Juraj Biankini

svećenik, preporoditelj u Dalmaciji, urednik „Narodnog lista“; 1847-1928

Juraj Biankini (Stari Grad na Hvaru, 30. kolovoza 1849. – Split, 27. ožujka 1928.) bio je hrvatski preporodni političar i novinar. Brat je hrvatskog liječnika Ante Biankinija i poznatog hrvatskog agronoma Petra Luke Biankinija.
== Životopis ==
Rodio se u Starom Gradu na Hvaru. Jedna je od vodećih osoba u Dalmaciji na političkoj pozornici 1870-ih. Politički je bio u nekoliko faza: prva je bila narodnička (1871. – 1892.), gdje je mnogo pridonio borbi za hrvatski jezik. Bio je među istaknutim vođama Narodne stranke kao što su: Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini, Lovro Monti, Natko Nodilo, Kosta Vojnović. Na izborima 1882. kad je po prvi put je izabrana hrvatska uprava grada Splita, Biankini je bio među zaslužnim hrvatskim političkim prvacima zaslužnim za hrvatstvu vraćenom Splitu: Luka Botić, Vid Morpurgo, Juraj Biankini, Natko Nodilo, Gajo Bulat, Dinko Politeo, Mihovil Pavlinović i dr.
Nakon sukoba s oportunistima u stranci, uslijedila je nova faza. pravaška (1892. – 1905.), kad je osnovao Hrvatski klub (s Kažimirom Ljubićem) kojim je djelovao u Dalmatinskom saboru, izašao iz Narodne stranke. Do ujedinjenja pravaša predstavljao je treću granu pravaša na jugu hrvatskih prostora. Hrvatski je klub okupljao nezadovoljnike iz Narodne stranke koji su istupili tri mjeseca nakon potpisivanja trgovinskog ugovora s Italijom. Sve je puklo 1892. godine. Povod je bio negativni ishod glasovanja u Dalmatinskom saboru o novim čitankama za pučke škole. U tim je čitanka namjerno zatajeno hrvatsko ime. Tad su šestorica radikalnijih narodnjačkih zastupnika na čelu s Jurjem Biankinijem, istupila iz saborskog Kluba Narodne hrvatske stranke. Osuđivali su narodnjake zbog popuštanja dualizmu, izbjegavanja govora o sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom te zbog priznavanja srpskoga nacionalnog imena u Hrvatskoj. Biankini je surađivao s hrvatskim političarima iz Istre Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem te se zalagao za trijalizam, kao i Prodan. Na polaganju kamena temeljca za Starčevićev dom, u lipnju 1894., Biankini je izjavio da je njegov Hrvatski klub član Stranke prava. Nakon toga bila su otvorena vrata povezivanju svih triju struja, unatoč znatnim razlikama među njima. Tim činom osnovana je jedinstvena Stranka prava u Dalmaciji.
Pojava politike novog kursa ostavila je traga i na njemu. Privukla ga je 1903., a pristupio joj je kad su se ujedinili Narodna hrvatska stranka i Stranka prava (njen liberalno pravaški krug, onaj iz Splita koji je bio oko Ante Trumbića) u Hrvatsku stranku. Nakon balkanskih ratova upao je kao brojni hrvatski političari u jugoslavenski integralizam, romantično zanesen idejom o unitarnom narodnom jedinstvu Južnih Slavena, poglavito idejom hrvatsko-srpskog jedinstva. Kada se razočarao u Kraljevinu SHS, počeo je razmišljati da se ta država organizira kao složena višenacionalna država.
Bio je zastupnikom u Dalmatinskom saboru od 1881. a u Carevinskom vijeću od 1892. godine. Zastupnički mandat nije proveo kao "dizač ruku" niti kao spavač u sinekuri, nego je bio vrlo aktivan. Poznat je bio po brojnim, dugim i oštrim govorima, interpelacijama i zahtjevima. Nije govorio "u prazno", nije se držao politike nezamjeranja, nego je oštro govorio protiv vlade.
Uređivao je zadarski Narodni list, a kad nije mogao zbog boravka izvan Zadra uređivati, mijenjao ga je Vinko Kisić. S Biankinijem kao urednikom Narodni je list izlazio samo na hrvatskom jeziku, za razliku od prijašnje prakse kad je izlazio i na talijanskom i djelimice na hrvatskom.
Od utemeljenja udruge Jadranska straža pa do svoje smrti, Biankini je bio njezin predsjednik.
== Povezani članci ==
Palača Biankini u Starom Gradu
== Literatura ==
Ante Bralić: Zadarsko novinstvo prema Istri i Rijeci pred prvi svjetski rat Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 44/2002., str. 188.
M. Diklić: Pravaštvo u Bibinjama, Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 48/2006., str. 647. – 648.
M. Pavlinović, Pjesme i besjede, Zadar, 1873.
Grga Novak, Podvojene narodne snage u Dalmaciji, Zadar, 1963.
Tereza Ganza-Aras, „Težnje Hrvata oko uspostave svoje države u novije doba“, Zadarska revija 40 (1991.), str. 9-21.
Dr. Ivo Perić: Hrvatska i svijet u XX. stoljeću, Zagreb, 1995.
I. Perić, Dalmatinski sabor 1861-1912 (1918), Zadar 1978.
Duško Kečkemet, Bajamonti i Split, Slobodna Dalmacija: Split 2007.
Grga Novak, Prošlost Dalmacije knjiga druga, Marjan tisak: Split 2004.
Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb, 2000.
Rohaček, Goran: Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća, Čakovec, 2009.
Tihomir Cipek – Stjepan Matković: Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842. – 1914., Disput, Zagreb, 2006.
Šidak, Jaroslav – Karaman, Igor: Povijest hrvatskog naroda 1860. – 1914., Školska knjiga, Zagreb, 1986.
== Izvori ==

BIANKINI, Juraj, političar i publicist (Stari Grad na Hvaru, 30. VIII 1847 — Split, 27. III 1928). Potječe iz pomorske obitelji (starinom Mastilčević). Osnovnu školu završio je u Starom Gradu, gimnaziju u Splitu, a bogosloviju u Zadru. Službovao je kao pomoćnik župnika u Starom Gradu. Po nagovoru Mihovila Pavlinovića preuzeo je 1871. uredništvo Narodnoga lista i uređivao ga do 1918. učinivši ga glavnim narodnim glasilom u pokrajini. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru (1881–1887. i 1889–1918) i u bečkom Carevinskom vijeću (1892–1918); u Zemaljskom odboru u Zadru bio je zamjenik prisjednika Zemaljskog odbora (1883–1889. i 1911–1918). Zbog neslaganja s oportunizmom Narodne hrvatske stranke, s četvoricom hrvatskih zastupnika u Beču (V. Perić, V. Spinčić, N. Dapar i M. Laginja), prešao je u opoziciju i poslije s petoricom zastupnika (S. Buzolić, K. Ljubić, J. Paštrović, V. Perić i M. Šarić) osnovao Hrvatski klub te skupa s pravašima Stranku prava u Dalmaciji, u kojoj je bio predsjednik egzekutivnog odbora 1897. Za rascjepa u banovinskoj Stranci prava ostaje neutralan. God. 1903. potpisao je manifest protiv terora bana Khuen-Héderváryja. Radio je na približavanju Narodne hrvatske stranke i Stranke prava, koje su se fuzionirale 1905. Te je godine B. potpisao Riječku rezoluciju. Za rata je stupio u Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću i sudjelovao u donošenju Majske deklaracije 1917. Nakon dolaska Talijana u Zadar prestao je uređivati Narodni list, bio u kućnom pritvoru i zatim u internaciji u Bakru. Potom je otišao u Beograd i ušao u politički život Kraljevine SHS. Bio je član Privremenoga narodnog predstavništva (1918) i potpredsjednik vlade Ljube Davidovića. Pripadao je Jugoslovenskoj demokratskoj stranci pa Samostalnoj demokratskoj stranci. Zbog poodmaklih godina povukao se iz političkog života. Bio je prvi predsjednik društva »Jadranska straža« (1923–1928). Kao istaknut hrvatski političar u Dalmaciji čija se djelatnost različno ocjenjuje, B. je prošao kroz četiri političke faze: narodnjačku (1871–1892), pravašku (1892–1903), »novoga kursa« (1903–1918) i unitarističko-integralno-jugoslavensku (1918–1920), nakon koje je trezvenije mislio o uređenju višenacionalne zajednice. Formira se i izgrađuje pod utjecajem Mihovila Pavlinovića i Miha Klaića. Zagovornik upotrebe hrvatskog jezika u javnom životu i sjedinjenja Dalmacije s ostalom Hrvatskom, B. je u zastupničkim govorima u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču te člancima u Narodnom listu, gdje je počeo objavljivati još kao student, također upozoravao na gospodarsku zapuštenost Dalmacije, siromaštvo, glad, iseljivanje, potrebe stanovništva, osobito seoskoga, te zagovarao gospodarski razvitak Dalmacije i pridonio ukidanju vinske klauzule u trgovačkom ugovoru s Italijom, a koja je štetila vinogradarstvu Dalmacije. Polemizirao je s prvacima Srpske stranke o nacionalnim pitanjima i odnosima te bio oštar kritičar austrougarske uprave u Dalmaciji, Khuenova režima i talijanskog iredentizma prema Dalmaciji. U doba njegove najjače političke djelatnosti, između 1897. i 1914, cijenili su ga kao vidovita, pronicljiva i oštroumna političara i vrsna govornika. Kao predsjednik »Jadranske straže« zagovarao je jadransku misao, upozoravao na talijanska presezanja, držao referate na društvenim skupovima i surađivao u društvenim edicijama. Kao suradnik i urednik Narodnog lista surađivao je u svim godištima toga lista s potpisanim i nepotpisanim člancima i uvodnicima. Surađivao je još u Jadranskoj straži (1923, 1925, 1926, 1928) i Almanahu Jadranske straže (1927, 1929). Njegova brojna pisma nalaze se u Naučnoj biblioteci u Splitu, Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci i Arhivu JAZU (Trumbićeva ostavština) u Zagrebu. Za proučavanje njegova političkog i publicističkog rada važni su i tiskani zapisnici Dalmatinskoga sabora i Carevinskoga vijeća u Beču. DJELA: Govor izrečen u sjednici dne I prosinca 1892 zastupničke kuće Carevinskoga vieća u Beču. Zadar 1892. — O upravi Dalmacije, govori izrečeni na Dalmatinskom saboru godine 1892. Zadar 1892. — Govor izrečen u sjednici dne 1 veljače 1894 Dalmatinskoga sabora. Zadar 1894. — Tri govora u zasjedanju delegacije godine 1895. Zadar 1895. — Govor izrečen u sjednici dne 19 prosinca 1896 zastupničke kuće Carevinskoga vieća u Beču. Zadar 1897. — Govori izrečeni u XLI zasjedanju delegacija godine 1906. Zadar 1906. — Govori izrečeni u XLIII zasjedanju delegacija godine 1908. Zadar 1908. — Dalmacia u vrieme rata. Tri govora izrečena u zastupničkoj kući Carevinskog vijeća u Beču. Zadar 1917. — Narodni list i hercegovačko-bosanski ustanak. Split 1925. — Narodni preporod u Dalmaciji. Beograd 1927.

Biankini, Juraj, hrvatski političar i publicist (Stari Grad na Hvaru, 30. VIII. 1847 – Split, 27. III. 1928). Gimnaziju završio u Splitu, bogosloviju u Zadru, potom neko vrijeme službovao kao pomoćnik župnika u Starome Gradu. Na poticaj M. Pavlinovića preuzeo 1871. uređivanje Narodnog lista, narodnjačkoga glasila u Dalmaciji, u kojem je počeo pisati kao student, a funkciju urednika obavljao je do 1918. U razdoblju od 1881. do 1887. te od 1889. do 1918. bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru, a od 1892. do 1918. i zastupnik u bečkome Carevinskom vijeću. U istupima u pokrajinskom Saboru odnosno u bečkom parlamentu Biankini je zagovarao uvođenje hrvatskog jezika u javni život te ujedinjenje hrvatskih zemalja. Istaknuo se i kao oštar kritičar austrougarske uprave u Dalmaciji, pri čemu je upozoravao na teško gospodarsko stanje u zemlji, kao i na mnogobrojne socijalne probleme. Pridonio je ukidanju tzv. vinske klauzule u trgovačkom ugovoru što ga je Monarhija sklopila s Italijom, a koja je nanijela golemu štetu dalmatinskom gospodarstvu. Osim zastupničke dužnosti, Biankini je u dva navrata bio i zamjenik prisjednika Zemaljskog odbora u Zadru (1883–89. i 1911–18). Zbog neslaganja s popustljivom politikom Narodne stranke, Biankini je 1892. s nekolicinom hrvatskih zastupnika u bečkom parlamentu prešao u opoziciju, a 1893. u Dalmatinskom je saboru s nekolicinom zastupnika istupio iz kluba Narodne stranke i utemeljio Hrvatski klub, koji se poslije povezao i s dalmatinskim pravašima, a potom je osnovao i Stranku prava. Za rasula u Stranci prava, Biankini je, zajedno s A. Trumbićem, ostao neutralan. Kao član dalmatinske Stranke prava pridonio je njezinu približavanju Narodnoj stranci te spajanju dviju stranaka 1905. U međuvremenu je prihvatio politiku »novog kursa«, koja se očitovala u tzv. Riječkoj rezoluciji, koju je i Biankini potpisao. Tijekom I. svjetskoga rata pristupio je Jugoslavenskom klubu u bečkom parlamentu, a sudjelovao je i pri donošenju Svibanjske deklaracije (1917). Nakon talijanske okupacije Zadra 1918., kraće je vrijeme proboravio u kućnom pritvoru, a potom i u internaciji u Bakru. Odatle je otišao u Beograd, gdje se ponovno uključio u politički život. God. 1918. bio je član Privremenoga narodnog predstavništva i potpredsjednik vlade Lj. Davidovića. Isprva je bio pripadnikom Jugoslavenske demokratske stranke, a potom Samostalne demokratske stranke. U razdoblju od 1923. pa do smrti Biankini je bio i predsjednik društva Jadranska straža. Citiranje: Biankini, Juraj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata