Juraj Habdelić

isusovac, književnik i leksikograf; 1609-1678

Juraj Habdelić (Staro Čiče, 17. travnja 1609. – Zagreb, 27. studenoga 1678.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, duhovni pisac, propovjednik i leksikograf.
== Životopis ==
Rođen je u turopoljskom selu Kuče, župa Staro Čiče, od oca Boldižara (Baltazara) plemenitoga Habdelića i majke Margarite plemenite Kraljić. Gimnaziju je pohađao kod isusovaca u Zagrebu, filozofiju u Grazu i teologiju u Trnavi, te je službovao kao nastavnik u Rijeci, Varaždinu i u Zagrebu. U Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji je predavao od 1635. do 1639. godine, bio je prefekt gimnazije 1654. i 1659. godine, bio je i rektor isusovačkoga kolegija od 1655. do 1657. i od 1664. do 1666. te je postao upravitelj sjemeništa. U vrijeme njegova rekotoravanja gimnaziju je polazio književnik i povjesničar Pavao Ritter Vitezović koji će na svojevrstan način nastaviti Habdelićev jezikoslovni rad, ali na drukčijim zasadama od onih što ih je pripisivala isusovačka gimnazija.
== Djela ==
Iako bismo Habdelićeva prozna djela teško svrstali u ono što danas prispodobljujemo pojmu književnosti, u njima ipak ima snage i svježine, osobito u bogatstvu i jedrosti jezika. To su djela moralno-didaktičke problematike, a prvo među njima "Zrcalo Marijansko" tiskano je u Grazu 1662. godine.
Kršćanski moral je glavna tema Habdelićevih književnih razmišljanja. No, kako je čovjek sklon kršenju zahtjevnih kršćanskih normi i lako se odaje grijehu, to je motiv kojim je zaokupljen. Njegova pučka moralka "Prvi otca našeg Adama greh", knjiga koja sadrži 1200 stranica, a tiskala ju je Kongregacija za propagandu vjere, slika je čovjekova pada i sklonosti grijehu. No, u toj je knjizi osobito važna Habdelićeva sposobnost da kroz tu polazišnu temu provuče sve slojeve društva: plemiće, građane i seljake, a ne štedi ni svećenike. Knjiga je Habdelićeva interpretacija Prvoga tjedna Duhovnih vježbi sv. Ignacija Lojolskog, osnivača Družbe Isusove.
Očitujući se o događajima aktualnim u tadašnjoj Hrvatskoj, uroti Zrinsko-Frankopanskoj ili pobuni Matije Gupca i njegove mužadije, pokazuje se pristašom postojećeg reda. Seljačku bunu smatra nestalnošću priprostega ljudstva, a urotu gizdošću velike gospode.
Habdelić je pisao kajkavskim i pokazao se odličnim znalcem narodnoga govora. Istodobno je bio protivnikom običnih, profanih stvari, u koje ubraja i narodne pjesme, navodeći svog čitaoca na to da se okani sramotneh, nepobožneh i nečisteh popijevaka.
Habdelić svojim djelom "Dictionar ili Réchi Szlovenske zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i Diachkemi zlahkotene trudom Jurja Habdelicha, masnika Tovarustva Jesusevoga, na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladenczeu horvatszkoga i szlovenszkoga naroda" izdane u Grazu godine 1670. zauzima istaknuto, iako laičko, mjesto u povijesti hrvatskog jezikoslovlja. Naime, bez osobita lingvističkoga znanja, a pišući za školske potrebe, sastavio je hrvatsko-latinski rječnik.
Poput Pergošića i Vramca, i on je pod slovenskim podrazumijevao kajkavski govor, a pod hrvatskim govor Hrvata južno od Kupe. Ukupno Habdelićevo djelo ogledalo je kršćanske pobožnosti s brojnim primjerima iz isusovačke i druge nabožne književnosti, ali i panoramska slika ondašnje Hrvatske.
== Izvori ==
Čunčić, Marica, Novi detalji o slavnom i plemenitom Turopoljcu Jurju Habdeliću, Luč : Časopis Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica (1334-627X) 1 (2012), 1; 21-37
== Vanjske poveznice ==
Zerczalo Marianzko, to je to poniznozt Devicze Marie, kaje Boga rodila (1662.), digitalna.nsk.hr
Dictionar ili Rechi szlovenszke (1670.), digitalna.nsk.hr
O. A. M. D. G. Pervi otcza nassega Adama greh (1674.), books.google.hr
Habdelić, Juraj Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Proleksis enciklopedija: Habdelić, Juraj
LZMK / Krležijana: Habdelić, Juraj  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. studenoga 2023. (Wayback Machine)
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Habdelić, Juraj (autor: Josip Vončina, 2002.)
Dokumentarni film o Jurju Habdeliću HRT 4

HABDELIĆ, Juraj, pisac i leksikograf (Staro Čiče, IV. 1609 — Zagreb, 27. XI. 1678). Početnu školsku naobrazbu stekao u turopoljskome zavičaju, gimnaziju vjerojatno pohađao u isusovaca na zagrebačkome Griču. Članom Družbe Isusove postao je u Beču o. 1630. Nakon dvogodišnjega novicijata u Leobenu tri je i pol godine (1632–35) slušao filozofiju u Grazu. U god. 1635–39. predavao je u riječkoj, varaždinskoj i zagrebačkoj gimnaziji, 1639–43. studirao je teologiju u Trnavi, gdje je primio svećenički red. Vrativši se u Hrvatsku, bio je profesor u Varaždinu, potom se s istom zadaćom našao u Trnavi, gdje je postignuo doktorat filozofije. Nakon kraćega boravka u Zagrebu, tri je i pol godine (do 1651/52) bio rektor Varaždinskoga kolegija. Otada je (izuzevši boravak u Varaždinu šk. god. 1671/72) stalno živio u Zagrebu djelujući kao propovjednik u župi sv. Marka, gdje je naslijedio redovničkoga subrata N. Krajačevića, upravitelj Marijinih kongregacija, rektor Isusovačkoga kolegija (1654–57, 1663–66), upravitelj Seminara, ispovjednik. Živo se zauzeo u poslovima koji su omogućili da kralj Leopold I. zagrebačkoj akademiji pridijeli 1669. prava koja su imala druga sveučilišta, pridonijevši tako utemeljenju zagrebačkoga Hrvatskoga sveučilišta. — Književni Habdelićev rad oslanja se na njegovu izobrazbu i svećeničke službe koje je obavljao, a u funkciji je moralno-didaktičnoga i prosvjetiteljskoga diskursa u kojem autor prepoznaje ne samo mane i poroke ljudske naravi nego i suvremenoga hrvatskoga društva. Propovjedničku intonaciju zamjenjuje u njegovim prozama bujan barokni izraz u kojem vješto varira znanstveni stil s esejističkim i književnim, nerijetko protkan ironijom i porugom. Pripisuje mu se više djela, među ostalima i Duše verne, koje se spominju u bibliografiji I. Kukuljevića Sakcinskoga i crkvenim vizitacijama u XVII. i XVIII. st., ali je pouzdano autorstvo triju naslova. Prva knjiga, Zercalo marijansko (1662), prijekor je ljudske taštine i pohvala skromnosti, kojoj je uzor, »zercalo«, Bogorodica, odn. njezinih sedam krjeposti (svetost, razum, bogatstvo, zdravlje, ljepota, jakost, dobar glas), obrađenih u sedam opsegom različitih knjiga, pri čemu H. navodi, osim Svetoga pisma, grčke i rimske klasike (Platon, Aristotel, Plutarh, Ciceron, Tacit), teologe (Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura), patriste (Grgur Veliki, Augustin), suvremenike (P. A. Spinelli, L. Richeome, M. A. del Rio) i dr. Druga knjiga Pervi otca našega Adama greh (1674) naslanja se naslovom i tematikom na početak biblijskoga Staroga zavjeta i priče o rađanju ljudi u istočnome grijehu neposluha prema Bogu i njihovu oslobađanju u sakramentu krsta. Na opreci zla i dobra H. gradi mnoge »pelde« preuzete iz literature, iz povijesti, ili iz piscu suvremenoga života: opreke među krivovjercima i vjernicima, rastrošnom gospodom i ubogim kmetovima, nedoučenim razmetljivcima i skromnim znalcima. Ta se knjiga po stilskim i jezičnim vrednotama uvršćuje među najbolje knjige kajkavskoga narječja, a zanimljiva je i po reminiscencijama o Gupčevoj seljačkoj buni i zrinsko-frankapanskoj uroti. U njezinu sastavljanju obilno se služio djelima A. Dauroltiusa, H. Drexeliusa i P. Zechentnera, starijim piscima i suvremenicima, među ostalima i Marulićevim djelom De institutione bene vivendi. U obama Habdelićevim proznim djelima zrcali se u prvom redu kršćanska pobožnost, ali se obilno odražavaju teme i prizori iz piscu suvremene svakodnevice kajkavske i ukupne hrvatske književnosti u doba crkvene obnove. H. je razlikovao dvije inačice pisanoga jezika – slovenski i hrvatski – prema dvama fonetskim podatcima, zamjenama jata i poluglasa. U predgovoru Zercala iznosi tomu primjere »slovenskim« oblicima lehko, osem, jalen, nesem odgovaraju »horvatski«: lahko, osam, jalan, nisam. Te dvije glasovne pojedinosti znatno su obilježile hrvatski književnojezični razvitak od baroknoga do preporodnoga doba. Belostenčev rječnik u svojemu tiskanom obliku (1740) rabi posebna slova: ë=e /a, ė. = e/ i / (i)je (lëhkò, oɾzëm, jalën, pėɾzëk, rėdkëk, vėtër). Ilirci pak, uvevši slovo ě i prihvativši štokavsku zamjenu poluglasa, pisali su bědan, pa i poštokavljivali kajkavske tvorbe (vuzem – vuzam). H. tvrdi kako poznaje malo knjiga tiskanih »slovenskem jezikom«. Uz Krajačevića, pred očima je mogao imati samo I. Pergošića i A. Vramca. Osim jedne od bitnih pojava pisanoga jezika, »litere ali slova«, dakle grafijskih pitanja, u kojima uglavnom nasljeduje svoje kajkavske prethodnike, Habdelića zanima i »reč«, leksik. Sastavio je i 1670. tiskom objavio prvi kajkavski rječnik, Dikcionar, da bude »na pomoč napredka u dijačkom navuku školneh mladencev horvatskoga i slovenskoga naroda«, tj. da kao školski udžbenik za latinski jezik služi u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj, ponajprije u školama isusovačkih kolegija. Građu je crpio iz cijeloga hrvatskoga narječnoga sustava: iz »majdačkoga i zagorskoga« (kajkavskoga), iz »solarskoga« (čakavskoga) te iz »tukavskoga« (štokavskoga). Za jednu hrvatsku riječ često daje nekoliko latinskih značenja, npr. za »lep«, čak šest. Među hrvatskom se leksičkom građom u Dikcionaru nalaze riječi iz seoskoga okružja (npr. nazivi životinja i žita), ali i gradskomu životu svojstven civilizacijski leksik, dijelom ažuriran i društvenim promjenama, npr. razlikovanje nekoliko vrsta »dijaka« kao posljedica podizanja akademske nastave na sveučilišnu razinu. Rječnik obuhvaća o. 12 000 riječi, pa je već Habdelićev suvremenik I. Belostenec mislio da je odviše oskudan. Svu je njegovu građu uvrstio u svoj dvostruko veći Gazophylacium, učinivši je tako temeljnicom hrvatske kajkavske leksikografije. — H. je dobro poznavao djela europskih pisaca na latinskome jeziku, ali i dotadašnje malobrojne kajkavske pisce. Obavio je temeljite jezične pripreme: upoznao je hrvatski narječni sustav; po njegovim govorima i po pisanoj baštini tragao je za leksičkim blagom, ne izbjegavajući žargonske izraze, utemeljivši leksikografiju u sjevernoj Hrvatskoj. Kao propovjednik podjednako sklon učenoj retorici i pučkomu govorništvu, dosegnuo je virtuozan stil i živahan način prikazivanja uz pojedine lekseme iz turopoljske i zagrebačke govorne kajkavštine rabeći baroku svojstvene stilske figure. Po njegovoj plodnosti i kakvoći proznih mu djela književna ga historiografija svrstava u sam vrh kajkavske i ukupne hrvatske književnosti u doba crkvene obnove. DJELA: Zerczalo Marianzko. Stampano U-Nemskom Gradczu pri Ferenczu Widmanſtetteru, 1662. — Dictionar, ili Réchi Szlovenszke. Stampano u Nemskom Gradczu, pri Odvetku Widmanstadiussa, 1670 (pretisak Zagreb 1989). — Pervi otcza nassega Adama greh. Stampano Vnemskom Gradczv. Pri Oduetku Widmanſtadiuſſa, Leto 1674.

Habdelić, Juraj, hrvatski moralno-poučni pisac i leksikograf (Staro Čiče, 17. IV. 1609 – Zagreb, 27. XI. 1678). Podrijetlom iz plemićke turopoljske obitelji. Teologiju studirao u Beču, gdje je 1629. primljen u isusovački red. Novicijat proveo u Leobenu (1630–32), filozofiju studirao u Grazu, a 1635. vratio se u Zagreb i započeo nastavničku djelatnost. Podučavao je na riječkoj, varaždinskoj i zagrebačkoj gimnaziji. God. 1639–43. studirao teologiju u Trnavi. Nastavničku djelatnost nastavio u Varaždinu, zatim u Judenburgu, a 1647–48. predavao logiku u Trnavi, gdje je stekao i doktorat iz filozofije. Od 1650. bio je superior u Varaždinu, a od 1653. uglavnom djelovao u Zagrebu, gdje je bio rektor isusovačkoga kolegija, ravnatelj konvikta i prefekt studija. Uz to je bio i propovjednik u crkvi sv. Marka. Zauzimao se da zagrebačko učilište bude uzdignuto u sveučilište (povelja Leopolda I. iz 1669). Pripisuje mu se osam djela, od kojih je autorstvo potvrđeno za tri. Dictionar, ili reči slovenske zvekšega v kup zebrane, v red postavljene i dijačkemi zlahkotene (1670) hrvatsko-latinski je rječnik od približno 12 000 riječi, sastavljen za školske potrebe. Naslovna sintagma »reči slovenske« pokriva hrvatski kajkavski jezični izraz, a »zvekšega v kup zebrane« odnosi se na najučestalije riječi. Istaknuto mjesto u povijesti hrvatske barokne književnosti Habdelić je osigurao moralno-poučnim knjigama, odnosno zbirkama religiozno-moralističkoga sadržaja Zercalo Mariansko (1662) i Pervi otca našega Adama greh (1674). Posrijedi su žanrovski mješovita, uglavnom pripovjedna djela koja se sastoje od religiozno-moralnih razmatranja, teoloških eskursa, peldi (slika i priča iz života svetaca i kršćana u starom vijeku), komentara Biblije, parabola, propovijedi, molitava, pjesama i dr. U sastavljanju obiju knjiga poslužio se raznovrsnim vrelima. Osobita je vrijednost Habdelićevih djela u njihovoj stilskoj izvedbi koja prema načinu strukturiranja rečenice, zvukovnim ponavljanjima, sintaktičkim paralelizmima i uporabi figura pripada baroknoj retorici, a razvidan je njegov utjecaj na kajkavsku književnost XVIII. st. Citiranje: Habdelić, Juraj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata