Juraj Dobrila

biskup i preporoditelj u Istri; 1812-1882

Juraj Dobrila (Veli Ježenj, 16. travnja 1812. – Trst, 13. siječnja 1882.) bio je istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj iz Istre te preporoditelj istarskih Hrvata.
== Životopis ==
=== Mladost i obrazovanje ===
Dobrila je rođen u selu Velom Ježenju, u području Tinjanštine u središnjoj Istri, koja je tada bila dio Ilirskih pokrajina, da bi ubrzo prešla u Habsburšku Monarhiju (a danas je u Hrvatskoj). Bio je iznadprosječno inteligentan pa je prvo pohađao njemačku osnovnu školu u Tinjanu i Pazinu, a zatim gimnaziju u Gorici i Karlovcu, gdje je išao i u sjemenište.
Zaređen je 1837. godine i službovao od 1837. do 1838. u Munama i Hrušićima. Od 1839. studirao je teologiju u bečkom Augustineumu i diplomirao 1842. Nakon studija je postao kapelan u Trstu i ravnatelj djevojačke škole.
=== Biskupska služba ===
U razdoblju 1857. – 1875. bio je biskup porečko-pulski, a od 1875. do smrti biskup tršćansko-koparski.
Dobrilin studijski kolega i prijatelj bio je Josip Juraj Strossmayer, veliki dobročinitelj u 19. stoljeću. Dobrila je glasno zastupao prava Hrvata i Slovenaca i bio predvodnik Hrvatskoga narodnog preporoda u Istri, u vremenu talijanizacije Istre.
Za vrijeme Revolucije 1848., Dobrila se učlanio u Slavjansko društvo u Trstu. Zalagao se za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije (u Rijeci i Kastvu) te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri na čitanje knjiga na materinskom jeziku i na otpor politički i kulturno snažnijim Talijanima.
Dobrila je 1854. tiskao molitvenik Oče, budi volja tvoja na hrvatskom i podupirao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri, Naše sloge 1870. Također je objavio zbirku narodnih bajka i poslovica, Različno cvijeće. Njegov drugi molitvenik, Mladi bogoljub, objavljen je 1889.
Bio je član Regionalnog vijeća Poreča od osnutka vijeća 1861. i njegov predstavnik u bečkom parlamentu do 1867. Također je, po svojoj službi, bio zastupnik u Istarskom saboru. Sudjelovao je na Prvom vatikanskom saboru (1870.), gdje je podupirao Strossmayerove stavove o budućnosti Crkve. Dobrila je postumno darovao cijeli svoj posjed u dobrotvorne svrhe.
Dobrila je bio član i povjerenik Matice hrvatske za Istru.
== Spomen ==
Za stogodišnjicu (1912.) njegova rođenja objavljena je spomen-knjiga kojoj je urednik bio hrvatski preporoditelj s Istre Antun Kalac.
Njegova se slika nalazila na novčanici od 10 kuna. Po njemu se zovu dvije osnovne (u Rovinju i Puli) te dvije srednje škole (u Pazinu i Puli). Sveučilište u Puli također nosi njegovo ime.
=== Dani biskupa Jurja Dobrile ===
U njegovu rodnom mjestu od 2014. godine održavaju se Dani biskupa Jurja Dobrile. Organizatori manifestacije su župa sv. Lucije Pazinske i Bratovština Hrvatska Istra. Program manifestacije sastoji se od predavanja, svete mise zahvalnice, polaganja cvijeća i svijeća ispred Dobriline rodne kuće, te prigodnih recitacija i glazbenog programa.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Dobrila, Juraj, portal Književna baština u muzejima
Dobrila, Juraj, Hrvatski biografski leksikon

DOBRILA, Juraj, biskup, narodni preporoditelj i političar (Veli Ježenj kraj Pazina, 16. IV. 1812 — Trst, 13. I. 1882). Potječe iz siromašne seljačke obitelji. Polazi na njemačkom jeziku osnovnu župnu školu u Tinjanu (1820–24) i pripravnicu (normalku) u franjevačkom samostanu u Pazinu (1824–26). Kao odličan učenik poslan je u Karlovac, gdje je u franjevaca, također s odličnim uspjehom, završio četiri niža razreda »latinske škole« i dvije godine više gimnazije (1826–32). Filozofiju (1832–34) i bogosloviju (1834–38) polazi u Velikom sjemeništu u Gorici (Gorizia). Nakon treće godine bogoslovije zaređen je 1837. za svećenika Tršćansko-koparske biskupije. Biskup M. Ravnikar kao mladomisnika imenuje ga duhovnim pomoćnikom i učiteljem u Munama te 1838. privremeno za supsidijara župniku u Hrušici, gdje radi i kao pastoralni suradnik (1839). Od 22. IV. 1839. studira visoke bogoslovne nauke u Beču, gdje je gojenac Augustineuma, zavoda za viši odgoj svećenika. Tu je 1842. doktorirao teologiju tezom Nauka crkvenih otaca o sakramentu ispovijedi. Nakon toga je od prosinca 1842. u Trstu kapelan i njemački propovjednik, kateheta i privremeni ravnatelj glavne gradske pučke djevojačke škole (1844). Biskup B. Legat postavlja ga 1849. za savjetnika Biskupijskoga konzistorija i prosinodalnog ispitivača dogmatskog bogoslovlja te za rektora Tršćanskoga velikog sjemeništa i privremenoga profesora pastoralnog bogoslovlja. Od 1854. kanonik je i župnik tršćanske katedrale, a od 1856. savjetnik Biskupijskog suda za ženidbene sporove. Na prijedlog cara Franje Josipa I. postaje 1857. porečko-puljskim biskupom. Biskupsko ređenje primio je u Gorici 2. V. 1858, a instaliran je u Poreču 17. V. Opet na carev prijedlog razriješen je 1875. dužnosti u Poreču te premješten za biskupa tršćansko-koparskoga i ustoličen u Trstu 26. IX. iste godine. Bio je prvi Hrvat biskup na obje stolice. — D. je rano uočio negativan utjecaj političkoga, ekonomskog i kulturnog djelovanja njemačkih upravnih struktura te tankoga talijanaško-talijanskog vladajućeg sloja na razvoj hrvatskog i slovenskog naroda u austrijskoj pokrajini Istri (s Kvarnerskim otocima). Već u gimnazijskim danima u Karlovcu prihvaća ideje hrvatskoga narodnog preporoda, a u Gorici i praksu slovenskoga narodnog pokreta. Politički se javno odredio za revolucionarne 1848, kada postaje članom Slavjanskog društva u Trstu. Prijateljstvo iz studentskih dana u Beču s J. J. Strossmayerom odlučno je utjecalo na Dobrilu da prihvati južnoslavensku ideju, kojoj je uz D. Vitezića bio glavnim nositeljem u Istri i na Kvarnerskim otocima. D. je u Istri, najprije kao nastavnik u Trstu, potom kao biskup u Poreču i Trstu, u živom nacionalnom duhu prvi započeo sustavno školovati i odgajati hrvatsku inteligenciju, koje do tada – osim nešto pripadnika nižeg svećenstva – gotovo i nije bilo. Nije uspio osnovati konvikt u Pazinu, ali je oporučno ostavio ili na drugi način odredio čak 100 000 forinti za đačke stipendije. Istodobno je tu mladu školovanu generaciju usmjerivao na organiziranje prvih pojedinačnih te zatim i masovnijih konfrontacija s talijanaško-talijanskim vladajućim slojem u Istri i na Kvarnerskim otocima. Ne zanemarujući, međutim, ni interese istarskoga talijanskog puka, D. predvodi vrlo tešku borbu ugrožene goleme hrvatske i slovenske većine protiv akutne denacionalizacije te za obranu njezinih osnovnih političkih, gospodarskih i kulturnih prava. Bio je i sposoban administrator (uspio je, npr., do 1863. isplatiti sve naslijeđene dugove Porečko-puljske biskupije te udvostručiti biskupske dohotke), a uspjelim je potezima znatno utjecao na gospodarski život i kao porečko-puljski i kao tršćansko-koparski biskup. D. je bio prvi istarski Hrvat s većim financijskim sredstvima, koja je smišljeno upotrijebio i za stvaranje temelja narodnjačkog pokreta. Uostalom, već sama pojava istarskog Hrvata na biskupskoj stolici, koji se ne stidi svoje nacionalne pripadnosti i težačkog podrijetla te ih javno ističe, imala je veliko poticajno značenje. D. se iskazao na publicističkom polju. Već su pojava njegova molitvenika Otče, budi volja Tvoja! (1854) te inauguralni govor i poslanica što ih je – koliko je poznato, u dugom slijedu istarskih biskupa – prvi 1858. uputio kao poruku i na hrvatskom jeziku, imali snažan politički i mobilizatorski karakter i učinak. Doduše, nije uspio da već prve godine biskupovanja u Poreču počne izdavati i hrvatsko glasilo, ali je nedugo zatim u povoljnijim prilikama, odlučno utjecao na pokretanje prvoga hrvatskog istarskog periodika – kalendara Istran (Ljubljana 1869; urednik Slovenac F. Ravnik) i lista Naša sloga (Trst 1870; urednik Hrvat A. Karabaić), koji je za sve vrijeme izlaženja do 1915. bio glavno glasilo Hrvata Istre i Kvarnerskih otoka. Od osnutka istarskoga Pokrajinskog sabora u Poreču (1861) do svoje smrti bio je njegovim istaknutim članom i predstavnikom u bečkom parlamentu do 1873, kada zbog talijanaško-talijanskih makinacija nije prošao u zapadnoj Istri na prvim »neposrednim« parlamentarnim izborima. Vrlo se oštro, ali bez nekih mogućnosti za uspjeh, suprotstavljao protuhrvatskoj i protuslovenskoj djelatnosti Sabora, u kojemu je apsolutna većina bila talijanaško-talijanska. Zbog potpuno nemogućih uvjeta za legalan saborski rad u drugoj pol. 1860-ih bio je prisiljen čuvati svoju biskupsku čast i osobno dostojanstvo te (zajedno s oba primorsko-istarska biskupa) više ne dolazi u Sabor, ali zato od 1868. otvara druge putove narodnoj borbi (čitaonice, novinska glasila, prosvjeta, gospodarstvo i dr.). Svojim djelovanjem u Carevinskom vijeću i u bečkoj političkoj javnosti D. je brzo svratio pozornost na sebe i na teške, uglavnom gospodarske, probleme u Istri. Kao svećenik i biskup bio je pažljiv pastir svoga višenacionalnog vjerničkog stada, neumoran u obavljanju dužnosti. Znatno je unaprijedio vjerski život i poslovanje Porečko-puljske i Tršćansko-koparske biskupije, razvivši snažnu pastoralnu i osobito karitativnu djelatnost (Dobrilinom akcijom, npr., bila je skupljena velika svota od 50 000 forinti za siromašne istarske seljake, a napose se istaknuo za velike gladi 1852/53). Bio je vjernik istančanih religijskih osjećaja koji su se temeljili na staroslavenskim, glagoljaškim tradicijama i uporištima u Istri te na shvaćanju da su, u skladu s povijesnim trenutkom, najpotrebnija praktična rješenja. Stoga, a i zbog svoga seljačkog podrijetla, D. nije rado gledan u aristokratskim i građanskim krugovima pokrajine, kojima je po svom visokom položaju i sâm morao pripadati (talijanaško-talijanski protivnici podrugljivo su ga zvali »seljačkim biskupom«). Važna je Dobrilina čvrsta potpora Strossmayeru u njegovim pogledima na budući razvoj Rimokatoličke crkve za zasjedanja Prvoga vatikanskog općeg crkvenog sabora u Rimu 1869/70. D. je dosta objavljivao (zna se za njegovu suradnju u listu Naša sloga), ali je tekstove pisao anonimno te ih je relativno malo poznatih. Zna se i za njegove poslanice na hrvatskom i talijanskom jeziku. Ostavio je više rukopisa (zbirku poslovica, priča, zatim – pod naslovom Različito cvijeće – zbirku nacrta propovijedi, citata) i dr. te mnogo korespondencije i druge dokumentacije. Nažalost, ona je uništena odmah nakon Dobriline smrti, u strahu od policijske premetačine. Nije dovršio Povijest Prvoga vatikanskog sabora, rukopis koji je nestao. Bavio se i prevođenjem (dijelovi Sv. Pisma, u rukopisu). Prvo Dobrilino poznato veliko i zapaženo djelo, molitvenik Otče, budi volja Tvoja!, postalo je pravo pučko štivo, te je već sâm D. doživio čak četiri njegova izdanja. Vrlo je dugo za Hrvate u Istri to bio jedini tekst na materinskom jeziku (osobito poslije, u doba talijanske fašističke vladavine, kada je bio gotovo jedini objavljivani tekst na hrvatskom jeziku). Do 1980. tiskano je čak dvadeset njegovih izdanja. Drugi molitvenik Mladi Bogoljub priredio je za mladež, ali je tiskan tek nakon njegove smrti. — Dobrilini tekstovi odlikuju se i književnom kvalitetom. Njegov hrvatski jezik, kojega je razvitak pomno pratio, znatno je pod utjecajem škole F. Kurelca. Rečenica mu je kratka, skladna, jezik i izražajnost bogati, stil jasan, a misao vrlo precizna. — D. je najistaknutija osoba cislajtanijske pokrajine Istre s Kvarnerskim otocima u XIX. st. Pripada plejadi Istrana i otočana koji su kreativno, poticajno i pozitivno utjecali na povijesne procese. Uspomena na nj sačuvala se i u usmenoj narodnoj predaji. DJELA: Otče, budi volja Tvoja! Molitvena knjiga s podučenjem i naputjenjem na bogoljubno življenje, većim delom polag knjige: Isus moja želja od Dra. Alojzija Schlör-a. Trst 1854 (20 izd. do 1980). — Mladi Bogoljub. Molitvena knjiga s poukami i naputci na bogoljuban život. Trst 1889. — Oče budi volja Tvoja! Gorica 1931 (7 izd. do 1987).

Dobrila, Juraj, biskup i hrvatski narodni preporoditelj (Veli Ježenj, Pazin, 16. IV. 1812 – Trst, 13. I. 1882). Studij filozofije (1832–34) i teologije (1834–38) pohađao je u Gorici (Gorizia), a za svećenika bio zaređen 1837. Od 1839. studirao teologiju na bečkom Augustineumu, gdje je doktorirao 1842. U Trstu je bio kapelan i (njemački) propovjednik, kateheta i ravnatelj djevojačke škole, ravnatelj i profesor bogoslovije, župnik i kanonik. Za porečko-puljskoga biskupa postavljen je 1857., a za tršćansko-koparskoga 1875. Već za školovanja u Karlovcu i Gorici Dobrila je prihvatio temeljne ideje hrvatskog narodnog preporoda. Politički se prvi put javno izjasnio 1848. postavši članom Slavjanskoga društva u Trstu. Prijateljstvo s J. J. Strossmayerom bitno je utjecalo na njegovo prihvaćanje južnoslavenske ideje koju je, zajedno s D. Vitezićem, širio u Istri i na Kvarnerskom otočju. Prvi je u Istri sustavno obrazovao i odgajao mladu inteligenciju u hrvatskom duhu, pripremajući je za konfrontaciju s talijanaško-talijanskim vladajućim slojem. Ne zanemarujući interese siromašnoga talijanskog puka, predvodio je borbu Hrvata i Slovenaca, ugrožene većine stanovnika Istre, protiv politike denacionalizacije, a za temeljna politička, gospodarska, kulturna i prosvjetna prava. Financijska sredstva koja su mu stajala na raspolaganju usmjeravao je na stvaranje temelja narodnjačkomu pokretu. Pojava njegova molitvenika Otče, budi volja Tvoja (1854) kao i njegov prvi biskupski govor i poslanica na hrvatskom jeziku (1858) imali su snažan politički i mobilizacijski značaj. Odsudno je utjecao i na pojavu prve istarske periodike, kalendara Istran (Ljubljana, 1869) i lista Naša sloga (Trst, 1870), a poticao je i pomagao mnoge kulturne, prosvjetne i gospodarske djelatnosti, napose od kraja 1860-ih. Bio je virilni član istarskoga Pokrajinskoga sabora u Poreču od njegova osnutka 1861. do kraja života, no zbog nemogućih uvjeta za legalni rad Sabora od 1867. prestao je dolaziti na sjednice. Od 1861. do 1873. bio je i zastupnik u bečkome Carevinskom vijeću. Na I. vatikanskom koncilu (1869–79) podupirao je Strossmayera u njegovim nastojanjima protiv prihvaćanja dogme o papinoj nepogrješivosti u pitanjima vjere i morala. Objavio je više članaka (uglavnom anonimno, u listu Naša sloga) i poslanica, u kojima je doticao mnoga politička pitanja. Posmrtno mu je tiskan drugi molitvenik Mladi Bogoljub (1889); rukopis njegove Povijesti Prvoga vatikanskog sabora nije se sačuvao, kao ni golema korespondencija. Citiranje: Dobrila, Juraj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata