciparski rat (1570–1573) koji se vodio i u okolici Zadra i u kojem je, kako se čini, i sâm sudjelovao. Prvi put se u arhivima spominje kao klerik 1564, a zatim, mnogo kasnije, kao svećenik 1586. Desetak je godina službovao kao župnik u Novigradu, da kao kanonik, negdje na prijelomu stoljeća, iz dosad neutvrđenih razloga, bude protjeran u Šibenik i lišen crkvenih činova. Tu je ostao do 1613, a možda i duže. Životni put završio je u Rimu gdje mu je šibenski prijatelj I. T. Mrnavić podigao ploču u crkvi Sv. Jeronima s nekoliko podataka o životu. Prema njima, pjesnikov daleki predak Bartul istaknuo se na dvoru kralja Bele, sâm Juraj je u ratu protiv Turaka bio ranjen u prsa, njegovao je »ilirske muze« do 80. godine života, a umro je za trećeg hodočašća u Rimu. O navedenom pretku Bartulu povijesna kritika nije našla potvrde, a kako je Mrnavić Barakovićev suvremenik, ostali podaci mogu se držati točnima. — Svi Barakovićevi danas poznati radovi iz poznijeg su doba pjesnikova života, što upućuje na misao da je osim Jarule, Vile Slovinke i Drage, rapske pastirice mogao napisati i druga djela. O tome postoje i nepotvrđeni podaci u zadarskom kalendaru Il Rammentatore dalmatino (za 1868), gdje se navodi kako je Baraković napisao životopis M. T. Cicerona na talijanskom i životopis Sv. Jeronima na hrvatskom jeziku, gramatiku »ilirskog« jezika, navodno tiskanu 1614, i napokon povijest »naroda dalmatinskog i hrvatskog« koju je tiskao pjesnikov nećak Marko Baraković. S više osnova pridaje mu se pohvalnica Čestitom Zadru gradu (uz Budinićev prijevod Psalama Davidovih, Rim 1582) u kojoj se hvali Zadar zbog pjesnika P. Zoranića, B. Karnarutića i Š. Budinića i u kojoj se očituje poznavanje M. Marulića, P. Hektorovića i D. Ranjine. Odnedavna mu se pripisuje rukopisna zbirka propovijedi na hrvatskom (kupljena 1966. u Londonu i pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu). Barakovićev je zajamčeno samo dio tog rukopisa – himna Zadru, na kraju kodeksa, koja se u osnovi podudara s himnom Zadru u V. »petju« Vile Slovinke. Jarula (»jarula« = gredica s cvijećem) je u stihove pretočena Biblija (Stari i Novi zavjet), podijeljena na »šest vikov svita«, prema shemi stvorenoj prvih stoljeća kršćanstva. Djelo je, čini se, plod pjesnikova protureformacijskog mara. U svom drugom, i glavnom djelu, autor je ponesen idejama slavenskog zajedništva (koje je začeo V. Pribojević, a razradio Barakovićev suvremenik M. Orbini). Vila Slovinka, dovršena u Šibeniku najkasnije 1613, ostvaruje se na dvije razine, a na objema je u središtu pažnje grad Zadar. Na prvoj (I–VII), u susretu pjesnika s Vilom Slovinkom, riječ je o zadarskoj prošlosti, o postanku slovinskog naroda i jezika. Na drugoj razini, u susretu s poklisarom livanjskog bega, govori se o tadašnjem Zadru i posljedicama dugotrajne tuđinske vladavine zbog koje Zadrani »vas nauk od skule« promijeniše u »rimski«. U spjevu se naziru i pjesnikove nesuglasice s određenim porodicama u Zadru, možda s onima koje su imale kakve veze s njegovim izgonom iz grada. U svoje djelo unio je B. i neke metričke i strofičke novine: »zučnopojke« (osmerački soneti u funkciji strofe), »osmoretke« (dvanaesteračke oktave), »poluretke« (osmerački katreni) »i pisni skupne« (niz dvanaesteračkih distiha). U posljednjem djelu, u Dragi, rapskoj pastirici, prikazuju se znamenitosti i 1jepote otoka i grada Raba s umetnutom pripoviješću o Kalifrontovoj silnoj ljubavi prema pastirici Dragi, koja završava »prijetvorom« ovidijevskog tipa. — Vilu Slovinku stariji su istraživači držali nejedinstvenim djelom. Novija proučavanja pokazuju da je riječ o novom načinu komponiranja (F. Švelec). Po kompoziciji (spajanje fantazijskog s realnim) i stilu (bujna metaforika) djelo pokazuje crte manirizma (N. Kulumbić). DJELA: Vila Slovincha Givrgia Barachovicchicc Zadranina v cettare varsti petya sloxena. In Venetia appresso Antonio Turrini 1614, appresso Marco Ginammi 1626², appresso Nicolò Pezzana 1682³; Vila Slovinka (u izboru priredio F. Švelec). Pet stoljeća hrvatske književnosti, 8. Zagreb 1964. — Giarvlla vressena zvityem od scest vichof svita sloxena v slovinschi giazich po Givrgiu Barachovicchiu Zadraninu. Venetia 1618, 1636², kod Bart. Ginamma 1656³, po Mikuli Pezzanu 17014, pri Bartolu Occhi 17025 i 17206 — Djela. Priredili Petar Rudmani i Matija Valjavec. Stari pisci hrvatski, 17. Zagreb 1889.

Baraković, Juraj, hrvatski pjesnik (Plemići kraj Zadra, 1548 – Rim, 1. VIII. 1628). Osnovnu naobrazbu stekao u Zadru, a više školovanje, vjerojatno teologiju, završio negdje u Italiji. Dvadesetak je godina bio župnik u Novigradu, odakle je 1603. iz nepoznatih razloga protjeran u Šibenik i lišen crkvenih činova. Triput je hodočastio u Rim. Za života objavio dva djela: Vilu Slovinku (1614. i 1626) i Jarulu urešenu cvitjem od šest vikov svita (1618). Treći Barakovićev tekst Draga, rapska pastirica tiskan je prvi put 1889. Pripisuju mu se i pohvalnica Čestitomu Zadru gradu, rukopisna zbirka hrvatskih propovijedi Sacri sermoni in lingua illirica, životopisi Cicerona na talijanskom i sv. Jeronima na hrvatskom jeziku, gramatika hrvatskoga (»ilirskog«) jezika, navodno objavljena 1614., te povijest »naroda dalmatinskoga i hrvatskog« koju je tiskao njegov nećak Marko. Jarula je zapravo Biblija u stihu (dvanaesterci, jedanaesterci i osmerci), razdijeljena prema vremenskoj shemi iz prvih stoljeća kršćanstva u »šest vikov«. U nedovršenom spjevu Draga, rapska pastirica (osmerci i dvanaesterci) opjevao je znamenitosti i ljepote otoka i grada Raba te ljubav Kalifrontea prema Dragi, lijepoj kćeri pastira Rabata, koja završava ovidijevskom pretvorbom djevojke u kamen. Središnje mjesto u Barakovićevu opusu zauzima spjev Vila Slovinka, u trinaest pjevanja (više od 9300 stihova), nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu. Strukturiran u četiri putovanja i sastavljen od zučnopojki (osmerački soneti oblikovani kao jedna strofa), osmoretki (dvanaesteračke oktave), poluretki (osmerački katreni) i pisni skupnih (dvanaesterački distisi), spjev je s versifikacijskoga stajališta novina u hrvatskoj književnosti, a stilom navješćuje barokni način izražavanja. Citiranje: Baraković, Juraj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata